Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-290/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Niki Grospić Ivasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataliji Jančevski, odvjetnici u Virovitici, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-4/2022-30 od 20. prosinca 2024., dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj P-4/2022- 30 od 20. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika Addiko bank d.d. za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

- nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 712,58 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.074,71 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 21. prosinca 2024. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista preinači na način da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka prihvati u cijelosti, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i da mu se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 312,50 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 3. rujna 2024. (list 356-358 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju Tonke Vulić, stalnog sudskog vještaka financijsko–knjigovodstvene struke od 23. srpnja 2024. (list 328-336 spisa), da mu tuženik isplati iznos od 712,58 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.149,71 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

4.2. Tužitelj navedeni iznos glavnice potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi čl. 323. st. 1. ZOO–a, do kojeg je došlo jer je tužitelj na temelju Ugovora o nenamjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita] koji je 14. lipnja 2005. sklopio sa Slavonskom bankom d.d., kao pravnim prednikom Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. i Addiko Bank d.d. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), otplaćivao mjesečne anuitete uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima (CHF), a koja odredba je, prema mišljenju tužitelja, ništetna.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju tuženik upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka utvrdio u bitnom:

- da je Ugovorom o kreditu ugovoreno:

- da se banka obvezuje tužitelju, kao korisniku kredita, staviti na raspolaganje iznos od 19.000,00 CHF–a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao nenamjenski kredit, a da je rok vraćanja 72 mjeseca,

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a da se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije dospijeća,

- da se kamate obračunavaju u CHF–u, a da se naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan plaćanja,

- da je kamatna stopa promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke,

- da je uvidom u izvadak iz sudskog registra utvrđeno da je tuženiku Addiko Bank d.d. pripojena Slavonska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], i to na temelju Odluke glavne skupštine Slavonske banke d.d. od 19. lipnja 2008. te Odluke glavne skupštine Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba od 19. lipnja 2008. kojima se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju, a nakon upisa povećanja temeljnog kapitala radi provedbe pripajanja, na temelju Odluke izvanredne glavne skupštine Hypo-Alpe-

Adria-Bank d.d. od 29. siječnja 2009.,

- da je tužitelj, saslušan na ročištu od 9. prosinca 2024. (list 372 spisa), iskazao:

- da je tužitelj pred javnim bilježnikom Ugovor o kreditu samo potpisao i da javni bilježnik nije ulazio u sadržaj Ugovora o kreditu,

- da prilikom razgovora oko podizanja kredita tužitelj nije mogao utjecati na kamatu, a niti na izbor kredita jer je to bila jedina opcija, odnosno da je kredit bio po sistemu ''uzmi ili ostavi'',

- da tužitelja nitko nije upozorio da može doći do tako velikog rasta tečaja švicarskog franka, odnosno da se o valutnoj klauzuli nije posebno razgovaralo,

- da je kredit iskoristio za kupovinu novog osobnog automobila za osobne potrebe,

- da je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe iz čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03),

- da je nakon sklapanja Ugovora o kreditu kod Trgovačkog suda u Zagrebu pokrenut spor radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, i to po tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika osam banaka, među kojima je kao 5. tuženica bila Hypo – Alpe – Adria Bank d.d., kao pravna prednica tuženika,

- da je u tome postupku donesena presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je, između ostalog, utvrđeno da je 5. tuženica Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 5. tuženica Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 5. tuženice Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke,

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske povodom žalbi tuženika protiv navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donio presudu poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je presudu Trgovačkog suda u Zagrebu preinačio, između ostalog, u dijelu koji se odnosi na 5. tuženicu Hypo – Alpe – Adria Bank d.d., na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je 5. tuženica Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo,

- da je odbijena žalba 5. tuženice Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. kao neosnovana i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da je 5. tuženica Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna,

- da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u kolektivnom sporu pravomoćno odlučeno da je Hypo – Alpe – Adria Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna, dok je pravomoćno utvrđeno da nije ništetna valutna klauzula vezana za CHF,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o reviziji tužitelja i revizijama 1.– 7. tuženika protiv presude i rješenja Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., donio odluku broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je revizija 1. –7. tuženika odbijena kao neosnovana, kao i revizija tužitelja,

- da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluke kojima je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, nakon čega je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio kao neosnovanu žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je 5. tuženica Addiko Bank d.d. (ranije Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. i Slavonska banka d.d.) od 1. lipnja 2004. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom podnesene revizije donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđeno da su banke, među kojima je i Addiko Bank d.d., u potrošačkim ugovorima tijekom 2004. pa do 2008. koristile nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je, s obzirom na to da su u kolektivnom sporu razmatrane činjenične okolnosti uz koje je Slavonska banka d.d., kao pravni prednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. i Addiko Bank d.d., sklapala ugovore o kreditu u razdoblju od 1. lipnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., u okviru kojega je sklopljen i Ugovor o kreditu, sud vezan presudama iz kolektivnog spora.

- da su, sukladno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj 26 P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2018-10 od 14. lipnja 2018. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jer se o istima nije pregovaralo,

- da je odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO–a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da se, ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje,

- da je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. travnja 2012. na temelju odredbe iz čl. 241. ZOO–a prekinuta zastara predmetne tražbine te rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tome predmetu, odnosno danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF,

- da od 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovome predmetu (4. siječnja 2022.) u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za CHF nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO–a, u kojem zastarijevaju tražbine restitucijskog zahtjeva temeljene na odredbama stjecaja bez osnove, slijedom čega je prigovor zastare koji je istaknut od strane tuženika, neosnovan,

- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko vještačenje te da je vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju od 23. srpnja 2024. naveo u bitnom da je tužitelj u razdoblju od 20. rujna 2005. pa do 1. srpnja 2011. uplatio više tuženiku, odnosno preplatio ukupan iznos od 712,58 EUR–a, a sukladno kojem je tužitelj podneskom od 3. rujna 2024. konačno postavio tužbeni zahtjev.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužitelj osnovano od tuženika potražuje iznos od 712,58 EUR–a, s obzirom na to da su odredbe Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF–u, odnosno u kojem je glavnica vezana za valutu CHF–a, ništetne, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je nepoštene stekao na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja, sve u smislu odredaba iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO–a, u svezi čl. 29. st. 2. ZOO–a.

9. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke pobijane presude), u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe ZZP/03 i ZOO–a.

10. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud prilikom donošenja (pobijane) presude u tome dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom sljedeće:

- da tužitelj nije imao pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare neosnovan,

- da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF–u ništetne.

11.1. Pri tome valja dodati i da je prvostupanjski sud, suprotno mišljenju tuženika, pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa pa da tužitelju zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa, sve sukladno odredbi iz čl. 1115. ZOO–a kojom je propisano da se, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.2. Naime, tuženik je svakako nepošteni stjecatelj predmetnog iznosa od 712,58 EUR–a, odnosno pojedinačnih mjesečnih iznosa od kojih se konkretan iznos sastoji, budući da je tuženiku, kao banci, moralo biti poznato da je odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), nepoštena i, samim time, ništetna.

12.1. Nadalje, odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka, sadržana pod točkom II. izreke (pobijane) presude, a kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.074,71 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 21. prosinca 2024. pa do isplate, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i 4., Tbr. 9. t. 1. i 2., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18), Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj 53/19 i 92/21) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

12.2.1. Iako tuženik smatra da se na sve parnične radnje koje su tijekom prvostupanjskog postupka poduzete od strane odvjetnika primjenjuje vrijednost boda koja je vrijedila u trenutku poduzimanja pojedine radnje, i to na radnje koje su poduzete do 4. studenog 2022. vrijednost boda u iznosu od 1,33 EUR–a, a na radnje koje su poduzete od 5. studenog 2022., kada je stupila na snagu Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 126/22), pa nadalje vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR–a, istom valja ukazati da je odredbom iz Tbr. 52. t. 3. Tarife propisano da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

12.2.2. Kako u vrijeme donošenja odluke o trošku parničnog postupka u ovom predmetu (20. prosinca 2024.) više nije bila na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na temelju koje se kao vrijednost boda primjenjivao iznos od 1,33 EUR–a, već Tarifa na temelju koje se kao vrijednost boda primjenjuje iznos od 2,00 EUR–a, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je na trošak parničnog postupka koji je tužitelju nastao zastupanjem po odvjetniku kao vrijednost boda primijenio upravo iznos od 2,00 EUR–a.

12.3. Ovdje valja napomenuti da je tužitelj, suprotno mišljenju tuženika, sa svojim konačno postavljenim zahtjevom u pogledu glavne stvari uspio u cijelosti, odnosno u omjeru od 100%, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP–a.

12.4. Tuženik nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP–a.

13.1. Na kraju valja reći i da ovaj drugostupanjski sud nije razmatrao preostale žalbene navode tuženika u kojima on u bitnom ističe:

- da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužitelj nije bio informiran o svim značajkama Ugovora o kreditu,

- da prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja iznosa koji je tuženik dužan vratiti tužitelju nije uzeo u obzir negativnu razliku vrijednosti valutnog tečaja,

- da prvostupanjski sud nije ocijenio nalaz i mišljenje vještaka u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a,

- da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je odbio tuženikov prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika i saslušanjem djelatnice tuženika FĆ,

- da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe do kojeg je došlo tužiteljevim podneskom od 3. rujna 2024.,

a koji upućuju na to da bi činjenično stanje u ovom predmetu bilo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, kao i da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a.

13.2. Naime, u ovom je predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. ZPP–a, riječ o sporu male vrijednosti pa se prvostupanjska presuda sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. ZPP–a ne može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP–a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a (osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP–a) te pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

15. Tuženik nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspio, tako da je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Nika Grospić Ivasović