Poslovni broj P-554/2025-10

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KS, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Draženki Horvat, odvjetnici u Rabu, protiv 1. tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri iz Zagreba, te 2. tuženika trgovačkog društva B2 KAPITAL d.o.o., čiji OIB glasi 57509775367, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnici Antoneli Sesar, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 23. veljače 2026., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, zamjenice punomoćnika 1. tuženice i zamjenice punomoćnice 2. tuženika, 27. ožujka 2026., javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 51400607-5102797211, zaključen 10. siječnja 2005. godine, solemniziran 11. siječnja 2006. godine kod javne bilježnice Marije Grozdanić Dekleve pod brojem OU-45/06, sklopljen između tužitelja KS i 1. tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d., kao i Ugovor o ustupu tražbine, sklopljen 27. siječnja 2017. godine između 1. tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d. i 2. tuženika trgovačkog društva B2 Kapital d.o.o., ovjeren kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba 31. siječnja 2017. godine pod brojem OV-1849/17, te založno pravo na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, a označena je kao k. č. br. [katastarska čestica] iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]-Sušak – 24/100 etažno vlasništvo (E-5) – stan broj 6 na drugom katu zgrade, koji se sastoji od dnevnog boravka, kuhinje, kupaone i hodnika, sa stepenicama u visokom potkrovlju, površine 56,52 m2, s pripadajuće tri sobe, kupaonom i hodnikom, sa stepenicama u visokom potkrovlju površine 67,20 m2; sveukupne površine 123,72 m2, što iznosi 24/100 idealna dijela objekta, te se nalaže Zemljišno knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci brisanje zemljišno-knjižnog stanja nastalog na osnovi uknjižbe navedenog Ugovora o kreditu.“

II. Nalaže se tužitelju KS da 1. tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.062,50 eura (slovima: tisuću šezdeset dva eura i pedeset centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 27. ožujka 2026. do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 1.651,55 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zahtjev 1. tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka odbija se.

IV. Nalaže se tužitelju KS da 2. tuženiku trgovačkom društvu B2 KAPITAL d.o.o. naknadi troškove postupka, u iznosu od 1.062,50 eura (slovima: tisuću šezdeset dva eura i pedeset centa), u roku od 15 dana.

V. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. IV., a do zatraženog iznosa od 2.000,00 eura, zahtjev 2. tuženika trgovačkog društva B2 KAPITAL d.o.o. za naknadu troškova postupka odbija se.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 17. prosinca 2019. godine, navodi se da je 10. siječnja 2006. godine tužitelj KS (u daljnjem tekstu: tužitelj) s 1. tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: 1. tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 289.700,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Tvrdi se da se o odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nije pojedinačno pregovaralo niti je predviđen način promjene kamatne stope, već je takvu ugovornu odredbu 1. tuženica nametnula tužitelju, što je, pak, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača. Ističe se da je, zbog svih tih okolnosti, ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, s tim da se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti čitavog Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine (u sadržaju tužbenog zahtjeva piše da se radi o Ugovoru iz 2005. godine, što ovaj sud nalazi očitom omaškom u pisanju, no kako sud tužbeni zahtjev odbija, tako je u t. I. izreci presude slijedio stilizaciju koju je primijenio i sam tužitelj), kao i brisanje uknjižbe založnog prava koje je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci upisano na temelju tog Ugovora u odnosu na stan broj 6 na II. katu zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] iz K. O. [katastarska općina] – Sušak. Ukazuje se na to da je naknadno, točnije 27. siječnja 2017. godine, između 1. tuženice i 2. tuženika trgovačkog društva B2 KAPITAL d.o.o. (u daljnjem tekstu: 2. tuženik) sklopljen Ugovor o ustupu tražbine, pri čemu se i u odnosu na taj pravni posao traži utvrđenje ništetnosti (bez navođenja posebnih razloga i okolnosti zbog kojih bi Ugovor o ustupu tražbine trebalo utvrditi ništetnim).

2. U odgovoru na tužbu 1. tuženice u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, uz upiranje na to da tužitelj nije potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju budući da se, po njegovoj odredbi čl. 3. st. 1.a), potonji propis ne može primijeniti na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju iznos kredita koji je veći od 1.000.000,00 HRK, pa tako niti na samog tužitelja kojemu je odobren kredit od 1.374.047,10 HRK. Također, primijećeno je da, sve i da se može zaključiti da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to još uvijek ne bi značilo da je ništetan i čitav Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine budući da , možebitna, ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne dovodi do ništetnosti cijelog tog Ugovora o kreditu jer eventualno utvrđenje ništetnosti pojedinih parametara cijene i predmeta ugovora ne dovodi do toga da bi cijena i predmet ugovora bili ništetni u cijelosti, nego samo u jednom dijelu, i to onom koji s tiče načina njihova određivanja, s tim da je izraženo mišljenje da ugovor nedvojbeno može opstati i bez tih ništetnih odredaba budući da unutar samog ugovora postoji dovoljno parametara na temelju kojih se cijena i predmet ugovora mogu odrediti. Dodatno je pojašnjeno da je sve promjene kamatnih stopa 1. tuženica obavljala na temelju važećih odredaba pozitivnih propisa i da odredba čl. 8. Ugovora o kreditu koji je 10. siječnja 2006. godine sklopljen između tužitelja i 1. tuženice nije neodređena niti neodrediva. Istaknut je prigovor zastare i ustvrđeno da je deklaratorna zaštita koju je tužitelj zatražio istaknutim tužbenim zahtjevom usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te da 1. tuženica tužitelju svojim postupanjem nije počinila nikakvu štetu. Predloženo je da, ako sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnim čitav predmetni Ugovor o kreditu, svojom odlukom utvrdi i postojanje tražbine 1. tuženice prema tužitelju u iznosu od 1.374.047,10 HRK, s kamatama koje teku od dana sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, te da potom prebije tražbinu tužitelja s tražbinom 1. tuženice.

3. U odgovoru na tužbu 2. tuženice istaknut je prigovor promašene pasivne legitimacije i naglašeno je da u tužbi nije niti objašnjeno u čemu se sastoji pravna osnova na kojoj tužitelj temelji dio tužbenog zahtjeva kojim traži da se utvrdi ništetnim (i) Ugovor o ustupu tražbine koji je 27. siječnja 2017. godine sklopljen između 1. tuženice i 2. tuženika.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.

5. Bitno je istaknuti da je o sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i o pravu stranaka na naknadu troškova postupka, ovaj sud prvog stupnja već odlučio, i to, konkretno, presudom koju je 19. rujna 2024. godine donio pod poslovnim brojem P-4407/2019-27, ali da je u t. I., II. i IV. izreke te presude ona ukinuta rješenjem koje je Županijski sud u Bjelovaru donio 13. veljače 2025. godine, pod poslovnim brojem Gž-831/2024-2, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje s uputom da se u postupku u ponovnom suđenju sasluša tužitelj, i to naročito u odnosu na njegovu tvrdnju da se o spornoj odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo.

6. U kontekstu netom citiranog drugostupanjskog rješenja bitno je apostrofirati nekoliko okolnosti koje ovaj sud prvog stupnja nalazi važnima za odlučivanje u postupku u ponovnom suđenju.

7. Prije svega, bitno je naglasiti da je, po odredbi čl. 377. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud dužan provesti novu glavnu raspravu, a novi prethodni postupak samo izuzetno, i to onda kada je do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka.

8. Budući da iz rješenja, koje je Županijski sud u Bjelovaru donio 13. veljače 2025. godine pod poslovnim brojem Gž-831/2024-2, nije bilo razvidno da je sudu prvog stupnja naloženo da provede novi prethodni postupak (niti iz izreke tog drugostupanjskog rješenja niti iz njegova obrazloženja), a da na temelju regulacije iz odredbe čl. 377. st. 1. ZPP-a postoji pravilo o održavanju nove glavne rasprave (a ne i novog prethodnog postupka), ovaj je sud prvog stupnja u postupku u ponovnom suđenju proveo "samo" novu glavnu raspravu (a ne i novi prethodni postupak).

9. Navedeno se ističe jer to znači da je (i) u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud bio vezan rješenjem o zaključenju prethodnog postupka koje je donio na (prvom) pripremnom ročištu, održanom 05. srpnja 2024. godine. To je, pak, značilo da u postupku u ponovnom suđenju stranke nisu mogle iznositi niti nove činjenice niti nove dokaze, izvan onih koje su već iznijele prije zaključenja prethodnog postupka te koje su eventualno udovoljavale uvjetima iz odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a.

10. Jedan od dokaza koje je tužitelj u ovoj parnici iznio prije zaključenja prethodnog postupka, do kojega je došlo na (prvom) pripremnom ročištu od 05. srpnja 2024. godine, ticao se i njegova saslušanja u svojstvu stranke, s tim da je u postupku u ponovnom suđenju on ponovio i dokaz koji je isticao prije donošenja prvostupanjske presude od 19. rujna 2024. godine, točnije dokaz financijskim vještačenjem.

11. Imajući u vidu da je, zbog smisla i sadržaja odredbe čl. 377. st. 2. ZPP-a, u postupku u ponovnom suđenju prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju, a polazeći od obrazloženja rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, poslovnog broja Gž-831/2024-2, od 13. veljače 2025. godine, u kojemu je, kao što je već pisano, prvostupanjskom sudu naloženo da sasluša tužitelja, ovaj je sud prvog stupnja u postupku u ponovnom suđenju odredio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

12. Tužitelja je potom pozvao na ročište za glavnu raspravu koje je odredio za 23. veljače 2026.

13. Međutim, prije održavanja tog ročišta, u podnesku koji je dostavio sudu 16. veljače 2026. godine (s lista 101. sudskog spisa), tužitelj je izrijekom odustao od svog saslušanja u svojstvu stranke, dok je istovremeno ustrajao na provođenju dokaza financijskim vještačenjem.

14. Polazeći od takvog držanja tužitelja pred sudom, u odnosu na dokaz koji se ticao saslušanja tužitelja u postupku u ponovnom suđenju pojavila se određena diskrepancija; s jedne strane postojala je obveza sud prvog stupnja da izvede parničnu radnju na koju je upozorio drugostupanjski sud u rješenju Gž-831/2024-2 od 13. veljače 2025. godine (čl. 377. st. 2. ZPP-a), a, s druge strane, prvostupanjski sud je bio u obvezi poštivati i načelo stranačke istine, proklamirano u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, te, uz to, i pravila koja su odredbama ZPP-a predviđena za saslušanje stranaka (čl. 264. do 271. ZPP-a).

15. Kako parnični postupak počiva na načelu stranačke istine (a ne na načelu materijalne istine, koje je bilo zastupljeno do stupanja na snagu Novele Zakona o parničnom postupku od 23. srpnja 2003. godine (Narodne novine broj 117/03 ), tako je ovaj sud prvog stupnja u postupku u ponovnom suđenju dao prevagu načelu stranačke istine (a ne odredbi čl. 377. st. 2. ZPP-a).

16. Pored toga, odredbom čl. 269. st. 1. ZPP-a decidirano je propisano da se prema stranci koja se nije odazvala sudu radi saslušanja ne mogu primijeniti nikakve prisilne mjere niti se stranka može prisiliti na davanje iskaza.

17. Kada se sve to sagleda u svojoj ukupnosti, tada je potpuno opravdano zaključiti da u situaciji kakva je predmetna, a u kojoj tužitelj odustane od izvođenja dokaza vlastitim saslušanjem u svojstvu stranke, ne postoji mogućnost da sud prema njemu primijeni neke prisilne mjere i/ili da ga prisili na davanje iskaza, i to čak niti onda kada je po odredbi čl. 377. st. 2. ZPP-a prvostupanjski sud dužan izvesti sve parnične radnje na koje je u svom rješenju upozorio drugostupanjski sud.

18. Zbog toga u postupku u ponovnom suđenju sud nije saslušao tužitelja koji je od dokaznog prijedloga koji se ticao njegova saslušanja izričito odustao.

19. Uz provedene dokaze i onaj od čijeg je izvođenja tužitelj izričito odustao u sadržaju podneska koji je sudu dostavio 16. veljače 2026. godine (s lista 101. sudskog spisa), tužitelj je predlagao i provođenje dokaza financijskim vještačenjem. Na takvom je dokazu personalne naravi ustrajao i u postupku u ponovnom suđenju (u podnesku od 16. veljače 2026. godine, s lista 101. sudskog spisa). Takav je dokazni prijedlog, međutim, prvostupanjski sud odbio. O tome je donio (i) posebnu odluku, sadržanu u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu koje je održano 23. veljače 2026. godine (s poleđine lista 103. sudskog spisa).

20. U odnosu na dokaz financijskim vještačenjem treba iznova istaknuti ono što je sud prvog stupnja već pisao u obrazloženju presude koju je donio 19. rujna 2024. godine, pod poslovnim brojem P-4407/2019-27.

21. Naime, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, koji je isključivo deklaratorne prirode i koji niti u jednom svom dijelu ne obuhvaća kondemnaciju , u smislu kakve isplate koju bi tužitelj tražio na teret bilo koje od pasivno legitimiranih stranaka u sporu, jednostavno ne postoje okolnosti u pogledu kojih je u konkretnom sporu uopće trebalo izvesti dokaz financijskim vještačenjem.

22. Stoga se takav dokaz ukazuje suvišnim pa ga je, kao takvog, sud odbio. O tome je donesena najprije odluka na pripremnom ročištu koje je održano 05. srpnja 2024. godine (t. IV. raspravnog rješenja s tog ročišta, s lista 64./2. sudskog spisa) , a potom i odluka na ročištu za glavnu raspravu koje je u postupku u ponovnom suđenju održano 23. veljače 2026. godine (s poleđine lista 103. sudskog spisa).

23. Uz izvedene dokaze i one koji nisu provedeni iz upravo objašnjenih razloga (dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke jer je tužitelj od tog dokaza izričito odustao te dokaz financijskim vještačenjem jer je bio suvišan pored sadržaja istaknutog tužbenog zahtjeva), niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno ponoviti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu koje je održano 05. srpnja 2024. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (s lista 64./2. sudskog spisa), kojim je, k tome, bio vezan i u postupku u ponovnom suđenju zbog utanačenja iz odredbe čl. 377. st. 1. ZPP-a. Ponavlja se da je, pozivom na tu procesnu odredbu, u postupku u ponovnom suđenju provedena nova glavna rasprava, a ne i novi prethodni postupak.

24. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim i u postupku u ponovnom suđenju.

25. Među strankama su i u postupku u ponovnom suđenju bile sporne sve činjenice bitne za presuđivanje, a posebno je bilo dvojbeno sljedeće:

- je li zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, koji je 10. siječnja 2006. godine sklopljen između tužitelja i 1. tuženice, ništetan čitav taj Ugovor o kreditu

- je li u odnosu na potraživanje tužitelja u konkretnom slučaju nastupila zastara

- pasivna legitimacija 2. tuženika te

- postoji li iz bilo kojeg razloga ništetnost Ugovora o ustupu tražbine , koji je 27. siječnja 2017. godine sklopljen između 1. tuženice i 2. tuženika.

26. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno - pravne prirode (isprave) predstavljaju valjanu i dostatnu podlogu za presuđivanje.

27. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo.

28. Kao što je prethodno već pisano, kroz sadržaj tužbenog zahtjeva tužitelj je upirao na ništetnost cjelokupnog Ugovora o kreditu koji je 10. siječnja 2006. godine sklopljen između njega i 1. tuženice, smatrajući da je taj pravni posao ništetan zato jer sadrži ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sadržanu u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, s tim da je tražio i da se zbog te i takve okolnosti u zemljišnim knjigama izbriše založno pravo koje je bilo upisano na stanu broj 6 na II. katu zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] iz K. O. [katastarska općina] – Sušak. Osim toga, tužitelj je tražio i da se utvrdi ništetnim Ugovor o ustupu tražbine koji je između 1. tuženice i 2. tuženika sklopljen 27. siječnja 2017. godine.

29. S druge strane, protiveći se postavljenom tužbenom zahtjevu, 1. tuženica je, u bitnome, naglašavala da tužitelj nema status potrošača, tvrdeći da eventualna ništetnost jedne ugovorne odredbe, one o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne može dovesti do toga da čitav pravni posao bude utvrđen ništetnim, dok je 2. tuženik smatrao da niti nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu, primjećujući da se tužitelj nije niti pozvao na bilo koji razlog zbog kojega bi Ugovor o ustupu tražbine od 27. siječnja 2017. godine bio ništetan.

30. Da bi ništetnost neke odredbe ugovora za sobom povlačila ništetnost (čitavog) ugovora, mora se raditi o tome da ugovor ne može opstati bez ništetne odredbe i da je ništetna odredba bile uvjet ugovora ili odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. To je posljedica regulacije iz odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), s tim da je potrebno naglasiti da citirani uvjeti moraju biti ispunjeni kumulativno.

31. Da bi utvrdio može li Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine opstati bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sud je ispitao što se, zapravo, smatra bitnim elementima ugovora o kreditu te je utvrdio da su, po odredbi čl. 1021. ZOO-a, bitni elementi ugovora o kreditu stavljanje na raspolaganje od strane banke određenog iznosa novčanih sredstava, na određeno vrijeme ili na neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, te plaćanje ugovorenih kamata i vraćanje iskorištenog novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

32. Kada se odredba čl. 1021. ZOO-a dovede u vezu s Ugovorom o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, tada je razvidno da se po tom Ugovoru obveza tuženice sastojala u tome da tužitelju stavi na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 289.700,00 CHF na vrijeme od 19 godina (228 mjeseci) za kupnju nekretnine, dok se obveza tužitelja sastojala u vraćanju dobivenog kredita kroz period od 19 godina (228 mjeseci), isplatom u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.617,54 CHF.

33. Upravo netom prikazano, što se nalazi u odredbama Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, a za što tužitelj niti ne tvrd i da bi bilo ništetno, predstavlja uvjet ugovora i njegovu odlučujuću pobudu.

34. Naprotiv, odredba kojom je utanačena promjenjiva kamatna stopa, po pravnom promišljanju ovog suda prvog stupnja, ne predstavlja niti uvjet ugovora niti njegovu odlučujuću pobudu pa nema govora o tome da bi zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi cjelokupan Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine bio ništetan (o razlozima zbog kojih sud odredbu tog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi nalazi ništetnom bit će pisano nastavno).

35. Zbog toga je tužbeni zahtjev, kojim je tužitelj tražio utvrđenje ništetnosti čitavog Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, odbijen i odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

36. Iz načina na koji je koncipiran tužbeni zahtjev slijedi da tužitelj brisanje založnog prava, koje je bilo upisano na stanu broj 6 na II. katu zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] iz K. O. [katastarska općina] – Sušak na temelju Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, zahtijeva kao posljedicu ništetnosti samog tog Ugovora o kreditu, dakle kao restituciju po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

37. Međutim, kada ne postoji ništetnost (a iz objašnjenih razloga sud smatra da ništetnost čitavog Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine ne postoji), tada ne postoji niti obveza vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora pa se i u dijelu u kojemu se traži brisanje založnog prava u odnosu na spomenuti stan tužbeni zahtjev ukazuje pravno neutemeljenim.

38. Zato je o tome presuđeno kao u t. I. izreke odluke.

39. Iako se 1. tuženica pozivala na zastaru (t. V. njezina odgovora na tužbu, s lista 29. sudskog spisa), takav prigovor sud je otklonio kao neosnovan.

40. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi jer je to posljedica izričitog zakonskog utanačenja iz odredbe čl. 328. ZOO-a.

41. Osim toga, imajući u vidu da traženje brisanja založnog prava u odnosu na prethodno opisani stan predstavlja restituciju po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO -a, a da je ona posljedica ništetnosti, kako to jasno i nedvojbeno proizlazi iz upravo navedene odredbe materijalnog prava, nema govora o nastupanju zastare niti u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo brisanje založnog prava. Utoliko 1. tuženica nije u pravu kada se poziva na zastaru.

42. Sudu prvog stupnja nije promaknulo da je u sadržaju odgovora na tužbu 1. tuženica istaknula procesno-pravni prigovor radi prebijanja, no u situaciji kada ne postoji tražbina tužitelja prema 1. tuženici s kojom bi se eventualna tražbina 1. tuženice prema tužitelju uopće mogla prebiti (a u ovom postupku ne postoji jer tužitelj traži deklaratornu zaštitu, bez isticanja zahtjeva za isplatu), ne postoji niti mogućnost za prihvaćanje opisanog prigovora 1. tuženice. Uostalom, tužbeni zahtjev je utvrđen neosnovanim pa niti zato nije moguće prihvatiti prigovor radi prebijanja, istaknut po 1. tuženici u njezinom odgovoru na tužbu.

43. Unatoč tome što je 2. tuženik u ovom sporu osporavao svoju pasivnu legitimaciju, on u odnosu na takav prigovor nije u pravu.

44. Tužbenim zahtjevom obuhvaćen je i Ugovor o ustupu tražbine od 27. siječnja 2017. godine, taj je pravni posao nedvojbeno sklopljen između 1. tuženice i 2. tuženika pa je time i pasivna legitimacija 2. tuženika u ovom sporu održana.

45. No, 2. tuženik je u pravu kada tvrdi da tužitelj ne daje niti jedan razlog zbog kojega bi Ugovor o ustupu tražbine od 27. siječnja 2017. godine bio ništetan. Zbog toga sud nalazi da tužitelj, na kojemu je u tom pravcu bio teret dokaza po odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazao da je Ugovor o ustupu tražbine koji je 27. siječnja 2017. godine sklopljen između 1. tuženice i 2. tuženika sâm po sebi ništetan.

46. Zato se (i) u tom dijelu tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim pa je o tome donesena odluka iz t. I. izreke presude.

47. Ipak, da je sud cjelokupan Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine utvrdio ništetnim (što nije, i to iz svih prethodno elaboriranih razloga), po pravnom uvjerenju ovog suda prvog stupnja, ta bi se ništetnost mogla protezati i na Ugovor o ustupu tražbine jer bi i to potpadalo pod posljedicu ništetnosti po odredbi čl. 323 . st. 1. ZOO-a.

48. Drugim riječima napisano, da je ništetan Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, on bi bio ništetan od početka (ex tunc) i 1. tuženica ne bi imala pravo iz osnove tog i takvog ništetnog Ugovora s bilo kojom drugom osobom (u ovom slučaju s 2. tuženikom) sklapati nove pravne poslove koji svoje uporište, zapravo, i imaju u osnovnom ugovoru, kakav predstavlja Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine.

49. Budući da se tužitelj pozivao na to da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, sud će svoje objašnjenje iznijeti (i) u pogledu ove okolnosti.

50. U tom kontekstu, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužitelja i 1. tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/2003; u daljnjem tekstu: ZZP).

51. Pravni odnos tužitelja i 1. tuženice nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine pa to, posljedično, znači da taj pravn i odnos tangiraju pravila ZZP-a (a ne pravila Zakona o zaštiti potrošača od 30. srpnja 2007. godine, iz Narodnih novina broj 79/07 /u daljnjem tekstu: ZZP/07/, s odgovarajućim izmjenama i dopunama, na koje se 1. tuženica poziva u svom odgovoru na tužbu).

52. U odnosu na predmetni Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine primjena ZZP-a je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

53. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

54. Uzimajući u obzir da 1. tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, kojom je predviđena promjenjiva kamatna stopa, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za 1. tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, zaključak je suda prvog stupnja da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna.

55. Iz čitavog sadržaja Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine uopće nije uočljivo koji bi to, zapravo, bio razlog uslijed kojega bi moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope, a posebno nije vidljivo da bi se takve promjene temeljile na valjanom razlogu, predviđenom ugovorom, kako to zahtijeva odredba čl. 82. st. 1. al. 11. ZZP-a, što znači da je odredba imenovanog pravnog posla o promjenjivoj kamatnoj stopi ostavljala na procjenu isključivo 1. tuženici da jednostrano mijenja odredbu o visini kamatne stope (kroz donošenje internih akata na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, a kamo li, pak, o njima pregovarati).

56. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu za pojasniti je još i da sama okolnost koja se odnosi na to je 1. tuženica u Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine uvrstila odredbu o vlastitom pravu na izmjenu kamatne stope, dakle o pravu da, bez pregovora i dogovora s tužiteljem, te čak i bez sklapanja bilo kakvog dodatka (aneksa) Ugovora od 10. siječnja 2006. godine, izmijeni kamatnu stopu, ovome se sudu doima nepoštenim, jer takvo postupanje 1. tuženice, zasigurno, samo po sebi uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

57. Razlozi za promjenu kamatne stope morali su (i trebali) biti jasno i nedvosmisleno sadržani u samom tekstu Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine kako bi transparentno i bezuvjetno bili poznati tužitelju u samom trenutku sklapanja tog Ugovora. Tek u takvom slučaju, dakle da su razlozi za izmjenu visine kamatne stope tijekom perioda trajanja Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, koji je obuhvaćao 19-godišnje razdoblje (jer je Ugovorom o kreditu od 10. siječnja 2006. godine otplata kredita ugovorena kroz 228 mjesečnih obroka), bili razgovijetno naznačeni u tom Ugovoru, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli biti suvislo objašnjeni po ovlaštenom službeniku 1. tuženice, tek tada bi tužitelj došao u poziciju da se informirano upute u obveze koje za njih proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s 1. tuženicom.

58. U svakom suprotnom slučaju, a takav je postojao i u odnosu na Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine jer, protivno svojoj obvezi iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a, tuženica nije dokazala da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine pojedinačno pregovaralo, tužitelj je doveden u neravnopravnu poziciju, dok je 1. tuženica time za sebe pribavila svojevrsni monopolistički položaj na tržištu, u odnosu prema tužitelju.

59. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

60. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima promjena kamatne stope ovisi o odlukama tuženice, koje ona donosi autonomno i jednostrano, bez bilo kakvog upliva bilo kojeg potrošača, pa tako i tužitelja, kao stranke konkretnog Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

61. Naprotiv, iskorištavanjem svoje pozicije „jače“ stranke ugovornice, koja je u Ugovoru o kreditu od 10. siječnja 2006. godine za sebe prispodobila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se svojim vlastitim općim aktima (po Ugovoru o kreditu „u skladu s važećim odlukama Banke“), na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način, što znači da s njima i s razlozima kojima se 1. tuženica rukovodila prilikom njihova donošenja tužitelj nije mogao biti čak niti upoznat, 1. tuženica je postupila potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što, ponavlja se, u sadržaj Ugovora od 10. siječnja 2006. godine 1. tuženica nije unijela podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojega bi mogla jednostrano mijenjati ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koji je sklopila s tužiteljem.

62. Zbog svega navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine ništetna, i to zato jer predstavlja nepoštenu odredbu po prethodno spomenutim pravilima iz odredaba ZZP-a.

63. Međutim, tužitelj nije tražio da se u ovom postupku utvrdi samo ništetnost jedne ugovorne odredbe, već je zahtijevao da se zbog ništetnosti te jedne ugovorne odredbe utvrdi ništetnim čitav Ugovor o kreditu koji je 10. siječnja 2006. godine sklopio s 1. tuženicom pa sud njegov tužbeni zahtjev nije mogao prihvatiti. To bi, naime, predstavljalo odlučivanje o drugome, a ne odlučivanje o manjemu te bi, kao takvo, bilo protivno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a i predstavljalo bi prekoračenje tužbenog zahtjeva.

64. Prethodno je već pisano zašto sud nalazi da ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne dovodi do ništetnosti čitavog predmetnog Ugovora o kreditu.

65. U odnosu na osporavanje statusa potrošača na strani tužitelja po 1. tuženici, za pojasniti je da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu (dakle, u ovom slučaju tužitelj) dužna dokazati svoj status potrošača.

66. Međutim, ocjena je prvostupanjskog suda da je tužitelj svoje svojstvo potrošača dokazao s visokim stupnjem vjerojatnosti. Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužitelj Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine, možebitno, sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), 1. tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužitelja ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.

67. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 6. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupnji nekretnine.

68. Takav dokaz materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine) upućuje na to da je tužitelj u ovom sporu dokazao svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.

69. U odnosu na status potrošača, koji 1. tuženica osporava i koji dovodi u vezu s odredbom čl. 3. st. 1. t. a) Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 51/23; u daljnjem tekstu: ZPK), prije svega treba navesti da iz citirane odredbe ZPK-a, zaista, slijedi da se ZPK ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna, međutim u kontekstu opisanih navoda 1. tuženice za naglasiti je da iz odredbe čl. 29. st. 1. ZPK-a izričito proizlazi da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona pa kako je ZPK na snagu stupio 01. siječnja 2010. godine (čl. 30. ZPK -a), dok je Ugovor o kreditu od 10. siječnja 2006. godine nedvojbeno sklopljen prije toga, tako se niti ZPK ne primjenjuje na konkretan Ugovor o kreditu.

70. Utoliko je pozivanje 1. tuženice na iznos kredita koji je na temelju Ugovora o kreditu od 10. siječnja 2006. godine stavljen na raspolaganje tužitelju irelevantno za ocjenu statusa potrošača na strani tužitelja.

71. Takav se status tužitelja procjenjuje (isključivo) po odredbama ZZP-a (a ne po odredbama ZPK-a, pa tako niti po odredbi čl. 3. st. 1. t. a) ZPK-a).

72. Dakle, sumarno, sud odredbu Ugovora o kreditu koji je između tužitelja i 1. tuženice sklopljen 10. siječnja 2006. godine, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja ovisi o odlukama 1. tuženice, nalazi ništetnom, ali ujedno drži da zbog te jedne ništetne ugovorne odredbe nije ništetan i čitav spomenuti Ugovor o kreditu, a posebno da takav nije Ugovor o ustupu tražbine koji je 27. siječnja 2017. godine zaključen između 1. tuženice i 2. tuženika pa da ne postoji niti pravna osnova na temelju koje bi trebalo dopustiti brisanje založnog prava u odnosu na nekretninu opisanu u petitu tužbe, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno je kao u t. I. izreke presude.

73. Odluke troškovima postupka iz t. II. i IV. izreke presude temelje se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

74. Tužitelj je i u odnosu na 1. tuženicu i u odnosu na 2. tuženika u cijelosti izgubio parnicu pa je dužan ovim pasivno legitimiranim strankama u sporu naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

75. Troškovi 1. tuženice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje odgovora na tužbu, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za zastupanje na ročištima, s tim da se na ročištima od 05. srpnja 2024. godine, od 10. rujna 2024. godine i od 23. veljače 2026. godine raspravljalo o glavnoj stvari pa nagrada za svako od tih ročišta iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23, dok je ročište od 20. siječnja 2026. godine odgođeno prije početka raspravljanja pa, sukladno Tbr. 9. st. 5. Tarife/23, nagrada za to ročište iznosi 50,00 eura (a ne 200,00 eura koliko 1. tuženica traži po osnovi zastupanja na tom ročištu).

76. Na naznačene radnje 1. tuženici je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 212,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

77. U pogledu troškova postupka 1. tuženica je zatražila zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (Narodne novine broj 80/22).

78. Iako je tuženica zatražila i troškove zastupanja na ročištu za objavu presude, koje je održano 19. rujna 2024. godine, imajući u vidu da na to ročište nitko za 1. tuženicu nije pristupio, nema mjesta zaključku da je za nju po osnovi zastupanja na tom ročištu uopće nastao bilo kakav trošak, pa tako niti onaj koji je zahtijevala u iznosu od 100,00 eura.

79. Stoga je u tom dijelu zahtjev 1. tuženice za naknadu troškova postupka odbijen i odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

80. Troškovi 2. tuženika sastoje se od nagrade odvjetnika za sastavljanje odgovora na tužbu, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23 , te za zastupanje na ročištima, s tim da se na ročištima od 05. srpnja 2024. godine, od 10. rujna 2024. godine i od 23. veljače 2026. godine raspravljalo o glavnoj stvari pa nagrada za svako od tih ročišta iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23, dok je ročište od 20. siječnja 2026. godine odgođeno prije početka raspravljanja pa, sukladno Tbr. 9. st. 5. Tarife/23, nagrada za to ročište iznosi 50,00 eura (a ne 200,00 eura koliko 2. tuženik traži po osnovi zastupanja na tom ročištu).

81. Na naznačene radnje 2. tuženiku je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 212,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

82. Trošak zastupanja na ročištima za objavu presuda; od 19. rujna 2024. godine i od 27. ožujka 2026. godine (u zatraženim iznosima od po 100,00 eura) 2. tuženiku nije dosuđen jer takav trošak sud ne nalazi potrebnim za vođenje parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

83. U odnosu na troškove zastupanja na ročišt ima za objavu presude za pojasniti da je da je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt). Ponavlja se da troškove zastupanja na ročištima za objavu presude sud ne nalazi potrebnima za vođenje parnice po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

84. Zato je u tom dijelu zahtjev oboje tuženika odbijen i odlučeno je kao u t. III. i V. izreke presude.

85. Osim toga, 2. tuženiku nisu priznati niti troškovi sastavljanja podnesaka od 09. veljače 2022. godine i od 16. siječnja 2024. godine (potonji podnesak 2. tuženik u troškovniku naziva podneskom od 10. siječnja 2024. godine) budući da ti podnesci predstavljaju požurnice sudu za postupanje pa niti oni ne udovoljavaju uvjetima iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

86. Troškovi sudskih pristojbi za odgovore na tužbu u odnosu na tuženike nisu nastali u ovom stadiju parnice, jer se nisu ispunili uvjeti iz odredbe čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23), pa zato takve troškove tuženici nemaju pravo tražiti niti na teret protivne strane u sporu - tužitelja.

87. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetne

presude, točnije 27. ožujka 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela

XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

88. Tužitelj troškove postupka u ovom sporu nije tražio (navodi zamjenika punomoćnice tužitelja s ročišta za glavnu raspravu od 23. veljače 2026. godine, s poleđine lista 103. sudskog spisa) pa o ovoj sporednoj tražbini u sporu u dijelu u kojemu se ona tiče tužitelja sud nije niti donosio odluku jer bi to bilo protivno pravilu iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 27. ožujka 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude (čl. 348. st. 1. ZPP -a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).