REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-1375/2025-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Poljaniću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 11. veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Poljanića, odvjetnika, te zamjenice punomoćnika tuženika GR, odvjetničke vježbenice, dana 27. ožujka 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.239,07 eur, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku na iznose:

- 11,64 eur od dana 1.4.2008. do isplate

- 11,34 eur od dana 3.5.2008. do isplate

- 11,24 eur od dana 3.6.2008. do isplate

- 11,39 eur od dana 2.7.2008. do isplate

- 11,17 eur od dana 1.8.2008. do isplate

- 11,18 eur od dana 2.9.2008. do isplate

- 11,34 eur od dana 2.10.2008. do isplate

- 12,23 eur od dana 1.11.2008. do isplate

- 11,61 eur od dana 2.12.2008. do isplate

- 12,43 eur od dana 3.1.2009. do isplate

- 12,51 eur od dana 3.2.2009. do isplate

- 12,57 eur od dana 3.3.2009. do isplate

- 12,44 eur od dana 2.4.2009. do isplate

- 17,61 eur od dana 1.5.2009. do isplate

- 17,29 eur od dana 1.6.2009. do isplate

- 17,05 eur od dana 1.7.2009. do isplate

- 17,11 eur od dana 1.8.2009. do isplate

- 17,24 eur od dana 1.9.2009. do isplate

- 17,23 eur od dana 1.10.2009. do isplate

- 17,10 eur od dana 1.11.2009. do isplate

- 17,34 eur od dana 2.12.2009. do isplate

- 17,57 eur od dana 3.1.2010. do isplate

- 17,80 eur od dana 2.2.2010. do isplate

- 17,74 eur od dana 2.3.2010. do isplate

- 18,18 eur od dana 2.4.2010. do isplate

- 18,05 eur od dana 4.5.2010. do isplate

- 18,18 eur od dana 1.6.2010. do isplate

- 19,39 eur od dana 2.7.2010. do isplate

- 19,12 eur od dana 1.8.2010. do isplate

- 19,86 eur od dana 1.9.2010. do isplate

- 19,57 eur od dana 2.10.2010. do isplate

- 19,19 eur od dana 3.11.2010. do isplate

- 20,14 eur od dana 3.12.2010. do isplate

- 21,08 eur od dana 4.1.2011. do isplate

- 20,53 eur od dana 2.2.2011. do isplate

- 20,57 eur od dana 3.3.2011. do isplate

- 20,21 eur od dana 5.4.2011. do isplate

- 20,40 eur od dana 3.5.2011. do isplate

- 21,89 eur od dana 1.6.2011. do isplate

- 21,84 eur od dana 2.7.2011. do isplate

- 23,28 eur od dana 2.8.2011. do isplate

- 22,85 eur od dana 2.9.2011. do isplate

- 21,94 eur od dana 1.10.2011. do isplate

- 21,87 eur od dana 1.11.2011. do isplate

- 21,85 eur od dana 3.12.2011. do isplate

- 22,15 eur od dana 3.1.2012. do isplate

- 22,44 eur od dana 2.2.2012. do isplate

- 22,44 eur od dana 3.3.2012. do isplate

- 22,27 eur od dana 3.4.2012. do isplate

- 22,33 eur od dana 3.5.2012. do isplate

- 22,45 eur od dana 2.6.2012. do isplate

- 22,35 eur od dana 1.7.2012. do isplate

- 22,33 eur od dana 2.8.2012. do isplate

- 22,02 eur od dana 2.10.2012. do isplate

- 22,02 eur od dana 2.10.2012. do isplate

- 22,26 eur od dana 3.11.2012. do isplate

- 22,36 eur od dana 4.12.2012. do isplate

- 22,32 eur od dana 3.1.2013. do isplate

- 21,93 eur od dana 3.2.2013. do isplate

- 22,10 eur od dana 3.3.2013. do isplate

- 22,29 eur od dana 3.4.2013. do isplate

- 22,17 eur od dana 4.5.2013. do isplate

- 21,65 eur od dana 5.6.2013. do isplate

- 21,58 eur od dana 2.7.2013. do isplate

- 21,92 eur od dana 3.9.2013. do isplate

- 21,54 eur od dana 3.9.2013. do isplate

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.649,60 eur, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku na iznose:

- 2,75 eur od dana 1.10.2006. do isplate

- 1,75 eur od dana 3.11.2006. do isplate

- 0,93 eur od dana 1.12.2006. do isplate

- 0,89 eur od dana 1.4.2008. do isplate

- 14,51 eur od dana 1.11.2008. do isplate

- 0,20 eur od dana 2.12.2008. do isplate

- 19,29 eur od dana 3.1.2009. do isplate

- 21,18 eur od dana 3.2.2009. do isplate

- 22,44 eur od dana 3.3.2009. do isplate

- 19,55 eur od dana 2.4.2009. do isplate

- 19,63 eur od dana 1.5.2009. do isplate

- 14,30 eur od dana 1.6.2009. do isplate

- 10,38 eur od dana 1.7.2009. do isplate

- 11,42 eur od dana 1.8.2009. do isplate

- 13,49 eur od dana 1.9.2009. do isplate

- 13,31 eur od dana 1.10.2009. do isplate

- 11,22 eur od dana 1.11.2009. do isplate

- 15,08 eur od dana 2.12.2009. do isplate

- 18,88 eur od dana 3.1.2010. do isplate

- 22,75 eur od dana 2.2.2010. do isplate

- 21,73 eur od dana 2.3.2010. do isplate

- 28,93 eur od dana 2.4.2010. do isplate

- 26,71 eur od dana 4.5.2010. do isplate

- 28,89 eur od dana 1.6.2010. do isplate

- 48,81 eur od dana 2.7.2010. do isplate

- 44,30 eur od dana 1.8.2010. do isplate

- 56,51 eur od dana 1.9.2010. do isplate

- 51,73 eur od dana 2.10.2010. do isplate

- 45,51 eur od dana 3.11.2010. do isplate

- 61,08 eur od dana 3.12.2010. do isplate

- 76,40 eur od dana 4.1.2011. do isplate

- 67,51 eur od dana 2.2.2011. do isplate

- 68,04 eur od dana 3.3.2011. do isplate

- 62,25 eur od dana 5.4.2011. do isplate

- 65,40 eur od dana 3.5.2011. do isplate

- 89,77 eur od dana 1.6.2011. do isplate

- 88,87 eur od dana 2.7.2011. do isplate

- 112,51 eur od dana 2.8.2011. do isplate

- 105,40 eur od dana 2.9.2011. do isplate

- 90,60 eur od dana 1.10.2011. do isplate

- 89,37 eur od dana 1.11.2011. do isplate

- 89,06 eur od dana 3.12.2011. do isplate

- 93,95 eur od dana 3.1.2012. do isplate

- 98,76 eur od dana 2.2.2012. do isplate

- 98,71 eur od dana 3.3.2012. do isplate

- 96,05 eur od dana 3.4.2012. do isplate

- 96,96 eur od dana 3.5.2012. do isplate

- 98,92 eur od dana 2.6.2012. do isplate

- 97,24 eur od dana 1.7.2012. do isplate

- 96,99 eur od dana 2.8.2012. do isplate

- 91,90 eur od dana 2.10.2012. do isplate

- 91,90 eur od dana 2.10.2012. do isplate

- 95,65 eur od dana 3.11.2012. do isplate

- 97,43 eur od dana 4.12.2012. do isplate

- 96,79 eur od dana 3.1.2013. do isplate

- 90,32 eur od dana 3.2.2013. do isplate

- 93,23 eur od dana 3.3.2013. do isplate

- 96,27 eur od dana 3.4.2013. do isplate

- 94,38 eur od dana 4.5.2013. do isplate

- 85,82 eur od dana 5.6.2013. do isplate

- 84,63 eur od dana 2.7.2013. do isplate

- 90,15 eur od dana 3.9.2013. do isplate

- 90,22 eur od dana 3.9.2013. do isplate

i to do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, naknaditi tužitelju ČR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.917,02 eur, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. ožujka 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom ovog suda posl.br. P-6829/19-49 od 30. kolovoza 2023. godine naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.239,07 eur / 9.335,75 kn sa zateznim kamatama od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, iznos od 3.649,60 eur / 27.497,92 kn sa zateznim kamatama od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te trošak parničnog postupka u iznosu od 2.713,47 eur / 20.444,64 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2023. godine do isplate.

2. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-121/2024-4 od 07. siječnja 2025. godine ukinuta je gore navedena presuda i predmet vraćen istom sudu u stadij novog prethodnog postupka.

3. Tužitelj u ponovnom postupku ostaje kod tužbe u kojoj navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 10. kolovoza 2006. godine zaključio Ugovor o kreditu, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 31.264,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseci. Navodi da je pored iznosa glavnice tužitelj prema Ugovoru bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva u skladu s važećim Odlukama o kamatnim stopama banke, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 4,90%. Za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužitelju je povećavana nekoliko puta, zbog čega je tužitelj tuženiku platio više iznose anuiteta od onih utvrđenih prvotnim otplatnim planom. Tužitelj se poziva na Zakon o zaštiti potrošača kojim se određuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, te na odredbe čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Također upućuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 u kolektivnom postupku, koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika. Tužitelj ističe kako je tuženik kamatnu stopu određivao na temelju ugovorne odredbe koja je ocijenjena ništetnom te da je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzročilo stjecanje bez osnove na strani tuženika, te tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je preplatio temeljem povećane kamatne stope.

4. Tužitelj također navodi da je u spomenutom kolektivnom sporu utvrđeno i da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Stoga tužitelj potražuje isplatu i na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćenog iznosa kredita na ime preplaćene valutne klauzule.

5. Podneskom od 09. listopada 2020. godine tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 9.336,96 kn i iznosa od 27.500,778 kn, sve sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

6. Tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja uredio tužbeni zahtjev dana 02. lipnja 2021. godine, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 9.335,75 kn i 27.497,92 kn, sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

7. Podneskom od 08. svibnja 2023. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu s uvođenjem valute euro kao službene valute u Republici Hrvatskoj te je na ročištu održanom 11. veljače 2026. godine naveo kako ostaje samo kod onog dijela zahtjeva koji je izražen u valuti eur.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se tužitelj neosnovano poziva na presudu Visokog trgovačkog suda te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja ne može se obrazloženo tvrditi da bi sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene. Ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu , kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Također, da je poslovna praksa tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora, da je ugovor o kreditu solemniziran čime je javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu predstavljaju tužiteljevu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelja dovela bi do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Nadalje, tuženik navodi da se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

9. Tuženik u daljnjem tijeku postupka navodi kako osporavaju potrošačka svojstva spornom Ugovoru o kreditu dok se tužitelju osporava svojstvo potrošača obzirom se ne radi o potrošačkom ugovoru jer je kredit tužitelj koristio za kupnju novog motornog vozila radi obavljanja poslovne djelatnosti taxi prijevoza vlastitog obrta [obrt], Grga Lulić, [adresa].

10. U odnosu na tuženikovo protivljenje preinaci učinjenoj podneskom od 02. lipnja 2021. godine valja navesti kako je tužitelj navedenim podneskom snizio tužbeni zahtjev, što se ne smatra preinakom tužbe, a tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

11. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, otplatne planove, izjavu za povrat prava vlasništva, zahtjev za dostavom podataka, odgovor na zahtjev,metodologiju promjene kamatnih stopa, obavijesti o promjeni kamatne stope, specifikaciju uplata, pregled prometa za klijenta, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o. te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

12. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka OR, obzirom tuženik tijekom postupka i nakon više poziva suda nije dostavio točnu adresu predložene svjedokinje. Iz dopisa MUP, PU Zagrebačka od 20. veljače 2023. godine proizlazi da svjedokinja ne stanuje na adresi [adresa], koju tuženik navodi kao njezinu adresu, već je evidentiran njezin privremeni odlazak u Njemačku.

13. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

14 U odnosu na činjenicu da je tužitelj prilikom podnošenja tužbe istu postavio kao tzv. stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b. st. 1. i 2. ZPP-a, valja navesti kako iz navoda tužbe proizlazi kako je tužitelj prvenstveno od suda zatražio da tuženik dostavi dokumentaciju iz spornog pravnog odnosa koji je postojao između tužitelja i tuženika, a koja obveza tuženika postoji i po odredbi čl. 233. st. 2. ZPP-a te je sud rješenjem od 15. siječnja 2020. godine pozvao tuženika na dostavu te dokumentacije, što je tuženik i učinio.

15. Stoga je tužitelj na ročištu 11. veljače 2026. godine naveo kako odlučivanje o tzv. stupnjevitom zahtjevu više nije potrebno, čime se smatra da je isti povukao.

16. Stoga bi odlučivanje o takvom zahtjevu u ovoj fazi postupka (a posebno inzistiranje na tome da sud posebno poziva tužitelja na uređenje tužbenog zahtjeva nakon što ga je on sam uredio i određuje mu za to rok), nakon što je dostavljena sva potrebna dokumentacija, provedeno financijsko vještačenje te nakon što je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s provedenim vještačenjem, bilo nesvrsishodno i neekonomično.

17. Ujedno bi takvo postupanje predstavljalo vrlo strogo tumačenje postupovnog pravila koje je u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu.

18. Sudovi su dužni pravne norme tumačiti polazeći od cilja i svrhe koje je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem te ih, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, primjenjivati u skladu s tako utvrđenom svrhom.

19. Legitiman cilj odredbe čl. 186.b. ZPP-a je omogućiti tužitelju podnošenje tužbe i u slučajevima u kojima ne može točno odrediti tužbeni zahtjev dok mu tuženik ne dostavi potrebnu dokumentaciju, odnosno do provođenja vještačenja.

20. Međutim, u konkretnom slučaju, a nakon što je dokumentacija dostavljena i tužitelj samostalno uredio tužbeni zahtjev, njezina primjena na način da se u toj fazi postupka ponovno odlučuje o zahtjevu koji je u biti ispunjen, ali rješenjem protiv kojeg je dopuštena posebna žalba ili ponovno poziva tužitelja na poduzimanje radnje koju je već poduzeo, dovela bi do neosnovanog odugovlačenja postupka i pretjeranog formalizma.

21. Među strankama nije sporno da je dana 10. kolovoza 2006. godine sklopljen među strankama ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da se radilo o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 4,90% godišnje. Isto tako, nije sporno da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja, kao i to da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao.

22. Sporno je ima li ugovor svojstvo potrošačkog ugovora i da li su ove promjene bile u skladu sa odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu sa općim uredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome, da li se radi o ništavim odredbama.

23. Nadalje je sporna i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim Ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate Ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

24. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao jedna od banaka) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

25. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

26. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

27. Prema odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a. st. 1. navedenog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Riječ je u konkretnom slučaju dakle o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

28. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača iz čl. 106. st. 1. navedenog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj dakle poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao promjenjivost kamatne stope, a da nije tužitelja u cijelosti informirao o parametrima bitnim za donošenje takve odluke o promjeni kamatne stope, te takve odredbe ugovora utvrđuje ništetnim, to je nepotrebno posebno analizirati tvrdnje tuženika o razlozima promjene kamatne stope, odnosno o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu, pravomoćno već utvrdio ništetnim.

29. S obzirom da je u konkretnom slučaju sud vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, na tuženiku je teret dokaza tvrdnje o odgovarajućoj obaviještenosti potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

30. Sud nije proveo dokaz saslušanjem predloženog javnog bilježnika , jer se saslušanjem istog ne može utvrditi obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

31. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

32. Tuženik bi eventualno mogao predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču, prije sklapanja konkretnog ugovora, sasluša njegov zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, međutim, u konkretnom slučaju tuženik to nije učinio.

33. Naime, tuženik je predložio kao svjedoke ČRJ i VR, svoje zaposlenike koji nisu sudjelovali u sklapanju Ugovora o kreditu i koji stoga ne mogu iznijeti nikakve relevantne okolnosti za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, dok za svjedokinju NR tuženik nije dostavio točnu adresu.

34. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je predmetni kredit bio potreban za kupnju automobila i to za osobne svrhe. Prilikom sklapanja ugovora razgovarao je sa djelatnicom banke, ali se ne sjeća da bi mu ona nešto posebno objašnjavala vezano uz promjenjivu kamatnu stopu. Kredit u švicarskim francima je uzeo iz razloga što mu je rečeno da je to najpovoljniji kredit. Da nije osjetio da se radi o povoljnom kreditu, ne bi ni uzeo kredit. U to vrijeme bavio se građevinarstvom, a kada ne bi imao dovoljno posla, povremeno bi vozio svoje dvije-tri mušterije. Imao je registrirani taxi obrt, te je i navedeni prijevoz znao obavljati sa automobilom koji je kupljen predmetnim kreditom. Prije potpisivanja je ugovor pročitao. Nije tražio u banci da mu se nešto pojasni. Nije pokušavao ništa promijeniti u ugovoru. Predmetno vozilo koristio je za privatne svrhe, a samo ponekad kao taxi i to najviše 2-3 puta u mjesec dana. Na taxi obrt je imao prijavljeno staro vozilo, a ne novi automobil.

35. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao životan i uvjerljiv.

36. Pri tome valja navesti da je tužitelj kao korisnik kredita, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika, kao kreditora, pa je teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač upravo na tuženiku. Također, a u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač, valja navesti da, ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18).

37. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

38. Iz navedene odredbe proizlazi da je za svojstvo potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača bitna svrha zbog koje se sklapa pravni posao.

39. U konkretnom slučaju je pravni posao sklopio tužitelj kao fizička osoba, a iz Ugovora o kreditu proizlazi da mu je kredit bio potreban za kupnju vozila.

40. Međutim, tuženik nije dokazao niti predložio dokaze na okolnost da je upravo vozilo koje je kupljeno predmetnim kreditom ušlo u obrtna sredstva taksi obrta tužitelja, a suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi kako mu je za obavljanje usluga obrta koristilo drugo vozilo koje ima dok je predmetno vozilo kupljeno za privatne svrhe time da je naknadno sa njime ipak znao obaviti neke taksi vožnje.

41. Sud EU (presuda C-570/21 od 08. lipnja 2023.) nakon izlaganja teksta, konteksta i cilja Direktive 93/13, kao i drugih EU instrumenata u području zaštite potrošača, smatra da pojam potrošača treba široko tumačiti i to na način da isti u kontekstu Direktive 93/13 obuhvaća osobu koja je sklopila ugovor o kreditu u svrhu koja je djelomično povezana s njezinom profesionalnom djelatnošću, a djelomično je izvan okvira njezine profesionalne djelatnosti, zajedno s drugim korisnikom kredita koji nije djelovao u okviru svoje profesionalne djelatnosti ako je profesionalna svrha toliko ograničena da ne prevladava u općem kontekstu tog ugovora.

42. U pogledu kriterija koje treba uzeti u obzir prilikom tumačenja je li neka osoba obuhvaćena pojmom "potrošač" iz Direktive 93/13 i, naročito, je li profesionalna svrha ugovora o kreditu koji je sklopila ta osoba toliko ograničena da ne prevladava u cjelokupnom kontekstu ugovora, Sud EU pojašnjava da je nacionalni sud dužan uzeti u obzir sve relevantne okolnosti tog ugovora, kao što su, između ostalog, raspodjela pozajmljenog kapitala između profesionalne i neprofesionalne djelatnosti i, u slučaju više korisnika kredita, činjenicu da samo jedan od njih ima poslovne ciljeve ili da je davatelj kredita uvjetovao odobravanje kredita namijenjenog potrošnji djelomičnom namjenom pozajmljenog iznosa za otplatu dugova povezanih s profesionalnom djelatnošću.

43. Na tvrdnju tuženika da stranke nisu sklopile ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom valja reći kako je već u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđeno da su ugovorne odredbe koje je tuženik sklapao s korisnicima kredita (potrošačima), uključujući i tužitelja, a u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive (jer su bile jasno istaknute u ugovoru) i jasne (jer je u njima jasno naznačeno da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi) ali nisu bile razumljive potrošačima jer je terminologija koja je korištena visoko stručna što je dovelo do ništetnosti tih odredbi.

44. Pozivanje tuženika na odredbe svojih Općih akata nije osnovano, jer takvi akti tužene kao kreditora kojima ona definira povećanje kamatne tope i način obračuna kamate, kao stručni akti možda i jesu razumljivi osobama s ekonomskim obrazovanjem i znanjima ali nedvojbeno nisu razumljivi prosječnom potrošaču pa tako ni tužitelju. Stoga je tužena kao kreditor, u skladu s osnovnim načelima obveznog prava, bila dužna prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, informirati tužitelja na način koji je jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji nema ekonomsku naobrazbu, o smislu i sadržaju odredbi o primjenjivoj kamatnoj stopi te parametrima o kojima ovisi njezina visina u budućem razdoblju vraćanja kredita, što tužena u konkretnom slučaju nije učinila.

45. Prema pravnom stavu koji je izražen u presudi Europskog suda od 30. travnja 2014. u predmetu C-26/13 nije dovoljno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate ugovora o kreditu potrošaču samo gramatički razumljiva, već je potrebno da potrošaču budu na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina njene promjene tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice na svoju financijsku situaciju.

46. Pri tome se ne dovodi u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima koje zaključuje sa svojim klijentima ugovara takvu kamatu (promjenjivu), već je odlučan način na koji se ugovara promjenjivost stope te kamate, te odredaba po kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Predmetne ugovorne odredbe sastavio je tuženik kao trgovac po unaprijed formuliranom standardnom obrascu te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje.

47. Navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora, unaprijed sastavljenog od tuženika, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

48. Isto tako, navedenom pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te se nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je, također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

49. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednaka vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

50. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

51. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, kako to navodi tuženik, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

52. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

53. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana imala utjecaja na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF, niti je dokazao da je tužitelja prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o rizicima vezano uz valutu CHF ili pak parametrima o kojima ovisi promjena tečaja niti su dokazi koje je predložio podobni za utvrđivanje navedenih okolnosti.

54. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta.

55. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u članku 16. stavku 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

56. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1 ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a.

57. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženice, postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, 14. lipnja 2018. godine, s time da je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. godine, to je neosnovan prigovor zastare.

58. Slijedom navedenog, sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo kao prethodno pitanje utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivost kamatne stope.

59. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

60. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

61. Radi utvrđivanja visine potraživanja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću za Darfin d.o.o, koji je u svom nalazu i mišljenju naveo da ukupna razlika između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 1.669,86 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 9.335,75 kn. Ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 27.497,92 kn. Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 36.833,67 kn.

62. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka, obzirom je isti izrađen objektivno, jasno i stručno, na temelju relevantne dokumentacije, tim više što stranke nisu imale primjedbe ni prigovora na isti.

63. U odnosu na navode tuženice valja navesti da je navedenim nalazom i mišljenjem utvrđena ukupna razlika uplaćenih anuiteta do koje je došlo zbog promjene kamatne stope na temelju ništetne ugovorne odredbe, te na temelju ništetne odredbe kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku tečaja (kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita), jer je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, pa kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP-a), a tuženica takav zahtjev nije postavila, stoga predmet odlučivanja u ovome postupku ne može biti bilo kakvo potraživanje tuženice (koje nije postavila), niti može biti izvršen prijeboj s tražbinom tužitelja (jer nije stavljen niti prigovor prijeboja).

64. Slijedom navedenog, visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka pa kako je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i temeljem odredbi čl. 323 .st. 1, čl. 1111. st. 1, čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a odlučiti kao u izreci pod točkom I. i II.

65. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

66. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. - 199,08 eur, za sastav podnesaka od 20.01.2020.g., 04.06.2021.g., 04.08.2021.g., 27.01.2021.g. prema Tbr. 8. toč. 1. po 199,08 eur, za zastupanje na ročištima 10.02.2021.g., 07.09.2022.g., 01.02.2023.g. i 24.05.2023.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 199,08 eur, te za zastupanje na ročištu 11.02.2026.g. prema Tbr. 9. toč. 1. – 200,00 eur, što ukupno iznosi 1.991,72 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 497,93 eur ukupno iznosi 2.489,65 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eur i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 95,56 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 2.917,02 eur.

67. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 27. ožujka 2026. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.