Poslovni broj: P-443/2023-34

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja BĐ, (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupane po pun Miloradu Komadini, odvjetniku iz Novog Vinodolskog, protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, (OIB 92963223473), zastupane po pun iz OD Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 11. veljače 2026. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, javno objavivši dana 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnost odredaba Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj: 3214764054 od 28.10.2008. godine sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa, a što je poglavito sadržano u dijelu čl. 2 (koji glasi „i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveza po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…., interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“) te dijelu čl. 4 (koji glasi „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF…. Obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ „Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“).

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati, zbog preplate na ime tečajnih razlika za vremensko razdoblje od dana 15.01.2009. pa do 21.03.2011. iznos od 2.474,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi i to na:

- iznos od 9,48 EUR od 15.01.2009.

- iznos od 9,76 EUR od 15.02.2009.

- iznos od 0,87 EUR od 15.03.2009.

- iznos od 2,91 EUR od 15.04.2009.

- iznos od 3,31 EUR od 15.05.2009.

- iznos od 0,42 EUR od 15.07.2009.

- iznos od 1,23 EUR od 15.09.2009.

- iznos od 6,61 EUR od 15.01.2010.

- iznos od 11,29 EUR od 15.02.2010.

- iznos od 10,28 EUR od 15.03.2010.

- iznos od 14,93 EUR od 15.04.2010.

- iznos od 23,45 EUR od 15.05.2010.

- iznos od 25,27 EUR od 15.06.2010.

- iznos od 35,29 EUR od 15.07.2010.

- iznos od 34,95 EUR od 15.08.2010.

- iznos od 55,71 EUR od 15.09.2010.

- iznos od 43,62 EUR od 15.10.2010.

- iznos od 46,41 EUR od 15.11.2010.

- iznos od 59,55 EUR od 15.12.2010.

- iznos od 60,72 EUR od 15.01.2011.

- iznos od 56,04 EUR od 15.02.2011.

- iznos od 58,87 EUR od 15.03.2011.

- iznos od 1.903,34 EUR od 21.03.2011., pa sve do isplate svakog gore navedenog pojedinog obroka, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti odluke pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati, zbog preplate na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan i to za vremensko razdoblje od dana 15.08.2009. pa do 21.03.2011., iznos od 105,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi i to na:

- iznos od 5,88 EUR od 15.08.2009.

- iznos od 5,80 EUR od 15.09.2009.

- iznos od 8,94 EUR od 15.10.2009.

- iznos od 8,82 EUR od 15.11.2009.

- iznos od 8,71 EUR od 15.12.2009.

- iznos od 8,59 EUR od 15.01.2010.

- iznos od 8,46 EUR od 15.02.2010.

- iznos od 8,34 EUR od 15.03.2010.

- iznos od 8,22 EUR od 15.04.2010.

- iznos od 8,09 EUR od 15.05.2010.

- iznos od 7,95 EUR od 15.06.2010.

- iznos od 5,02 EUR od 15.07.2010.

- iznos od 4,93 EUR od 15.08.2010.

- iznos od 4,84 EUR od 15.09.2010.

- iznos od 4,75 EUR od 15.10.2010.

- iznos od 4,66 EUR od 15.11.2010.

- iznos od 4,57 EUR od 15.12.2010.

- iznos od 4,47 EUR od 15.01.2011.

- iznos od 4,38 EUR od 15.02.2011.

- iznos od 4,29 EUR od 15.03.2011.

- iznos od 2,79 EUR od 21.03.2011., pa sve do isplate svakog gore navedenog pojedinog obroka, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti odluke pod prijetnjom ovrhe."

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od dana 09. veljače 2026. godine.

II. Odbija se istaknuti prigovor tuženika radi prijeboja za iznos od 6,53 EUR-a.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.235,20 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na te troškove od dana 27. ožujka 2026. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi zaprimljenog kod ovoga suda dana 11. svibnja 2023. godine, u bitnome, navodi da je kao korisnik kredita dana 28. listopada 2008. godine sa tuženikom kao bankom sklopio Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214764054, a kojim Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 24.330,00 CHF. Sukladno odredbi čl. 2. Ugovora navedeno je da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku zaključenja Ugovora iznosi 8,70 % godišnje. U čl. 3. Ugovora naveden je rok vraćanja, odnosno otplate kredita – 60 mjeseci i to u (čl. 4.Ugovora) mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 501,53 CHF. Tuženik je jednostranim odlukama potpuno arbitrirao odnosno bez jasnih parametara mijenjao kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužiteljica je u cijelosti isplatila kredit na dan 21. ožujka 2011. uplatom u Poslovnici Crikvenica 014717 iznosa od 14.801,44 CHF (85.793,80 kn). Tuženik je nezakonito i ništetno povećavao kamatnu stopu te se kamatna stopa u predmetnom ugovoru mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika, a o promjeni kamatne stope nije se pojedinačno pregovaralo. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i/ili drugim internim aktima banke, da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke ništetno. Vrhovni sud RH je 9. travnja 2015. godine donio presudu posl. br. Revt - 249/14-2 kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž7129/ 13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu promjenjiva, a isto to stajalište potvrdio je VSRH i u svojoj odluci Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine. Navedena presuda donesena je postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i NN 79/09) te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu iz točke 1. ove tužbe, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i mogućnostima posljedica uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka se stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tuženik ne samo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja propustio tužitelja informirati o svim rizicima koje tužiteljica sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, već je te informacije nedvojbeno propustio uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu – švicarski franak, tuženik je na nepošten način poticao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. (dalje u tekstu: presuda VTS) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. U dijelu, između ostalog, utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti obavijestili o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom VTS-a utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF-a ništetna, to je tuženik dužan, temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuju ništetnost, vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatio temeljem ove klauzule. Odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakon o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese odluku kojom se utvrđuje ništetnost pojedinih odredbi iz spornog ugovora, te zahtjev za isplatu dužnih iznosa koje tuženik duguje tužitelju i to po osnovu ništetnosti promjenjive kamatne stope i po osnovu ništetnosti valutne klauzule, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, kao i troškove ovog postupka.

2. U svome odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Drži da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 10.05.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 10.05.2018. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 10. svibnja 2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Da je tužitelj kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostav iti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa . Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 09. veljače 2026. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude kojoj preinaci se tuženik na ročištu od 11. veljače 2026. godine protivio. Odredbom čl. 190. st. 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP) je propisano da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Kako je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev po provedenom financijskom vještačenju to je sud stava da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214764054 (list 10-14 spisa), preliminarni izračun / komercijalno vještačenje (list 15-25), sudsku praksu (list 43-86, 98-135,141-193 spisa), pregled promjena kamatne stope po kreditu (list 88 spisa), promete po kreditu (stanice 91-97). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

5. Uvidom u Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214764054 (list 10-14 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Crikvenici, dana 28. listopada 2008. godine između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je 24.330,00 CHF, rok otplate 60 mjeseci. Čl. 2 je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 24.330,00 i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Oduke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 8,70 godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan plaćanja. Nadalje čl.4 određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 501,53 obračunatoj po srednjem tečaju HBN važećem na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovite kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

6. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Tomislav Prpić, dipl.oec. je naveo da je tužitelj dana 28.10.2008. godine sklopio ugovor o kreditu broj 3214764054; partija 7104366568 (solemniziran 28.10.2008.) sa Zagrebačkom bankom d.d.. Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 8,700% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 24.330,00 CHF, što na dan isplate 04.11.2008 iznosi 117.451,69 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,827443 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 60 mjesečnih anuiteta u visini od 501,53 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu u pravilu prvog dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 2.421,11 kn. Dana 21.03.2011, tužiteljica je napravila prijevremenu konačnu otplatu kredita uplativši iznos od 85.793,80 HRK, od čega je na dio glavnice za umanjenje nedospjele obveze 85.357,51 HRK, a što je tuženik knjižio kao (14.726,17 CHF po tečaju 5,796314 HRK za 1 CHF), te 436,29 HRK na ime kamate ( 75,27 CHF po tečaju 5,796314 HRK za 1 CHF). Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.01.2009. do 21.03.2011. godine, simuliravši pri tome prijevremenu konačnu otplatu kredita. Zaključno vještak navodi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatila 105,14 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, više uplatila 2.474,31 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika, manje uplatila 6,61 €.

7. U svome iskazu tužiteljica navodi da je bila dugogodišnji klijent tuženika, te je kao takva dobila posebnu ponudu za sklapanje ovog konkretnog ugovora. Naime, da je imala namjeru kod tuženika podignuti nenamjenski kredit za renovaciju kuće u kojoj je stanovala u valuti euro na svotu od 15.000 eura međutim onda joj je kao posebna ponuda od banke predložen ugovor u švicarskim francima na iznos koji je bio ekvivalent iznosu kojeg je trebala. Da joj je od strane banke prezentiran isti kao najpovoljniji kredit, to je bio tipski ugovor koji je bio već pripremljen i nije mogla sa bankom ništa posebno pregovarati. Sjeća se da je ugovor bio ovjeren kod javnog bilježnika. Da ju od strane banke nitko nije upozoravao na rizike dizanja takvog kredita, primjerice na promjenu tečaja, niti su joj posebno tumačeni izrazi kao što su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Kako su rate počele enormno rasti da je otišla u banku i tražila prekid ugovora o kreditu , te je isti prijevremeno isplatila u cijelosti 2011. godine. Da joj banka nije ponudila besplatnu konverziju kredita u kredit u eurima bez valutne klauzule ili sa valutnom klauzulom u eurima. Da je u ugovoru o kreditu pročitala iznos i trajanje te iznose rata, a ove ostale detalje ne i tom trenutku nije razumjela pojmove kao što su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa , nije u to niti ulazila jer se radilo o tipskom ugovoru, koji je standardna ponuda banke i na to se ne može utjecati.

8. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. ZPP-a ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 2 i čl. 4 Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214764054 od dana 28.10.2008. sklopljenog između stranaka a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te na ugovorenu valutnu klauzulu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, kao i povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute).

10. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214764054 kojim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 24.330,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan plaćanja. Isto tako nije sporno da je čl 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 8,70 % godišnje, koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također nije sporno niti da je čl 4. ugovorena obveza tužitelja na isplatu potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 8,70 % godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.

11. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 01.01.2004.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

12. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe čl. 2 i čl. 4 Ugovora o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214764054 od 28.10.2008.g. a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, te osporava status tužitelja kao potrošača.

13. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Tomislava Prpića prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu. Što se tiče iskaza tužiteljice valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan, pa ga je sud prihvatio kao istinit.

14. Prije svega tuženik je prigovorio statusu potrošača. Sukladno propisima važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je zbog istaknutog prigovora proveo dokaz saslušanjem tužiteljice, čiji iskaz se u cijelosti prihvaća kao životan, logičan i istinit. Tužiteljica u vrijeme zaključenja ugovora nije bila vlasnik OPG-a ili obrta, a kreditna sredstva služila su za renovaciju nekretnine u kojoj je stanovala. Dakle, ništa u ovom postupku ne upućuje na to da bi tužitelj ugovor o kreditu sklopio u okviru obavljanja neke djelatnosti, dok je tuženik visoko specijalizirana bankarska ustanova koja plasira novac potrošačima, pa je po mišljenju ovoga suda prigovor tuženika statusu potrošača tužitelja neosnovan u cijelosti.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 79/07 i 125/07) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Odredbom čl. čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl 2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama Zagrebačke banke, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO -a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

17. Naime, odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 8,70 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 8,70 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

18. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije moglo sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba t. 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, a u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 8,70 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 8,70 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.

19. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž - 7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

20. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 4 koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz proda jni tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se niti o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklop iti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

21. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru . Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

22. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika važećeg na dan plaćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

23. Međutim, prigovor zastare je djelomično osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P - 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 11. svibnja 2023. nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule. Međutim, kako je od pravomoćnosti dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (od 13. lipnja 2014.) do utuženja proteklo više od pet godina, to je nastupila zastara u odnosu na restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlika s osnova promjene kamatne stope. Kako zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 214. stavak 1. ZOO -a) za zastarjelo potraživanje valjalo je tužbeni zahtjev u tome dijelu odbiti, kao neosnovan, te odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

24. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika u odnosu na valutnu klauzulu, te je na navedeno odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.

25. Nadalje, tužitelj je 100% uspio u sporu na ime osnova i 96 % na ime visine dok je tuženik posljedično tome, uspio sa 4 % u odnosu na visinu svog zahtjeva. Sud je, s obzirom na navedeno, a poglavito imajući u vidu da se radi o sporu koji je proizašao iz potrošačkog ugovora, u kojem je tuženik nastupio kao jača strana, ocijenio da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1 i 5 ZPP-a. Dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,20 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 06. svibnja 2024. godine, 24. rujna 2024. godine i 09. veljače 2026. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 22. travnja 2024., te 14. travnja 2025. godine, te 11. veljače 2026. godine u iznosima po 200,00 EUR-a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.400,00 EUR-a, tužitelju je priznat PDV po stopi od 25 % koji iznosi 350,00 EUR-a pa ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 1.750,00 EUR-a, što uvećano za pristojbu i predujam ukupno iznosi od 2.235,20 EUR-a, te je odlučeno kao u točki III. izreke ovog rješenja.

U Crikvenici, 27. ožujka 2026.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.