REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-17/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog HT zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 9. srpnja 2025. broj K-247/2025 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 2. listopada 2025. broj Kž-345/2025-8, u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog HT za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Zadru broj K- 247/2025 od 9. srpnja 2025. potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku broj Kž-345/2025-8 od 2. listopada 2025., osuđen je HT zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. KZ/11 na kaznu zatvora od 4 godine, uz uračunavanje vremena lišenja slobode od 3. siječnja 2025. pa dalje.

2. Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju Tomislavu Gambiraži, odvjetniku iz Zadra, zbog ''povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,'' s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Temeljem čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje: ZKP-25), zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmina Dolmagić odgovorila je na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Podnositelj u zahtjevu miješa zakonom dopuštene i nedopuštene osnove pobijanja pravomoćne presude.

6. Tako se osporavaju zaključci sudova o tome je li oduzeta droga bila namijenjena za osobne potrebe osuđenika koji je narkomanski ovisnik. Ističe se da pretragom njegovog stana nisu pronađeni karakteristični predmeti - PVC vrećice i digitalna vaga, kao niti novac koji bi potjecao od prodaje droge. S obzirom da su sudovi ''sve provedene dokaze cijenili na štetu osuđenika te u konačnici svoje odluke temeljili na indicijama'' tj. ''ostalo je nerazjašnjeno iz čega su to sudovi sa 100%-tnom sigurnošću zaključili da je osuđenik kriv za terećeno kazneno djelo'', to je u postupku povrijeđeno načelo nedužnosti, kao i načelo in dubio pro reo.

6.1. Iz citiranih dijelova jasno proizlazi da se njima pobijaju činjenična utvrđenja sudova, kao što je podnositelj i uvodno istaknuo u zahtjevu. Međutim, svrha ovog izvanrednog pravnog lijeka nije preocjena izvedenih dokaza i provođenje novog suđenja u trećem stupnju, već upravo na temelju činjeničnog stanja kakvo je utvrđeno u pravomoćnoj presudi ispitati postoje li točno određene povrede procesnog ili materijalnog prava navedene u čl. 517. st. 1. ZKP-25, te je li u postupku, cjelovito gledano, došlo do kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (čl. 515. st. 1. ZKP-25).

6.2. Slijedom toga, dijelovi zahtjeva kojima podnositelj osporava pravilnost činjeničnih zaključaka ne mogu se uzeti u razmatranje.

7. Isto tako, paušalno istaknuta povreda zakona na štetu osuđenika nije ostvarena s obzirom da u zahtjevu izostaju razlozi u čemu bi se ona sastojala.

8. Dalje se u zahtjevu navodi povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP- 25 uz tvrdnju da je podnositelju, tijekom rasprave pred sudom prvog stupnja te u postupku pred drugostupanjskim sudom, teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navedeno se, po stajalištu podnositelja, očituje u arbitrarnom postupanju sudova i povredi prava na obrazloženu sudsku odluku.

8.1. Međutim, analizom optuženikove žalbe protiv prvostupanjske presude slijedi da on tu presudu nije pobijao zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-25, već samo zbog povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-25 koja je u toj žalbi i uvodno istaknuta. Uopćeno citiranje čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01. - ispravak, 76/10. i 5/14.) u žalbi još ne znači da je podnesena zbog teške povrede prava na pravično suđenje niti se to zaključno tvrdi pod točkom 7.1. obrazloženja žalbe. Zbog navedenog, sud drugog stupnja se u svojoj odluci s pravom nije referirao na eventualnu povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP-25, niti podnositelj sada tome prigovara.

8.2. Stoga treba zaključiti da, sukladno čl. 517. st.2. ZKP-25, podnositelj više ne može pobijati prvostupanjsku presudu zbog citirane povrede prava na pravično suđenje, već samo ako je ta povreda nastala u drugostupanjskom postupku.

9. Nastavno tome, dopušteni i obrazloženi dio zahtjeva osuđenika odnosi se na pobijanje presude suda drugog stupnja i tvrdnju da je taj sud propustio dati odgovore na žalbene razloge, kako mu nalaže odredba čl. 487. st. 1. ZKP-25 te je tako u žalbenom postupku povrijedio odredbe kaznenog postupka koje su bile od utjecaja na presudu. Nadalje, podnositelj smatra da je ujedno povrijeđeno i pravo na učinkovito pravno sredstvo jer se Županijski sud u Osijeku ''na većinu osuđenikovih žalbenih argumenata uopće nije osvrnuo'', odnosno, ''nije ih suštinski ocijenio'', te je bez valjane analize paušalno prihvatio utvrđenja prvostupanjskog suda. Zbog toga je presuda toga suda neobrazložena i arbitrarna te je njome teško povrijeđeno pravo osuđenika na pravično suđenje.

9.1. Najprije treba reći da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja kao takva treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. U situaciji kada, kao ovdje, prvostupanjski sud daje jasne, sveobuhvatne i logične razloge zbog kojih optuženo kazneno djelo smatra sa sigurnošću dokazanim, tada okolnost što drugostupanjski sud u svojoj odluci prihvaća i reproducira takve razloge još ne znači, automatski, da taj sud ignorira navode žalbe, već pokazuje da žalitelj u žalbi nije iznio ništa novo i bitno što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obaveza žalbenog vijeća bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci u procesu utvrđivanja ili obrazlaganja odlučnih činjenica, što ovdje nije slučaj.

9.2. Zbog toga, neovisno o pozivanju žalbenog suda na argumentaciju izloženu u prvostupanjskoj presudi, ne radi se o arbitrarnoj odluci, svakako ne u mjeri koja bi kompromitirala pravičnost postupka gledano u cjelini.

9.3. Suprotno tvrdnji podnositelja zahtjeva, drugostupanjski je sud dostatno odgovorio na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i to pod toč. 12.1. i toč.12.2. svoje presude.

9.4. Zahtjevom se, naime, prigovara da je prvostupanjski, a posljedično i sud drugog stupnja, proizvoljno ocijenio sadržaj provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika u dijelu gdje vještak ostavlja mogućim količine konzumirane droge, onako kako ih je naznačio optuženik u svojoj obrani. Taj prigovor, međutim, nije osnovan, jer je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Denisa Sabljara, te je upravo polazeći od optuženikove tvrdnje da su mu pronađene količine droge bile dostatne za 30 dana osobne konzumacije, ocijenio tu obranu neuvjerljivom, posebno u odnosu na drogu kokain koja bi, prema mišljenju psihijatrijskog vještaka, bila dovoljna za 50 do 200 dana, tj., daleko više od mjesečne potrebe optuženika. Prvostupanjski je sud to utvrđenje valjano obrazložio pod toč. 15. i 16. svoje presude zaključujući da je ''zasigurno barem dio zatečene droge kod okrivljenika bilo za neovlaštenu prodaju''. Kada sud drugog stupnja prihvaća ovakvo zaključivanje, to ne znači da u presudi ''nisu navedeni adekvatni odgovori'', već da se podnositelj zahtjeva, u stvari, s tim odgovorima ne slaže i time ponovno preispituje činjenična utvrđenja sudova, na što nema pravo. Jednako se odnosi i na prigovore oko podrijetla oduzete smjese za povećanje količine droge (punila) kao i visinu prihoda optuženika, koje činjenice su jasno obrazložene u presudi suda prvog stupnja te, kao takve, prihvaćene i od strane žalbenog suda.

9.5. Slijedom toga, sud drugog stupnja nije povrijedio odredbu čl. 487. st. 1. ZKP-25 u žalbenom postupku koja bi utjecala na presudu niti je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz čl. 468. st. 2. ZKP-25.

10. Što se tiče dijela zahtjeva kojim se ističe povreda čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-25, skreće se pažnja podnositelju da se pravomoćna presuda ne može s tog osnova pobijati, kako jasno slijedi iz taksativno nabrojanih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP-25, dok je u žalbenom postupku taj prigovor obuhvaćen odredbom čl. 487. st. 1. ZKP-25., o kojoj je prethodno već bilo riječi.

11. Kako time zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, trebalo je, na temelju čl. 519. u vezi čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24., 72/25. i 13/26.), odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Žarko Dundović