REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-5/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ČR, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018, 126/2019., 84/2021. i 114/2022.

- dalje: KZ/11) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 3. prosinca 2024., broj Kzd-90/2023-32 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 6. lipnja 2025., broj Kžzd-15/2025-7, u sjednici održanoj 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ČR za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine uvodno citirane presude osuđeni ČR proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. i 3. KZ/11 za koje mu je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, jednog kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 1. i 2. KZ/11 za kojemu je na temelju članka 140. stavka 2. KZ/11 utvrđena kazana u trajanju od četiri mjeseca i jednog kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 1. i 2. KZ/11 za koje mu je na temelju članka 117. stavka 2. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te je na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, s tim da mu je na temelju članka 57. stavka 1., 2. i 5. u vezi odredbe članka 56. stavka 1. i 3. KZ/11 izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se neuvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci ima izvršiti, a uvjetovani dio kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci neće se izvršiti ako u vrijeme provjeravanja određeno u trajanju od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđenik je po branitelju Vladi Vladiki, odvjetniku iz Rijeke, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) "…. na temelju članka 518. stavka 1. u vezi članka 517. Zakona o kaznenom postupku….. zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točka 1. do 4. Zakona o kaznenom postupku, zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavka 1. točka 9. i 11. odnosno u članku 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku…", s prijedlogom da "…Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati ovaj zahtjev osuđenika i preinači nižestupanjske presude na način da odbije optužbu/oslobodi od optužbe osuđenika".

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25), a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je u podnesku od 19. studenog 2025., broj Ksm-DO- 202/2025-2 izrazilo mišljenje da zahtjev osuđenika nije osnovan.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđenik u zahtjevu uvodno osim povrede kaznenog zakona ističe i postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 9. i 11., odnosno članka 468. stavka 2. ZKP-25. Međutim, iako je zahtjev osuđenika neosnovan već iz razloga jer on ovu osnovu pobijanja pravomoćne presude u zahtjevu ni na koji način ne obrazlaže, osuđeniku se uz navedeno ukazuje da se ovaj izvanredni pravni lijek u smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-25 ne može podnositi zbog povrede iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-25, dok osuđenik povredu iz točke 9. stavka 1. članka 468. ZKP-25 koju nije isticao u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, u smislu odredbe članka 517. stavka 2. ZKP-25, ne može isticati u ovom izvanrednom pravnom lijeku.

6. Povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-25 osuđenik obrazlaže na sljedeće načine.

6.1. Tvrdi da se u odnosu na sva tri predmetna kaznena djela nisu mogle primijeniti odredbe o kvalificiranim kaznenim djelima iz članka 139. stavka 3., članka 140. stavka 2. i članka 117. stavka 2. KZ/11 na način kako je to učinjeno u pobijanoj pravomoćnoj presudi jer u činjeničnom opisu nisu opisana sva kvalifikatorna obilježja tih kaznenih djela, a jedino je u odnosu na kazneno djelo iz članka 140. stavka 2. KZ/11 u izreci opisana jedna kvalifikatorna okolnost, da je to djelo počinjeno prema djetetu.

6.1.1. Ističe da u odnosu na sva tri kaznena djela u činjeničnom opisu nisu navedene okolnosti da su kaznena djela prijetnje, nametljivog ponašanja i tjelesne ozljede počinjena prema osobi koja je posebno ranjiva zbog njene dobi. Tvrdi da sama okolnost da je u činjeničnom opisu navedeno da je oštećena ŠR rođena **.**.2006., iz čega slijedi da je tempore criminis bila dijete, nije sama po sebi dovoljna da se utvrdi da je u pitanju posebno ranjiva osoba jer tu odlučnu činjenicu posebne ranjivosti treba posebno utvrditi i opisati u izreci, što u pobijanoj pravomoćnoj presudi nije utvrđeno.

6.1.2. Nadalje, tvrdi da u odnosu na sva tri kaznena djela u izreci nije opisana niti kvalifikatorna okolnost da se radi o bliskoj osobi jer je u izreci navedeno samo da su on i oštećenica bili "u vezi", a ne u "sadašnji ili bivši partneri u intimnoj vezi", kako se, između ostalog, definira bliska osoba u članku 87. stavku 9. KZ/11. Osim toga, tvrdi on nije niti mogao biti da u legalnom odnosu s oštećenicom koja je bila dijete pa joj tako ni na koji način nije mogao biti sadašnji ili bivši partner jer taj odnos podrazumijeva zakonitu intimnu vezu, a ne nezakonitu.

6.2. U odnosu na kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11 tvrdi da je osuđen po kaznenom zakonu koji u vrijeme donošenja pravomoćne presude više nije postojao. Naime, ističe da je u pravnom opisu izreke prvostupanjske presude oštećenicu ustrajno i kroz dulje vrijeme pratio i da je s njom bio u intimnoj vezi, iako je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (dalje: ZIDKZ) od 25. ožujka 2024. („Narodne novine“ broj 36/2024.) izmijenjena odredba članka 140. stavka 1. KZ/11 na način da su u stavku 1. brisane riječi "ustrajno i kroz dulje vrijeme", a u stavku 2. "osobu s kojom je počinitelj bio u intimnoj vezi". Kako se radi o izmjenama kaznenog zakona koje su blaže, on nije mogao biti osuđen po starijem strožem zakonu.

6.3. Nadalje, tvrdi da je navedena povreda kaznenog zakona ostvarena i time što je u pobijanoj presudi u odnosu na svako od kaznenih djela utvrđeno da je u pitanju više kvalifikatornih okolnosti, ali da takav stjecaj nije moguć jer je sud bio dužan kvalificirati kazneno djelo prema onoj okolnosti koja dominira u djelu jer ona konzumira ostale. U argumentaciji navedenog stava poziva se na presudu ovoga suda broj I Kž-1105/06.

6.4. Na koncu, ističe da je u pravomoćnoj presudi na njegovu štetu primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti jer je osuđen za kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 2i 3. KZ/11 i kaznenog djelana nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 1. i 2. KZ/11 iako je u pitanju prividni idealni stjecaj. Tvrdi da ova kaznena djela koje su opisana u jedinstvenom činjeničnom opisu štite isto dobro, osobnu slobodu osobe, pa imajući u vidu da je za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 zapriječena kazna zavora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, a za kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. KZ/11 kazna zatvora u trajanju do tri godine, potonje je kazneno djelo "konzumirano u cijelosti težim kaznenim djelom prijetnje po načelu supsidijariteta."

7. Suprotno navedenim prigovorima osuđenika u pravomoćnoj presudi nije povrijeđena odredba članka 469. točka 4. ZKP-25.

8. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude nisu opisana obilježja predmetnih kaznenih djela koja ih čini kvalificiranim.

8.1. Naime, u jedinstvenom činjeničnom opisu koji se odnosi na sva tri kaznena djela je navedeno da su osuđenik i oštećenica bili "u vezi" (drugi redak činjeničnog opisa) te da je 10. veljače 2023. osuđenik oštećenicu sačekao u blizini škole nakon prekida "ljubavne veze" (sedmi redak činjeničnog opisa). Prema tome, nije točno da je u izreci navedeno samo da su osuđenik i oštećenica bili u vezi jer je jasno navedeno da su bili u ljubavnoj vezi, što podrazumijeva da se radilo o intimnoj vezi dvije osobe. Dakle, utvrđenje da je oštećenica osuđeniku bliska osoba u smislu odredbe članka 87. stavka 9. KZ/11, je u odnosu na sva tri kaznena djela kao kvalifikatorna okolnost pravilno opisana u izreci presude i stoga su ona ispravno u presudi pravno označena kao kvalificirana kaznena djela iz članka 139. stavka 3., članka 140. stavka 2. i članka 117. stavka 2. KZ/11. Osuđenikove tumačenje pojma "partneri u intimnoj vezi" prema kojemu se nije moglo raditi o takvoj vezi zbog toga što je oštećenica bila dijete je promašeno jer ono ne proizlazi iz zakonske definicije bliske osobe iz članka 87. stavka 9. KZ/11. Nema dvojbe da i osoba koja nije navršila osamnaest godina i sukladno članku 87. stavka 7. KZ/11 je dijete, faktički može biti partner u intimnoj vezi s drugom osobom i da je ona tada takvom partneru kao počinitelju bliska osoba u kaznenopravnom smislu tog pojma.

8.2. Prema tome, pravilna pravna kvalifikacija u odnosu na sva tri kvalificirana kaznena djela proizlazi iz činjeničnog opisa koji sadrži zakonsko obilježje bliske osobe, a u odnosu na kazneno djelo nametljivog ponašanja još i okolnost da je oštećenica dijete, tako da je neosnovan prigovor osuđenika da je u vezi osude za kvalificirana kaznena djela na njegovu štetu primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti. Doduše, osnovan je prigovor osuđenika da okolnost da je oštećenica posebno ranjiva osoba zbog dobi, nije u činjeničnom opisu opisana, jer sama činjenica da je oštećenica u vrijeme izvršenja, a s obzirom na vrijeme rođenja **.**.2006. bila dijete nije sama po sebi dostatna jer se mora u činjeničnom opisu još i konkretno navesti u čemu se ta ranjivost zbog dobi očituje.

8.3. Međutim, time što je u pravnom opisu izreke prvostupanjske presude u odnosu na kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 i tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. KZ/11 navedena i kvalifikatorna okolnost da se radi o posebno ranjivoj osobi zbog njezine dobi, to ne utječe na opstojnost ovakve pravne kvalifikacije navedenih kaznenih djela s obzirom na postojanje druge kvalifikatorne okolnosti, a to je da su ova djela počinjena prema bliskoj osobi. Prema tome, propust suda da iz pravnog opisa ova dva kaznena djela izostavi jednu kvalifikatornu okolnost ne predstavlja povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP-25 jer je u odnosu na oba kaznena djela primijenjen zakon koji je trebalo primijeniti, a "višak" u pravnom opisu nije relevantan niti s aspekta pravne ocjene, niti s aspekta odluke o kazni jer osuđeniku nije pri odlučivanju o kazni otegotnim cijenjena okolnost da je navedena kaznena djela počinio uz više kvalifikatornih okolnosti.

9. U vezi prigovora da nije moguć tzv. stjecaj kvalifikatornih okolnosti, koji se s obzirom na naprijed navedeno odnosi samo na kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. KZ/11 koje je počinjeno prema bliskoj osobi, prema osobi s kojom je bio u intimnoj vezi i prema djetetu, osuđeniku se ukazuje da je dopuštena kumulacija takvih obilježja i one su pravilno navedene u pravnom opisu pri čemu se ne utvrđuje koja je okolnost dominantna. U takvom slučaju kumulacija kvalifikatornih obilježja može predstavljati otegotnu okolnost, ali, kao šato je to već istaknuto, u konkretnom slučaju osuđeniku to nije cijenjeno otegotnim. U tom je kontekstu pozivanje osuđenika na drugačiju stariju praksu ovog suda irelevantno.

10. Neosnovan je i prigovor osuđenika da je u odnosu na navedeno kazneno djelo iz članka 140. stavka 2. KZ/11 primijenjen zakon koji više ne postoji i da je s obzirom na izmijene te odredbe u ZIDKZ-a iz 2024. („Narodne novine“ broj 36/2024.) trebalo kao blaži primijeniti novi zakon. Naime, time što je odredba članka 140. stavka 1. KZ/11 izmijenjena na način da su u stavku 1. brisane riječi "ustrajno i kroz dulje vrijeme", time su iz zakonskog opisa izostavljene ove dodatne pretpostavke koje su trebale biti ispunjene da bi predmetno kazneno djelo bilo počinjeno, što znači da je novi zakon stroži jer proširuje zonu primjene ove odredbe i na počinitelje koji žrtvu prate, uhode, ili s njom nastoje uspostaviti ili uspostavlja neželjeni kontakt ili ju na drugi način zastrašuju, pri čemu te radnje ne moraju činiti ustrajno i kroz dulje vrijeme. Prema tome, kako novi zakon nije blaži pravilno je sud u smislu odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11 primijenio kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja predmetnog kaznenog djela.

10.1. U pogledu izmjene odredbe članka 140. stavka 2. KZ/11 iz 2024. radi se o brisanju riječi "osobu s kojom je počinitelj bio u intimnoj vezi" koje su se nomotehnički ukazale suvišnim kraj činjenice da je ZIDKZ-a od 23. srpnja 2021. („Narodne novine“ broj 84/2021.) u definiciju bliske osobe iz članka 87. stavka 9. KZ/11 dodao riječi "sadašnji ili bivši partner u intimnoj vezi". Prema tome, to što je u pravnom opisu ovog kaznenog djela ostala formulacija da je osuđenik s bliskom osobom bio u intimnoj vezi, iako je ta okolnost već obuhvaćena definicijom bliske osobe, to "dupliciranje" ni na koji način ne utječe na pravilnu pravnu kvalifikaciju iz pobijane presude i ne znači da je primijenjen stroži zakon koji se nije mogao primijeniti.

11. Nije osnovan niti prigovor osuđenika da se u odnosu na kaznena djela iz članka 139. stavka 3. KZ/11 i kaznenog djela iz članka 140. stavka 2. KZ/11 nije mogla primijeniti odredba o stjecaju iz članka 51. KZ/11 zbog toga što se radi o prividnom stjecaju.

11.1. Naime, iz predmetnog činjeničnog opisa proizlazi da je osuđenik u inkriminiranom razdoblju osim radnji koje predstavljaju obilježja kaznenog djela nametljivog ponašanja prema CR, jer ju je fizički napadao, učestalo ju pratio protivno njenoj volji, ograničavao joj kretanje i verbalno ju vrijeđao, još joj je govorio da će joj ubiti djeda i baku s kojima živi i koji su joj udomitelji, a što su nedvojbeno ozbiljne prijetnje podobne da žrtvu ustraši. Radnje nametljivog ponašanja osuđenik poduz ima za svo vrijeme inkriminiranog razdoblja nastojeći utjecati na žrtvu da ostane s njim u ljubavnoj vezi dok su riječi o ubijanju žrtvinih bliskih osoba upućene s namjerom da ju se ozbiljno ustraši. U konkretnom se slučaju ne radi o odnosu supsidijariteta između ovih kaznenih djela jer kazneno djelo nametljivog ponašanja u navedenim okolnostima nije supsidijarno u odnosu na kazneno djelo prijetnje kao primarno jer ga je moguće počiniti iako je počinjeno i kazneno djelo prijetnje. Osuđenik nametljivim ponašanjem kod žrtve izaziva strah za njenu sigurnost i takve konkretne posljedice koje žrtva nije dužna trpjeti nisu neznatne ni zanemarive niti su u kaznenopravnom smislu potisnute time što joj osuđenik u navedenom razdoblju govori i da će joj ubiti baku i djeda. Radnje nametljivog ponašanja, kao delikta konkretnog ugrožavanja, su kod žrtve izazvale strah za njenu sigurnost, dok su prijetnje ubojstvom bake i djeda, s obzirom na to da je kazneno djelo iz članka 139. KZ/11 delikt apstraktnog ugrožavanja, bile podobne da kod žrtve izazovu strah za sigurnost njenih bliskih osoba.

11.2. Prema tome, u konkretnom slučaju opisanim radnjama su ostvarena dva samostalna kaznena djela neovisno o tome što se njima štite osobne slobode kao isti zaštitni objekt jer to nije presudan argument za postojanje prividnog stjecaja, kao što niti okolnost da je za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11 zapriječena stroža zatvorska kazna (u trajanju od šest mjeseci do pet godina) od kaznenog djela nametljivog ponašanja iz članka 140. stavka 2. KZ/11 (do tri godine) nije u toj mjeri značajan kriterij za primjenu instituta prividnog stjecaja kako to smatra osuđenik.

11.3. Konačno, niti s kriminalnopolitičkog aspekta u navedenim okolnostima nije prihvatljivo da se počinitelju ovakvih kaznenih djela pogoduje na način da mu se izrekne društvena osuda samo za jedno kazneno djelo prijetnje, iako je i kazneno djelo nametljivog ponašanja na način kako ga je počinio osuđenik itekako pogibeljno i također zaslužuje izricanje kazne takvom počinitelju. Stoga niti u ovom dijelu zahtjev nije osnovan.

12. Slijedom svega iznesenog, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2020., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja