Poslovni broj: P-1215/2023-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja ČT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dominik Musulin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 13.02.2026., dana 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužitelju ČT isplati iznos 10.394,29 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužitelju ČT isplati iznos 2.573,17 EUR, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužitelju ČT isplati iznos 2.320,39 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 786,83 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom II. izreke).

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na 2.573,17 EUR (točka II. izreke) teku od 01.10.2015. do isplate.

VI. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. prema tužitelju ČT u iznosu 174,48 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VII. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. prema tužitelju ČT u iznosu 786,83 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VIII. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužitelju ČT naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 2.625,00 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 27.03.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.06.2023. tužitelj ČT zatražio je donošenje presude kojom bi se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. naložila isplata iznosa 10.407,52 EUR (preplata do konverzije) i 5.667,16 EUR (razlika glavnice), sve sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime potpune restitucije zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare, kao i prigovora radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 15.09.2025. (str. 572-574 spisa) snizio tužbeni zahtjev sa 10.407,52 EUR na 10.394,29 EUR (preplata do konverzije) te sa 5.667,16 EUR na 2.320,39 EUR (razlika glavnice). Ujedno je zatražio i isplatu 3.360,00 EUR na ime obračunatih zateznih kamata na preplatu do konverzije, međutim protivno navodima tuženika u tom dijelu se ne radi o preinaci tužbe jer je tužitelj još u tužbi utužio cjelokupne zatezne kamate na stvarnu preplatu, a podneskom od 15.09.2025. je te zatezne kamate samo izrazio u apsolutnom iznosu u skladu sa izračunom vještaka.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 08.12.2006. (str. 12- 16 spisa), Otplatni plan (str. 46-52 spisa), Promet po kreditu (str. 193-194 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 520-566 spisa) te je saslušana tužitelj (str. 491-492 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je u pretežitom dijelu osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljev zahtjev za potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu od 08.12.2006.

7. U postupku nije sporno:

− da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 08.12.2006.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

− da je tuženik tužitelju isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužitelj mu ga je onda počeo otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

− da su tužitelj i tuženik 15.01.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Aneks navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva u pogledu valutne klauzule. Posebno je sporno ima li tužitelj, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule. Sporna je i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja.

O ništetnosti valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila je predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d.

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 08.12.2006. (str. 12-16 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 127.248,77 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 300 mjeseci (čl. 6.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za izgradnju (čl. 3.).

12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

13. Iz iskaza tužitelja (str. 491-492 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlaz i da je predmetni kredit podigao radi izgradnje kuće u koju se potom uselio sa svojom obitelji, gdje i danas žive. Nadalje, da je htio kredit u EUR ali su mu u banci rekli da za njega nije kreditno sposoban, no da je kreditno sposoban za kredit u CHF kojeg su mu prezentirali kao sjajnu priliku, a pritom mu nije ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF.

14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u prosincu 2006. sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bio obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

14.1. U odnosu na Izjavu Danice BT od 27.01.2020. (str. 203-204 spisa) i brošure koje je tuženik dostavio u spis na okolnost da je tužitelj bio informiran o rizicima valute CHF, valja istaknuti kako tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljia konkretno upoznao sa sadržajem tih brošura, niti da mu je objasnio ekonomske pojmove koji su u njima sadržani, a sve kako bi tužitelj kao potrošač bio potpuno i cjelovito informiran. Tuženik također ničim nije dokazao da je konkretni djelatnik banke koji je sa tužiteljem dogovarao kredit postupao onako kako je to uopćeno opisala BT u svojoj izjavi od 27.01.2020., pri čemu valja istaknuti da je prema sadržaju te izjave BT bila voditeljica tuženikove službe te ona osobno nije sa tužiteljem dogovarala kredit.

15. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 08.12.2006. koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.

O provedenoj konverziji

17. Aneksom od 15.01.2016. tužitelj i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015.

18. Na taj način položaj tužitelja se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate.

18.1. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužitelj do tada platio radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR).

18.2. Razliku između anuiteta koje je tužitelj do datuma konverzije (30.09.2015.) faktično platio prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćao prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao novi otplatni plan, stranke su sklopljenim Aneksom utvrdile kao preplatu – višak plaćenoga.

18.3. Sklopljenim Aneksom je ujedno utvrđeno koliko na dan konverzije (30.09.2015.) iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U- I-3685/2015 od 04.04.2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Aneksa o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Aneks od 15.01.2016. kojim su tužitelj i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Aneks o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da tužitelj u ovoj parnici niti nije osporavao pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

26.1. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

26.2. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14.06.2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

26.3. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

26.4. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

26.5. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

27. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo.

28. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, Č), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

29. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

30. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

30.1. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, Č).

31. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužitelj u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

32. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužitelja.

33. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

34. Stoga tužitelj ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

a) Preplaćeni anuiteti do 30.09.2015.

35. U postupku nije sporno da je tužitelj od početka otplate kredita 2006. godine pa do konverzije 30.09.2015. otplaćivao navedeni kredit i plaćao anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužitelj tuženiku vršio plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

35.1. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

36. Aneskom od 15.01.2016. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile postojanje preplate, što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

36.1. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi platio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30.09.2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

37. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mariu Tkalecu.

37.1. Vještak je sačinio pisani nalaz od 11.08.2025. (str. 520-566 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode.

38. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30.09.2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 10.394,29 EUR više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen.

38.1. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije, iznose ukupno 3.360,00 EUR.

39. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 10.394,29 EUR više od onoga što mu je bio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 3.360,00 EUR.

40. Od navedenoga, tužitelj je prema izračunu vještaka kroz konverziju namiren za 776,77 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

40.1. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

40.2. U skladu sa citiranom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

40.3. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu.

40.4. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30.09.2015. iznose 3.360,00 EUR, dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 776,77 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namireno samo djelomično tužiteljičino potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30.09.2015. u iznosu 776,77 EUR, dok je to potraživanje ostalo nenamireno u iznosu 2.573,17 EUR, kao što je u cijelosti ostala nenamirena glavnica stvarne preplate u iznosu 10.394,29 EUR.

41. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 10.394,29 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. do isplate, kao i 2.573,17 EUR na ime obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015.

41.1. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 10.394,29 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. iznose 3.360,00 EUR, pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (776,77 EUR) namirene samo djelomično zatezne kamate u tom iznosu, zbog čega preostalo potraživanje tužitelja po osnovi stvarne preplate iznosi 10.394,29 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. te dio obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015. u iznosu 2.573,17 EUR (ostatak je namiren uračunavanjem).

42. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke, dok ga je za daljnjih 786,83 EUR (na ime obračunate zatezne kamate, do zatraženih 3.360,00 EUR) valjalo odbiti kao previsoko postavljen pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

42.1. Na dosuđenih 2.573,17 EUR (točka II. izreke) tužitelj nema pravo tražiti daljnju zateznu kamatu jer se radi o obračunatoj zateznoj kamati čija glavnica nije podmirena, zbog čega se zatezne kamate nisu osamostalile pa se ne mogu uglavničiti, već se mogu jedino obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu. Stoga je pod točkom V. izreke odbijen tužbeni zahtjev za dosuđivanje daljnjih zateznih kamata na iznos 2.573,17 EUR od 01.10.2015. do isplate.

b) Razlika neotplaćene glavnice

43. Aneksom od 15.01.2016. tužitelj i tuženik su prema izračunu vještaka u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 utvrdili da na dan 30.09.2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 480.911,28 HRK, što dakle predstavlja preostalu neotplaćenu glavnicu ako bi se uzelo da se od početka otplate radilo o odgovarajućem kreditu sa valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj i tuženik su Aneksom ugovorili da tužitelj nastavi otplaćivati tu preostalu glavnicu u novim anuitetima sa valutnom klauzulom u EUR, sukladno novom otplatnom planu.

44. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud je utvrdio da bi primjenom početnog tečaja CHF (po kojem je kredit isplaćen) neotplaćena glavnica na dan 30.09.2015. iznosila 438.212,10 HRK.

45. Prema tome, postoji razlika između iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po prisilnim odredbama ZID ZKP/15 (480.911,28 HRK) i iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po početnom tečaju CHF po kojem je tužitelju isplaćen kredit (438.212,10 HRK) – i to razlika u iznosu 42.699,18 HRK odnosno 5.667,16 EUR.

46. Slijedom navedenoga, uslijed primjene prisilnih odredbi ZID ZPK/15 tužitelj je prilikom konverzije mogao pristati jedino na veći iznos preostale glavnice, koji međutim ne odgovara stvarnom iznosu preostale glavnice na dan 30.09.2015. do kojeg se dođe kada se od primjene izuzme ništetna valutna klauzula i za cijelo vrijeme otplate uzme u obzir jedino početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju.

47. Time je unatoč provedenoj konverziji tužiteljeva obveza otplate kredita prema tuženiku za 5.667,16 EUR veća od onoga što je tužitelj u trenutku konverzije bio dužna otplatiti tuženiku primjenom izuzeća ništetne valutne klauzule.

48. Navedeno nije u skladu sa temeljnim pravom potrošača na potpunu restituciju u slučaju nepoštenih ugovornih odredbi. Naime potrošaču je – usprkos naknadnoj zakonskoj intervenciji u njihov ugovorni odnos – zajamčeno vraćanje u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, a čime se ujedno osigurava da trgovac ne ostvari i ne zadrži amabaš nikakvu korist od nametanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi potrošaču (odluka Suda EU C-118/2017, Č). Samo se na taj način postiže stvarna ravnoteža između trgovca i potrošača koja je bila narušena nametanjem nepoštene ugovorne odredbe, a trgovca se odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi ubuduće, što je od iznimne važnosti za sustav zaštite potrošača (odluke suda EU C- 421/2014, Banco Primus; C-169/2014, NT i Abril B; C-154/2015, C-307/2015, C-308/2015, DT i dr.).

49. U kontekstu svega navedenoga neotplaćena glavnica utvrđena u većem iznosu od stvarnog, bez obzira što se temelji na valjanom sporazumu o konverziji (po prisilnim odredbama ZID ZPK/15), za banku ne predstavlja ništa drugo nego korist od ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa banka tu korist nije ovlaštena zadržati već ju je dužna naknaditi potrošaču.

49.1. Budući da je sporazum o konverziji valjan, sporna razlika glavnice od datuma 30.09.2015. predstavlja tražbinu banke prema potrošaču, pa samim time od 30.09.2015. ulazi u imovinu banke (do tada ta tražbina nije postojala jer je bila ništetna).

50. S obzirom na navedeno tuženik je u svrhu potpune restitucije zbog nište tne valutne klauzule tužitelju dužan isplatiti i daljnjih 2.320,39 EUR koliko je tužitelj utužio, sa zateznim kamatama od 01.10.2015., pa je u tom dijelu valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom III. izreke.

c) Tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika

51. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 178,79 EUR, dok ga je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 23.09.2025. (str. 579 spisa) umanjio na 174,48 EUR.

52. Navedeni prigovor radi prebijanja istaknut je u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno tuženikovog potraživanja prema tužitelju po osnovi manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog.

53. Na temelju prihvaćenog nalaza vještaka utvrđeno je da je tužitelj prilikom otplate anuiteta tijekom 2007. i 2008. godine tuženiku platio 174,48 EUR manje od onog što bi mu bio dužan platiti ukoliko bi se anuiteti za cijelo vrijeme otplate računali po početnom tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju.

54. Međutim ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

55. Iz prethodno izloženih razloga sud utvrđuje da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan odnosno da ne postoji njegovo potraživanje prema tužitelju zbog manje plaćenih anuiteta u ukupnom iznosu 174,48 EUR.

56. No sve i da postoji navedeno tuženikovo potraživanje prema tužitelju, tužitelj je u odnosu na njega istaknuo prigovor zastare koji bi bio osnovan. Naime, od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužitelj platio manje (tijekom 2007. i 2008. godine) pa do isticanja prigovora radi prebijanja u odgovoru na tužbu u ovom predmetu (29.07.2024.) protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz čl. 198. ZOO (Rev-x 966/2015 od 23.09.2020.).

57. Slijedom navedenoga tuženikov prigovor radi prebijanja nije mogao biti prihvaćen pa je odlučeno kao pod točkom VI. izreke ove presude.

d) Tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu preplate iz konverzije

58. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 786,83 EUR u pogledu iznosa kojeg je tužitelju priznao Aneksom od 15.01.2016. kao preplatu prilikom konverzije.

59. Međutim navedeni iznos preplate utvrđen je u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 te je u skladu sa sporazumom stranaka iz Aneksa od 15.01.2016. ta preplata iskorištena za namirenja anuiteta koji su dospijevali nakon konverzije.

60. Sud je navedeni iznos preplate iz konverzije, u skladu sa provedenim financijskim vještačenjem, uračunao u ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku. Dakle, ukupno potraživanje tužitelja prema tuženiku koje proizlazi iz njegovog restitucijskog zahtjeva umanjeno je za onaj iznos kojeg mu je tuženik priznao konverzijom, pa stoga nema govora o tome da bi tužitelj kroz ovaj postupak dva puta ostvario isti novčani iznos.

61. Iz navedenog razloga nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u pogledu preplate iz konverzije, odnosno ne postoji to tuženikovo potraživanje prema tužitelju, pa je odlučeno kao pod točkom VII. izreke.

62. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO pri čemu je do 31.12.2022. referentna stopa bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

63. Tužitelj u parnici nije uspio samo sa neznatnim dijelom zahtijeva pa mu je tuženik na temelju čl. 154. st. 4. ZPP dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti. Vrijednost predmet spora u pogledu glavne stvari (čl. 35. ZPP), u dijelu u kojem je tužitelj uspio, iznosi 12.714,68 EUR, a tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 02.09.2024., 14.11.2024., 15.09.2025. i 23.10.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 07.03.2025., 29.04.2025. i 13.02.2026. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- ročište za objavu presude – 125,00 EUR (Tbr. 9/3);

- predujam financijskog vještačenja – 500,00 EUR;

što ukupno iznosi 2.625,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), pa je stoga odlučeno kao pod točkom VIII. izreke, dok tužiteljici u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podneska od 07.05.2025. (dostava uplatnice) i podneska 15.07.2025. (nije priložen spisu).

U Zagrebu 27. ožujka 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Dominik Musulin;

2. odvjetnik Damir Metelko.