Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-404/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sonji Dušić- Poljak, odvjetnici u Koprivnici, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-188/2021-15 od 16. studenog 2022. te o žalbi tužiteljice protiv dopunske presude istog suda poslovni broj P-188/2021-21 od 16. siječnja 2026., u sjednici vijeća 27. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-188/2021-15 od 16. studenog 2022. u točkama I. i II. izreke u cijelosti, te u točki III. izreke djelomično za tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.002,22 eur sa zateznom kamatom.

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se djelomično preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki III. izreke preko dosuđenog iznosa od 1.002,22 eur sa zateznom kamatom i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 429,53 eur sa zateznom kamatom.

III Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 87,90 eur u roku od 15 dana, dok se preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu žalbenog troška odbija kao neosnovan.

IV Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-188/2021-21 od 16. siječnja 2026. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Citiranom prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila od 2. kolovoza 2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF u sadržaju pobliže navedenom u izreci presude.

2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 34.242,78 kn/4.544,80 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.

3. Točkom III. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.787,50 kn/1.431,75 eur sa zateznom kamatom.

4. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, te obveže tužiteljicu na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Tužiteljica na žalbu tuženika nije odgovorila.

6. Povodom prijedloga tuženika, prvostupanjski sud je citiranom dopunskom presudom od 16. siječnja 2026. u točki I. izreke odbio kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je tužiteljica tražila da joj tuženik isplati iznos od 1.084,32 eur sa zateznom kamatom po osnovi preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu.

7. Točkom II. izreke dopunske presude naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 248,87 eur u odnosu na povučeni dio zahtjeva u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, dok je točkom III. izreke dopunske presude odlučeno da prvostupanjska presuda od 16. studenog 2022. u preostalom dijelu ostaje neizmijenjena.

8. Protiv citirane dopunske presude u točki II. izreke žalbu je podnijela tužiteljica također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se dopunska presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva, ili da se dopunska presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužiteljice protiv citirane dopunske presude.

10. Žalba tuženika u odnosu na presudu je djelomično osnovana, dok žalba tužiteljice u odnosu na dopunsku presudu nije osnovana.

11. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.084,32 eur s kamatama zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zahtjev za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 1. ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 2. kolovoza 2007. u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.544,80 eur sa zateznom kamatom.

12. Prema stanju u spisu prvostupanjski sud je postupajući po dopisu ovog suda broj Gž-404/2023-2 od 24. travnja 2025. i prijedloga tuženika za donošenje dopunske presude, donio dopunsku presudu od 16. siječnja 2026. kojom je u točki I. izreke odbio kao neosnovan restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.084,32 eur sa zateznom kamatom, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu je prema stanju u spisu tužiteljica ovaj dio zahtjeva tijekom postupka povukla, međutim, tuženik se povlačenju ovog dijela zahtjeva izričito protivio slijedom čega je sud donio dopunsku presudu i odbio navedeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan (zbog osnovanosti tuženikovog prigovora zastare), pri čemu tužiteljica dopunsku presudu u točki I. izreke žalbom ne pobija.

13. Slijedom navedenog, a s obzirom na žalbene navode tuženika u ovom žalbenom postupku je sporno je li prvostupanjski sud pravilno pobijanom presudom prihvatio kao osnovan zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu, je li pravilno prihvaćen restitucijski zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.544,80 eur, je li nastupila zastara tužiteljičine novčane tražbine pri čemu je sporna i visina tužbenog zahtjeva kao i odluka o naknadi parničnog troška.

14. S obzirom na žalbene navode tužiteljice protiv točke II. izreke citirane dopunske presude sporno je je li prvostupanjski sud pravilno točkom II. izreke naložio tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 248,87 eur zbog djelomičnog povlačenja tužbe u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a.

15. U provedenom dokaznom postupku, ocjenom izvedenih dokaza prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

-da su stranke 2. kolovoza 2007. sklopile ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredit u iznosu od 25.146,76 CHF u protuvrijednosti u kunama; da je odredbom čl. 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF; da je tužiteljica u međuvremenu kredit u cijelosti otplatila.

16. U odnosu na sporno činjenično i pravno pitanje je li predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna prvostupanjski sud je uvidom u predmetni ugovor te ocjenom stranačkog iskaza tužiteljice u bitnom utvrdio da je tužiteljica imala namjeru kupiti automobil za osobne (vlastite) potrebe, da je inače kod tuženika imala otvoren tekući račun, da se zato i obratila tuženiku s ciljem podizanja kredita za kupnju motornog vozila, da je ugovor o kreditu bio sačinjen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu tuženika, da prilikom pregovaranja o uvjetima ugovora, kao i prilikom sklapanja ugovora službenik banke tuženika niti u jednom slučaju i prilici tužiteljici nije razjasnio značenje pojedinih ugovornih odredbi, posebno odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, da je službenik banke tuženika jedino rekao da je kredit u CHF za tužiteljicu najpovoljnija opcija, da s druge strane tužiteljici nije pojašnjeno niti je upozorena na moguće rizike uzimanja kredita u CHF do kojih može doći prilikom otplate kredita s obzirom da je kredit odobren na vrijeme od sedam godina, te da je tužiteljica u takvim okolnostima ugovor o kreditu potpisala, izjavljujući da je imala jedinu opciju "uzmi ili ostavi".

17. Sud je utvrdio da tuženik tijekom postupka na okolnost jesu li stranke o spornim ugovornim odredbama pa tako i o valutnoj klauzuli u CHF pojedinačno pregovarale, nije predlagao odgovarajuće personalne dokaze saslušanjem djelatnika banke.

18. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pritom polazeći od mjerodavnih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 3., čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza u bitnom zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, da tužiteljica ima status potrošača. U odnosu na sporno pitanje ništetnosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prvostupanjski sud je zaključio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o kojoj se prilikom pregovaranja te potom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu uopće pojedinačno nije pregovaralo, da tuženik ni u kojem slučaju tužiteljici nije predočio moguće rizike do kojih može doći uzimanjem kredita u CHF, predočujući joj suprotno da je "za tužiteljicu kredit u CHF najpovoljnija opcija". Slijedom toga zaključio je da je tuženik u takvim okolnostima postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužiteljice kao potrošača.

19. Pritom prvostupanjski sud imao je u vidu odluke koje su donesene pri Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te je utvrdio da je pravomoćnom presudom od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a u kojem kolektivnom sporu je sudjelovao i tuženik kao tužena stranka, te je zaključio da se pravni učinci ove presude primjenjuju i na ovaj pojedinačni spor u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a pa je zbog tih razloga tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF prihvatio kao osnovan.

20. Dalje je zaključio da tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev, za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja te uvidom u knjigovodstvenu dokumentaciju u spisu utvrdio je visinu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4.544,80 eur, te je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužiteljici dosudio zateznu kamatu u tijeku od svakog pojedinačno isplaćenog iznosa do isplate, zauzimajući stajalište da tuženik u takvim okolnostima jest nesavjesni stjecatelj.

21. Pritom je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare tužiteljičinog novčanog potraživanja, utvrđujući da tužiteljičina novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina, da je tužba podnesena 9. lipnja 2021., da je presuda donesena u postupku kolektivne zaštite kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018., slijedom čega da zastara novčane tražbine tužiteljice nije nastupila.

22. Zbog tih razloga je odlučio kao u točkama I. i II. izreke.

23. Odlučujući o naknadi parničnog troška prvostupanjski sud je naveo da je tužiteljica tijekom postupka djelomično povukla tužbu za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu, zatim restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 1.084,32 eur, te djelomično za isplatu restitucijskog zahtjeva zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 4,96 kn/0,66 eur, a kojim da se sve djelomičnim povlačenjima tužbe tuženik nije protivio, pa je stoga primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a tužiteljici dosudio parnični trošak u iznosu od 1.431,75 eur sa zateznom kamatom.

24. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

25. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u odnosu na odluku o glavnoj stvari, jer presuda u tom dijelu sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio zahtjeve tužiteljice su u skladu sa stanjem u spisu i rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, razlozi presude su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika o postojanju citirane bitne procesne povrede u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška što će biti naknadno obrazloženo.

26. U odnosu na odluku o glavnoj stvari nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. st. 4. ZPP-a jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude.

27. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje za odlučivanje o meritumu spora je pravilno i potpuno utvrđeno, te je i prema shvaćanju ovog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada su prihvaćeni zahtjevi tužiteljice kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

28. Tuženik u žalbi obrazlažući žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodi da je prvostupanjski sud u odnosu na sporno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu propustio provesti bilo koji personalni dokaz. Ovi žalbeni navodi tuženika nisu osnovani jer je prvostupanjski sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke, koji dokaz je tuženik jedino predložio u odgovoru na tužbu, te tijekom postupka, dok tuženik prema stanju u spisu izvođenje dokaza saslušanjem njegovih djelatnika koji su sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora nije predlagao. Isto tako, neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio značenje reklamnog materijala i informacija koje je priložio u spis u odnosu na sporno činjenično i pravno pitanje, jer iz stranačkog iskaza tužiteljice koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao vjerodostojan jasno proizlazi da joj tuženik (službenici banke) prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu nisu na uvid dali bilo kakav informativni materijal ili slično, pri čemu je tužiteljica jasno iskazala da se o spornoj ugovornoj odredbi kao i o ostalim odredbama ugovora pojedinačno uopće nije pregovaralo, da joj službenici banke u odnosu na valutnu klauzulu u CHF nisu objasnili što to znači, predočili joj moguće rizike uzimanja kredita u CHF, pri čemu je tužiteljica jasno iskazala da joj je jedino rečeno da je "kredit u CHF za nju najpovoljniji".

29. U takvim okolnostima suprotno stajalištu tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna pri čemu se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 84. ZZP/03.

30. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da je prvostupanjski sud o ništetnosti sporne ugovorne odredbe prosuđivao samo na temelju pravnih učinaka presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, pri čemu je prvostupanjski sud, nakon što je ocijenio izvedene dokaze kroz primjenu citiranih odredbi ZZP-a se pravilno pozvao i na odredbu čl. 502.c ZPP-a, pri čemu je pravilno cijenio pravne učinke presude donesene u kolektivnom sporu u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

31. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29). U vezi potonjeg prigovora, treba napomenuti da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o namjenskom kreditu (list 19-23 spisa) sadrži spomenutu odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. R), koja stipulacija prema shvaćanju ovog žalbenog vijeća nije odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ.

32. Stoga kako je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF iz predmetnog ugovora o kreditu ništetna sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu pripada pravo na restitucijski zahtjev zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer to pravo tužiteljice proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

33. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja, pri čemu prema stanju u spisu tuženik pravilnosti matematičkog obračuna vještaka o visini preplaćenog iznosa posebno nije prigovarao, slijedom čega je pravilan zaključak da visina preplaćenog iznosa jest 34.242,78 kn/4.544,80 eur.

34. U odnosu na žalbene navode u kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir njegov prigovor o tzv. negativnim tečajnim razlikama u periodu kada je tečaj CHF bio niži od onog koji je važio u času sklapanja ugovora o kreditu, treba odgovoriti da tuženik prema stanju u spisu svoju eventualnu tražbinu po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika određeno nikada nije postavio, a uz to, da bi sud došao u priliku odlučivati o tom prigovoru tuženika, tuženik je u vezi toga trebao istaknuti prigovor prijeboja ili prigovor radi prebijanja ili podnijeti protutužbu, što niti jedno od toga tuženik tijekom postupka nije učinio.

35. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da tužiteljici ne pripada pravo na isplatu zatezne kamate od uplate svakog pojedinog iznosa, pa do isplate, ovo iz razloga jer u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a tuženik jest nepošten stjecatelj pa u takvim okolnostima tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate u tijeku kako je to odlučio prvostupanjski sud točkom II. pobijane presude.

36. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na neosnovanost njegovog prigovora zastare jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužiteljičina novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina, da zastara u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 9. lipnja 2021. jasno je da tužiteljičina novčana tražbina nije u zastari, dok pravo tužiteljice na podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnom predmetne ugovorne odredbe ne zastarijeva u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a.

37. Zbog tih razloga žalbu tuženika protiv pobijane presude u točkama I. i II. izreke trebalo je odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

38. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška u točki III. izreke jer iz stanja u spisu proizlazi da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na restitucijski zahtjev tužiteljice u iznosu od 1.084,32 eur, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pri čemu je sud citiranom dopunskom presudom od 16. siječnja 2026., povodom zahtjeva tuženika za donošenje dopunske presude ovaj tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan, a koji dio citirane dopunske presude u točki I. izreke tužiteljica žalbom nije pobijala.

39. To znači da u konkretnom slučaju za odlučivanje o naknadi parničnog troška ne dolazi u primjenu odredba čl. 154. st. 1. ZPP-a već odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a obzirom da se radi o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici.

40. Prema stanju u spisu tužiteljica je pravomoćno uspjela u parnici sa zahtjevom za utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe o ništetnosti valutne klauzule u CHF te za isplatu preplaćenog iznosa po toj osnovi, dok je pravomoćno odbijena s navedenim dijelom restitucijskog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.084,32 eur. To znači da je tužiteljica uspjela u parnicu o omjeru od 85%, a tuženik s 15%, te kad se tužiteljičin uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh u parnici proizlazi da konačan uspjeh tužiteljice u parnici iznosi 70%, u kojem omjeru joj je tuženik u obvezi naknaditi parnični trošak.

41. Visinu parničnog troška tužiteljice za potpun (cjelovit) uspjeh u parnici u iznosu od 1.431,75 eur (10.787,50 kn) prvostupanjski sud je pravilno utvrdio. Pritom neosnovani su žalbeni navodi tuženika o tome da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužiteljici priznao nagradu za pristup ročištu za objavu presude, jer tužiteljica ima pravo na naknadu tog parničnog troška koji je bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a, a punomoćnik tužiteljice je na ročište za objavu presude pristupio.

42. Stoga tužiteljici pravilnom primjenom materijalnog prava treba dosuditi parnični trošak u iznosu od 1.002,22 eur (70% od 1.431,75 eur), dok je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 429,53 eur trebalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a prvostupanjska presuda u odluci o naknadi parničnog troška preinačena kao u izreci ove presude.

43. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom i to samo u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška, pri čemu osporeni dio parničnog troška s kojim je tuženik uspio iznosi 429,53 eur/3.236,29 kn, prema kojem iznosu tuženiku treba priznati trošak žalbenog postupka primjenom Tbr. 10. toč. 5. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa) u visini od 50% nagrade što iznosi 25 bodova pomnoženih s 15,00 kn, daje iznos od 375,00 kn, PDV iznosi 93,75 kn, što ukupno iznosi 468,75 kn. Tuženiku treba priznati razmjeran dio troška plaćene sudske pristojbe za žalbu u visini od 25% na iznos od 774,17 kn, odnosno iznos od 193,54 kn, slijedom čega sveukupan žalbeni trošak tuženika iznosi 662,29 kn/87,90 eur koji je priznat tuženiku dok je preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan.

U odnosu na žalbu tužiteljice protiv dopunske presude u točki II. izreke.

44. Prvostupanjski sud je točkom II. citirane dopunske presude naložio tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 248,8,87 eur u odnosu na povučeni dio zahtjeva u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a. Pritom je prvostupanjski sud, sukladno stanju u spisu utvrdio da je tužiteljica zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i dio restitucijskog zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u iznosu od 0,66 eur, povukla, kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik nije protivio. Kako je tuženik u odnosu na povučeni dio zahtjeva zatražio naknadu parničnog troška, tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a pri čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tuženiku dosudio parnični trošak u iznosu od 248,87 eur.

45. Žalbeni navodi tužiteljice u kojima ističe da je pobijana dopunska presuda u točki II. presude preuranjena, odnosno da sud nije mogao o tom dijelu zahtjeva odlučivati dok se ne odluči o žalbi tuženika protiv prvostupanjske presude kojom je odlučeno i o naknadi parničnog troška, koju da tuženik također pobija, treba odgovoriti da nisu osnovani, jer je sud pravilno zaključio da tuženik ima pravo na naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a što predstavlja samostalni zahtjev tuženika i ne ovisi o odluci povodom žalbe tuženika protiv presude na odluku o parničnom trošku, pri čemu je sud visinu parničnog troška koji pripada tuženiku pravilno utvrdio.

45. Zbog tih razloga je žalbu tužiteljice protiv točke II. izreke citirane dopunske presude trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok citirana dopunska presuda u točki I. i III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 27. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić