Poslovni broj: P-1959/2023-30

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Željka Velić-Dvoršćak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 13.02.2026., dana 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5101998835 od 29.07.2004., koji je sklopljen između tužiteljice NĆ i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., u dijelu u kojem je kao valuta uz koju su vezani iznos kredita i mjesečni anuiteti ugovoren švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici NĆ isplati iznos 5.769,75 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici NĆ isplati iznos 591,76 EUR, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. prema tužiteljici NĆ u iznosu 571,71 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. da tužiteljici NĆ naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 1.650,00 EUR sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 27.03.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 13.06.2023. tužiteljica NĆ zatražila je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 29.07.2004. te da se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. naloži isplata 5.978,86 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime povrata onog što je stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare, kao i prigovora radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 30.09.2025. (str. 498-502 spisa) snizila utuženi novčani iznos sa dotadašnjih 5.978,86

EUR na sada 5.769,75 EUR.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 29.07.2004. (str. 109- 112 spisa), Aneks od 29.01.2016. (str. 91-95 spisa), Otplatni plan (str. 53-57 spisa), Promet po kreditu (str. 58-83 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 442-487 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 422-423 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljičin za utvrđenje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 29.07.2024. ništetna, uz restitucijski zahtjev za povrat onoga što je tuženik stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe.

7. U postupku nije sporno:

− da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljicom kao korisnicom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 29.07.2004.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

− da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužiteljica mu ga je onda počela otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

− da su tužiteljica i tuženik 29.01.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Aneks navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva u pogledu valutne klauzule. Posebno je sporno ima li tužiteljica, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule. Sporna je i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja.

O ništetnosti valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila je predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d.

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 29.07.2004. (str. 125-128 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 61.283,49 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 180 mjeseci (čl. 6.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za kupnju nekretnine (čl. 3.).

12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

13. Iz iskaza tužiteljice (str. 422-423 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana u kojeg se potom uselila, gdje i danas živi. Nadalje, da je banka imala u ponudi više različitih vrsta kredita, ali je onaj u švicarskom franku bio prezentiran kao najstabilniji i najpovoljniji, a nije joj ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF.

14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u srpnju 2004. sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

14.1. U odnosu na Izjavu Danice TĆ od 27.01.2020. (str. 251-252 spisa) i brošure koje je tuženik dostavio u spis na okolnost da je tužitelj ica bila informirana o rizicima valute CHF, valja istaknuti kako tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu konkretno upoznao sa sadržajem tih brošura, niti da joj je objasnio ekonomske pojmove koji su u njima sadržani, a sve kako bi tužiteljica kao potrošač bila potpuno i cjelovito informirana. Tuženik također ničim nije dokazao da je konkretni djelatnik banke koji je sa tužiteljicom dogovarao kredit postupao onako kako je to uopćeno opisala TĆ u svojoj izjavi od 27.01.2020., pri čemu valja istaknuti da je prema sadržaju te izjave TĆ bila voditeljica tuženikove službe te ona osobno nije sa tužiteljicom dogovarala kredit.

14.2. Pritom za potrošački status tužiteljice u konkretnom ugovornom odnosu nije od značaja činjenica što je ona, prema vlastitom iskazu, po struci ekonomist. Naime, po čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Navedeni pojam potrošača je funkcionalan i njime se odražava uobičajeno slabiji položaj druge ugovorne strane u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, što znači da se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu osobu ne isključuje iz zaštite koja se pruža propisima potrošačkog prava. Ovo stoga što se podređeni položaj potrošača prema trgovcu odnosi kako na razinu informacija potrošača, tako i na njegovu mogućnost pregovaranja pod uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Dakle, potrošač se nalazi u podređenom položaju u odnosu na trgovca ne samo u pogledu razine informiranost, već i u pogledu pregovaračke moći, pa se stoga status potrošača temelji već i na asimetričnosti u pregovaračkoj moći zbog koje potrošač pristaje na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac bez da može utjecati na njihov sadržaj (odluka Suda EU C-110/14, N). Prema tome to što je tužiteljica po struci ekonomist ne isključuje njen status potrošača u ugovornom odnosu sa tuženikom.

15. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 29.07.2004. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.

16.1. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

O provedenoj konverziji

17. Aneksom od 29.01.2016. (str. 91-95 spisa) tužiteljica i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015.

18. Na taj način položaj tužiteljice se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigla odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate.

18.1. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužiteljica do tada platila radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR).

18.2. Razliku između anuiteta koje je tužiteljica do datuma konverzije (30.09.2015.) faktično platia prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćala prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao novi otplatni plan, stranke su sklopljenim Aneksom utvrdile kao preplatu – višak plaćenoga.

18.3. Sklopljenim Aneksom je ujedno utvrđeno koliko na dan konverzije (30.09.2015.) iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U- I-3685/2015 od 04.04.2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Aneksa o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Aneks od 29.01.2016. kojim su tužiteljica i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Aneks o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da tužiteljica u ovoj parnici niti nije osporavala pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

26.1. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

26.2. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14.06.2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

26.3. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

26.4. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

26.5. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

27. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo.

28. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, T), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

29. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

29.1. Posebno valja istaknuti da su u predmetnom Aneksu od 29.01.2016. stranke izričito naglasile da se ne radi o obnovi (novaciji) ugovora (čl. 2.2.).

30. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

30.1. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, T).

31. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužiteljica u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazila da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njoj nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

32. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužitelja.

33. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljičin restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

34. Stoga tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

a) Preplaćeni anuiteti do 30.09.2015.

35. U postupku nije sporno da je tužiteljica od početka otplate kredita 2004. godine pa do konverzije 30.09.2015. otplaćivala navedeni kredit i plaćala anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužiteljica tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

35.1. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužiteljica ima pravo da joj tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

36. Aneskom od 29.01.2016. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile postojanje preplate, što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužiteljica faktično plaćala po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćala da je od početka imala odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

36.1. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužiteljica ima pravo ne samo da joj se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvarila kroz konverziju), već ima pravo da joj se vrate svi iznosi do razine onog što bi platila da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30.09.2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem joj je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužiteljica ima pravo da joj tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

37. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica do dana konverzije preplatila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mariu Tkalecu.

37.1. Vještak je sačinio pisani nalaz od 11.08.2025. (str. 442-487 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode, sa zahtjevom da se vještak dopunski očituje je li konverzija provedena pravilno u skladu sa odredbama ZID ZPK/15, međutim sud nije prihvatio takav prijedlog tuženika jer tužiteljica u ovom predmetu niti ne osporava pravilnost konverzije te sud zaključuje da je ona provedena pravilno (točka 23. obrazloženja).

38. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30.09.2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platila 5.769,75 EUR više od onoga što bi mu bila dužna platiti da su joj se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem joj je kredit isplaćen.

38.1. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije, iznose ukupno 1.807,16 EUR.

39. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platila 5.769,75 EUR više od onoga što mu je bila dužna platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 1.807,16 EUR.

40. Od navedenoga, tužiteljica je prema izračunu vještaka kroz konverziju namirena za 1.199,86 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

40.1. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

40.2. U skladu sa citiranom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

40.3. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu.

40.4. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30.09.2015. iznose 1.807,16 EUR, dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 1.199,86 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namireno samo djelomično tužiteljičino potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30.09.2015. u iznosu 1.199,86 EUR, dok je to potraživanje ostalo nenamireno u iznosu 591,76 EUR, kao što je u cijelosti ostala nenamirena glavnica stvarne preplate u iznosu 5.769,75 EUR.

41. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužiteljica ima pravo da joj tuženik vrati daljnjih 5.769,75 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. do isplate, kao i 591,76 EUR na ime obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015.

41.1. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 5.769,75 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. iznose 1.807,16 EUR, pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (1.199,86 EUR) namirene samo djelomično zatezne kamate u tom iznosu, zbog čega preostalo potraživanje tužiteljice po osnovi stvarne preplate iznosi 5.769,75 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. te dio obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015. u iznosu 591,76 EUR (ostatak je namiren uračunavanjem).

42. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama II. i III. izreke, pri čemu valja napomenuti da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila na nepravilan način jer nije uzela u obzir da joj je tuženik kroz konverziju vratio iznos 1.199,86 EUR (konverzijska preplata), a budući da se konverzijska preplata u skladu sa čl. 172. ZOO uračunava u zatezne kamate na stvarnu preplatu, to su u skladu sa izračunom vještaka nepodmirene zatezne kamate koje su dospjele do konverzije tužiteljici dosuđene u apsolutnom iznosu (591,76 EUR), a ne u relativnom iznosu kako je utuženo.

b) Tuženikov prigovor radi prebijanja

43. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 579,13 EUR, dok ga je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 15.09.2025. (str. 496 spisa) umanjio na 571,71 EUR.

44. Navedeni prigovor radi prebijanja istaknut je u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno tuženikovog potraživanja prema tužiteljici po osnovi manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog.

45. Na temelju prihvaćenog nalaza vještaka utvrđeno je da je tužiteljica prilikom otplate anuiteta tijekom 2005., 2006., 2007. i 2008. godine tuženiku platila 571,71 EUR manje od onog što bi mu bila dužna platiti ukoliko bi se anuiteti za cijelo vrijeme otplate računali po početnom tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen tužiteljici.

46. Međutim ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

47. Iz prethodno izloženih razloga sud utvrđuje da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan odnosno da ne postoji njegovo potraživanje prema tužiteljici zbog manje plaćenih anuiteta u ukupnom iznosu 571,71EUR.

48. No sve i da postoji navedeno tuženikovo potraživanje prema tužiteljici, tužiteljica je u odnosu na njega istaknula prigovor zastare koji bi bio osnovan. Naime, od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužiteljica platila manje (tijekom 2005., 2006., 2007. i 2008. godine) pa do isticanja prigovora radi prebijanja u odgovoru na tužbu u ovom predmetu (19.07.2024.) protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz čl. 198. ZOO (Rev-x 966/2015 od 23.09.2020.).

49. Slijedom navedenoga tuženikov prigovor radi prebijanja nije mogao biti prihvaćen pa je odlučeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

50. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO pri čemu je do 31.12.2022. referentna stopa bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

51. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 30.09.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 17.12.2024., 04.04.2025. i 13.02.2026. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- predujam financijskog vještačenja – 400,00 EUR;

što ukupno iznosi 1.650,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), pa je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke, dok tužiteljici u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podneska od 16.12.2024. jer je predan jedan dan prije održavanja ročišta, pa su njegovi navodi mogli biti izneseni na ročištu.

U Zagrebu 27. ožujka 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Željka Velić-Dvoršćak;

2. odvjetnica Dora Hanžeković Žuža.