Poslovni broj: Usž-2687/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Odbora za državnu službu, Palmotićeva 5, Zagreb, OIB: 58831547726, radi premještaja državnog službenika, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5970/2023-12 od 14. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 5970/2023-12 od 14. travnja 2025.

II. Poništava se rješenje Odbora za državnu službu KLASA: UP/II-112- 07/21-01/756, URBROJ: 566-01/1-23-3 od 2. listopada 2023.

III. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-112-02/21-03/286, URBROJ: 514-08-03-01/02-21-01 od 19. srpnja 2021.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 4.062,50 eura u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika KLASA: UP/II-112-07/21-01/756, URBROJ: 566-01/1- 23-3 od 2. listopada 2023. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Osporenim rješenjem tuženika od 2. listopada 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-112-02/21-03/286, URBROJ: 514-08-03-01/02-21-01 od 19. srpnja 2021.

3. Navedenim prvostupanjskim rješenjem tužitelj, koji je do tada bio raspoređen na radno mjesto načelnika Sektora za pravosudnu infrastrukturu u Glavnom tajništvu, s danom 1. kolovoza 2021. trajno je premješten na radno mjesto višeg stručnog savjetnika u Odjelu za opće poslove, Službi za opće i tehničke poslove, Sektoru za pravne, opće i tehničke poslove.

4. Protiv uvodno navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud osobito povrijedio odredbe iz članka 126. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. – dalje: ZUS) na način da tijekom spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS -a, a to je bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude te je počinio bitnu povredu odredaba upravnog spora iz članka 126. stavka 3. točke 5. ZUS-a, jer stranci nije dana mogućnost da sudjeluje u upravnom sporu. Tužitelj se u žalbi poziva i na sve tužbene navode i navode iz podneska od 11. ožujka 2024. Ustraje na prigovoru da je osporeno drugostupanjsko rješenje donijela neovlaštena osoba. Smatra da je sud neosnovano prihvatio od strane tuženika dostavljeno rješenje Vlade Republike Hrvatske od 31. kolovoza 2023., kojim je MP imenovana kao ovlaštena osoba za obavljanje poslova predsjednika Odbora za državnu službu, ovdje tuženika. Dodaje da citirano rješenje nije javno objavljeno te da je dostavljeno u spis podneskom od tuženika od 27. siječnja 2025., tek na izričiti poziv suda. Ponavlja da Uredba o ustrojstvu i načinu rada Odbora za državnu službu („Narodne novine“, 96/17.) uopće ne predviđa imenovanje osobe koja bi imala ovlaštenja predsjednika u situaciji kada još nije imenovan predsjednik Odbora, već samo mogućnost imenovanja njegova zamjenika, u slučaju odsutnosti ili spriječenosti imenovanog predsjednika Odbora i to po odluci samog predsjednika Odbora, što nije konkretan slučaj. Smatra da ovakvo imenovanje nema pravni temelj i ne može proizvesti pravne učinke u pogledu ovlaštenja za donošenje upravnih akata.

4.1. Dalje u žalbi tužitelj ponovno upire na zlouporabu instituta premještaja zbog potrebe službe; ukazuje da je sud osporeno rješenje tuženika ocijenio zakonitim, uzimajući kao pravni temelj odredbe članka 76. stavka 1. i 2. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, 92/05., 140/05., 142/06., 77/07., 107/07., 27/08., 34/11., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 01/15., 138/15., 61/17., 70/19. i 98/19. - dalje u tekstu: ZDS), koje omogućuju premještaj državnog službenika na drugo radno mjesto kada to zahtijevaju potrebe službe, a da nije prepoznao da se ne radi o stvarnim potrebama službe, već o prikrivenoj disciplinskoj sankciji. Ponavlja da tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja „potrebu službe“ svodi na to da je tužitelj svojim postupanjem u lipnju 2021. počinio povredu službene dužnosti - formulacijama poput „nema potrebnu razinu stručnosti prilikom rukovođenja investicijama visoke vrijednosti“ zadire u procjenu (ne)odgovarajućeg ponašanja službenika, čime se zapravo implicira postojanje propusta, odgovornosti i krivnje - elemenata koji se po svojoj pravnoj prirodi utvrđuju u stegovnom/disciplinskom postupku.

4.2. Također, tužitelj ukazuje na proturječnosti i nelogičnosti u obrazloženjima osporenih rješenja - s jedne strane, tuženik tvrdi da je premještaj bio potreban radi „osiguranja stručnosti“, a s druge strane tužitelj se premješta na drugo radno mjesto za koje ni ne posjeduje sve propisane uvjete, dakle očito nije “dovoljno stručan”. Navodi da radno mjesto na koje je tužitelj premješten/raspoređen zahtjeva položeni ispit za stručnjaka zaštite na radu II. stupnja i stručni ispit za zaštitu od požara, a navedene uvjete radnog mjesta tužitelj nije zadovoljavao niti u trenutku premještaja/rasporeda, niti ih zadovoljava dan danas, a niti je ikada pozvan da ih položi/ispuni . Smatra da navedeno dodatno dokazuje nepostojanje stvarne potrebe službe, odnosno potvrđuje da je svrha bila udaljavanje tužitelja s dotadašnje funkcije.

4.3. Tužitelj nadalje navodi da je sud neosnovano odbacio tvrdnju tužitelja da mu nije bila dana mogućnost izjašnjavanja uz obrazloženje da mu je „…promatrano u cjelini, pružena mogućnost da iznese svoje tvrdnje i podnese, odnosno predloži dokaze u prilog svojih navoda o spornom premještaju.“ Smatra da je takav zaključak suda pogrešan, jer propušta razlikovati pravo na izjašnjenje u upravnom postupku, koje je zajamčeno člankom 30. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP), od prava koje stranka ostvaruje tek u fazi upravnog spora. Ističe da povreda prava na izjašnjenje u upravnom postupku kao temeljnog procesnog jamstva koje prethodi donošenju svakog pojedinačnog akta, dovodi do nezakonitosti samog rješenja, neovisno o kasnijoj sudskoj kontroli te neovisno o pravu očitovanja u upravnom sporu pred sudom. Konkretno, ističe da mu nije pružena mogućnost izjašnjenja u fazi prije donošenja prvostupanjskog rješenja tj. da nije bio obaviješten o okolnostima koje se protiv njega koriste, niti mu je dana mogućnost očitovanja na razloge za premještaj, a da tuženik u pobijanom rješenju to i sam priznaje: „…U predmetnom slučaju, zbog iznesenog prethodno u ovom rješenju, nepotpuno postupanje tuženika po odredbi članka 30. ZUP-a nije utjecalo na rješavanje predmeta postupka…“ Budući da osporeno drugostupanjsko rješenje sadrži vrlo ozbiljne navode na štetu tužitelja, zahtjev za očitovanjem ne može se promatrati kao formalnost, već kao bitna pretpostavka zakonitosti. Smatra da mu je onemogućeno ostvarenje prava koje zakon jamči prije donošenja rješenja, a da sud ne može tu povredu „sanirati“ time što je tužitelj kasnije, u okviru upravnog spora imao mogućnost iznositi tvrdnje. Štoviše, smatra da je tužitelju isto pravo uskraćeno i tijekom upravnog spora; navodi da je predložio brojne ključne dokaze, prije svega saslušanje svjedoka koji su mogli potvrditi okolnosti vezane uz početak i zaustavljanje radova, tko je i kada dao nalog za iste, kada je tužitelj upoznat s početkom radova, sadržaj komunikacije i stvarnu ulogu tužitelja u cijelom događaju, kao i samog tužitelja u svojstvu stranke. Unatoč tome, sud je odbio te dokazne prijedloge bez logičnog obrazloženja, smatrajući da se činjenice mogu ocijeniti na temelju sadržaja e-maila i WhatsApp poruke, unatoč jasno istaknutim prigovorima tužitelja da su iste pogrešno citirane i tumačene. Posebno ukazuje da se sud u cijelosti oslonio na e-mail od 29. lipnja 2021. i WhatsApp poruku od 17. lipnja 2021., koji su sami po sebi, a i u svojim dijelovima, izvađeni iz konteksta, odnosno koji su bez pojašnjenja svjedoka dvosmisleni i otvoreni različitim tumačenjima. Smatra da je, ako se određene izjave tumače na štetu tužitelja, a na što je on jasno ukazivao i u prilog čemu je predlagao izvođenje dokaza, sud morao ispitati izravne sudionike, kako bi se razjasnile okolnosti i smisao tih poruka. Osim toga, ističe da sud prilikom donošenja odluke uopće nije uzeo u obzir građevinski dnevnik, koji jasno potvrđuje da su radovi zaustavljeni, i to prije nego što su mediji počeli izvještavati o slučaju, a što opovrgava ključnu tezu tuženika o navodnom nemaru tužitelja.

4.4. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji zahtjev tužitelja i poništi osporeno drugostupanjsko rješenje te da se usvoji zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, a podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu te vratiti predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, odnosno predlaže postupiti po zakonu, uz naknadu prouzročenog troška tužitelju.

5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

6. Žalba je osnovana.

7. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavka 1. ZUS-a, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, ovaj Sud nalazi da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, odnosno da je prvostupanjskom presudom povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

8. Prije svega, treba reći da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno otklonio prigovore tužitelja o tome da osporeno drugostupanjsko rješenje nije donijela, odnosno da ga nije potpisala ovlaštena osoba. Uz obrazloženje prvostupanjskog suda koje ovaj Sud u tom dijelu prihvaća, imajući u vidu i odredbu članka 66. stavak 2. ZDS kojom je propisano da Odbor za državnu službu ima predsjednika kojeg imenuje Vlada iz reda članova Odbora za državnu službu, neosnovani su žalbeni prigovori tužitelja u tom smjeru.

9. Međutim, u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je nadalje naveo kako smatra da je u konkretnom slučaju potreba službe za premještajem tužitelja dostatno obrazložena (nedostatna razina stručnosti na strani tužitelja prilikom rukovođenja investicijama visoke vrijednosti na radnom mjestu načelnika Sektora za pravosudnu infrastrukturu, potreba angažiranja druge osobe na tom radnom mjestu, uz potrebu popunjavanja upražnjenog drugog radnog mjesta na koje je tužitelj premješten), da je navedeno potkrijepljeno odgovarajućom činjeničnom osnovom, zbog čega se korištenje ovlasti iz članka 76. ZDS-a u odnosu na tužitelja, a radi njegova premještaja s radnog mjesta načelnika Sektora za pravosudnu infrastrukturu na drugo radno mjesto, kretalo unutar granica ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ista dana te da u takvoj situaciji nisu utemeljeni navodi tužbe o prikrivenom sankcioniranju tužitelja.

10. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko upravno tijelo u konkretnoj upravnoj stvari donijelo rješenje kojim je tužitelj, diplomirani inženjer građevinarstva s položenim državnim ispitom, s ukupnim radnim stažem od 19 godina, 6 mjeseci i 19 dana, s danom 1. kolovoza 2021. raspoređen na radno mjesto višeg stručnog savjetnika u Odjelu za opće i tehničke poslove, Sektoru za pravne opće i tehničke poslove u Glavnom tajništvu (redni broj 51.a Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa (Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i uprave, KLASA: 011-02/20-01/235, URBROJ: 514-08-03- 01/03-21-11 od 30. lipnja 2021.)), pozivom na članak 63. stavak 1. ZDS, po potrebi službe te mu je utvrđena pripadajuća plaća. U prethodnom razdoblju, do 1. kolovoza 2021., tužitelj je bio raspoređen na radno mjesto načelnika Sektora za pravosudnu infrastrukturu u Glavnom tajništvu (redni broj 84. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i uprave, KLASA: 011-02/20-01/235, URBROJ: 514-U-02- 02/1-20-9 od 8. listopada 2020.). Iz spisa predmeta nadalje je razvidno da je je tužitelj za godine 2017., 2018. 2019. i 2020. ocijenjen ocjenom „izuzetan“.

10.1. U obrazloženju prvostupanjskog rješenja, između ostalog je navedeno da je „FP načelnik je Sektora za pravosudnu infrastrukturu u Ministarstvu pravosuđa i uprave od 1. prosinca 2017. godine i posljednjom ocjenom radne učinkovitosti „izvrstan“. Međutim da je, u lipnju 2021. godine utvrđeno kako imenovani tijekom 2021. godine nije pokazao očekivanu i za rukovodeće radno mjesto nužnu razinu stručnosti prilikom rukovođenja investicijama visoke vrijednosti, što se očituje u činjenici da je znao za pravne propuste počinjene tijekom izgradnje Općinskog suda u Splitu, koje je svjesno zanemario i djelomično izričitim, a djelomično prešutnim odobrenjem omogućio nastavak postupka bez propisane dokumentacije. Nadalje se navodi da se od načelnika sektora očekuje poznavanje zakona i podzakonskih propisa iz djelokruga nadležnosti sektora kojim rukovodi, u potpunosti primjena i poštivanje istih te s tim u vezi veća pozornost, viši stupanj svijesti o nužnosti zakonitosti rada i poimanju posljedica koje se postupanjem protivno navedenom mogu izazvati za tijelo državne uprave, a koje posljedice su u ovom slučaju izazvane u percepciji javnosti. Obrazlaže se da navedeno proizlazi iz dokumentacije koja se nalazi u predmetima Glavnog tajništva o izgradnji objekata potrebnih za funkcioniranje Općinskog suda u Splitu te očitovanja imenovanog od 29. lipnja 2021. danog na traženje v.d. glavnog tajnika Ministarstva pravosuđa i uprave. Slijedom navedenog, osoba ovlaštena za obavljanje poslova glavnog tajnika predložila je trajni premještaj službenika s radnog mjesta načelnika Sektora za pravosudnu infrastrukturu na upražnjeno radno mjesto višeg stručnog savjetnika u Odjelu za opće i tehničke poslove, Sektoru za pravne opće i tehničke poslove u Glavnom tajništvu, utvrđeno pod brojem 51.a Pravilnika.“ 11. U obrazloženju drugostupanjskog rješenja, kojim je odbijena žalba tužitelja, tuženik navodi da prvostupanjsko tijelo činjenično obrazlaže potrebu službe da se tužitelja premjesti na drugo radno mjesto radi angažiranja drugog službenika na radnom mjestu načelnika Sektora za pravosudnu infrastrukturu, budući da se u lipnju 2021. otkrilo kako tužitelj nema potrebnu razinu stručnosti prilikom rukovođenja investicijama visoke vrijednosti, potrebnih za radno mjesto načelnika Sektora za pravosudnu infrastrukturu, jer je kao ovlaštena osoba ispred Ministarstva pravosuđa i uprave kao investitora, omogućio obavljanje radova na izgradnji trećeg kata zgrade suda u Splitu, bez prethodno pribavljene građevinske dozvole. Nadalje drugostupanjsko tijelo utvrđuje da je za radno mjesto na koje je tužitelj premješten propisan isti stupanj obrazovanja i radno iskustvo u jednakom trajanju kao i za dotadašnje radno mjesto te zaključuje kako su navedeni razlozi iz kojih postoji potreba službe za premještajem, odnosno da je rješenje o premještaju dostatno obrazloženo i da sadrži sve elemente sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a, a da žalbeni navodi o povredi članka 98. ZUP-a i članka 12. ZDS-a, nisu osnovani. Prethodno je otklonilo kao neosnovane tužiteljeve prigovore kako mu nije omogućeno izjašnjavanje u upravnom postupku, navodeći kako se pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka, da bi na kraju navelo da bi ponovno vođenje postupka samo zbog parcijalnog omogućavanja izjašnjavanja stranke u postupku bilo nesvrhovito i neekonomično te da u predmetnom slučaju, nepotpuno postupanje tuženika po odredbi članka 30. ZUP-a nije utjecalo na rješavanje predmeta postupka.

12. Ovaj Sud ne prihvaća iznesene zaključke i stajališta prvostupanjskog suda na kojima se temelji pobijana presuda te zaključke i stajališta javnopravnih tijela iz niže navedenih razloga.

13. Prema članku 76. stavku 1. ZDS, državni službenik može po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili drugom mjestu rada, ali samo na radno mjesto za koje je propisan isti stupanj obrazovanja i potrebno radno iskustvo u jednakom ili dužem trajanju. Iznimno, državni službenik može uz njegovu suglasnost biti premješten na radno mjesto za koje je propisano radno iskustvo u kraćem trajanju.

14. Odredbom članka 12. stavka 1. ZDS propisano je da se državnom službeniku jamči zaštita od neopravdanog ili nepotrebnog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta. Navedena odredba obvezuje upravna tijela da institut premještaja koriste isključivo u situacijama u kojima za to postoji stvarna i objektivna potreba službe.

15. Prvostupanjski sud, doduše, pravilno obrazlaže da se, prema članku 76. stavak 2. ZDS-a, premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela , međutim, premještaj po potrebi službe nije diskrecijska mjera neograničenog dosega, već izvanredna organizacijska mjera koja mora biti utemeljena na stvarnim potrebama tijela državne uprave, kao što su promjene u opsegu posla, reorganizacija, racionalizacija rada ili popunjavanje upražnjenog radnog mjesta zbog objektivnih razloga, dok svrha te ovlasti nikako ne može biti sankcioniranje službenika niti zamjena za vođenje postupka zbog povrede službene dužnosti.

16. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja prvostupanjskog i drugostupanjskog rješenja razvidno je da se potreba službe obrazlaže tvrdnjama o nedostatnoj razini stručnosti tužitelja pri rukovođenju investicijama visoke vrijednosti, kao i navodima da je tužitelj omogućio izvođenje točno određenih radova bez prethodno pribavljene građevinske dozvole, što je imalo negativne posljedice u percepciji javnosti. Prema ocjeni ovog Suda, takvim tvrdnjama imputiraju se tužitelju propusti u radu, odnosno navedene tvrdnje nedvojbeno ukazuju na povredu službene dužnosti.

17. Nesporno je da protiv tužitelja nije pokrenut postupak zbog povrede službene dužnosti, odnosno nije mu izrečena bilo kakva kazna sukladno odredbama ZDS-a kojima se uređuje stegovna odgovornost državnih službenika. Time nije utvrđena njegova odgovornost u postupku koji osigurava procesna jamstva, uključujući pravo na obranu, izvođenje dokaza i kontradiktornost.

18. U takvoj situaciji, kada upravno tijelo u obrazloženju rješenja o premještaju iznosi ozbiljne navode o stručnim propustima i odgovornosti službenika, a pritom zaobilazi propisani stegovni postupak, institut premještaja po potrebi službe se, suprotno svojoj svrsi, zapravo koristi kao zamjena za disciplinsko sankcioniranje, a kako to u žalbi i tijekom upravnog spora osnovano ukazuje tužitelj. Takva praksa protivna je članku 12. stavku 1. ZDS-a jer se službenika faktično udaljava s radnog mjesta zbog navodnih propusta u radu, bez prethodnog utvrđenja odgovornosti u zakonom propisanom postupku.

19. Okolnost da je tužitelj prethodno bio ocjenjivan ocjenom „izvrstan“, uz dugogodišnje radno iskustvo, dodatno upućuje na potrebu osobito pažljivog i uvjerljivog obrazloženja postojanja stvarne potrebe službe. Takvo obrazloženje u konkretnom slučaju izostaje, jer se navodi upravnih tijela svode na ocjenu njegove (ne)stručnosti u vezi s jednim događajem, što po svojoj naravi zahtijeva ispitivanje odgovornosti u stegovnom postupku, a ne premješta j iz organizacijskih razloga.

20. Uzimajući u obzir sve navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za premještaj po potrebi službe, slijedom čega je došlo do povrede članka 12. stavka 1. ZDS-a na štetu tužitelja. Prihvaćajući stajalište tuženika o „potrebi službe“, bez ispitivanja stvarne svrhe i sadržaja obrazloženja osporenih upravnih rješenja, odnosno bez kritičke ocjene stvarne prirode razloga za premještaj, prvostupanjski sud je u konačnici pogrešno primijenio materijalno pravo.

21. S obzirom na način na koji je ovaj spor riješen i navedene razloge, nisu razmatrani daljnji prigovori tužitelja.

22. Slijedom navedenog, a temeljem članka 135. stavka 2. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci (točka I., II. i III. izreke presude).

23. Primjenom odredbi članka 147. stavak 1. te članka 144. stavak 1. i 2. ZUS -a, u vezi Tbr. 27. točka 1. i 2. odnosno Tbr. 27. točke 3., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), tužitelju je trebalo priznati trošak sastava tužbe i zastupanja na raspravi 31. ožujka 2025. od po 1.000,00 eura uvećano za 250,00 eura PDV-a (ukupno po 1.250,00 eura) te trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura uvećano za 312,50 eura PDV-a (ukupno 1.562,50 eura), dakle u sveukupnom iznosu od 4.062,50 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

24. Uvažavajući sadržaj podneska od 12. ožujka 2024., ovaj Sud je ocijenio da su razlozi izneseni u tom podnesku ponovljeni razlozi tužbe, odnosno da isti nisu bili odlučni za ishod upravnog spora te mu stoga ne priznaje troškove za sastav navedenog podneska točkom V. izreke.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan