REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUDU SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U DUGOM SELU

Dugo Selo, Ul. biskupa Augustina Kažotića 13

Poslovni broj: P-1071/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Dugom Selu, po sutkinji toga suda Nataliji Suvaljko Ljubek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnku Đurđici Kos, odvjetnici iz Sv. Ivana Zeline, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupano po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić & Partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane dana 23. veljače 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, i punomoćnika tuženika, dan 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavim i bez pravnog učinka odredba članka 4.b. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40670/07 (dalje: Ugovor) koji je solemniziran pod poslovnim brojem OU-6/2007 kod javnog bilježnika Branke Rački iz Sv. Ivana Zeline, sklopljen između prednika tuženika Societe generale – Splitska banka d.d., kao kreditora i tužitelja UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratno naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Domovinskog rata 61, 21 000 Split, OIB: 52508873833 da tužitelju SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 128,64 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. siječnja 2007. po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 953,10 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 27. ožujka 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je sa prednikom tuženika sklopio tipski Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 40670/07 (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) koji je solemniziran pod poslovnim br. OU- 6/2007 kod javnog bilježnika Branke Rački iz [adresa]. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Namjena kredita bila je kupnja novog motornog vozila Opel Astra Classic II 1.4 i 16vV 2007. godine. Iznos kredita bio je 21.070,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom od 5.15% te naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita. Kredit se otplaćivao u 83 mjesečne rate u iznosu od 299,78 CHF i 1 rate u iznosu od 301,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti prodajnog tečaja kreditora važećem na dan dospijeća. Tužitelj je uredno otplatio kredit u cijelosti. Da je ugovor sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora o kojem stranke nisu pregovarale, pa tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njegov sadržaj. Da je prilikom puštanja kredita u tečaj tuženik 15. siječnja 2007. jednokratno naplatio 1,00% od odobrenog kredita za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva – proviziju u iznosu od 210,CHF što je na dan plaćanja iznosilo 969,23 kn prema prodajnom tečaju tuženika. Da se radi o ugovoru na unaprijed formuliranom obrascu ugovora u kojem je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je na taj način doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Da je tuženik na navedeni način postupio u suprotnosti sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to odredbi čl. 81., 82. i 87. ZZP/03 i Zakona o obveznim odnosima. Da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi niti je tužitelju prezentirao koje je to točno troškove imao u postupku odobravanja kredita niti mu je objasnio strukturu navedenih troškova i zašto su ti iznosi u korelaciji sa iznos kredita koji se traži, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi“. U skladu sa svim navedenim da je tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Da je dakle nepoštenom praksom tuženik stekao nepripadnu imovinsku korist, bez pravne osnove slijedom čega tužitelj postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci ove Presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnom navodi kako je tužba neosnovana, da je nastupila zastara potraživanja, da je odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade, odnosno da je izražena u točno naznačenom postotku od 1 % na iznos kredita što tu odredbu čini lako uočljivom i razumljivom, da su stranke u navedenoj odredbi pregovarale, jer da su izrijekom ugovorile primjenu Tarife ta da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Da tužitelj nedokazuje da se radi o tipskom ugovoru i da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade. U konačnici da tuženik nije postupao nedopušteno, odnosno u suprotnosti sa prisilnim propisima Republike Hrvatske ili Ustavu. Da tužitelj nije dokazao osnovu, pa nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva.

3. Nakon provedenog postupka ovaj sud je 20. lipnja 2024. donio Presudu poslovni broj P-178/2024, protiv koje odluke je tuženik uložio žalbu, a Županijski sud u Varaždinu je rješenjem od 8. listopada 2025. Gž-1084/2024 ukinuo prethodno navedenu presudu i predmet vratio ovom sudu na ponovni postupak.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem materijalne dokumentacije koja prileži spisu: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosnom prava vlasništva (list 5-11 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 40670/07 (list 12-14 spisa), dopis tuženika (list 15 spisa), tečajna lista (list 17 spisa), saslušan je tužitelj na ročištu kod ovog suda 27. ožujka 2026.

Nije proveden dokaz financijskim vještačenjem u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, jer je tuženik na ročištu kod ovog suda 10. lipnja 2024. učinio nespornim da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 128,64 Eur-a.

5. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi članka 8. ZPP-a (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 dalje u tekstu ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Među strankama u postupku nije sporno da je prednik tuženika s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu, sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva 11. siječnja 2007., te da je u članku 4.b. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno, iz odobrenog kredita, te se korisnik obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom kreditu. Nije sporno ni da je navedena naknada naplaćena 15. siječnja 2007., a nije sporna ni visina tužbenog zahtjeva od 128,64 Eur-a.

7. Sporno je je li odredba čl. 4.b. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati jednokratno naknadu za obradu kreditnih zahtjeva, ništena ili nije.

8. Čitanjem Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva 11. siječnja 2007. (list 5-11 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d.) kao kreditora 11. siječnja 2007. Nadalje, utvrđeno je da se radi o potrošačkom kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.070,00 CHF koji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1. Ugovora o kreditu), da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila (članak 2.Ugovora), kao i da je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita, koja se plaća jednokratno prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita, a koju se korisnik obvezuje platiti neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (čl.4.b. Ugovora o kreditu).

9. Iz iskaza saslušanog tužitelja na ročištu od 23. veljače 2026. (list 72-73 spisa) utvrđeno je da je tužitelj sa prednikom tuženikom predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog automobila, obiteljskog automobila koji je korišten isključivo u privatne svrhe, a da u to vrijeme nije bio vlasnik, odnosno imatelj udjela u nekom trgovačkog društvu, ni vlasnik obrta. Da je predmetni ugovor pripremila banka, a da je njega isti dočekao pripremljen u banci kada je došao na potpis. Da njega nitko iz banke ni prije ni u trenutku potpisa ništa posebno nije upozoravao vezano za odredbu o naknadi za obradu kredita. Nitko mu nije ukazao radi čega se ista plaća, o čemu ovisi visina iste, ni zašto se ista naplaćuje baš u iznosu navedenom u ugovoru. Da se ne može točno sjetiti kako je njemu ta naknada naplaćena, ali da misli da mu je toliko manje uplaćeno na ime kredita. Također, da ga ni bilježnik kod kojeg je bio na solemnizaciji ugovora ništa posebno nije obavještavao vezano za ovu odredbu o naknadi za obradu kredita. Da nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja sa bankom vezano za odredbe ugovora o kreditu, tako ni za spornu odredbu, već da je ugovor mogao kao takav kakav je pripremila banka prihvatiti i dobiti kredit ili ne prihvatiti pa ne dobiti kredit. Da se za prednika tuženika odlučio iz razloga što su u mu u njegovoj banci (Zagrebačka banka d.d.) rekli da ne može dobiti kredit, pa je ušao u poslovnicu prednika tuženika pitati da li kod njih može dobiti kreditu, pa su mu rekli da može sa jamcem i to je bio razlog zašto se odlučio za prednika tuženika.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao uvjerljiv, iskren i vjerodostojan.

10. Čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu ZZP) propisano je da je »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, čl. 81.st.1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2 navedenog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4 navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st.1. ZPP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu utvrđeno je da odredba o ulaznoj naknadi nije „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

Slijedom navedenog sporna odredba podliježe testu poštenosti, i kad je potpuno transparentna.

11. Sud je u dokaznom postupku utvrdio da je tužitelj potrošač jer je predmetni kredit podignuo u privatne svrhe, za kupnju osobnog automobila, koji je korišten samo u privatne svrhe, te da isti u to vrijeme nije bio imatelj poslovnih udjela u nekom društvu, odnosno, vlasnik obrta.

Također, utvrdio je na temelju iskaza tužitelja da se o ulaznoj naknadi, nije pojedinačno pregovaralo, dok je uvidom u sam ugovor o kreditu utvrđeno da se radi o odredbama ugovora u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika). Tuženik nije u skladu sa odredbom čl. 81 st.4. ZZP dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pri čemu sud ne drži da je relevantan dokaz o vođenim pregovorima odredba predmetnog ugovora u kojoj je regulirano da ugovorne strane prihvaćaju primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja Kreditora kao i odgovarajućih odredbi Pravilnika o odobravanja kredita građanima. I navedena odredba bila je unaprijed pripremljena u predmetnog ugovoru od strane banke i tuženik također nije dokazao da bi se o istom pregovaralo. Štoviše iste dokumente ni ne dostavlja u spis.

Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, utvrđeno je da je člankom 4.b. Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, i zbog čega baš u tom postotku. Dakle, tuženik nije ničim dokazao da je tužitelja informirao o visini troškova, kao i o strukturi istih te o razlogu radi čega se isti obračunavaju i naplaćuju.

Također, prilikom odluke o tom da li je predmetna ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Pri tome uopće nije jasno koji bi to dodatni troškovi prilikom obrade kredita nastali za banku, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Štoviše, sama činjenica da je ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita (znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu), govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Također, da su tom naknadom plaćani stvarni troškovi, ista bi bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog kredita. U konačnici, tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća.

Treba naglasiti i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za kredit, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

Također, temeljem iskaza tužitelja ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava, odnosno bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor. Tuženik je cijeli ugovor (ranije pripremljen od stane banke) mogao kao takav prihvatili i dobiti kredit ili ga ne prihvatiti i ne dobiti kredit. Slijedom navedenog, po mišljenju ovog suda spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

Dakle, tuženik je navedenu odredbu čl. 4.b. Ugovora o kreditu formulirao u tipskom standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem, a kojom je tužitelju nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Dakle, tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno nije dokazao. Također, tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena prilikom puštanja kredita i to na način da je tužitelju toliko manje isplaćeno na ime odobrenog kredita. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade, kao niti na što se ista naknada točno odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, dalje u tekstu ZOO).

Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju ukazuje tužitelj, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi, što je prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi svog navedenom, odredba čl. 4.b. Ugovora o krediti je nepoštena, a posljedično i ništetna sve u skladu sa odredom čl. 81. st.1., 87.st.1.ZZP, kao i odredbi čl. 322.st.1. ZOO-a.

12. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom, time i ništetnom odredbu čl. 4.b. Ugovora o kreditu kojom je određeno da naknada za obradu kredita iznosi jednokratno 1,00% od iznosa kredita.

13. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 4.b. Ugovora o kreditu, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu kredita, pri čemu je uvidom u dopis tuženika od 27. prosinca 2022. utvrđeno da je ista naplaćena 15. siječnja 2007 u iznosu od 210,70 CHF, odnosno u postupku nesporno 128,64 Eur-a.

14. Na iznos od 128,64 Eur-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naknada za obradu kredita naplaćena je 15. siječnja 2007. u iznosu od 210,CHF kn /128,64 Eur-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom tekuće od 16. siječnja 2007. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod toč. II. izreke.

15. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4.b. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.

16. U odnosu na trošak postupka, trebalo je u skladu sa čl. 154. st.1. i 155. ZPP-a isti priznati tužitelju zastupanom po punomoćniku koji je u ovom postupku uspio. Sukladno navedenom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, 107/25, dalje u tekstu Tarifa) trebalo je priznati tužitelju zatraženi trošak sastava tužbe od 22. travnja 2024. (Tbr.7.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, podneska od 10. lipnja 2024. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 10. lipnja 2024. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta od 23. veljače 2026. (Tbr.9.1.) u iznosu od 200,00 Eur-a, ročišta za objavu od 27. ožujka 2026. (Tbr.9.3.) u iznosu od 100,00 Eur-a, dakle ukupno 900,00 Eur-a, uvećano za pristojbu tužbe u iznosu od 26,55 Eur-a i pristojbu presude u iznosu od 26,55 Eur-a, dakle ukupno 953,10 Eur-a, sve u uvećano za zatražene zakonske zatezne kamate u skladu sa odredbom čl. 151.st.3. ZPP-a, slijedom čega je riješeno kao u točki III. izreke Presude.

Dugo Selo, 27. ožujka 2026.

Sutkinja

Natalia Suvaljko Ljubek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude, u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335.ZPP-a).

Dna: 1. Tužitelju neposredno uz sudsku pristojbu presude

2. Tuženiku putem OPS