REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pn-1879/2021-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja ŠS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], protiv tuženika Hanza Media d.o.o., OIB: 79517545745, Zagreb, Koranska 2, zastupanog po punomoćnici Barbari Živković, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 16. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 27. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja ŠS koji glasi:
" I. Nalaže se tuženiku Hanza Media d.o.o. isplatiti tužitelju ŠS na ime neimovinske štete proizašle iz povrede prava osobnosti u ukupnom iznosu 11.945,05 eur sa zateznom kamatom od dana zaprimanja tužbe pred sudom po stopi određenoj čl. 29. st.1. ZOO-a za odnose iz ne trgovačkih društava, sve do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Hanza Media d.o.o. isplatiti tužitelju ŠS na ime počinjene neimovinske štete proizašle iz povreda obveznih odnosa u ukupnom iznosu od 3.318,07 eur uvećan sa zateznim kamatama koje teku od dana zaprimanja tužbe pred sudom po stopi određenoj čl. 29. st.1. ZOO-a za odnose iz ne trgovačkih društava, sve do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hanza Media d.o.o. da u vidu satisfakcije u prvom sljedećem tiskanom izdanju dnevnog lista, Slobodna Dalmacija i internet portala www.slobodnadalmacija.hr, objavi javnu ispriku tužitelju te da u nastavku objavi ispravak objavljene informacije po primitku presude, na naslovnici i na istom mjestu, istom veličinom slova, naslova i teksta i sa fotografijom tužitelja kako je i objavljena predmetna informacija dana 16. travnja 2021. u tiskovini Slobodne Dalmacije i na internetskoj stranici www.slobodnadalmacija.hr, a koji ispravak glasi:
"Poštovani,
Sukladno članku 40. Zakona o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) podnosim zahtjev za
ISPRAVAK OBJAVLJENE INFORMACIJE
Jer dana 16. travnja 2021. na naslovnici tiskovine Slobodna Dalmacija objavili ste naslov sa mojom osobnom slikom, te i novinski tekst na vrhu 8. stranice: "Država zakasnila s tužbom i ostala bez 2,5 milijuna kuna" koji potpisuje novinar TS, te ste istog dana u 12,58 sati na portalu Slobodne Dalmacije objavili istovjetnu elektroničku publikaciju ali pod naslovom "Hrvatska je zakasnila s tužbom protiv ubojice čovjeka čijoj je obitelji već isplatila odštetu i tako ostala bez 2,5 milijuna kuna", koju potpisuje isti novinar.
Prije svega ispravlja se i navodi činjenica da su se obje regresne tužbe iz 2009. i 2016. Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku (ODO) temeljile na članku 86. Zakona o oružanim snagama (NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07), jer je na toj osnovi ODO u Šibeniku i zastupalo Ministarstvo obrane RH, odnosno Republiku Hrvatsku. Nastavno, po odredbama Zakona o oružanim snagama Ministarstvo obrane RH prije podnošenja regresne naplate, ima zakonsku obvezu da osnuje povjerenstvo od tri člana koje imenuje ministar obrane, a koje povjerenstvo treba istražiti sve okolnosti i od mene uzeti izjavu na saslušanju, koje nakon toga donosi rješenje na koje imam pravo žalbe u roku od 15 dana o kojoj odlučuje ministar obrane. Tek nakon ispunjenja svih zakonskih odredbi i eventualnog odbijanja žalbe ministarstvo ima pravo pokrenuti regresnu naplatu na sudu, prilikom čega se u ovom konkretnom slučaju takov povjerenstvo nikada nije niti osnovalo.
Ovim putem ispravljam i nadopunjujem očitovanje ODO u Šibeniku, o razlozima podnošenja regresne tužbe prije isteka tromjesečnog roka za mirno rješenje spora, jer je nesporna činjenica o kojoj isti ne govore, da, kad je 2009. godine prvi put podignuta regresna tužba pred Općinskim sudom u Šibeniku, da se tada oglasio Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (Haški sud), i to radi toga jer je isti kazneni predmet već davno prije bio razmotren i naposljetku uvršten u proces Š, T. Tim slijedom regresna tužba je trebala biti obustavljena zbog nemogućnosti istovremenog postupanja sukladno čl. 21. Međunarodnog ugovora – Zakona o primjeni statuta međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djla protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03, 29/04, 55/11, 125/11), što se naravno nije dogodilo, već je podnesena tužba prije zakonskog roka koja je državi trebala omogućiti "časno povlačenje".
Tako je Haški sud to isto djelo u svojim pravnim zaključcima uvrstio u prvi oblik Udruženog zločinačkog pothvata (UZP) sukladno članku 7. stavku 1, Statuta Haškog suda i prekvalificirao u kazneno djelo ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti i ubojstvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, diskriminatorni progon u smislu zločina protiv čovječnosti u svojstvu deportacije i prisilnog premještanja, u sklopu rasprostranjenog i sustavnog napada usmjerenog na srpsko stanovništvo južnog dijela Krajine, te da sam znao za napad i da je to djelo dio tog napada i da je to djelo sa ostalim kaznenim djelima predstavljalo srž okvira cilja UZP-a, što je sve poništeno u pravomoćnoj drugostupanjskoj presudi Haškog suda.
Između ostalog Haški sud je u prvostupanjskom postupku putem svjedoka, mještanina iz istog sela kao i žrtva, ustanovio da je ta žrtva za koju sam kazneno odgovarao smrtno stradala deset dana prije dolaska moje postrojbe u to selo na "čišćenje terena", te je isti sud tada to ubojstvo bio ponovo pripisao meni na osnovi presude Županijskog suda u Zadru kao dokaza, jer Haški sud sukladno članku 69. stavku 8. Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda nije dužan odlučivati o nezakonitosti dokaza koje je pribavila država.
Stoga je važno nadopuniti ovaj ispravak i dijelom sa Županijskog suda u Zadru davne 1995/96 i to da su sinovi navedene žrtve svjedočili i iskazivali, da su svog oca pronašli sa dva metka u potiljku, te da su premjestili i zakopali tijelo i nakon tri tjedna pozvali policiju, koja je izvršila humanu asanaciju, dok se mene na sudu teretilo da sam ispalio nekoliko hitaca iz pištolja u prsa žrtve. Obdukcija tijela nije pronašla dokaze od čega je i kad je žrtva nastradala.
Također, suprotno od propisanih hrvatskih zakona, Ustava i Međunarodnog prava pred kraj suđenja Županijski sud u Zadru je uvrstio u spis čahure koje su navodno ispaljene iz mog pištolja, koje je sudu donio policijski službenik na tajnom svjedočenju, bez prava prisustva obrane, a koje čahure nisu bile dio očevida niti istrage, ali su postale temelj moje osude.
O svim relevantnim činjenicama i dokazima sa Haškog suda i iz sudova u Republici Hrvatskoj, podnio sam prošle godine pred nadležnim Specijaliziranim sudom za ratne zločine pri Županijskom sudu u Splitu, zahtjev za preispitivanje presuda iz Republike Hrvatske, odnosno podnio sam zahtjev za preinačavanje istih presuda sukladno Haškim presudama.
Zaključno, u ovom konkretnom slučaju se ne radi o nikakvoj zakašnjeloj tužbi, jer na osnovi navedenih nespornih činjenica nije nikad niti bilo pravnog temelja za takvu tužbu, pa samim tim ni zakašnjelosti, odnosno odšteta se nije trebala isplatiti, a još manje potraživati od mene, dok bi se o nečijim odgovornostima dalo raspravljati. S poštovanjem,
ŠS"
II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana."
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se, kao nedopuštena, tužba u odnosu na informacije objavljene 16. travnja 2021. na portalu šibenskislobodnadalmacija.hr te u odnosu na informaciju koja se odnosi na rehabilitaciju tužitelja.
II. Nalaže se tužitelju ŠS isplatiti tuženiku Hanza media d.o.o. trošak parničnog postupka u iznosu 3.750,00 eur sa zateznom kamatom od 27. ožujka 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik 16. travnja 2021. u tiskovini Slobodne Dalmacije objavio osobnu sliku tužitelja kako na naslovnici tako i u novinskom članku na vrhu 8. stranice sa naslovom "Država zakasnila s tužbom i ostala bez 2,5 milijuna kuna" koji potpisuje novinar TS. Također, tuženik je istog dana na portalu Slobodne Dalmacije objavio u elektroničkoj publikaciji dva istovjetna teksta ali pod drugim naslovima i to u 8,34 sati "Republika Hrvatska protiv N ŠS. Država zakasnila s tužbom i ostala bez 2,5 milijuna kuna", te kasnije u 12,58 sati "Hrvatska je zakasnila s tužbom protiv ubojice čovjeka čijoj je obitelji već isplatila odštetu i tako ostala bez 2,5 milijuna kuna", koju potpisuje isti novinar. Tužitelj je 19. travnja 2021. preporučenom poštom uputio glavnom uredniku Slobodne Dalmacije zahtjev za objavu ispravka objavljene informacije. Pravna služba Slobodna Dalmacija je 21. travnja 2021. tužitelju putem maila u 13,23 sati, a kasnije i poštom uputila obavijest glavnog urednika od 20. travnja 2021. o razlozima ne objavljivanja ispravka, na što je tužitelj 22. travnja 2021. putem maila u 8,40 sati istim uputio ispravak ispravka, a zatim nakon telefonskog razgovora sa pravnom službom Slobodne Dalmacije u 10,42 sati istoga dana i ponovljeni ispravak ispravka. 23. travnja 2021. u 12,54 sati je u elektroničkoj publikaciji na portalu Slobodne Dalmacije objavljen ponovljeni ispravak ispravka s podnaslovom: "Regresna tužba je trebala biti obustavljena", dok je u tiskovini Slobodne Dalmacije 25. travnja 2021. (nedjelja) objavljen istoimeni tekst ponovljenog ispravka pod naslovom "Ispravak". Tužitelju je s objavom članka, postupanja i načina po pitanju objave ispravka, počinjena šteta prava osobnosti i to pravo na ime, pravo na dostojanstvo, pravo na čast, pravo na ugled, pravo na duševno zdravlje, pravo na privatnost osobnog i obiteljskog života, pravo na slobodu, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli, pravo na ispravak i ostala prava. Također, počinjena štetna radnja u objavljivanja tužitelja u javnom prostoru je protupravna i po nedozvoljenoj upotrebi osobnih podataka iz čl. 146. st. 3. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19), kao i po čl. 21. st. 5. ZM-a. Međutim, osim navedenih protupravnosti štetnih radnji i dodatno i iz kaznenih djela klevete i uvrede, objavljivanja predmetnog članka valja gledati i kroz činjenicu izbjegavanja i postupanja po odredbama ZM-a i ZOO-a i to da se tužitelj u predmetnom članku ne pita i ne traži za izjavu kao evidentno stranke u postupku, što čini temelj uzročne veze između štetnih radnji i počinjene štete kroz građanski delikt i povredu obveznih odnosa. Nastavno, u prilog takvoj uzročnoj vezi svakako ide činjenica da se tuženik u objavi predmetnog članka pozvao na prijašnji članak od 26. kolovoza 2020. koji je bio objavljen pod naslovom: "Zločin u Oluji: država se ne može naplatiti", ali isti ne navodi nespornu činjenicu da je na taj članak 30. rujna 2020. objavljen ispravak tužitelja pod naslovom "Hrvatski sudovi ne priznaju haaške presude". Razvidno je iz svih priloženih dokaza da tuženik nastoji izbjeći suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju kao i anomalije iz presuda nacionalnih sudova, što otvara rješavanje prethodnog pitanja iz čl. 12. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19,) i to koja je presuda mjerodavna po pravomoćnosti i sadrže li zaista presude krivnju tužitelja. Također, uzročna veza štetnih radnji i štete je vidljiva i u samom ispravku predmetnog članka prilikom čega je tuženik sa priloženom obavijesti prvenstveno bez ikakve pravne osnove cenzurirao tužitelja iz prvotne verzije ispravka, te da je diverzijom izbacio iz odobrenog objavljenog ispravka uvodni dio i naslov koji se odnosi na članak 40. ZM-a, zatim riječ "Poštovani", te je razdvojene pasose iz upućenog ispravka spojio, te izbacio brojeve Narodnih novina navedenih zakona i zadnju riječ "S poštovanjem". Stoga, uzročnu vezu štetnih radnji i prouzročene štete prava osobnosti vidljive su kako u cenzuriranju prvotnog ispravka, tako i u kaotičnoj objavi odobrenog ispravka, te da tuženik isti ispravak nije objavio na naslovnici i sa slikom tužitelj, što je priličilo takvoj vrsti objave, već je istog dodatno nazivao ubojicom, što predstavlja diskriminaciju i diskreditaciju kroz sustavno i sistematsko kršenje prisilnih propisa, Ustava i javnog morala. Da tuženik postupa u očitoj namjeri objektivnog i subjektivnog elementa kršenja ljudskih prava i temeljnih sloboda dodatno ukazuje i članak pod naslovom "Pogrešku DORH-a država platila 1,13 milijuna kuna", od 28. svibnja 2016. kad je uz priloženi članak isti također objavio osobnu sliku tužitelja. Takvo učestalo postupanje tuženika u povredi obveznog odnosa opisano je u ZOO-u i to kroz Slobode uređivanja obveznih odnosa, Ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu, Načela savjesnosti i poštenja, Dužnost suradnje, Zabrane zlouporabe prava, Načela jednake vrijednosti činidaba, Zabrana prouzročenja štete, Dužnost ispunjenja obveze, Ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava te Postupanje u skladu sa statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima. Osjećaj velikih i kontinuiranih duševnih boli koje proživljava tužitelj objavom predmetnog članka od trenutka spoznaje u noćnim kasnim satima 19. travnja 2021. kad je isti prvi put vidio objavljeni članak na Internet portalu SD-e, je bio velik šok za tužitelja s obzirom da tuženi nije ni pokušao provjeriti navode prvotnog prethodnog ispravka koji je nakon prepravka objavljen 30. rujna 2020. Upravo prvotna verzija tog prethodnog ispravka je ukazivala na nesporne činjenice suđenja kroz paragrafe Haških presuda kao i na anomalije nacionalnih presuda koje su tuženiku trebale poslužiti za objektivnu sliku, a nisu, što više što je tužitelju uslijedio još jedan velik šok kad je u jutarnjim satima 19. travnja 2021. nakon neprospavane noći i pisanja ispravka, u gradskoj knjižnici zatražio tiskovinu SD prilikom čega je uvidio da je postavljen i na naslovnicu iste tiskovine sa osobnom fotografijom. Takvo postupanje tuženika na sve navedeno i priloženo predstavlja vrijeđanje žrtve koju je tužitelj podnio kao dragovoljac domovinskog rata, kao žrtva montiranog procesa pred hrvatskim sudovima, okrivljenika pred Haškim sudom i kao hrvatski ratni vojni invalid. S obzirom na težinu počinjene štete, a u pravcu pravičnog obeštećenja tužitelj nastavno navodi specifikacije po povredi prava osobnosti i to na iznose od po 10.000,00 kn za povrede prava na ime, prava na ugled, prava na dostojanstvo, prava na čast, prava na duševno zdravlje, prava na ravnopravnost i jednakost, prava na slobodu mišljenja i izražavanja misli, prava na privatnosti osobnog i obiteljskog života, prava na ispravak informacije. Također, tužitelj s obzirom na povrede prava iz obveznih odnosa nastavno navodi specifikacije i po toj osnovi i to na iznos od po 2.500,00 kn za povrede: slobode uređivanja obveznih odnosa, ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načela savjesnosti i poštenja, dužnosti suradnje, zabrane zlouporabe prava, načela jednake vrijednosti činidaba, zabrane prouzročenja štete, dužnosti ispunjenja obveze, ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava, postupanje u skladu sa statutom, društvenim ugovorom, odnosno pravilima. Tužitelj za satisfakciju navodi da je primjerena objava u prvom broju tiskovine i elektroničke publikacije Slobodne Dalmacije i to na naslovnici sa osobnom slikom tužitelja u početnoj javnoj isprici tuženika, a zatim i objavom ispravka objavljene informacije u cijelosti kako je to zatražio tužitelj dana 19. travnja 2021. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja kao u izreci presude te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe da je tužba nepravovremena, obzirom da je iz tužbe razvidno da je ista sastavljena 19. srpnja 2021. te je iz pečata prijemne pisarnice naslovnog suda razvidno da je na sudu zaprimljena 20. srpnja 2021., dakle nakon proteka prekluzivnog zakonskog roka. Naime, odredbom članka 23. Zakona o medijima propisano je da se tužba za naknadu štete može podnijeti najkasnije u roku od 3 mjeseca od saznanja za objavu informacije kojom je šteta prouzročena. Utuženi članci su objavljeni 16. travnja 2021. Tužitelj u tužbi navodi kako je «u noćnim kasnim satima 19. travnja 2021. godine prvi put vidio objavljeni članak na Internet portalu SD-e» te «u jutarnjim satima 19. travnja 2021., nakon neprespavane noći i pisanja ispravka, u gradskoj knjižnici zatražio tiskovinu SD prilikom čega je uvidio da je postavljen i na naslovnicu iste tiskovine sa osobnom fotografijom.» Dan 19. travnja 2021. bio je ponedjeljak. Gradska knjižnica «Juraj Šižgorić» je radnim danom za korisnike otvorena od 08:00 sati. Pošiljka sa tekstom zahtjeva za ispravak, u kojem se spominje i objava u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije te koji tekst je vlastoručno potpisan po ovdje tužitelju, predana je u poslovnici Hrvatske pošte u Prvić Luci 19. travnja 2021. u 09:20 sati. Tuženik u prilogu dostavlja red plovidbe za 2021. iz kojeg je vidljivo ne samo da je prva brodska linija iz [adresa] za Prvić Luku za period od 01.01.2021. do 20.06.2021. tek u 09:30 sati, već i da vožnja brodom traje 40 minuta. Prema navodima tužitelja, zaključuje se da je isti u jutarnjim satima 19. travnja 2021. uspio pribaviti i pročitati članak u gradskoj knjižnici, zatim dopuniti tekst ispravka koji je navodno pisao prethodnu noć, potom sa spremnim zahtjevom za ispravak od (šibenske) Poljane doći do poštanskog ureda u Prvić Luci i sve to u vremenskom rasponu od 1 sat i 20 minuta. Tuženik također ističe da je životno neuvjerljivo da baš nitko od tužiteljeve obitelji, prijatelja i/ili poznanika nije vidio, pa potom kontaktirao tužitelja zbog objavljenih članaka u vrijeme njihove objave, već da je tužitelj objavljene članke prvi put vidio kako i u vrijeme kao što u tužbi navodi. Ovdje osobito valja uzeti u obzir da je portal šibenski.slobodnadalmacija.hr lokalni portal, te da je na istom objavljena fotografija tužitelja. Stoga tuženik spori da bi tužitelj za objavu utuženih članaka saznao tek 19. travnja 2021. te tvrdi da je jedini razlog zašto tužitelj u tužbi obrazlaže da je iste prvi put vidio 19. travnja 2021. taj što je isti propustio zakonski rok u kojem se ovopredmetna tužba imala podnijeti. Tuženik ističe da je teret dokaza na tužitelju, a da tužitelj ničim ne dokazuje da je tužbu podnio u zakonskom roku u smislu odredbe članka 23. Zakona o medijima. Slijedom ista podnesena u subjektivnom roku od 3 mjeseca od saznanja za objavu informacije. Stoga, tuženik predlaže tužbu odbaciti. Ukoliko naslovni sud već u ovoj fazi postupka ne odbaci tužbu kao nepravovremenu, tuženik ističe kako je predmetna tužba u cijelosti neosnovana, te u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, obzirom da je tuženik: - dana 23. travnja 2021. na portalu slobodnadalmacija.hr objavio zatraženi ispravak u vezi utuženih članaka, a na koji tekst ispravka upućuje i poveznica objavljena na portalu šibenski.slobodnadalmacija.hr; - dana 25. travnja 2021. u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije objavio zatraženi ispravak u vezi utuženih članaka, čime je tužitelju reparirao sve navodno nastale posljedice objave utuženih članaka. Ovdje valja naglasiti da tužitelj u svom zahtjevu za ispravak traži ispravak članka objavljenog 16. travnja 2021. u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije te ispravak članka objavljenog 16. travnja 2021. u 12:58 sati na portalu slobodnadalmacija.hr, ali ne i ispravak članka objavljenog na portalu šibenski.slobodnadalmacija.hr. Naime, tuženik članak objavljen 16. travnja 2021. u 08:34 sati na portalu šibenski.slobodnadalmacija.hr spominje tek u tužbi i tvrdi da je objavom tog članka istom nastala šteta, iako nije zahtijevao objavu ispravka u toj publikaciji tuženika. Nadalje, tuženik ističe da okolnosti predmetnog slučaja nikako ne opravdavaju dosudu pravične novčane naknade, a posebice ne neutemeljeno visokog, ničime konkretno dokazanog zatraženog iznosa naknade neimovinske štete. Naime, pravična novčana naknada nije način reparacije neimovinske štete, budući da takva šteta nije podobna za reparaciju novčanom naknadnom (već eventualno restitucijom kroz objavu ispravka ili isprike) i treba se dosuđivati samo onda kada restitucija nije dovoljna, odnosno ako nije moguće popraviti štetu na drugi način i/ili postoje osobiti razlozi za dosuđivanje satisfakcije. U ovoj pravnoj stvari, jasno je da ne postoji niti jedan razlog za dosuđivanje satisfakcije tužitelju, budući da je eventualno nastala neimovinska šteta koja je istom nastala već popravljena, a svakako je jasno da ta eventualna šteta nije nastala u toj mjeri da bi mu dodatno pripala i neutemeljeno visoko postavljena pravična novčana naknada. Unatoč navedenom tužitelj da dodatno traži od tuženika naknadu štete u ovom postupku, a što tuženik smatra neosnovanim jer je i više nego jasno da je tuženik objavom tužiteljevog zahtjeva sanirao sve moguće posljedice koje je tužitelj navodno pretrpio objavom utuženih članaka. Prvenstveno, tuženik ističe da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je istom nastala šteta objavom ispravka informacija, a što tužitelj navodi kao jedan od uzroka štete. Naime, glavni urednik NS se dopisom od 20. travnja 2021. godine obratio tužitelju te u istom naznačio koji navodi iz prvotno podnesenog zahtjeva za ispravak ne udovoljavaju zakonskim pretpostavkama za objavu te obavijestio tužitelja da ukoliko je suglasan s objavom ispravka bez navoda koji nisu podobni za objavu, da povratno obavijesti istog, što je tužitelj i učinio. Neosnovani su navodi tužitelja da je tuženik «bez ikakve pravne osnove cenzurirao tužitelja iz prvotne verzije ispravka.» Ukoliko tužitelj smatra da je glavni urednik bio dužan objaviti upravo prvotnu verziju zahtjeva za ispravak, mogao je ustati s tužbom radi objave ispravka informacija. Nadalje, tuženik nije «cenzurirao tužitelja», već je tužitelj prihvatio prijedlog glavnog urednika, te pristao na objavu ispravka u izmijenjenom obliku. U odnosu na navode tužitelja da je tuženik «diverzijom izbacio iz odobrenog objavljenog ispravka uvodni dio i naslov koji se odnosi na članak 40. ZM-a, zatim riječ «Poštovani», te je razdvojene pasuse iz upućenog ispravka spojio, te izbacio brojeve Narodnih novina navedenih zakona i zadnju riječ «S poštovanjem», tuženik ističe da navedenim postupanjem tužitelju nije mogla nastati baš nikakva šteta. Naime, tužitelj je objavio tekst ispravka. Uvodni dio kojim se tužitelj glavnom uredniku obraća sa «Poštovani» te završni dio «S poštovanjem», kao i naznaka pravne osnove za obraćanje istom ne predstavljaju ispravak informacije, već dio dopisa kojim se tužitelj osobno obraća glavnom uredniku, u skladu sa uvriježenim pravilima pristojne pisane komunikacije. Vezano za tužiteljeve navode da tuženik «ispravak nije objavio na naslovnici i sa slikom tužitelja, što je priličilo takvoj vrsti objave», tuženik ističe da se ispravci informacija u tiskanim publikacijama ne objavljuju na naslovnicama, već na istovrijednom mjestu programskog prostora na kojem je bila objavljena informacija na koju se ispravak odnosi, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Naime, utuženi članak u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije objavljen je na listu 8 i 9, dok je ispravak informacija objavljen na istovrijednom mjestu i to na listu 8, u rubrici «novosti.» Obzirom da tužitelj opetovano ukazuje na objavu fotografije istog, tuženik ističe da je spornu fotografiju za Slobodnu Dalmaciju snimio BS dana 02.11.2020. ovdje tužitelja. Nadalje, nejasna je tvrdnja tužitelja da je istom nastala šteta objavom osobne fotografije u tiskovini Slobodne Dalmacije, kada isti istovremeno negoduje što ispravak nije objavljen na naslovnici i sa slikom tužitelja. Vezano za tajnost osobnih podataka, koju navodi tužitelj, tuženik ističe da se ovdje radi o slučaju o kojem javnost ima pravo biti informirana. Naime, ovdje se ne radi o sudskom predmetu i/ili novčanim iznosima za koje javnost ne bi trebala ili smjela znati ili za objavu kojih podataka bi tuženik trebao suglasnost ovdje tužitelja. Građani Republike Hrvatske imaju pravo znati za tijek i ishod sudskih postupaka u kojima je Republika Hrvatska stranka, a osobito onih postupaka u kojima se radi o milijunskim iznosima, jer se radi o javnim, a ne privatnim sredstvima. O tome da se radi o slučaju od opravdanog interesa javnosti, govori i činjenica da Državno odvjetništvo otkriva osobne podatke svih izravno ili neizravno uključenih u predmetni slučaj, kao i podatke ovdje tužitelja. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o povredi osobnih podataka tužitelja, već o pravu javnosti na informiranost. Javnost ima pravo biti upoznata sa radom Državnog odvjetništva i preispitivati rad istog, osobito ako postoji sumnja da je zbog propusta u radu tog tijela Republici Hrvatskoj, pa tako i građanima koji tu državu financiraju, nastala šteta. Odredbom članka 8. Zakona o medijima propisano je: Nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju. Tužitelj ističe da je u ovom slučaju javni interes jači od privatnog interesa tužitelja da se osobni podaci istog ne objavljuju te da pravo na informiranje preteže pravu na zaštitu osobnih podataka, jer je nužno da o konkretnom slučaju javnost bude informirana. Vezano za navode tužitelja da autor članka nije tražio izjavu od istog prilikom pripreme članka, tuženik ističe da je tema utuženih članaka bila navodna "nesposobnost" DORH-a u naplati regresne tužbe odnosno činjenica da država nije uspjela u naplati. U tom smislu, autor članka je smatrao potrebnim kontaktirati Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, što je autor i učinio. Autor članka nije smatrao potrebnim tražiti izjavu od ovdje tužitelja obzirom da je kao izvor informacija koristio sudske odluke. Ovdje valja istaknuti da je ovdje tužitelj uspio u postupku koji se vodio po regresnoj tužbi Republike Hrvatske protiv istog, stoga je nejasno koje informacije tužitelj smatra da je autor članka trebao pribaviti od tužitelja prije pisanja članaka, a kojim člancima se preispituje postupanje Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku u spomenutom sporu. Naime, u utuženim člancima autor članka iznosi informacije o sudskim postupcima te ni na koji način ne komentira postupanje ovdje tužitelja, već iznosi informacije o postupanju pravosudnog tijela koje je zastupalo Republiku Hrvatsku. Također, obzirom da se utuženi članci u pretežnom dijelu sastoje od izjava suca i državne odvjetnice, koji u istima obrazlažu pravna pitanja, a ne iznose sudove o ovdje tužitelju, tuženik spori da bi objavljenim informacijama tužitelju bila prouzročena šteta. Ovdje valja istaknuti kako iz tužbe nije razvidno koje su to neistinite informacije, koje su tužitelju prouzročile navodnu neimovinsku štetu, kao što nije razvidno istinitost kojih informacija tužitelj osporava. Tuženik ističe da je odredbom članka 21. stavka 4. al. 3. Zakona o medijima propisano da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri. Tuženik naglašava kako su članci utemeljeni kako na sudskim odlukama, kao javnim ispravama, tako i na informacijama dobivenim od Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku. Nadalje, tuženik ističe da je autor imao osnovani razlog povjerovati u točnost navedenih činjenica, te u tom smislu ističe da je ostvaren ekskulpacijski razlog iz odredbe članka 21. stavka 4. al. 1. Zakona o medijima, prema kojoj nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom. Tuženik je već obrazložio da postoji opravdano zanimanje javnosti za objavu utuženih članaka, te ističe da je postupano u dobroj vjeri. Naime, tuženik je u dobroj vjeri prenio informacije dobivene od Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku, kao pravosudnog tijela čije se postupanje u konkretnom slučaju preispituje. Nadalje, tuženik ističe da ni na koji način u utuženim člancima nije komentirao osobu tužitelja niti tužitelja vrijeđao ili na bilo koji način kritizirao. Tuženik navodi da su utužene informacije objavljene u dobroj vjeri, bez namjere da se našteti tužitelju, već s namjerom upoznavanja javnosti sa okolnostima vezanim za predmetni slučaj. Slijedom navedenog, tuženik skreće pažnju da se ovdje radi o člancima, kojima je jedina svrha bila informiranje javnosti, a nikako nanošenje štete ovdje tužitelju. Vezano za navode tužitelja da je isti rehabilitiran, tuženik ističe sljedeće. Tužitelj, kao rehabilitirana osoba, ima pravo nijekati raniju osuđivanost, međutim tužitelj se u svom zahtjevu za ispravak nije ni osvrnuo na objavljene informacije o ranijoj osuđivanosti. Također, tužitelj u svom obraćanju glavnom uredniku, nije istom dao do znanja da je nastupila rehabilitacija i tražio da se sporne informacije uklone iz članka, već rehabilitaciju spominje tek u tužbi. Tužitelj niti u demantiju od 30. rujna 2020., objavljenog radi članka Slobodne Dalmacije od 26. kolovoza 2020. a koji tužitelj prilaže svojoj tužbi, ne niječe prijašnju osuđivanost. Slijedom navedenog, tuženik ukazuje da je u ovom slučaju ispunjen ekskulpacijski razlog propisan odredbom članka 21. stavka 4. al. 5. Zakona o medijima, prema kojoj se nakladnik oslobađa odgovornosti za štetu, ako je informacija kojom je šteta učinjena točna, a iz okolnosti proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem. Tuženik ističe da Zakon o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji ne regulira da bi rehabilitirane osobe imale pravo na naknadu štete zato što je netko spomenuo raniju osuđivanost te osobe, već isključivo da rehabilitirana osoba ima pravo nijekati raniju osuđivanost, a koje pravo tužitelj nije iskoristio putem zahtjeva za ispravak informacija. Naime, obveza navodnog oštećenika da od nakladnika (pod prijetnjom gubitka prava na tužbu) zatraži objavu ispravka prije podnošenja tužbe za naknadu štete, predstavlja izraz općeg načela odštetnog prava da oštećenik, sukladno principu zabrane zlouporabe prava, mora poduzeti sa svoje strane sve što je u njegovoj mogućnosti da se smanji šteta, odnosno ublaže posljedice štetne radnje. Tuženik ističe da tužitelj svojim zahtjevom za ispravak nije ispravljao informacije o ranijoj osuđivanosti te da i sam tužitelj svojim navodima iz tužbe potvrđuje da se ne radi o informacijama koje bi tuženik fabricirao. Ovdje valja istaknuti da objava netočne informacije o nekoj osobi, ne daje toj osobi automatizmom pravo na dosudu naknade štete, već se mora raditi o netočnoj informaciji objava koje je toj osobi zaista prouzročila štetu. Sukladno odredbama Zakona o medijima i Zakona o obveznim odnosima, eventualno utvrđena povreda prava osobnosti ne daje oštećeniku pravo na novčanu naknadu, već je eventualna naknada uvjetovana intenzitetom i trajanjem štetnih posljedica. Osim toga, za dosuđivanje pravične novčane naknade potrebno je dokazati da se radi o takvim informacijama koje su objektivno nanijele štetu pravu osobnosti tužitelja, dok tužitelj ničim ne dokazuje da je zaista pretrpio neimovinsku štetu. Tuženik ističe kako tužitelj u tužbi kojom «navodi specifikacije po povredi prava osobnosti» za svaku od navedenih povreda potražuje paušalni iznos po 10.000,00 kn, a sveukupno iznos od kn 70.000,00, dok pritom ne dostavlja niti jedan konkretan materijalni dokaz, kako u pogledu činjenice nastanka štete (i njezine visine), tako i u pogledu uzročnosti između štete i štetnih posljedica, odnosno u prilog činjenici povrede moralnog integriteta. Nadalje, a vezano za navodne «povrede prava iz obveznih odnosa» temeljem kojih tužitelj potražuje pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 25.000,00 kn, tuženik ističe sljedeće: - povreda slobode uređivanja obveznih odnosa Tuženik ističe da se radi o načelu stranačke autonomije odnosno slobodi ugovaranja, a da tužitelj i tuženik nisu u ugovornom odnosu. - povreda ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu Tužitelj i tuženik nisu sklopili ugovor nikakav ugovor, pa niti onaj kojim bi tužitelj bio stavljen u neravnopravan položaj. - povreda načela savjesnosti i poštenja dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.» Tužitelj i tuženik nisu zasnovali obvezni odnos. - povreda dužnosti suradnje Načela suradnje moraju se pridržavati svi suugovaratelji, međutim tužitelj i tuženik tonisu. - povreda zabrane zlouporabe prava Nejasno je koje pravo tužitelj smatra da je tužitelj ostvario na nedopušten način, stoga tuženik ukazuje na odredbu čl. 186. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da tužba treba sadržavati činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. - povreda načela jednake vrijednosti činidaba Načelo jednake vrijednosti činidaba primjenjuje se na naplatne pravne poslove. - povreda dužnosti ispunjenja obveze Nejasno je koju obvezu tužitelj smatra da tuženik nije ispunio, stoga tuženik ukazuje na odredbu čl. 186. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da tužba treba sadržavati činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.- povreda ponašanja u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava Nejasno je na ispunjenje koje obveze tuženika se tužitelj referira, kao i od kojih postupaka tužitelj smatra da se tuženik trebao suzdržati zbog otežanja ispunjenja obveza tužitelja, stoga tuženik ukazuje na odredbu čl. 186. Zakona o parničnom postupku kojom je propisano da tužba treba sadržavati činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev i sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. - povreda postupanja u skladu sa statutom, društvenim ugovorm, odnosno pravilima Tužitelj i tuženik nisu zasnovali obvezni odnos. Ovdje valja istaknuti da se dobra volja tuženika, suprotno navodima tužitelja, ogleda i u sljedećem: - tužitelju je predložena objava izmijenjenog teksta ispravka, iako ne postoji zakonska odredba koja glavnog urednika obvezuje na takav prijedlog; - putem telefonskog razgovora i email korespondencije usuglašena je objava izmijenjenog teksta ispravka; - poveznica koja vodi na tekst ispravka objavljena je i ispod teksta članka objavljenog na portalu šibenski.slobodnadalmacija.hr, iako to tužitelj u svom zahtjevu za ispravak nije tražio. Nadalje, vezano za tužiteljev za objavom isprike i ispravka, tužitelj ističe da su Zakonom o medijima predviđena tri oblika naknade nematrijalne štete – objava ispravka, objava isprike i isplata pravične novčane naknade, međutim objava isprike nije moguća kumulativno s ispravkom, već samo ako objava ispravka nije moguća. Također, tuženik ističe da je tužiteljev zahtjev za ispravak već objavljen te da je pravni put zaštite u slučaju odbijanja ili neodgovarajućeg načina objave ispravka, tužba radi objave ispravka informacija. Vezano za tužiteljev zahtjev da tuženik «na naslovnici i na istom mjestu, istom veličinom slova, naslova i teksta i sa fotografijom tužitelja» u tiskanom izdanju objavi tekst prvotno zatraženog ispravka, tuženik ističe da se radi ne samo o neosnovanom zahtjevu, o čemu se tuženik već očitovao u ovom podnesku, već i o neprovedivom zahtjevu, obzirom da je spomenuti tekst veličine dvije čitave stranice na papiru A4 formata. Predlaže odbiti zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova postupka tuženiku.
3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: preslike novinskih članaka objavljenih na portalu šibenski.slobodnadalmacija.hr (list 7-9 i 57-59) i slobodnadalmacija.hr sve 16. travnja 2021. (list 10-12 spisa), presliku novinskog članka objavljenog u tiskovini Slobodna Dalmacija 16. travnja 2021. (list 33-34 spisa), zahtjev za objavu ispravka objavljene informacije sa preslikama potvrde o primitku i povratnice (list 13-15,) obavijest tuženika od 20. travnja 2021. (list 16 i 77 spisa), e- mail korespondenciju (list 17-18 i 123-124 spisa), zahtjevi za objavu ispravka objavljene informacije od 21. travnja 2021. (list 19-22 spisa), presliku objavljenog članka na portalu slobodnadalmacija.hr 23. travnja 2021. (list 23-25 spisa), rješenje Okružnog zatvora u Šibeniku od 16. kolovoza 2001. (list 26-27 spisa), zahtjev za objavu ispravka informacije od 22. rujna 2020. uz preslike novinskih članaka od 26. kolovoza 2020. , 25. kolovoza 2016. i 30. rujna 2020. (list 28-30, 37-40 spisa), rješenje Ureda državne uprave od 10. srpnja 2006. (list 31-32 spisa), red plovidbe državne brodske linije br 505 za 2021. (list 55-56 spisa), rješenje Županijskog suda u Dubrovniku od 7. siječnja 2016. (list 60-62 spisa), odgovor Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku od 26. srpnja 2021. na objavljenu informaciju (list 63 spisa), dopis Općinskog državnog odvjetništva u Šibeniku od 14. travnja 2021. (list 64-65 spisa); presudu Općinskog suda u Šibeniku od 21. svibnja 2020. (list 66-69 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revc-2641/16 od 3. studenog 2016. (list 70-72 spisa), fotografije (list 81 spisa), presudu Međunarodnog suda od 15.travnja 2011. i 16. studenog 2012. (list 82-116 spisa), iskaz svjedoka TS (list 134-135 spisa), iskaz tužitelja (list 135-136 i 211 spisa), iskaz svjedoka BS (list 152-153 spisa).
4. U skladu sa odredbom čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 u daljnjem tekstu: ZPP) sud nije uzeo u obzir dokumentaciju priloženu po tužitelju u spis uz podnesak od 19. siječnja 2026., a obzirom da tužitelj nije dokazivao da bi se radilo o situaciji iz čl. 299. st. 2. ZPP
5. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu sa odredbom članka 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan te da je tužba djelomično nedopuštena.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane informacijom objavljene u mediju kao i zahtjev za objavu isprike i ispravka informacije.
7. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno:
- da je 16. travnja 2021. u tiskovni Slobodna Dalmacija na naslovnici i str. 8. objavljena fotografija tužitelja sa naslovom "Država zakasnila s tužbom i ostala bez 2,5 milijuna kuna" te da se na stranici 8-9 nastavno nalazi članak;
- da je 16. travnja 2021. na portalu šibenskislobodna dalmacija.hr u 8.34 objavljen članak sa naslovom "Republika Hrvatske protiv N ŠS. Država zakasnila s tužbom i ostala bez 2,5 milijuna kuna" ispod kojeg naslova je objavljena i fotografija tužitelja;
- da je 16. travnja 2021. na portalu slobodna dalmacija.hr u 12.58 objavljen članak sa naslovom "Hrvatska je zakasnila s tužbom protiv ubojice čovjeka čijoj je obitelji već isplatila odštetu i tako ostala bez 2,5 milijuna kuna" ispod kojeg naslova je objavljena i fotografija tužitelja;
- da je tužitelj 19. travnja 2021. preporučenom pošiljkom uputio glavnom uredniku Slobodne Dalmacije zahtjev za ispravak objavljene informacije 16. travnja 2021. u tiskovini Slobodne Dalmacije i na portalu Slobodne Dalmacije u 12,58 sati;
- da je v.d glavnog urednika Slobodne Dalmacije 21. travnja 2021. tužitelju e-mailom uputio obavijest sukladno čl. 42. st.5. Zakona o medijima;
- da je tužitelj 21. travnja 2021. ponovno uputio glavnom uredniku Slobodne Dalmacije zahtjev za ispravak objavljene informacije 16. travnja 2021. u tiskovini Slobodne Dalmacije i na portalu Slobodne Dalmacije u 12,58 sati, a u postupanju po dopisu v.d. glavnog urednika od 20. travnja 2021.;
- da je 23. travnja 2021. na portalu slobodnadalmcija.hr objavljen tužiteljeve zatraženi ispravak informacije od 21. travnja 2021.;
- da je 25. travnja 2021. u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije objavljen tužiteljev zatraženi ispravak informacije od 21. travnja 2021.
- da je tuženik nakladnik tiskovine Slobodna Dalmacije i portala slobodnadalmacija.hr
8. Sporno je je li tužitelj ispunio procesno pravni uvjet za pravovremenost tužbe u skladu sa odredbom čl. 23. Zakona o medijima, a obzirom da tuženik spori da bi tužitelj za objavu spornih članaka saznao tek 19. travnja 2021. Sporna je dopuštenost tužbe u odnosu na informacije objavljene na portalu šibenskislobodnadalmacija.hr jer u odnosu na iste da tužitelj prethodno nije niti zatražio ispravak objavljene informacije. Sporna je osnovanost i visina zahtjeva obzirom na tvrdnje tuženika da su nespornim objavama ispravka informacija tužitelju reparirane sve navodno nastale posljedice objave utuženih članaka te se tuženik u vezi objave fotografije tužitelja dodatno poziva i na ekskulpacijski razlog iz čl. 21. st.4. al. 4. Zakona o medijima, a u odnosu na objave informacija o sudskom postupku se poziva na ekskulpacijske razloge iz čl. 21. st.4. al.
1., 3. i 5. Zakona o medijima.
9. U odnosu na pravovremenost tužbe propisanu odredbom čl. 23. Zakona o medijima (Narodne novine 59/04, 84/11, i 81/13, dalje u tekstu: ZM), sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je isti za sporni članak na portalu saznao tu noć na 19. travnja 2021. te je tog dana iste uočio i u tiskovini, a kada se istoga dana i nesporno obratio NS glavnom uredniku Slobodne Dalmacije sa zahtjevom za ispravak objavljenih informacija. Iako je odredbom čl. 22. st.2. ZM propisano da pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete, sukladno općim propisima obveznog prava, ima osoba koje je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije, kraj činjenice da su ispravci informacija nesporno objavljeni 23. travnja 2021. (na portalu slobodnadalmacija.hr) i 25. travnja 2021. (u tiskovini Slobodna Dalmacija), navedenim je otklonjen propust u neobraćanju nakladniku (zahtjev za ispravak naslovljen je na naziv medija te glavnog urednika) te kraj činjenice da je tužba radi naknade štete podnijeta preporučenom pošiljkom 19. srpnja 2021. (list 41 spisa), ista je u odnosu u na informacije objavljene na navedenom portalu i tiskovini - dopuštena i pravovremena.
10. Pritom valja reći da se tužitelj doista u činjeničnim navodima tužbe poziva i na članak objavljen 16. travnja 2021. na portalu šibenskislobodnadalmacija.hr u 8,34 sati, (list 7-9 spisa), tvrdeći da je i na njemu objavljen članak istovjetnog teksta kao i istoga dana na portalu slobodnadalmacija.hr u 12,58 sati, ali kako iz sadržaja zahtjeva za objavu informacija od 19. travnja 2021., koji zahtjev za ispravak je ispravljen 21. travnja 2021. (i takav nesporno objavljen) ne proizlazi da istim traži objavu ispravka informacija objavljenih dakle, na portalu šibenskislobodnadalmacija.hr u 8,34 sati to bi tužba za naknadu štete u odnosu na informacije u tom članku doista bila nedopuštena (čl. 22. st. 2. ZM), ali je sud imao u vidu da se radi o članku koji je sadržajno identičan članku od 16. travnja 2021. na portalu slobodnadalmacija.hr u odnosu na koji je dakle, zahtjev za ispravak zatražen i u konačnici i nesporno objavljen.
11. Čitanjem članaka nesporno objavljenih 16. travnja 2021. na portalu slobodnadalmacija.hr i u tiskovini Slobodna Dalmacija sa nespornim naslovima i opreme fotografijom tužitelja, zaključuje se da isti oba problematiziraju sudski postupak regresnog potraživanja države prema tužitelju, a u vezi isplaćene naknade štete za koju da je odgovoran tužitelj. U članku se nadalje navodi da je tužitelj bio pravomoćno osuđen za ubojstvo tada 80- godišnjeg OS, da je država članovima njegove obitelji temeljem pravomoćne presude isplatila naknadu štete te se zatim problematizira postupak po regresnoj tužbi države protiv tužitelja uz citiranje dijela obrazloženje odluke suca koji je odbio predmetni zahtjev po regresnoj tužbi. Nastavno se navodi i stajalište višeg suda u vezi donijete odluke te se citira odgovor općinske državne odvjetnice iz [adresa] u vezi postupanja državnog odvjetništva sa pokrenutim regresnim postupkom, a koji se u bitnom odnosi na iznošenje relevantnih propisa po kojima je regresna tužba prvobitno odbačena, a zatim je nakon ponovnog podnošenja tužbe zahtjev odbijen kao neosnovan.
12. Čitajući sadržaj tužiteljeva zahtjeva za objavu ispravka informacije od 19. travnja 2021. koji je podnijet kao ispravljen 21. travnja 2021., zaključuje se da se tužitelj istim referira na sudski postupak po regresnim tužbama iz 2009. i 2016. Općinskog državnog odvjetništva te iznosi svoju analizu tih regresnih postupaka sa razlozima o svojem shvaćanju da je regresna tužba trebala biti obustavljena, pozivanjem na postupanje Haškog suda te iznošenjem stava o tome da se odšteta nije niti trebala isplatiti. Dakle, niti u jednom dijelu podnijetog zahtjeva za ispravak objavljene informacije tužitelj ne traži ispravak informacije zato što je objavljena njegova fotografija i zato što se u sadržaju naslova članaka odnosno u tekstu iznose informacije koje bi se odnosile na činjenicu da je isti rehabilitiran.
13. Činjeničnim navodima tužbe tužitelj pak određeno navodi da mu je objavom članaka, postupanjem i po pitanju načina objave ispravka počinjena šteta jer da je isti rehabilitiran po čl. 85. Kaznenog zakona, a koja rehabilitacija da je nastupila po sili zakona još 2006. i da mu je šteta počinjena nedozvoljenom uporabom osobnih podataka iz čl. 146. st. 3. Kaznenog zakona u vezi čl. 21. st. 5. ZM te da postupanje tuženika predstavlja i vrijeđanje žrtve koju je podnio kao dragovoljac Domovinskog rata te kao žrtva montiranog procesa pred hrvatskim sudovima i okrivljenika pred Haškim sudom i kao hrvatski ratni vojni invalid.
14. Tužitelj u iskazu navodi da je tužbu podnio iz razloga kako je to ukratko naveo u činjeničnim navodima tužbe te da je za članak na internet portalu saznao tu noć 19. travnja 2021. kada je dakle otvorio Internet da bi toga dana u 7,30 krenuo brodom iz Prvića gdje se tada nalazio prema šibenskoj knjižnici a gdje je u konačnici preslikao naslov iz novina i zapravo podno zahtjev za ispravak informacija objavljenih i na Internet portalu i u novinama. Posebno ističe da su mu objavljene informacije izazvale nelagodu, nezadovoljstvo, frustraciju i narušile njegov duševni mir jer tužitelja nitko od tuženika odnosno novinara kako je to isto ujedno i iskazivao prije objave spornih informacije nije kontaktirao. Posebno ukazuje da je uz objavljene informacije kako na portalu tako i u tiskovini objavljena i njegova fotografija, a bez njegovog dopuštenja. Naime, radi se o fotografiji koja je snimljena 2010. Godine za potrebe intervjua u Slobodnoj Dalmacije koji nikada nije objavljen a koje je radila novinarka RS. Posebno nadalje ukazuje a obzirom na objavljene informacije da je u odnosu na kazneno djelo za koje je oglašen krivim nastupila rehabilitacija te da nitko nema pravo na bilo koji način ga prozivati u medijskim napisima, a kao što je to u konkretnom slučaju učinio tuženik koji tužitelja prije objave informacija uopće nije kontaktirao. Dodatno navodi da je u vezi objave spornih informacija trpio nelagodnosti i od strane svoje okoline i obitelji pa ga je tako okolina čak počela i izbjegavati. Navodi da se smatra poniženim, uvrijeđenim i omalovaženim kao branitelj, i invalid Domovinskog rata. Dodatno iskazuje da ga objavljivanje informacije na ovakav način, zapravo njegovo isključivanje iz cijele te priče prije objave spornih informacija dodatno vraća u razdoblje njegovog uhićenja a kojim su njih nekolicina prolazili groznu torturu, a što je i utvrđeno od strane suda.
15.Iz iskaza svjedoka VS, nesporno autora utuženih članaka, proizlazi da je isti upoznat sa člancima koji su predmet spora te da je do sastavljanja istih došlo na način da je on na oglasnoj ploči suda vidio II stupanjsku presudu istu pročitao te mu se tema učinila zanimljivom, a nakon čega je krenuo provjeravati podatke te je u tom smislu od ODO Šibenik zatražio očitovanje. Prije sastavljanja članka svjedok je dodatno pročitao i prvostupanjsku presudu, a u vezi dakle regresne tužbe RH protiv ovdje tužitelja. Koliko se sjeća radilo se o šibenskom sucu koji je donio prvostupanjsku presudu. Prije sastavljanja predmetnog članka svjedok nije kontaktirao tužitelja. Na poseban upit tužitelja navodi da misli da je na tu temu pisao članke godinu dana ranije iako se toga ne sjeća, ali ukoliko se radi o njegovom potpisu tada je. Nije mu poznato da je po zahtjevu tužitelja objavljen ispravak članka kojeg je svjedok sastavio godinu dana ranije. Pojašnjava da je baza tuženog članka zapravo propust, odnosno pogreška u radu ODO pa iz navedenog razloga nije smatrao prema pravilima struke bitnim kontaktirati tužitelja prije objave članka. Nema nikakvih saznanja vezano za detalje oko presude Haškog suda već se kako je ranije naveo, a prije objave članka informirao kod ODO Šibenik te je pročitao prvostupanjsku presudu. Iskaz svjedoka prihvaćen je kao životan i uvjerljiv te u skladu i sa pisanom dokumentacijom u spisu- dopisom Općinske državne odvjetnice od 14. travnja 2021. (list 64 spisa) naslovljenim na navedenog svjedoka te presudom Općinskog suda u Šibeniku od 21. svibnja 2020. (list 66-69) , a svi u vezi regresnog postupka protiv ovdje tužitelja.
16. Iz iskaza svjedoka BS, a kada mu je sud predočio što je predmet postupka i zašto je pozvan na sud, proizlazi da je djelatnik tuženika na radnom mjestu fotografa te da je spornu fotografiju ovdje prisutnog tužitelja snimio 2. studenog 2010. Tada je sačinio više fotografija tužitelja, koliko se sjeća prethodno su se dogovorili da će se sastati u [adresa] u [adresa], sastali su se iz razloga što je trebao biti objavljen članak u novinama, a zadatak svjedoka je bio sačiniti fotografiju tužitelja te je tužitelj o tome bio upoznat, detalja samog susreta se ne može sjetiti. Svakako navodi, a što je vidljivo i iz samih fotografija, da su iste sačinjene uz pristanak samog tužitelja. Na upit tužitelja tko je svjedoku naložio da sačini fotografije tužitelja, odgovara kako se točno ne može toga sjetiti, ali svakako s obzirom da je zaposlen kod tuženika upućen je na obavljanje tog radnog zadatka od nadređenog, ne može se točno ni sjetiti je li i kada objavljen članak koji je predmet ovog postupka. Fotografije su vlasništvo tuženika odnosno njegovog poslodavca te nakon što svjedok odradi svoj radni zadatak iste preda poslodavcu.
17. U skladu s čl. 21. st.1. i 3. ZM, nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, a na njegovu odgovornost za istu štetu primjenjuju se propisi o obveznim odnosima. Neimovinsku štetu sukladno općim propisima obveznog prava (čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) predstavlja povreda prava osobnosti pod kojim se pravom u smislu odredbe članka 19. istog Zakona podrazumijeva, uz ostalo, ugled, čast i dostojanstvo, a za istu povredu, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 1100. ZOO, oštećeniku pripada pravična novčana naknada. Obveza nakladnika za naknadu neimovinske štete postoji ako je objavljenom informacijom zaista i stvarno povrijedio zaštićeno dobro i time uzrokovao duševne boli.
18. Prema odredbi čl. 21. st. 4. ZM nakladnik ne odgovara za štetu ako informacija kojom je šteta učinjena vjerno izvješće sa rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti te tijela jedinice lokalne i područne samouprave ili na javnom skupu ili prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinice lokalne i područne samouprave a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom. Prema st. 6 istog članka postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu dokazuje tuženik.
19. Tužitelju valja odgovoriti da se predmetni postupak vodi radi naknade štete zbog informacije objavljene u medijima te da u tom slučaju odredbe ZM propisuju određene specifičnosti u tako zatraženoj naknadi štete. Stoga, kad se tužitelj prethodno nije obratio nakladniku sa zahtjevom za ispravak objavljene informacije iz sadržaja kojeg ne proizlazi da bi bio zatražen ispravak u vezi nastupjele rehabilitacije, a zbog čega da se ne mogu u tekstu iznositi informacije o njegovoj osuđivanosti tada je tužba za naknadu štete u vezi tih informacija nedopuštena (čl. 22. st. 2. ZM). Naime iz teksta zahtjeva za objavu ispravka, ponavlja se, proizlazi da se tužitelj referira na informacije u vezi sa sudskim regresnim postupkom protiv njega, a kako je prethodno navedeno. Pritom dakle, tužitelj svojim zahtjevom za ispravak nije ispravljao informacije o ranijoj osuđivanosti odnosno o nastupu rehabilitacije niti je zatražio da se iste uklone. Stoga je u odnosu na iste tužba odbačena kao nedopuštena te je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.
20. Ocjenom iskaza svjedoka VS, nesporno autora utuženih članaka u ukupnosti sa ocjenom sadržaja utuženih članaka jasno proizlazi da je tema članaka upravo problematiziranje regresnih postupka iz 2009. i 2016. odnosno razloga određenog postupanja, kako suda tako i državnog odvjetništva, a budući da u člancima čak i prenijeti dijelovi obrazloženja prvostupanjske odluke i odgovora općinske državne odvjetnice, a u kojima je tužitelj sporedno spomenut. Niti u jednom dijelu utuženih članaka tužitelj nije komentiran na način da bi se isti vrijeđao ili na bilo koji način kritizirao. U tom smislu, o obzirom na temu članaka, nije niti bilo potrebe za kontaktiranjem tužitelja prije objave navedenih informacija jer isti dakle, uopće niti nije tema članka. Stoga, kao nepotreban, nije izveden po tužitelju predložen dokaz saslušanjem zamjenika Županijskog državnog odvjetnika Ante Čale na okolnost zašto je podnio regresnu tužbu prije isteka roka za mirno rješenje spora.
21. Odredbom čl. 19. st. 1. ZOO propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a da se pod pravima osobnosti razumijevaju pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost, osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. Nadalje odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a određeno je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.
22. Iz navedenog nedvojbeno proizlazi da svaka povreda prava osobnosti ne predstavlja temelj za dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete, već samo onda kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdaju. Kada je riječ o povredi prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo, naknada neimovinske štete kao oblik popravljanja štete samo se iznimno priznaje i to kada je riječ o iznimno teškoj povredi tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, odnosno kada se radi o iznimno jakim napadima koji prema svojoj jačini, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestiranu povredu časti i ugleda osobe.
23. Uz svo uvažavanje činjenice da je tužitelj hrvatski ratni vojni invalid (rješenje Ureda državne uprave od 10. srpnja 2006., list 31-32 spisa), u konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi zbog spornih članaka kod njega povreda ugleda i časti bila izuzetno teška da bi to opravdano moglo izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Iz toga razloga sud nije izveo po tužitelju predloženo psihijatrijsko vještačenje, a pri tom imajući u vidu da tužitelj u prilog svojim tvrdnjama o psihičkim tegobama niti ne prilaže nikakvu medicinsku dokumentaciju. Također, tužitelj nije niti iskazivao, a niti dokazivao da bi u svojoj sredini uživao ništa manji ugled i čast nego što je to uživao i prije. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi niti on posebno na tako nešto ukazuje, da bi objavljivanjem spornih članaka kod njega povreda ugleda i časti bila izuzetno teška, kako za njega tako i za njegovu obitelj niti da je izazvalo izraženu negativnu reakciju okoline prema njemu (prijekor, prijezir, poniženje) da bi to opravdano moglo izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Tvrdnju o zdravstvenim problemima uslijed objave spornih informacija, osim što to navodi u iskazu, tužitelj dakle nije dokazivao relevantnom materijalnom dokumentacijom.
24. U odnosu na objavljene fotografije tužitelja valja reći da iz iskaza svjedoka BS, fotografa i djelatnika tuženika, proizlazi da su iste sačinjene još 2010. za potrebe tadašnjeg članka, uz dopuštenje tužitelja, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi suprotno odnosno, da bi isti zabranio objavljivanje istih ili ograničio autora fotografije na njihovo korištenje, čime, a uzevši u obzir da su fotografije sačinjene na javnom mjestu (kod [adresa] u [adresa]), u skladu sa odredbom čl. 21. st. 4. al. 4 ZM ne postoji odgovornost nakladnika za štetu njihovom objavom.
25. Dakle, naknada neimovinske štete za povredu ugleda i časti samo se iznimno priznaje i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenoga opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Naknada neimovinske štete ni inače nije naknada u punom smislu te riječi, već samo mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice. Stoga je i novčanu naknadu zbog povrede časti i ugleda potrebno ograničiti samo na izuzetno jake napade koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno izraženu povredu časti i ugleda, do čega u konkretnom slučaju nije došlo. Pri tome se ističe i to da je jedan od oblika popravljanja neimovinske štete i objavljivanje ispravka informacije, koji je prioritetniji i prikladniji način za saniranje neimovinske štete, pogotovo kada je u pitanju neimovinska šteta o kakvoj je ovdje riječ.
26. Ispravak informacija u konkretnom slučaju objavljeni su nesporno 23. travnja 2021. (na portalu) i 25. travnja 2021. (u tiskovini) zajedno sa fotografijama tužitelja dakle, kratko vrijeme nakon primitka zahtjeva za objavu ispravka informacija na istovrijednom mjestu i na način kao i utužene informacije. Pri tome tužitelju valja odgovoriti da je, ukoliko nije bio zadovoljan načinom objave informacija, tada imao mogućnost podnošenja tužbe radi ispravka utuženih informacija u skladu sa odredbama ZM.
27. Slijedom svega navedenog, ovaj sud smatra da je autor predmetnih članaka, postupao u dobroj vjeri i da nije imao namjeru povrijediti tužitelja, a imajući u vidu prethodno obrazloženi kontekst pisanja članaka te primarnu temu članaka koji dijelom dakle, sadrže i vjerna izvješća prenesena iz akata sudbene vlasti (dijelovi obrazloženja sudske odluke i odgovor državnog odvjetništva), a njihov smisao nije promijenjen uredničkom obradom. Prema shvaćanju ovog suda, sporne informacije o tužitelju, nisu usmjerene na difamiranje i blaćenje tužitelja i to neovisno o njegovom subjektivnom doživljaju i interpretaciji istog. Osim toga, budući da tužitelj nije dokazivao niti da bi zbog sadržaja spornih objava trpio izuzetnu intenzivnu duševnu bol, sud smatra da tužitelj u skladu sa odredbom čl. 21. st. 6. ZM, u konkretnom slučaju, nije dokazao postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu, a imajući u vidu da je zahtjev za objavu ispravka informacija nesporno objavljen, u smislu odredbe čl. 19. st. 1. i 2. u svezi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO tužbeni zahtjev kako za naknadu štete tako i zahtjev za objavu isprike i ispravka informacije, odbijen je kao neosnovan te je odlučeno kao u izreci presude.
28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tuženiku, a budući da tužitelj nije uspio sa zahtjevom. Trošak tuženika sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.
28.1.Tuženiku je priznat trošak za: sastav odgovora na tužbu 250 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 1. listopada 2021. 250 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 5. svibnja 2022., 10. studenog 2022., 25. travnja 2023. ic16. veljače 2026. svako po 250 bodova (tbr. 9/5 Tarife), ukupno 1.500 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 3.000,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (750,00 eur), sveukupno iznosi 3.750,00 eur.
28.2.Tuženiku nije priznat trošak zastupanja na ročištu 17. svibnja 2024. jer tada ročište nije održano.
29. Oduka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.
U Zagrebu 27. ožujka 2026.
Sudac
Vlatka Toplak
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP). Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
- tužitelj
- punom. tuženika
