Poslovni broj 19 P.683/2019-25

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Srhoj, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijo Kaznačić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija br.6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 266-272/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Anđelka Stanić pod posl. br. OU 737/2005 od 25. kolovoza 2005.g., kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. – Zagreb, Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB:14036333877 – pravnom sljedniku Hypo Alpe Adria Bank d.d. – Zagreb da u roku od 15 (petnaest) dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan iznos od 3.791,06 EUR sa zateznom kamatom po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, koje teku:

- na iznos od 19,79 EUR od 02.10.2007. godine do isplate

- na iznos od 19,64 EUR od 06.11.2007. godine do isplate

- na iznos od 19,60 EUR od 05.12.2007. godine do isplate

- na iznos od 19,93 EUR od 17.01.2008. godine do isplate

- na iznos od 19,75 EUR od 02.02.2008. godine do isplate

- na iznos od 19,89 EUR od 04.03.2008. godine do isplate

- na iznos od 68,75 EUR od 01.04.2008. godine do isplate

- na iznos od 66,56 EUR od 01.05.2008. godine do isplate

- na iznos od 65,42 EUR od 03.06.2008. godine do isplate

- na iznos od 65,74 EUR od 01.07.2008. godine do isplate

- na iznos od 64,06 EUR od 01.08.2008. godine do isplate

- na iznos od 63,63 EUR od 01.09.2008. godine do isplate

- na iznos od 64,00 EUR od 02.10.2008. godine do isplate

- na iznos od 68,46 EUR od 01.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 65,33 EUR od 03.12.2008. godine do isplate

- na iznos od 78,40 EUR od 01.01.2009. godine do isplate

- na iznos od 78,49 EUR od 03.02.2009. godine do isplate

- na iznos od 78,48 EUR od 04.03.2009. godine do isplate

- na iznos od 76,17 EUR od 04.04.2009. godine do isplate

- na iznos od 75,87 EUR od 05.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 74,00 EUR od 02.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 72,57 EUR od 07.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 71,90 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

- na iznos od 72,02 EUR od 03.09.2009. godine do isplate

- na iznos od 70,58 EUR od 03.10.2009. godine do isplate

- na iznos od 69,89 EUR od 04.11.2009. godine do isplate

- na iznos od 69,84 EUR od 04.12.2009. godine do isplate

- na iznos od 70,23 EUR od 05.01.2010. godine do isplate

- na iznos od 70,27 EUR od 09.02.2010. godine do isplate

- na iznos od 69,32 EUR od 09.03.2010. godine do isplate

- na iznos od 70,38 EUR od 02.04.2010. godine do isplate

- na iznos od 69,86 EUR od 08.05.2010. godine do isplate

- na iznos od 69,92 EUR od 08.06.2010. godine do isplate

- na iznos od 72,09 EUR od 07.07.2010. godine do isplate

- na iznos od 69,30 EUR od 07.08.2010. godine do isplate

- na iznos od 72,75 EUR od 07.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 69,86 EUR od 05.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 68,32 EUR od 03.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 70,77 EUR od 07.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 61,83 EUR od 06.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 59,58 EUR od 05.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,49 EUR od 08.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,36 EUR od 25.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 57,29 EUR od 05.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 59,65 EUR od 03.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 58,17 EUR od 03.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 63,95 EUR od 04.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 62,94 EUR od 06.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 56,78 EUR od 06.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 36,67 EUR od 04.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 35,52 EUR od 07.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 35,51 EUR od 06.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 35,46 EUR od 07.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 34,68 EUR od 08.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 33,76 EUR od 05.04.2012. godine do isplate

- na iznos od 33,17 EUR od 08.05.2012. godine do isplate

- na iznos od 32,80 EUR od 05.06.2012. godine do isplate

- na iznos od 31,75 EUR od 11.07.2012. godine do isplate

- na iznos od 31,11 EUR od 10.08.2012. godine do isplate

- na iznos od 30,24 EUR od 06.09.2012. godine do isplate

- na iznos od 29,26 EUR od 10.10.2012. godine do isplate

- na iznos od 28,97 EUR od 13.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 28,36 EUR od 27.11.2012. godine do isplate

- na iznos od 27,52 EUR od 04.01.2013. godine do isplate

- na iznos od 26,41 EUR od 07.02.2013. godine do isplate

- na iznos od 25,65 EUR od 09.03.2013. godine do isplate

- na iznos od 25,34 EUR od 06.04.2013. godine do isplate

- na iznos od 24,25 EUR od 08.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 23,12 EUR od 22.05.2013. godine do isplate

- na iznos od 22,33 EUR od 09.07.2013. godine do isplate

- na iznos od 21,60 EUR od 07.08.2013. godine do isplate

- na iznos od 21,04 EUR od 10.09.2013. godine do isplate

- na iznos od 20,58 EUR od 05.10.2013. godine do isplate

- na iznos od 19,74 EUR od 07.11.2013. godine do isplate

- na iznos od 19,02 EUR od 06.12.2013. godine do isplate

- na iznos od 18,32 EUR od 28.12.2013. godine do isplate

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. – Zagreb, Slavonska avenija br. 6, Zagreb, OIB:14036333877 – pravnom sljedniku Hypo Alpe Adria Bank d.d. – Zagreb nadoknaditi tužitelju prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od 1.648,17 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su s pravnim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d., dana 23. kolovoza 2005. godine njezin pok. suprug BI kao korisinik kredita, a tužiteljica kao sudužnik, sklopili Ugovor o kreditu br. 266-272/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je 25. kolovoza 2005. potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića pod posl. br. OU 737/05, a temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 121.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, s rokom dospijeća svakog posljednjeg dana u mjesecu, do zaključno 31. kolovoza 2015.g. U čl. 3 st. 1 Ugovora o kreditu broj 266-272/2005 parnične stranke su ugovorile kamatu od 4,6% dekurzivno godišnje, dok je u čl. 6 ugovoreno kako je tuženik ovlašten, u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kao i da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Prednik tužiteljice je bio njezin suprug, koji je preminuo **.**.2007., a tužiteljica je kao supruga i sudužnica preuzela otplatu kredita.

1.1. Navodi da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba kojom je kamatna stopa u potrošačkim kreditima jednostrano promjenjiva. Presuda i Rješenje Visokog trgovačkog suda potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda RH (Revt- 249/14) od 9. travnja 2015. kojom je Vrhovni sud RH odgovorio na pitanje koje se javljalo pred prvostupanjskim sudovima povodom pojedinačnih tužbi, a vezano za pitanje izračuna preplaćenih iznosa. Vrhovni sud tako je otklonio tumačenje banaka da su one zapravo imale pravo mijenjati kamatu, ali na zakonit način pa da bi u svakom pojedinačnom postupku trebalo utvrditi kolika je ta promjena mogla biti. Vrhovni sud RH ukazuje pritom na Direktivu 93/13 EEZ u čijoj Točki 2. (b) st. 2. priloga stoji da pravo pružatelja financijske usluge da jednostrano mijenja kamatnu stopu postoji isključivo u ugovorima sklopljenim na neodređeno vrijeme. Također, ukazuje se da je sukladno recentnoj sudskoj praksi izraženoj kroz presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. tuženik povrijedio interes tužitelja ugovaranjem odredbi kojim je glavnica otplate kredita vezana uz švicarski franak bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a ni prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, kao i predmetnog, tuženik nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, (a zasigurno se ti parametri i metoda njihova izračuna nisu egzaktno utvrdili, što bi bilo primjereno postupanje od strane tuženika) što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Smatra da sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i članku 502. c navedene presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Navodi kako se upravo odredbama članka 6. i dr. tužiteljeva Ugovora o kreditu promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, te glavnica i otplata vezuju uz tečaj švicarskog franka, pa su iste nepoštene i samim time ništetne.

1.3. Tužitelj je dana 14. travnja 2019. godine podnio tuženiku pisani zahtjev za dostavu dokumentacije, ali je tuženik, dopisom od 16. travnja 2019. godine pismenim putem odbio taj zahtjev radi čega tužitelj nije u mogućnosti utvrditi visinu pretplaćenog iznosa s osnova primjene promjenjive kamatne stope iz razloga što je tuženik, nakon zaključenja Ugovora o kreditu, jednostrano obračunavao visinu iznosa mjesečnih anuiteta primjenom promjenjive kamatne stope koje je tužitelj bio u obvezi podmirivati, a bez da je prethodno o tome obavijestio tužitelja.

1.4. Stoga, pozivom na čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku, tužitelj predlaže sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužitelj (po provedbi financijsko knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva kao i tijek pripadajuće zakonske kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenu kamatne stope, kao i isplatu iznosa po osnovi pretplate kamate, s pripadajućim zateznim kamatama koje će odrediti naknadno, uz naknadu parničnih troškova.

1.5. Podneskom od 15. siječnja 2026. tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, na način da zahtijeva isplatu iznosa od 3.791,06 EUR na ime pretplate kamate, s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa s dospijećem i zateznim kamatama, kao i troškovima parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući osnovu i visinu zahtjeva. U bitnom, ističe prigovor zastare, tvrdi da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema ugovoru o kreditu s obzirom na činjenicu da je kredit otplaćen i da obveznopravni odnos više ne postoji, te ističe da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena odredba pa stoga ni ništetna.

2.1. Ističe da se radi o nedopustivom tužbenom zahtjevu jer ne sadrži određen tužbeni zahtjev te smatra da nisu ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom članka 186. b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku te da za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva nije potrebno dostavljanje dokumentacije koju tužitelj predlaže, pa da zbog procesnih nedostataka tužbu treba odbaciti. Osporava da bi ugovorena odredba po ičemu bila ništetna te smatra da je pozivanje tužitelja na presude iz kolektivnog spora irelevantno i da se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda u okviru kolektivnog spora, i to jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na osnovni ugovor o kreditu. Dakle, smatra da činjenica pravomoćnosti presuda iz kolektivnog spora ne znači ipso iure da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne, već da su postupak kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač neovisni postupci, kao i da je potrebno uzeti sve okolnosti konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Ističe da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi valjana jer ista nije zabranjena ni protivna prisilnim propisima, te udovoljava uvjetima iz članka 84. ZZP/03 – jasna, lako razumljiva i uočljiva. Slijedom svega navedenog, u prvom redu predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu troškova postupka.

2.2 Podneskom od 20. veljače 2020. tuženik i dalje ostaje kod navoda kako je tužitelj imao mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu pri ugovaranju promjenjive kamatne stope, kao i uzeti kredit u drugoj valuti, međutim isti je svjesno preuzeo rizik povećanja kamatne stope, koja je prema ugovorenim parametrima mogla kasnije bit i manja, shvaćajući pri tome u potpunost značenje tako ugovorene stope. Isto tako, tužitelj je imao mogućnost odabrati i kredit kod neke druge banke ukoliko je smatrao da je isti povoljniji. Službenik banke je s tužiteljem u detalje dogovorio sve uvjete Ugovora o kreditu te prošao sve stavke prije same solemnizacije kod javnog bilježnika.

2.3. Podneskom od 19. srpnja 2022. tuženik obavještava sud da dostavlja dokumentaciju koju koju mu je sud naložio dostaviti u smislu odredbe članka 186. b. stavak 1. i 3. ZPP-a, radi čega sud nije razmatrao procesnopravne aspekte i prigovore tuženika o nedopustivosti tužbenog zahtjeva.

2.4. Podneskom od 2. veljače 2026. tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe u vidu smanjenja vrijednosti predmeta spora na 3.791,06 EUR iz podneska tužitelja od 15. siječnja 2026. (točka 1.5. obrazloženja). U odnosu na takve navode tuženika sud ističe kako predmetnom tužbom tužitelj nije potraživao isplatu iznosa od 30.000,00 kn pa da bi uređenje tužbe tijekom postupka na način da se traži isplata iznosa od 3.791,06 EUR predstavljalo djelomično povlačenje tužbe. Naime, predmetna tužba ima svojstvo tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP u kojoj zahtjev na isplatu nije određen već ga isti određuje sukladno nalazu i mišljenju vještaka na iznos od 3.791,06 EUR, a postupanje sukladno čl. 186.b st. 4. ZPP, što je i obveza tužitelja u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe, ne predstavlja smanjenje tužbenog zahtjeva i time djelomično povlačenje tužbe. Iznos od 30.000,00 kn koji je označen u tužbu, predstavlja vrijednost predmeta spora koju je tužitelj dužan odrediti sukladno čl. 186. ZPP te isto ne predstavlja iznos isplata kojeg se potražuje tužbom pa da bi se kasnije traženje iznosa od 3.791,06 EUR smatralo smanjenjem tužbenog zahtjeva i time djelomičnim povlačenjem tužbe.

3. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj 266-272/2005 od 23. kolovoza 2005. (stranica 4-13 spisa), zemljišnoknjižni izvadak od 8. kolovoza 2005. (str. 14-15 spisa), izvadak iz sudskog registra od 25. travnja 2001. (str. 16-18 spisa), smrtni list za BI (str.19 spisa), odgovor na prigovor od 16. travnja 2019. (str.20 spisa), sudsku praksu i članke dostavljene uz odgovor na tužbu i podneske tuženika (stranica 34-71, 79-95 spisa), Obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013. (str. 75, 146 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope od 9. rujna 2011., 5. studenog 2010., 22. prosinca 2008. (stranica 76-78, 117, 142, 145 spisa), izjava ĐIU (stranica 107-111, 157-161 spisa), otplatni plan (stranica 118, 139-141, 143-144, 148-151 spisa), pregled prometa za klijenta (stranica 119-133 spisa), specifikacija uplata (stranica 134-138 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pok. BI Općinskog suda u Dubrovniku od 11. srpnja 2007. poslovni broj O-478/07 (stranica 153-154 spisa), proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivanke Sušić (stranica 172-189 spisa) koja je usmeno iznijela nalaz i mišljenje (stranica 209 spisa) te je saslušao tužitelja (stranica 209-210 spisa).

3.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ĐIU i CI jer je tuženik odustao od tih dokaznih prijedloga.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su prednici stranaka sklopili dana 23. kolovoza 2005. Ugovor o kreditu br. 266-272/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je 25. kolovoza 2005. potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Anđelka Stanića pod posl. br. OU 737/2005, a temeljem kojeg je predniku tužiteljice odobren stambeni kredit u iznosu od 121.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe Adria Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita ( u tekstu: Ugovor o kreditu), da je tužiteljica nasljednica pok. BI – korisnika kredita iz Ugovora o kreditu, da je člankom 6. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da se člankom 2. Ugovora o kreditu otplata kredita veže uz tečaj CHF, da je ugovorena otplata kredita u razdoblju do 31. kolovoza 2005., da je tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita – pok. BI preuzela obvezu i u cijelosti otplatila kredit i da su anuiteti tijekom otplate kredita rasli zbog promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora o kreditu.

5.1. Sporno je, primjenjivost odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, ništetnost odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi, je li osnovan prigovor zastare, visina potraživanja, dospijeće zakonskih zateznih kamata na iznose pretplata kredita.

6. Odredbom članka 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, 125/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je prednik tužitelja isti sklopio kao fizička osoba, a iz iskaza tužiteljice da je sklopljen za potrebe kupnje stana u kojem stanuje i da u trenutku sklapanja ugovora o kredit ni prednik tužiteljice ni tužiteljica nisu imali obrt ili trgovačko društvo, pri čemu treba dodati da tuženik nije ni osporavao status tužitelja kao potrošača.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

7.1. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

7.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

8. Iz sadržaja ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na, između ostalog, i ovdje tuženika, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se tužiteljica sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku u kojem je utvrđeno da su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu primjeni na ovaj način ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-a i promjenjivu kamatnu stopu.

9. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužiteljica zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da joj se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

11. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

12. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

13. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristala platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristala da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobila jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tuženik i sam tvrdi da je u pogledu procjene rizika tečaja i kretanja kamatnih stopa stručnija od tužiteljice jer je banka, time financijska ustanova kojoj je kreditiranje potrošača profesionalna djelatnost, pa je isti mogla i shvatiti znatne rizike vezivanja otplate kredita uz tečaj do tada strane valute u financijskom poslovanju u Republici Hrvatskoj, te informirano pristati na iste, no tužiteljica kao nestručni potrošač zasigurno nije bila u istovjetnom položaju, dapače ista je kao osoba koja živi u [adresa] u kojoj je platežno sredstvo bila kuna, mogla samo jasno i potpuno razumjeti te valjano pristati da primi i vrati dug u kunama, i to prema stanju koje je postojalo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dakle prema iznosu kuna koji je dobila te iznosu kunu koji je odgovarao iznosu navedenom kao vrijednosti anuiteta kredita. Da bi kao potrošač bila svjesna rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istoj bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženica) tvrdi da nije niti mogla znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužiteljici isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristala, očito isključivo na njenu štetu.

14. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

14.1. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

14.2. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze (odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka CI i ĐIU) kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. Tužiteljica je saslušana kao parnična stranka iskazala da su ona i njezin pok suprug sklopili ugovor o kreditu s tuženikom. Njezin suprug je bio korisnik kredita a ona je bila sudužnik. Sjeća se da se u to vrijeme reklamirao kredit u CHF kao najpovoljniji s niskom kamatom, a nitko nije objašnjavao ni upozoravao na mogućnost raste kamatne stope i tečaja. Njezin suprug je poginuo godinu dana nakon sklapanja ugovora o kreditu, a ona je ostala sama s troje male djece i s kreditom koji je s vremenom sve više rastao. Sjeća se da je početna rata kredita bila oko 3.500,00 kuna, a u konačnici je narasla na iznos od 9.900,00 kuna. Još uvijek ima traume od situacije u kojoj se zatekla. Kredit su podigli u svrhu adaptacije kuće u kojoj i danas stanuje. Kada ju se pita je li se o uvjetima kredita raspitivala samo kod tuženika, odgovara da su načelno gledali i informirali se uvjetima kreditiranja i da je u to vrijeme kredit u CHF plasiran kao najpovoljniji, te su kod tuženika uzeli kredit. Iskombinirali su da bi im mjesečna visina rate u CHF bila najpovoljnija. Ne sjeća se je li im nuđen kredit vezan za drugu valutu, a čini joj se da je postojala mogućnost da se uzme kunski kredit. Međutim, rečeno im je da je kredit u CHF najpovoljniji, a pri tome ih nisu informirali ni objasnili opasnost od rasta tečaja i mogućnosti promjene kamatne stope. Nisu imali mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu. U banci im nitko nije objasnio značenje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ništa im nije pojašnjeno i prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika. Pročitali su ugovor o kreditu i razumjeli ga u osnovnim odredbama, osobito da im je kamata povoljna a na kraju je bilo suprotno. Na upit zam. pun. tuženika je li u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imala u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, odgovara da nije, a na upit suda odgovara da ni njezin pok suprug nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo. Na daljnji upit je li joj poznato značenje pojmova tečaj, te razlika fiksne i promjenjive kamatne stope, odgovara da jest, te da fiksna kamata znači da je kamata jednaka kroz cijelo razdoblje otplate kredita, a promjenjiva kamatna stopa se može mijenjati "gore, dole".

16. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je prednik tužiteljice ni tužiteljica kao potrošač u konkretnim okolnostima bio upoznat s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njegova situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te odlučio kao u točki I. izreke presude.

17. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tuženik nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

17.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Neosnovan je i prigovor tuženika prekluzije. Iako je kredit u cijelosti otplaćen, tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi te isplatu iznosa koje je tuženik neosnovano stekao. Naime, odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

19.3. S obzirom da je tužba podnesena dana 7. lipnja 2019. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu po presudi Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/2012 koja se odnosi na promjenu kamatne stope koja je postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe protekao nije opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

20. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta, i to u visini razlike između iznosa kamate naplaćene tužitelju po predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 4,6 % godišnje.

21. Na okolnost utvrđenja visine novčane tražbine, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ivanki Sušić sa zadatkom u kojem će utvrditi kolika je razlika, prikazana u valuti EUR, između iznosa kamate naplaćene tužitelju po Ugovoru o kreditu br. 266-272/2005 sklopljenog 23. kolovoza 2005. i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u otplatnom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 4,6 % dekurzivno godišnje, te u nalazu prikazati i datume (unutar svakog mjeseca) kada je izvršeno plaćanje anuiteta kredita.

22. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ivanke Sušić proizlazi da je razlika prikazana u valuti EUR između iznosa kamate naplaćene tužitelju po Ugovoru o kreditu br. 266-272/2005 sklopljenog 23. kolovoza 2005.g. i iznosa kamate koji bi istom bili naplaćeni da je tuženik kamatu u obračunskom razdoblju obračunavao primjenom kamatne stope od 4,6% dekurzivno godišnje, i prikazani datumi unutar svakog mjeseca) kada je izvršeno plaćanje anuiteta kredita., prikazano je na stranicama ovog vještva od stanice br. 3. do str. 17, i iznosi 3.791,06 eura. Vještakinja Ivanka Sušić je na ročištu od 10.ožujka 2026. usmeno iznijela nalaz i mišljenje.

22.1. Na nalaz i mišljenje sudske vještakinje tužitelj nije imao primjedbi te je podneskom od 15. siječnja 2026. uredio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te potražuje isplatu kako je navedeno pod točkom 1.5. obrazloženja.

22.2. Tuženik nije imao prigovora ni primjedbi na matematički izračun u nalazu i mišljenju vještakinje. Preostali prigovori tuženika izneseni u podnesku od 26. veljače 2026. su po mišljenju ovog suda pravne naravi, i to da je vještaku dan pogrešan zadatak, obzirom prema mišljenju tuženika vještak bi trebao usporediti visinu referentne kamatne stope HNB s visinom kamatne stope koju je tuženik jednostrano mijenjao.

23. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje Ivanke Sušić, koji nalaz sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan i stručan, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju iznos od 3.791,06 EUR na ime razlike između iznosa naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u utuženom razdoblju i iznosa koji bi mu bili naplaćeni da je tuženik kamatu u tom razdoblju obračunavao primjenom početno ugovorena kamatne stope. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na uplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužiteljima pravo na iste. Iz prometa po kreditu (specifikacija uplate) su razvidni datumi uplate te da je tužitelji redovito po dospijeću plaćao anuitete. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

24. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).

25.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 6. srpnja 2022., 13. rujna 2022., 10. ožujka 2026. (Tbr.9.t.1.) svako po 100 bodova, sastav podneska od 15. siječnja 2026. (Tbr.8.t.1.) 100 bodova, ukupno 500 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.250,00 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR-a, što konačno daje iznos od 1.648,17 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu. Zatraženi trošak zastupanja na ročištu od 1. listopada 2020. nije priznat jer tog dana u ovoj pravnoj stvari nije ni zakazano ni održano ročište.

25.2 Stoga je tužitelju priznat iznos od 1.648,17 EUR-a te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Ana Srhoj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika