REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 83 P-5382/2024-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženki Butigan Matić u pravnoj stvari tužitelja ČF (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Damiru Švecu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Švec i Hunjak u Zagrebu, protiv ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damioru Metelko, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. veljače 20236. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Damira Šveca, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika MF, odvjetničkog vježbenika, odvjetnika dana 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o j e:

I./ Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredba sadržana pod točkom 11. st. 1 i st. 2. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/514006075102512380, koji je zaključen 08. srpnja 2005., između tužitelja ČF (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. (OIB 23057039320), Rijeka, Jadranski trg 3a, te ovjeren kod javnog bilježnika Vesne Pučar dana 11. srpnja 2005., pod brojem: OU684/05-1, a koje glase: „U slučaju prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.“ II./ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak od 1.365,58 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena počev od 27. ožujka 2026. do isplate, a u roku od 15 dana.

III./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 08. srpnja 2005. tužitelj, kao korisnik kredita, je sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/514006075102512380, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Vesne Pučar dana 11. srpnja 2005., pod brojem: OU-684/05-1, a kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambenih kredit za kupovinu nekretnine u iznosu od 85.989,65 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Erste & Steiermarkische bank d.d. (u daljnjem tekstu: kreditora), važećem na dan korištenja kreditna (puštanja kredita u tečaj), sa rokom otplate od 360 mjeseci, odnosno 30 godina. Iz sadržaja Ugovora o kreditu od 08.07.2005. je razvidno da se radi o tzv. „tipskom ugovoru“, koji je sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“, u kojem je točkom 11. st. 1. Ugovora o kreditu, tuženik obavezao tužitelja da prije korištenja kredita plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1% (jedan posto) iznosa kredita, a točkom 11. st. 2. Ugovora o kreditu, obavezao tužitelja da u slučaju prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Budući da su narečene naknade ugovorene po principu „uzmi ili ostavi“, tužitelj, kao potrošač, nije mogao utjecati na ove ugovorne odredbe, niti se o njima pregovaralo. Iz Pregleda prometa po partiji kredita 5102512380 za razdoblje od 25.07.20005. do 16.04.2021. proizlazi da je kreditor zaračunao korisniku kredita naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 08.07.2005. godine u iznosu od 4.032,66 Kn. Dana 20. srpnja 2005. tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 4.032,66 Kn. Ulazna naknada (trošak za obradu kredita) je naplaćena tužitelju odmah po realizaciji kredita, iako banka nije imala nikakvo zakonsko uporište naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, obzirom da je ista protivna odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Budući da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi, koja tuženiku ne dopušta mogućnost ugovaranja ulazne naknade, svaka ugovorna odredba protivna prisilnim propisima je ništetna. Identična pravna situacija vrijedi i za ugovorenu jednokratnu izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, koja je protivna odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka, korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Budući da tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ne trpi nikakvu štetu, a kada bi je trpio, bio bi dužan dokazati da je ugovorna odgovornost tužitelja u uzročno-posljedičnoj vezi sa prijevremenom otplatom kredita, onda je evidentno da je takva odredba u Ugovoru o kreditu ništetna, jer je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi, a istom se presumira da je tuženik prijevremenom otplatom kredita tužitelja pretrpio štetu, koja nije ničim dokazana po osnovu niti visini. U označenom Ugovoru o kreditu nije definirano o kakvim se troškovima radi, od čega se sastoje te naknade i zašto ulazna naknada iznosi baš jedan posto od iznosa glavnice, koja se kreditom otplaćuje, dok jednokratna naknada u slučaju prijevremenog povrata kredita uopće nije određena. Budući da se u konkretnom slučaju radi o “tipskom ugovoru” koji je pripremila banka, a koji sadrži ugovorne odredbe o kojima tuženik nije pregovarao sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, a iste su uzrokovale neravnotežu na štetu tužitelja i suprotne su kogentim zakonskim odredbama, onda su te odredbe ništetne. VII Sud EU je u presudi C- 84/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji troškovi su netransparentni i neproporcionalni u odnosu na primljene usluge. Identična pravna situacija vrijedi i za ugovorenu jednokratnu izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita. Stoga tužitelj zahtijeva da nadležni sud utvrdi da su tako ugovorene ulazna i izlazna naknada ništetne, te da je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, iznose tako naplaćenih naknada dužan vratiti tužitelju sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja. Sukladno praksi Suda Europske unije i njegovih obvezujućih pravnih shvaćanja, koje slijede hrvatski sudovi, valja svakako istaknuti kako taj sud utvrđuje da pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava (C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, toč. 42.-43.), te kako se za nepoštene ugovorne odredbe ima smatrati da nikada nisu postojale, a što mora imati za posljedicu „ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.“ (C154/15, Č, toč. 61.). Tuženik odbija tužitelju vratiti ulaznu naknadu (naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita), u iznosu od 4.032,66 Kn, koji iznos tužitelj potražuje sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 20. srpnja 2005. do isplate. Budući da je iznos od 4.032,66 Kn tuženik stekao bez osnove, sukladno odredbama čl. 296. st. 1. i 3., čl. 322., čl. 323. st. 1, čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, dužan ga je vratiti tužitelju, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz utvrđenje ništavosti odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te jednokratnu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost tužbe te postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, i to s više osnova, a koje će u nastavku iznijeti. tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5102512380 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 08. srpnja 2005. godine kojom je ugovoreno da je za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita dužan u korist Banke prije korištenja kredita uplatiti naknadu u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita. Tužitelj nadalje s prethodno navedene osnove zahtijeva i isplatu iznosa od kn 4.032,66 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 20. srpnja 2005. godine pa do isplate. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, i to iz sljedećih razloga. Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada izražena je u točno naznačenom postotku od 1,00 % na iznos kredita što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom, pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe. Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji je tekst inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojeg u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. O naplati naknade za obradu kredita tužitelj je bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem, gđa. OF, kao i njoj nadređena osoba, gđa. TF, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom Ugovoru o kreditu, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Tako je na letku za “Stambene kredite” bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00 %. U vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran i Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe koja se naplaćuje prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak uslijed obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), ? materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), ? troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), ? povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Naime, svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovom slučaju za plaćanje predmetne naknade. U prilog navedenom tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i s različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 1,00 % od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 4.032,66. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i razumljiva. Slijedom navedenog, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost, odnosno ništetnost te odredbe. U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (KF protiv CIB Bank Zrt.). Naime, u tom se predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti, i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovom pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita, kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Odgovarajući na postavljeno pitanje, Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Sud EU svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovom pojedinačnom slučaju u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovog pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti, odnosno izvesti iz cjelokupnog Ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga, naslovnom sudu uopće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita/prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i razumljiva. Nadalje, ukazuje se da je odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano da je ugovorna odredba nepoštena ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da će se prilikom utvrđivanja tih okolnosti uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Sve i da je naslovnom sudu dopušteno utvrđivati nepoštenost/ništetnost predmetne ugovorne odredbe, tuženik ističe kako takva odredba zasigurno ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. O navedenom se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Zaključak Suda EU je da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlaze zaključci da je ulazna naknada bila utvrđena u točno određenom i tužitelju poznatom i lako uočljivom i razumljivom iznosu, da je službenik tuženika tužitelju prezentirao ulaznu naknadu i troškove koje obuhvaća, da je postojala i ponuda koja je predana tužitelju, a u kojoj se također upozorilo tužitelja na obvezu plaćanje naknade. Stoga, nakon što je upoznat sa svim tim okolnostima, a budući da je polazište za bilo koji obveznopravni odnos sadržano u volji ugovornih strana, ukoliko tužitelj nije pristajao na predmetnu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni Ugovor o kreditu. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena još 2005. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. ugovorna odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se svakako osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari s obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnom i odredbe čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu. Predmetnom je ugovornom odredbom ugovoreno da, za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom, i to iz sljedećih razloga. Naime, naknada za prijevremenu otplatu kredita u konkretnom slučaju nije uopće (mogla biti) naplaćena, a s obzirom da je predmetni kredit još uvijek u otplati. Stoga, ukoliko je sudska praksa pokazala da se neka odredba smatra nepoštenom ako nije razumljiva potrošaču, a to podrazumijeva da nije mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja neke odredbe, to onda tuženik ističe da se načelo transparentnosti neke odredbe u konkretnom slučaju ne može niti primijeniti jer nisu niti postojale ekonomske posljedice koje je tužitelj trebao razumjeti, a sve budući da izlazna naknada nije nikada niti naplaćena. Osim toga, nije jasno na koji način bi takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, osim što je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita bespredmetan, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti navedene odredbe, a što je dužan dokazati jer se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu. Stoga, predlaže se naslovnom sudu odbacivanje tužbe tužitelja u ovom dijelu, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja. Tužitelj navodi kako se na ovaj pojedinačni postupak trebaju primijeniti zaključci Suda EU u predmetima C- 224/19 i C-84/19 s obzirom da je riječ o činjenično identičnim slučajevima, kao i u ovom pojedinačnom postupku. Međutim, tuženik ističe kako se predmetne odluke uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana, i to iz sljedećih razloga. Naime, predmetne odluke Suda EU imaju se tumačiti i primjenjivati na pojedinačne postupke koji se vode pred nacionalnim sudovima ne samo ovisno o činjenicama predmeta koji je povod za donošenje odluke Suda EU, već ovisno i o nacionalnim propisima u odnosu na koje se zahtijeva tumačenje prava Europske unije. Tužitelj tako neosnovano ističe da se predmetne odluke trebaju primijeniti u ovom pojedinačnom postupku s obzirom da u potpunosti zanemaruje odredbe nacionalnih zakonodavstava koje su bili primjenjive u tim predmetima, a u odnosu na koje je odredbe Sud EU tumačio odredbe europskog zakonodavstva. Naime, u predmetu C-224/19 Sud EU tumači odredbe Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo, i to Zakon 2/2009 o sklapanju potrošačkih ugovora o zajmu od 31. ožujka 2009. koji u članku 5. stavku 1., naslovljenom „Obveze transparentnosti cijena”, između ostalog, propisuje: „Poduzeća slobodno utvrđuju svoje provizije, uvjete i troškove koji se mogu prebaciti na potrošače, bez drugih ograničenja osim onih vezanih uz nepoštene odredbe u ovom zakonu […] kao i u [Kraljevskom zakonodavnom dekretu 1/2007]. „Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima. Usluge koje kupac nije izričito prihvatio ili zatražio ne dovode do nikakve provizije ni nikakva troška.” Tako Sud EU, uzimajući u obzir odredbe španjolskog Zakona 2/2009, tumači članak 3. st. 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (v. para. 23, 72 i 78.). Nadalje, u predmetu C-84/19 Sud EU raspravljao je zahtjeve koji su bili upućeni u okviru triju sporova (C-252/19, C-84/19 i 222/19) između triju kreditnih institucija, i to o naplati iznosa koji te kreditne institucije zahtijevaju od potrošača na temelju ugovora o potrošačkim kreditima, a sukladno odredbama poljskog nacionalnog zakonodavstva. Predmet raspravljanja svih triju predmeta je bilo tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkim kreditima u odnosu na poljski Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim je bio propisan maksimalan iznos nekamatnih troškova kredita koji se određivao prema točno određenoj matematičkoj formuli. (v. para 22.). Tako su pitanja nacionalnog suda u svim trima predmetima bila usmjerena na tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 s obzirom na propisani maksimalni iznos nekamatnih troškova kredita. Tako, primjerice, svojim pitanjem u predmetu C-252/19 nacionalni sud koji je uputio zahtjev pita treba li članak 3. točku (g) i članak 22. Direktive 2008/48 tumačiti na način da im se protivi nacionalno zakonodavstvo u pogledu potrošačkog kredita kojim se utvrđuje način izračuna maksimalnog iznosa nekamatnih troškova kredita koji se mogu nametnuti potrošaču, dok pitanjem u predmetu C-84/19 nacionalni sud pita treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da se njime iz njezina područja primjene isključuje ugovorna odredba kojom se utvrđuju nekamatni troškovi kredita prema gornjoj granici utvrđenoj nacionalnim zakonodavstvom koje se odnosi na potrošački kredit ako se tim propisom predviđa da se nekamatni troškovi kredita ne duguju za iznos koji premašuje tu gornju granicu ili ukupan iznos kredita. Dakle, predmet razmatranja u postupku C-224/19 je tumačenje Direktive 93/13 u odnosu na španjolsko nacionalno zakonodavstvo koje je davalo mogućnost naplate naknade za otvaranje (ulazne naknade) pod uvjetom da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima, pa Sud EU govori o postojanju eventualne neravnoteže u pravima i obvezama među strankama ukoliko naknada za otvaranje ne odgovara tim stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima; Predmet razmatranja u postupku C-84/19 je tumačenje Direktive 93/13 i Direktive 2008/48 u odnosu na poljsko nacionalno zakonodavstvo koje je propisivalo maksimalan iznos nekamatnih troškova (kao što je ulazna naknada) koje banka može naplatiti. S obzirom na navedeno, primjena navedenih odluka u ovom pojedinačnom postupku bila bi jedino moguća u slučaju primjene hrvatskog nacionalnog zakonodavstva koje bi svojim sadržajem odgovaralo gore navedenom zakonodavstvu. Međutim, s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovom pojedinačnom postupku. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje se odredbe, međutim, ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima, niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade za obradu kredita koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi”, pa je tako 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. bila kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila: „Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) S obzirom na navedeno, očito je kako se utvrđenja Suda EU u navedenim predmetima ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak, već bi jedino ispravno bilo primijeniti odluku Suda EU u predmetu C-621/17 koja činjenicama postupka i primjenjivom zakonodavstvu odgovara ovom pojedinačnom postupku. Slijedom svega navedenoga, ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o predmetnoj naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačni iznos od dana plaćanja istog, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi naslovni sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci posl.br. Rev2781/2011 od dana 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi naslovni sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos, i to od dana podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten, te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu P- 6579/21 od 29.03.2023. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom čl. 11. st. 1. i 2. predmetnog ugovora u odnosu na ulaznu i izlaznu naknadu, te naložio tuženiku po osnovi ulazne naknade isplatiti tužitelju iznos od 535,23 EUR sa zateznom kamatom od 20.07.2005. do isplate, kao i parnični trošak od 1.048,580 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je tuženik odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

4. Županijski sud u Zagrebu, presudom i rješenjem Gž-489/24 od 05.06.2024. ukinuo ja prethodnu navedenu presudu ovog suda u pogledu ni štetnosti odredbe o izlaznoj naknadi. i odluci o parničnom trošku.

5. U obrazloženju iste presude i rješenja stoji kako u dijelu prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ostvaren je žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka koji ističe tužena. Naime, u obrazloženju presude izostali su ikakvi razlozi koji bi opravdavali odluku o ništetnosti te odredbe, razlozi u obrazloženju prvostupanjske presude odnose se na utvrđenje ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi i restitucijskom zahtjevu po toj osnovi. Budući da zbog izostanka razloga pravilnost presude u tome dijelu nije moguće ispitati, počinjena je bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe žaliteljica. Slijedom izloženog temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP ukinuta je prvostupanjska presude u tome pobijanom dijelu i predmet vraćen sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje, radi donošenja nove, zakonite i valjano obrazložene odluke. 34. Odluka o parničnom trošku je ukinuta sukladno odredbi čl. 164. st. 4. ZPP a odluka o troškovima postupka u povodu žalbe temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu ( list 5-12 spisa), presliku z izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 13 spisa), pregled prometa po partiji predmetnog kredita (list 15-18 spisa), izvod iz sudske prakse (list 19-74, 98-109, 132,165 spisa), izvadak iz Odluke o visini kamatne stope o naknade Sektora građanstva za fizičke osobe (list 93-97 i 111 spisa), Izvadak iz općih odredbi kataloga Sektora građanstva za fizičke osobe (list 112-122 spsia), brošure o uvjetima stambenih kredita tuženika (list 124-131 spisa), te dokaz saslušanjem tužitelja (list 184-185 spisa), svjedoka ZF (list 233-234 spisa) i ŽF (list 235-236 spisa).

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Među strankama nije sporno da su iste dana 08.07. 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj 2042006-1031262160/51400607-5102512380 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 85,989,65 CHF kao stambeni kredit za kupovinu nekretnine uz redovnu kamatu od 4,5 % uz mjesečni anuitet od 435,70CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora promjenjivu u skladu sa važećim Odlukama tuženika.

9. čl. 11 st. 1. i 2. istog ugovora stranke ugovaraju da za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvijestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. U slučaju prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.

10. U ponovnom postupku sporno je jesu li su naprijed navedene odredbe, Ugovora o kreditu, u dijelu kojima su ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ništetna, te ima li tužitelj pravo na povrat zahtijevanog novčanog iznosa plaćenog na ime navedene naknade. Sporno je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te je li nastupila zastara potraživanja.

11. U svom iskazu svjedok CF navodi kako je 2005. godine kada je zaključen predmetni ugovor bila zaposlena u tuženiku kao kreditni referent. Kada joj se predočava ugovor o kreditu sa lista 5-11 spisa, navodi kako je isti u ime banke potpisala ŠF koja je obavljala funkciju tadašnjeg direktora savjetodavnog centra u Vukovarskoj ulici, no na samom ugovoru se nalaze njezini inicijali "I.j." na listu 6 spisa, a koji dokazuje da je ugovor printala. U to vrijeme nudili su se krediti u EUR i CHF te je kamata za CHF bila najpovoljnija. Bili su obučeni uputiti klijente da HNB regulira tečaj EUR-a, dok CHF definira tržište. Ulazna naknada plaćala se za jednokratnu obradu kredita, a koja se naplaćivala u određenom postotku prilikom isplate kredita. Nema saznanja da li su klijenti u to vrijeme mogli pregovarati o toj odredbi ugovora. Naknada se obračunavala prema katalogu cjenika banke. Klijentima se nije obrazlagala struktura naknade. Naknada se mijenjala ovisno o kompleksnosti kredita. Klijenti su znali točan iznos naknade. U ugovoru se nije upisivala struktura naknade, nominalni iznos naknade, već samo postotak. Ugovor je tipski. Klijenti su se o pojedinom proizvodu mogli informirati putem letaka i brošura. Ne sjeća se da li su u njima bili podaci o naknadi. Ne sjeća se da li su klijenti prigovarali na ugovorenu naknadu.

12. U svom iskazu svjedok RF navodi kako je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, obavljala funkciju zamjenika direktora poslovnice savjetodavnog centra tuženika u Vukovarskoj ulici. U vrijeme zaključenja spornog ugovora, stambeni krediti nudili su se u valuti EUR, kuna, CHF i dolar. CHF kredit je bio najpovoljniji zbog najniže kamate, te su se klijentima prikazivali povoljnost pojedinog kredita putem grafikona prije potpisivanja ugovora kao i samog savjetovanja. Na službenim stranicama i tiskanim letcima bili su evidentirani uvjeti svakog pojedinog ugovora u mogućoj valuti. Fizičke osobe nisu mogle pregovarati o pojedinim odredbama, osobito o kamatnoj stopi, budući da je ista već tada za kredit u CHF, bila vrlo povoljna, a niti o valutnoj klauzuli. Strankama se objasnilo ukoliko se kamatna stopa poveća da će anuitet biti viši. Sama struktura formiranja cijene naknade i visine kamatne stope nije bila u domeni njihovog posla kao prodajnog osoblja. Parametri promjene kamatne stope nisu posebno navođeni u ugovoru o kreditu, to su tipski ugovori unutar kojih se mijenjaju samo podaci o nazivu klijenta, nekretnini i sudionicima o kreditu. Dnevno je obrađivala 30-40 kredita. Nije osobno razgovarala sa tužiteljem. Klijentima je predodređena naknada za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita te je klijent imao saznanja kolika ta naknada iznosi u nominalnom iznosu. Iz naloga za isplatu kredita bilo je točno vidljivo koji je iznos naknade obračunat, no u času pregovora taj iznos nije bio poznat niti. Kada joj se predočava predmetni ugovor, na istom nije njezin potpis. U slučaju prijevremene otplate kredita, klijent je također plaćao naknadu koja nije bila poznata u nominalnom iznosu. Klijenti banke su imali određene upute što treba objasniti klijentima u svezi ulazne i izlazne naknade. Letci su sadržavali detaljne upute o tim naknadama 13. Naime, iz provedenih dokaza, iskaza tužitelja i svjedoka, te navedenih odredbi proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, te naknadu u slučaju prijevremen otplate kredita, a koja nije bila određena u nominalnom iznosu.

14. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe čl. 23 D. temeljem koje se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine tih naknada. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti o izlaznoj naknadi.

16. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora, te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

17. Temeljem utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba čl. 11 temeljem koje se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa Odlukom o tarifi naknade za usluge kreditora bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznata sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljicom nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene međugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

19. U svijetlu navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

20. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

21. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

22. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05.04.2003. se jednako kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina naknade u slučaju privremene otplate kredita.

23. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu naknade, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetna odredbe Ugovora o kreditu čl. 11 u pogledu naknade za prijevremenu otplatu kredita ima smatrati nepoštenom, te slijedom toga i ništetnom, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

24. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

25. Budući da je u sporu uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 100,00,00 EUR, za sastav podneska od 14.01.2022., 07.10.2022., 12.09.2025. 100,00 EUR za svaki podnesak, za sastav podneska od 24.08.2021., 04.04.2023. 50,00 EUR za svaki podnesak, za pristup na ročište 17.01.2022., 06.05.2022., 10.10.2022., 06.02.2023., 100,00 EUR za svako ročište, za pristup na ročište za objavu odluke 29.03.2023. 50,00 EUR ukupno 1.050,00 EUR, uvećano za 25% PDV-a od 262,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 37/05, 59/07 i 148/09), te trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR i presudu u iznosu od 26,54 EUR, a sukladno Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02 , 26/03 i 125/11, u daljnjem tekstu: ZSP), time da tužitelju nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude 27.03.2026. jer na isto tužitelj nije pristupio.

26. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema tužbenom zahtjevu iz tužbe od 535,23 EUR.

27. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 1.365,58 EUR dok je tuženik obzirom na navedeno odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom III i IV.

28. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i i čl. 29. st. 2. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22), a počev od donošenja ove presude, tj. 27. ožujka 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 27. ožujka 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.