Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1696/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika OTP BANKE d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 97882/05, zaključenog dana 13.12.2005. između tužitelja UG i HVB Splitske banke d.d. Split kao pravnog prednika tuženika OTP banke d.d. Split, a koja u čl. 5. glasi : „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 298,13 EUR-a (dvjestodevedesetosameura-trinaestcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 16. prosinca 2005. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju UG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 218,75 EUR-a (dvjestoosamnaesteura- sedamdesetpetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je dana 13. prosinca 2005. s HVB Splitskom bankom d.d., kao pravnim prednikom tuženika OTP banke d.d. Split zaključio Ugovor o kreditu broj 97882/05, a prema kojem mu je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 15.750,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po deviznom tečaju Kreditora na dan isplate kredita. Nadalje, naveo je da je predmetnim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 5. ugovorena jednokratna naknada od 3,00 % za korištenje kredita cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te da mu je tuženik naplatio predmetnu naknadu 15. prosinca 2005. u iznosu od 472,50 CHF-a, a što je vidljivo iz tablice "Izračun EKS-a i toplani plan za ugovor broj 97882/05". Tužitelj je istaknuo da se o toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika te implementirana u tipski ugovoru na koji nije imao utjecaja. Isto tako, naveo je da mu nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Nadalje, naveo je da se prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, naveo je da je da predmetna odredba ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, istaknuvši da je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a te je dužan istu naknadu vratiti, dodajući da tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Dakle, naveo je, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživao je i naknadu troškova postupka zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. U podnesku od 28. siječnja 2026. tužitelj je naveo da u odnosu na tuženikov prigovor zastare predmetnog potraživanja, ističe kako je navedeni prigovor neosnovan jer zastara počinje teći tek danom utvrđenja ništetnim pojedinih odredaba Ugovora, u konkretnom slučaju odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, te da u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Građanski odjel br.: SU-IV 47/2020-2 od 30.01.2020. je zauzet stav da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", prema čemu nije niti mogla nastupiti zastara potraživanja. Nadalje, naveo je da se odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je za istu pružena bilo kakva konkretna usluga. Istaknuo je da se radi o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade, naveo je, nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, kako ih zahtijeva Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13/EEZ, pri tome ukazujući na praksu Suda Europske unije, osobito na predmete C-26/13 (U) i C-143/13 (A). Isto tako, naveo je, iako se može tvrditi da je klauzula o naknadi za obradu kredita gramatički razumljiva - u smislu da je jasno formulirana i jezično čitljiva - to samo po sebi nije dostatno prema kriterijima Direktive 93/13/EEZ i ustaljene prakse Suda Europske unije. Naime, prava mjerodavna ocjena uključuje i tzv. ekonomsku transparentnost, odnosno pitanje je li potrošaču na jasan i razumljiv način prikazano kako se određena naknada formira, na temelju kojih konkretnih usluga ili aktivnosti banke, te u kojoj mjeri utječe na njegovu ukupnu obvezu, dok u konkretnom slučaju, istaknuo je, banka nije obrazložila strukturu ni osnovicu za obračun naknade, niti je predočila ikakvu posebnu protučinidbu za isti iznos, dodajući da je klauzula bila dio unaprijed pripremljenog obrasca bez ikakve individualne pregovaračke mogućnosti s potrošačem, što dodatno pojačava njezin nepošteni karakter. Tužitelj je naveo da kao potrošač nije imao mogućnost pregovaranja o odredbi o naknadi za obradu kredita, koja je bila unaprijed određena, iako jasna i uočljiva, a u kombinaciji s ostalim nepoštenim odredbama (o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu), takva odredba dovela je do znatne neravnoteže na štetu potrošača. Slijedom svega navedenog, naveo je da smatra kako su svi navodi tuženika iz odgovora na tužbu promašeni s pravne strane te da se tužbeni zahtjev treba usvojiti u cijelosti.

1.2. Na ročištu koje je održano 11. ožujka 2026. tužitelj je naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, s tim povlači dio tužbenog zahtjeva na način da toč. II. glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 298,13 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 16.12.2005. pa do isplate, a sukladno stopi kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu", sukladno navodima tuženika iz Odgovora na tužbu te svih dosadašnjih navoda i predloženih dokaza. Nadalje, naveo je da odustaje od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer tuženik ne osporava visinu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo je da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik je naveo i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Nadalje, naveo je da je u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno jasno navedeno kako se jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 3,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka. Istaknuo je da ima pravo na navedene naknade upravo iz razloga što je isti kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, istaknuo je, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Osim toga, naveo je da je i da člankom 1112. stavkom 1. ZOO-a propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Dakle, naveo je, sve kada bi se i uzelo da je ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetna, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Tuženik je osporavao i deklaratorni dio tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, predložio je sudu da dobije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2.1. Tijekom postupka tuženik je naveo da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Istaknuo je da ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, pa prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a. Nadalje, naveo je da je Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, naveo je da u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetne) odredbe o ulaznoj naknadi, ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu, u čl. 5. stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, naveo je, čl. 1112. st. 1. ZOO-a propisano da je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako nije zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, dakle, iz toga svega proizlazi da tužitelj ne bi imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Nadalje, istaknuo je da predmetna odredba nije protivna Ustavu RH, prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, niti postoje drugi razlozi ništetnosti. Tuženik je nadalje naveo da ako bi se i uzelo da su ugovorne odredbe o naplati naknade iz bilo kojeg razloga ništetne, onda one mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora, te je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema njemu, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Slijedom svega naprijed navedenog predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te istoga obveže da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

2.2. Na ročištu koje je održano 11. ožujka 2026. tuženik je naveo da ostaje kod odgovora na tužbu te svih dosadašnjih navoda, istaknutih prigovora, te da ne osporava visinu ulazne naknade u iznosu od 298,13 EUR-a, međutim, osporava deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, kao i tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmeta spora, budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi te da predlaže sudu da sukladno čl. 40. st.3. ZPP-a utvrditi VPS u iznosu od 298,13 EUR-a.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-7), Tablica izračuna EKS –a – otplatni plan (list spisa 8-10), kao i kalkulatorski izračun ulazne naknade – potvrdu (list spisa 31), te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja da se priklopi spis Općinskog suda u Vinkovcima br. P-201/19 radi uvida, jer isti nije potreban radi utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

4. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tuženik na raspravi održanoj 11. ožujka 2026. izjavio da ne osporava visinu, sukladno čemu je tužitelj povukao prijedlog za provođenje financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

5. Na ročištu koje je održano 11. ožujka 2026. tuženik je naveo da ističe prigovor na određenu vrijednost predmeta spora navodeći da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi te je predložio sudu da sukladno čl. 40. st.3. ZPP-a utvrditi vrijednost predmeta spora u iznosu od 298,13 EUR-a.

5.1. Sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 298,13 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 298,13 EUR-a a koji se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita broj 97882/05.

8. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 97882/05 dana 13. prosinca 2005., kojim kreditom je banka odobrila tužiteljicu iznos od 15.750,00 CHF, kao i da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 298,13 EUR-a.

9. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.

10. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 5-7) proizlazi da je sklopljen između tužitelja i tuženika, te da je odredbom čl.5. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

11. Iz kalkulatorskog izračuna ulazne naknade – potvrde (list spisa 31) proizlazi da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 472,50 CHF- a(odnosno iznos od 298,13 EUR-a).

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka, dala mu ga je na čitanje i on ga je pročitao. Pročitao ga je kada je došao na potpisivanje ugovora. Pročitao je i odredbu da mora platiti naknadu za obradu kredita i pitao je šta je to, a djelatnica banke mu je rekla da će se ta naknada naplatiti iz kredita. Pitao ju je zašto to mora platiti, a ona mu je rekla da to sve banke rade i da je to tako i da se mora platiti. Kada mu je to rekla da sve banke rade i da se to mora platiti, pristao je na to, nije mogao pregovarati o odredbi. Nije znao iznos naknade jer mu je rečeno u postotku, niti koje troškove plaća plaćajući naknadu niti koja je svrha naknade. Namjena kredita je bila da se sredstva ovog kredita iskoriste u zatvaranje ranijih kredita. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Kada je prvi put došao u banku, prije potpisivanja ugovora, djelatnica banke mu nije rekla ništa o toj odredbi o naknadi. Svrha ranijih kredita je bila renoviranje i uređivanje kuće, jer ima petero djece, od kojih je dvojica muške, a tri kćeri.

12.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužitelj nije mogao shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znao čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljz nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer nije moglo shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

17. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi zatvaranja ranijih kredita i renoviranja i uređenja kuće. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), pa se može zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

21.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz čl. 5 Ugovora o kreditu br. 97882/0 sklopljenog 13. prosinca 2005. između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva 3,00% (slovima: triposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora“, te da je sukladno čl. 84. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

22. Budući da je predmetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 15. prosinca 2005. u iznosu od 298,13 EUR-a.

23. Na iznos od 298,13 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena prilikom isplate kredita, što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom, odnosno od16. prosinca 2005. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

25.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 11. ožujka 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 298,13 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 5. obrazloženja).

25.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 28. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR- a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a, uvećano za

1 0

25%PDV-a iznosi 218,75 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

25.3. Tužitelju nije dosuđen trošak sudskih pristojbi jer iste nije niti platio, a i dostavio je potvrdu o statusu hrvatskog ratnog vojnog invalida te bi isti bio oslobođen plaćanja pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. toč. 5. Zakona o sudskim pristojbama.

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika