Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1028/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupanog po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. ožujka 2026., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 736327, zaključenog dana 06.07.2006. god. između tužitelja HB i Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d, a koja u čl. 6. st. 1. glasi : „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 176,77 EUR-a (stosedamdesetšesteura- sedamdesetsedamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 07. srpnja 2006. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,30 EUR-a (dvjestočetrdesetpeteura-trideseteura) sa zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 6. srpnja 2006. s Volksbank d.d. Zagreb kao pravnim prednikom tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb zaključila Ugovor o kreditu broj 736327, a prema kojem joj je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.220,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Nadalje, naveo je da je predmetnim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 6. st. 1. ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita od cjelokupnog iznosa kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita te da joj je tuženik naplatio predmetnu naknadu 10. srpnja 2007. u iznosu od 1.331,87 HRK/176,77 EUR-a, a što je vidljivo iz prometne kartice po kreditu broj 736327. Tužiteljica je istaknula da se o toj ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista unaprijed formulirana od strane tuženika te implementirana u tipski ugovor na koji nije imala utjecaja. Isto tako, navela je, da joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga u ime kojih se ista naplaćuje. Nadalje, navela je da se prema odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca , a što je u konkretnom slučaju i riječ. Ujedno, navela je da predmetna odredba (čl. 3.) i ništetna jer je nedopuštena po čl. 269., 270. i 271. Zakona o obveznim odnosima, sve to u svezi s čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, istaknuvši da je tuženik nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a te je dužan istu naknadu vratiti, dodajući da tome u prilog govori i čl. 96. te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Dakle, navela je, navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Slijedom svega navedenog, predložila je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživala je i naknadu troškova postupka zajedno sa zateznim kamatama.

1.1. U podnesku od 23. rujna 2025. tužiteljica je navela da predmetna ugovorna odredba o naplati tzv. ulazne naknade, kao i odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 53. i čl. 54. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući pri tome i na čl. 53. st. 1. i čl. 54. t. 19. ZZP-a, slijedom čega su i odredba o naplati ulazne naknade i odredba o nadležnosti predstavljaju ništetne ugovorne odredbe koje ne proizvode pravne učinke. Nadalje, navela je da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare, jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. zastarni rok za tražbinu povrata temeljem ništetne ugovorne odredbe ne počinje teći u trenutku isplate, već tek od dana pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena te je time jasno potvrđeno da stranka nije u mogućnosti ostvariti svoja prava prije nego što ništetnost bude pravno utvrđena u odgovarajućem parničnom postupku, pa stoga prigovor zastare koji polazi od trenutka plaćanja, a ne od pravomoćne odluke o ništetnosti pravno neutemeljen i valja ga u cijelosti odbiti. Isto tako, navela je da tuženik pogrešno osporava pravilnost označenog VPS-a, jer tužbeni zahtjev u ovom predmetu obuhvaća kako deklaratorni zahtjev, tako i kondemnatorni zahtjev, pa se vrijednost predmeta spora određuje zbrojem vrijednosti oba zahtjeva, sukladno članku 37. stavku 1. ZPP-a. Nadalje, tužiteljica je navela da ništetnost predstavlja samostalan pravni temelj za povrat primljenog, sukladno članku 322. i 323. ZOO-a, zbog čega je nemoguće isključiti značaj deklaratornog zahtjeva u procjeni VPS-a, kako to tvrdi tuženik, dodajući da prigovor tuženika na VPS sud u cijelosti mora odbiti kao neosnovan. Tužiteljica je nadalje navela kako se odredba o naknadi za obradu kredita smatra nepoštenom jer tuženik nije jasno ni transparentno objasnio što ta naknada obuhvaća niti je dostavio dokaze da je za istu pružena bilo kakva konkretna usluga. Istaknula je da se radi o unaprijed određenom paušalnom iznosu, bez ikakvog pojašnjenja, ili dokumentacije koja bi potvrdila njegovu osnovanost. Takav način određivanja naknade, navela je, nije u skladu s načelima transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana, kako ih zahtijeva Zakon o zaštiti potrošača i Direktiva 93/13/EEZ, pri tome ukazujući na praksu Suda Europske unije, osobito na predmete C-26/13 (H) i C-143/13 (U). Isto tako, navela je, iako se može tvrditi da je klauzula o naknadi za obradu kredita gramatički razumljiva - u smislu da je jasno formulirana i jezično čitljiva - to samo po sebi nije dostatno prema kriterijima Direktive 93/13/EEZ i ustaljene prakse Suda Europske unije. Naime, navela je, prava mjerodavna ocjena uključuje i tzv. ekonomsku transparentnost, odnosno pitanje je li potrošaču na jasan i razumljiv način prikazano kako se određena naknada formira, na temelju kojih konkretnih usluga ili aktivnosti banke, te u kojoj mjeri utječe na njegovu ukupnu obvezu, dok u konkretnom slučaju, istaknula je, banka nije obrazložila strukturu ni osnovicu za obračun naknade, niti je predočila ikakvu posebnu protučinidbu za isti iznos, dodajući da je klauzula bila dio unaprijed pripremljenog obrasca bez ikakve individualne pregovaračke mogućnosti s potrošačem, što dodatno pojačava njezin nepošteni karakter. Tužiteljica je navela da kao potrošač nije imala mogućnost pregovaranja o odredbi o naknadi za obradu kredita, koja je bila unaprijed određena, iako jasna i uočljiva, a u kombinaciji s ostalim nepoštenim odredbama (o kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za prijevremenu otplatu), takva odredba dovela je do znatne neravnoteže na štetu potrošača. Tužiteljica je istaknula i da tuženik u svom odgovoru nije osporio visinu tužbenog zahtjeva - konkretno, niti nije naveo argumente koji bi ukazivali na njenu neosnovanost, a da njegova tvrdnja da nije dokazala osnovu zahtjeva ne znači automatski da je visina spornog iznosa neutemeljena. Slijedom svega navedenog, navela je da smatra kako su svi navodi tuženika iz odgovora na tužbu promašeni s pravne strane te da se tužbeni zahtjev trebausvojiti u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagreba, navodeći da je i isti prema čl. 70. ZPP-a dopušten, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Nadalje, istaknuo je i prigovor zastare predmetnog potraživanja, pri tome se pozivaju na odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a i čl. 1111 st. 1. istog Zakona te je prigovarao načinu na koji je tužiteljica odredila vrijednost predmeta spora u tužbi. Nadalje, naveo je da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je nadalje naveo da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu jasno propisano da se tužiteljica obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10%. Dakle, istaknuo je, odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Istaknuo je i da tužiteljica nije potkrijepila niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je pokušala dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imala utjecaja. U odnosu na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, naveo je da ista propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, pri tome ukazujući i na odredbu čl. 83. ZPP-a, ističući pri tome da kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužiteljici, kao potrošaču, bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik je istaknuo da je tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu i osiguranje kredita. Nadalje, naveo je nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, te da iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, naveo je da tužiteljica nije dokazala osnovu svog tužbenog zahtjeva, te da stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. Slijedom navedenog, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te je obveže da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 4-9), Prometna kartica po kreditu (list spisa 10-18), te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužiteljica na ročištu održanom 11. ožujka 2026. odustala od prijedloga za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. ZPP-a.

4.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu (ustvari sudu sjedišta tuženika) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, što se vidi iz samog ugovora, u kojem je na kraju ugovora naznačeno mjesto sklapanja ugovora, pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor, odnosno čl. 11. 3. Ugovora je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

4.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika proizlazi da je sklopljen u Podružnici pravnog prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pravni prednik tuženika imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I/ izreke rješenja.

5. Sud je rješenjem na ročištu održanom 11. ožujka 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 176,77 EUR-a. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 176,77 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi utvrđenja ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 176,77 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila predniku tuženika po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 11. ožujka 2026. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb.

10. Iz Ugovora o kreditu br. 736327 (list spisa 4-9), proizlazi da je odredbom čl. 6. st. 1. navedenog ugovora ugovoreno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate.

11. Iz Prometne kartica po kreditu (list spisa 10-18), proizlazi da je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada za obradu kredita na datum 10. srpnja 2006. u iznosu od 1.331,87 kn te naknada za osiguranje kredita u iznosu od 2.833,25 kn.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila u autokući nakon što je izabrala automobil. U autokući su joj rekli da surađuju s bankom, imali su pripremljen ugovor i rekli su joj da će sve odraditi, a ona u banku nije išla. Ugovor je već bio sastavljen, dali su joj ga da pročita i pročitala ga, a djelatnik autokuće joj je rekao iznos kredita, visinu rate i rok otplate, a nije joj objasnio niti rekao za odredbu o naknadi za obradu kredita, nije joj ni obrazložio što tu naknadu čini, koje troškove plaća plaćajući tu naknadu i koja je svrha plaćanja naknade. Pitala je što je to, a rekao joj je da se to svuda plaća i u svakoj banci te da je to obvezno. Nije pregovarala niti joj je takva mogućnost ponuđena, pitala je samo što je ta odredba, a on joj je rekao da se to svuda plaća i da bez toga ne može dobiti kredit. Nije joj rečen niti iznos naknade, nego joj je samo rečeno da će to biti nešto malo. Misli da joj je taj iznos banka uzela od kredita. Auto je kupila za osobne potrebe, radi putovanja na posao koji je bio izvan Osijeka. U to vrijeme, kao ni danas, nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Svjesna je da je potpisom ugovora pristala na tu odredbu o naplati naknade, ali nije imala druge mogućnosti

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer joj nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer ista nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti joj je ponuđeno da pregovara.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znala koji iznos naknade mora platiti, nisu joj obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

21.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz čl. 6 st. 1. Ugovora o kreditu br. 736327 sklopljenog 6. srpnja 2006. između tužiteljice i tuženika, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10 % (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, te da je sukladno čl. 84. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

22. Budući da je predmetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena prilikom isplate kredita, odnosno 6. srpnja 2006. u iznosu od 176,77 EUR- a.

23. Na iznos od 176,77 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena prilikom isplate kredita, što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom, odnosno od 7. srpnja 2006. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.

24. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

25. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

25.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 11. ožujka 2026. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 176,77 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 5. obrazloženja).

25.2. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. ožujka 2026. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 23. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 175,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a iznosi 218,75 EUR-a, a navedenom trošku je pridodan i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 245,30 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1.

2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.

25.3. Ističe se da tužiteljica nije bila oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari, jer ova pravna stvar - utvrđenje ništetnim odredbe o naknadi za obradu kredita i isplate iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku na ime ništetne odredbe, jer ovaj spor nije spor potrošača u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

25.4. Tužiteljici nije priznata naknada troška sastava podneska od 29. srpnja 2025., jer isti nije bio potreban za parnicu sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a, a nije priznat niti trošak pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja ove odluke, tužiteljica pristojbu na presudu nije platila.

26. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

Osijek, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika