Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1687/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 84, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4423/2024-13 od 18. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4423/2024-13 od 18. srpnja 2025. u točkama I. i II. izreke te u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4423/2024-13 od 18. srpnja 2025. u točki III. izreke, u odbijajućem dijelu, na način da se nalaže tuženiku nadoknaditi tužitelju daljnji iznos parničnog troška od 125,00 eura (slovima: sto dvadeset pet eura), u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 31,25 eura (trideset jedan euro i dvadeset pet centa), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 041-50-2945363 od 13. srpnja 2005., kojim je ugovorena naknada od 3,30% za obradu zahtjeva, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 360,56 eura sa zateznom kamatom od 19. srpnja 2005. do isplate, dok je u točki III. izreke obvezan naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.079,63 eura sa zateznom kamatom od 18. srpnja 2025. do isplate, sve u roku od petnaest dana, a u preostalom dijelu je zahtjev odbijen.

2. Protiv presude su žalbe podnijele obje stranke, tužitelj protiv odluke o parničnom trošku u odnosu na dio koji je odbijen, pozivom na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a tuženik protiv presude u dosuđujućem dijelu, pozivom na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tužitelj tvrdi da mu pripada pravo na trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude, budući da je to radnja koja je potrebna za vođenje parnice. Navodi da je odvjetnik bio nazočan na ročištu za objavu presude 18. srpnja 2025., kada mu je presuda i uručena te da mu pravo na trošak pripada prema Tbr. 9.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023- dalje; Tarifa) u iznosu od 125,00 eura.

4. Predlaže u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu i naložiti tuženiku naknadu daljnjeg troška u iznosu od 125,00 eura, uz trošak žalbenog postupka u iznosu od 94,72 eura.

5. Tuženik u žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Osim toga da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 326. a u vezi s čl. 186. c ZPP-a, jer da tražbina tužitelja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, a pored toga da obrazloženje ne sadrži sve što mora sadržavati u smislu čl. 338. st. 4. ZPP-a.

6. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, koja odredba da je lako razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. U prilog tvrdnji da se o toj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo da ukazuje solemnizacija ugovora kojom je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama tog pravnog posla. Ukazuje da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenosti što da nije učinjeno. Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom, pri čemu da sud presumira nepoštenje žalitelja kao neoborivu presumpciju, što da je suprotno zakonu. Pored toga navodi da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, pri čemu tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne pa da bi se eventualno radilo o zabrani manjeg značaja, zbog čega je pravilnom primjenom članka 326. stavak 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti, jer da se ništetnost više ne može isticati. Naglašava da je prijeporna naknada naplaćena devetnaest godina prije podnošenja tužbe pa da odluka suda o obvezi plaćanja zatezne kamate za cijelo razdoblje, dovodi u pitanje pravnu sigurnost stranaka. Glede pitanja zastare tražbine i stajališta suda o početku tijeka zastare tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, navodi da bi u takvoj situaciji zahtjev bio preuranjen i nedopušten u smislu čl. 186. c st. 2. ZPP-a.

7. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa da bi mu u tom slučaju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

9. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

10. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu 13. srpnja 2005. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 17.581,66 CHF (švicarski franak) te da mu je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita u skladu s čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

12. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita . Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl.85 ZZP/03, budući da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl.84. ZZP/03, zbog čega je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Kako odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03. Iako ugovaranje prijeporne naknade nije bilo zabranjeno nekim propisom, utvrđuje da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, a da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužitelja obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na njegovu štetu stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

13. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje čl. 328. ZOO-a, kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

14. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti iznos naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja, a tužitelju je priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 1.079,63 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Istovremeno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška koji se odnosi na pristup odvjetnika na ročište radi objave presude, uz obrazloženje da se radi o trošku koji nije bio potreban, budući da se presuda ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, a stranka može ovjereni prijepis naknadno preuzeti u sudu.

15. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje te zahtjeva za povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

16. Kako je uvodno navedeno, tužitelj je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 13. srpnja 2005., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

17. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je ukazano i u pobijanoj presudi, kod ocjene ovog potonjeg kriterija nije važan samo kvantitativni element, već je bitno ocijeniti što bi se dogodilo u slučaju da korisnik kredita ne prihvati takvu obvezu, odnosno bi li u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju mogućnosti sklapanja ugovora. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužitelju pripada pravo na podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u skladu s čl. 187. ZPP-a te zahtjeva za povrat naknade, kao posljedice ništetnosti, u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO).

18. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

19. Glede pitanja uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, izraženo je stajalište da za donošenje ocjene o tome nije bitan samo kvantitativni odnos iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena o tome bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga je u konačnici prihvaćeno kao pravilno stajalište nižih sudova o tome da banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Kako je u ovom postupku sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje su nastale prije i prilikom sklapanja ugovora u smislu odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da se u nazočnom slučaju radi o ništetnoj odredbi pa tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom čl. 1115. ZOO-a, budući da je vraćanje posljedica utvrđene ništetnosti.

21. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a.

22. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužitelj uspio u parnici pa mu primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da pravilnost obračuna parničnog troška tuženik žalbom ne dovodi u pitanje.

23. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Osnovano, međutim, tužitelj ukazuje da je odluka o parničnom trošku nezakonita u dijelu u kojem mu nije priznat trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude. Prema stajalištu ovog suda, radi se o trošku koji je bio potreban u smislu članka 155. ZPP-a. Naime, člankom 335. ZPP-a su propisane radnje koje se na tom ročištu obavljaju te posljedice pristupanja, odnosno nepristupanja na to ročište, zavisno o tome je li stranka bila ili nije uredno obaviještena o ročištu. Na zaključak o tome da je pristup na ročište radnja koja je bila potrebna za vođenje postupka, ne utječe okolnost što se presuda, u slučaju kada stranka koja nije pristupila, a uredno je obaviještena o ročištu, treba istaknuti na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova, budući da je pristupanje na to ročište primarno ovlaštenje stranke, a punomoćnik koji je odvjetnik ima pravo na trošak za pristup prema Tbr. 9.3. Tarife. S obzirom na vrijednost predmeta spora, u nazočnom slučaju tužitelju pripada pravo na trošak za tu radnju odvjetnika u iznosu od 125,00 eura, primjenom Tbr. 9.3. i Tbr. 46. Tarife.

25. Tužitelj je uspio u žalbenom postupku pa mu pripada pravo na nadoknadu troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe, pri čemu treba navesti da vrijednost za obračun troška u tom stadiju postupka predstavlja iznos od 125,00 eura (pobijani iznos troška). Prema Tbr. 10.4. Tarife (žalba protiv rješenja), tužitelju pripada nagrada za sastav žalbe u iznosu od 25,00 eura, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost od 6,25 eura, prema Tbr. 46. Tarife, tako da žalbeni trošak tužitelja iznosi 31,25 eura.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke, u odbijajućem dijelu preinačiti, primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a. Odluka o troškovima postupka je donesena primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a.

U Rijeci, 27. ožujak 2026.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara