Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-2114/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Nikolini Kruk, u upravnom sporu tužitelja HVKO, rođen **.**.1977. u mjestu Colombo, Demokratska Socijalistička Republika Šri Lanka, državljanin Šri Lanke, sada nepoznatog boravišta, a prije je boravio u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Zagreb, Sarajevska 41, kojega zastupa Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Tratinska ulica 62, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Zagrebački velesajam (upravna zgrada br. 2), Avenija Dubrovnik 15, radi međunarodne zaštite, nakon zaključene nejavne i usmene rasprave dana 13. ožujka 2026. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 27. ožujka 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove , Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1978, URBROJ: 511-01-212-25-10 od 21. svibnja 2025. godine.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati opunomoćeniku Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, Tratinska ulica 62, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura, a u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 3. lipnja 2025. godine protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1978, URBROJ: 511-01-212-25-10 od 21. svibnja 2025. godine, kojim se točkom I. izreke odbacuje zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio HVKO rođen **.**.1977. u mjestu Colombo, Demokratska Socijalistička Republika Šri Lanka, državljanin Demokratske Socijalističke Republike Šri Lanke, dok se točkom II. izreke određuje transfer u Rumunjsku, u roku od 6 mjeseci od odluke Rumunjske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom.

2. Tužitelj u tužbi predlaže da sud usvoji zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći, jer nema sredstava za život, niti ima vlasništvu vrjednije pokretnine ili nekretninu, odnosno tužitelj ispunjava sve uvjete iz članka 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Nadalje, tužitelj je izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu u RH i želi da Hrvatska odluči o njegovom zahtjevu, te stoga ne želi da ga se uputi u Rumunjsku, jer želi ostati u Hrvatskoj. Naime, tužitelj ima informacije da su uvjeti prihvata tražitelja međunarodne zaštite u Rumunjskoj nehumani, te smatra da bi bio izložen nehumanom postupanju, što predstavlja kršenje članka 3. i 4. Povelje EU o temeljnim pravima. S druge strane Hrvatska može preuzeti odgovornost za njegov zahtjev temeljem diskrecione odluke. Tužitelj smatra da mu se trebalo omogućiti i da se očituje o svim bitnim okolnostima uključujući i upućivanje u Rumunjsku. Isti naglašava da se u pobijanom rješenju pokušava sav teret dokazivanja i iznošenja navoda prebaciti na tužitelja kao tražitelja azila, što je potpuno suprotno pravilima unutar europskog sustava azila, budući je Direktivom određeno kako je na tražitelju azila samo inicijalni teret, dok će se u potpunosti odluka donijeti u suradnji s tražiteljem azila. Isto tako tužitelj smatra da je tuženik trebao donijeti meritornu odluku, a ne odbaciti zahtjev, pa ovakav zaključak predstavlja arbitrarno postupanje koje je protivno članku 4. Direktive. Slijedom svega navedenog tužitelj smatra da pobijano rješenje nije moguće ispitati, jer ne sadrži navode o odlučnim činjenicama, posebice obzirom na članak 17. Dublin III. Uredbe. Pobijano rješenje nije moguće ispitati, jer suštinski nije obrazloženo niti sadrži odlučne činjenice.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1978, URBROJ: 511-01-212-25-10 od 21. svibnja 2025. godine, usvoji zahtjev tužitelja za odobrenje besplatne pravne pomoći, te naloži tuženiku da isplati odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u ovom postupku, u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, navedenim rješenjem tužitelju je odbačen zahtjev za međunarodnu zaštitu temeljem članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine", broj: 70/15. i 127/17.), jer je utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva, te temeljem članka 12. stavka 4. Uredbe (EU) br. 604/2013, koji propisuje da kada podnositelj zahtjeva posjeduje samo jedan ili više dokumenata o boravku kojima je važenje isteklo prije manje od dvije godina ili jednu ili više viza kojima je važenje isteklo prije manje od šest mjeseci i koji su mu stvarno omogućili ulazak na državno područje države članice, za vrijeme koje podnositelj zahtjeva ne napušta državno područje država članica, primjenjuju se stavci 1., 2. i 3. Nadalje, tuženik navodi da je Ministarstvo unutarnjih poslova u konkretnom slučaju u prvostupanjskom postupku utvrdilo činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Dublinskim postupkom se određuje država članica EU odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, postupak je uređen Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti i Uredbom. Temeljem članka 3. stavak 1. Uredbe, ovo je Ministarstvo zahtjevom broj:

HRDUB1 216-03/25-06/1978 od 8. travnja 2025. godine zatražilo od Rumunjske da temeljem članka 12. stavka 4. Uredbe vezano uz obaveze odgovorne države članice preuzme odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Naime, uvidom u zahtjev za međunarodnu zaštitu i izjavu tužitelja utvrđeno je kako je tužitelj doputovao u Rumunjsku sa izdanom vizom, a koja je ishođena temeljem prethodno izdane radne dozvole. U Rumunjskoj je temeljem izdane dozvole boravka boravio ukupno 3 godine, sve do napuštanja, 4. travnja 2025. godine. Tužitelj je također priložio kop iju putne isprave br. N7771807 i rumunjsku dozvolu boravka br. 000199200, a koji potvrđuju prethodno navedene tvrdnje. Obzirom da je Rumunjska prihvatila odgovornost na upućeni zahtjev postala je odgovorna za ispitivanje zahtjeva temeljem članka 12. stavka 4. Uredbe, odnosno 23. travnja 2025. godine. Nadalje, tuženik se poziva na članak 5. Uredbe, koji propisuje da kako bi se olakšao postupak određivanja odgovorne države članice, država članica koja provodi taj postupak s podnositeljem zahtjeva vodi osobni intervju. Isti naglašava da je intervju povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu sa tužiteljem proveden dana 23. travnja 2025. godine. Interv ju omogućuje da podnositelj zahtjeva ispravno razumije informacije koje dobiva u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe., a koji propisuje da čim se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnese u smislu članka 20. stavka 2. Uredbe u državi članici, njezina nadležna tijela obavješćuju podnositelja zahtjeva o primjeni ove Uredbe. Člankom 4. stavkom 2. Uredbe propisano je da se informacije iz stavka 1. Uredbe osiguravaju u pisanom obliku i na jeziku koji podnositelj zahtjeva razumije ili se opravdano pretpostavlja da ga razumije. S obzirom na činjenicu da je tužitelj bio upoznat sa provedbom Uredbe kako je prethodno navedeno, nije bilo potrebe za provođenjem osobnog intervjua. Osim toga, članak 5. stavak 2. točka a. Uredbe propisuje da se osobni intervju može izostav iti ukoliko je podnositelj zahtjeva nakon dobivanja informacija iz članka 4. Uredbe na drugi način dao informacije relevantne za određivanje odgovorne države članice. S obzirom da je tužitelj 23. travnja 2025. godine prilikom intervjua povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu dao sve relevantne informacije vezane uz određivanje odgovorne države članice, te je priložio relevantne dokumente, ispunjeni su uvjeti iz članka 5. Uredbe. Tuženik navodi da u pravilno postupanje Rumunjske nema sumnje, obzirom da je kao država članica dužna poštovati EU aquis iz područja međunarodne zaštite i povratka u kojem je načelo non-refoulementa jasno definirano kao temeljno načelo oba postupanja. Stoga, ne postoji razlog za sumnju da Rumunjska neće poštovati navedena načela. Također, ne postoje službena izvješća o sustavnom kršenju prava tražitelja međunarodne zaštite u Rumunjskoj. Obzirom da u tužiteljevom slučaju ne postoje nikakvi razlozi koji bi upućivali na potrebu primjene derogacije od članka 3. stavka 1. Uredbe a ne pravila, tuženik smatra da ne postoji temelj za primjenu diskrecijskog prava Republike Hrvatske za ispitivanjem tužiteljevog zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Slučajevi u kojima Republika Hrvatska primjenjuje navedeno diskrecijsko pravo derogacije od članka 3. stavka 1. Uredbe jesu slučajevi u kojima bi dobrobit i najbolji interes tražitelja međunarodne zaštite bili zakinuti primjenom navedene odredbe, odnosno u slučaju bolesti tražitelja međunarodne zaštite, maloljetnih tražitelja međunarodne zaštite, spajanja obitelji, ovisnosti tražitelja međunarodne zaštite o pomoći drugih osoba, odnosno u situacijama kada postoje humanitarni razlozi koji opravdavaju i traže primjenu derogativnih odredbi članka 17. stavka 1. Uredbe.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/1978, URBROJ: 511-01-212-25-10 od 21. svibnja 2025. godine (stranica 6-7 spisa), zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći od 2. lipnja 2025. godine (stranica 8-10 spisa), zapisnik od 23. travnja 2025. godine povodom zaprimanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, zapisnik od 15. svibnja 2025. godine, izjavu o imovinskom stanju tražitelja međunarodne zaštite od 23. travnja 2025. godine, te službenu bilješku o izraženoj namjeri za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu od 5. travnja 2025. godine.

7. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 21. svibnja 2025. godine, kojim se točkom I. izreke odbacuje zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj kojeg je podnio HVKO rođen **.**.1977. u mjestu Colombo, Demokratska Socijalistička Republika Šri Lanka, državljanin Demokratske Socijalističke Republike Šri Lanke, dok se točkom II. izreke određuje transfer u Rumunjsku, u roku od 6 mjeseci od odluke Rumunjske o prihvaćanju odgovornosti ili izvršnosti ove odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom. Naime, tužitelj HVKO izrazio je namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu 5. travnja 2025. godine u službenim prostorijama Policijske postaje Samobor, Policijska uprava zagrebačka. Prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, tužitelj je izjavio kako je u Rumunjsku došao sa ishođenom radnom dozvolom, koja mu je omogućila ulazak na teritorij Europskog gospodarskog prostora i rad u Rumunjskoj, do odlaska 4. travnja 2025. godine. Temeljem članka 3. stavka 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, ovo je Ministarstvo zahtjevom za prihvatom broj; HRDUBI 216-03/25-06 1978 od 8. travnja 2025. godine zatražilo od Rumunjske da preuzme odgovornost za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 12. stavka 4. navedene Uredbe. Rumunjska je prihvatila odgovornost odlukom broj 76410085 / AMD dana 23. travnja 2025. godine temeljem članka 12. stavka 4. navedene Uredbe. Sukladno članku 35. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se tražitelju omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama i okolnostima koje su bitne za postupak odobrenja međunarodne zaštite. Sukladno prethodno navedenom, održano je saslušanje 15. svibnja 2025. godine u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu, Sarajevska 41, te je tom prilikom HVKO omogućeno izjasniti se o činjenicama i primjeni razloga iz članka 35. navedenog Zakona, koji je u skladu sa člankom 33. Direktive 2013/32/EU, vezano uz posebne okolnosti prije nego što ovo Ministarstvo odluči o dopustivosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Predmetno Ministarstvo ocijenilo je da ne postoje prepreke za odbacivanje zahtjeva i njegovu primopredaju Rumunjskoj, koja je prihvatila odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Nadalje, odredbom članka 29. stavka 1. Uredbe, određeno je da stranac mora biti predan odgovornoj državi članici u roku od 6 mjeseci od odluke o prihvaćanju odgovornosti ili izvršne odluke u slučaju pokretanja upravnog spora tužbom. Sukladno članku 43. stavku 1. točki 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, zahtjev za međunarodnu zaštitu odbacit će se ako je sukladno Uredbi (EU) br. 604/2013 utvrđena odgovornost druge države članice Europskog gospodarskog prostora za razmatran je zahtjeva za međunarodnom zaštitom.

8. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da se u provedenom postupku odlučivalo isključivo o odgovornoj državi članici za ispitivanje zahtjeva za međunarodnom zaštitom, obzirom da članak 3. stavak 1. Uredbe (EU) 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. godine o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva propisuje da zahtjev razmatra samo jedna država članica i to ona koja je prema kriterijima iz Glave III. navedena kao odgovorna. Stoga je tuženik zahtjevom za prihvatom broj: HRDUBI 216-03/25-06 1978 od 8. travnja 2025. godine zatražio od Rumunjske da preuzme odgovornost za ispitivanje tužiteljevog zahtjeva za međunarodnu zaštitu temeljem članka 12. stavka 4. navedene Uredbe. Rumunjska je prihvatila odgovornost odlukom broj 76410085 / AMD dana 23. travnja 2025. godine temeljem članka 12. stavka 4. navedene Uredbe, pa je tuženik pravilno postupio primjenom članka 43. stavka 1. točke 5. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji propisuje da će Ministarstvo donijeti odluku kojom odbacuje zahtjev ako je utvrđena odgovornost druge države članice Europskoga gospodarskog prostora za razmatranje zahtjeva (kao npr. u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj: Usž-636/21-5 od 16. lipnja 2021.). Tužitelj nije naveo razloge za sumnju da Rumunjska neće poštovati načela EU iz područja međunarodne zaštite i povratka, budući da ne postoje izvješća o sustavnom kršenju prava tražitelja međunarodne zaštite u Rumunjskoj. Nadalje, sud smatra da u tužiteljevom slučaju ne postoje nikakvi razlozi koji bi upućivali na potrebu primjene derogacije od članka 3. stavka 1. Uredbe, odnosno na primjenu derogativnih odredbi članka 17. stavka 1. Uredbe.

9. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

10. Točka II. izreke presude temelji se na članku 8. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite ("Narodne novine", broj: 140/15. i 155/22.). Naime, odluka o besplatnoj pravnoj pomoći tužitelja proizlazi iz Izjave o imov inskom stanju tužitelja kao tražitelja međunarodne zaštite od 23. travnja 2025. godine, odnosno činjenice da isti ne raspolaže novčanim sredstvima ili stvarima, odnosno ne posjeduje novčana sredstva i imovinu, te nije u mogućnosti za vrijeme boravka u RH doći do takvih sredstava. U svezi s tim potrebito je uputiti na priloženi zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći od 2. lipnja 2025. godine, s time da za točnost podataka iz tog zahtjeva tužitelj snosi materijalnu i kaznenu odgovornost.

11. Točka III. izreke temelji se na članku 9. Pravilnika, u vezi s Tbr. 27. Odvjetničke tarife, pa dosuđeni trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 1.250,00 eura, obuhvaća sastav tužbe – 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 13. ožujka 2026. godine – 500,00 eura, te PDV – 250,00 eura.

U Zagrebu 27. ožujka 2026. godine

Sudac:

Ivan Levak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje pobijane presude (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

DNA:

1. Odvjetnik Milan Banić, [adresa] Zagreb, Tratinska ulica 62

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis