Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1247/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu tog suda Jasenki Grgić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, protiv tužene REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-961/2024-7 od 22. siječnja 2026., dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-961/2024- 7 od 22. siječnja 2026. i sudi:

"Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 58,10 EUR-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak sastava žalbe u iznosu od 62,50 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 75,00 EUR sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 10. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 58,10 EUR-a sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/2023 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu, a podredno istu ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje te traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe članka 458. ZPP-a, u kojem se presuda, prema članku 467. stavak 1. ZPP-a, može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a (osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije došlo do koje od bitnih povreda odredaba postupka na koje, sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

6. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 345,29 eura za dan 6. listopada 2012. proveden u pritvoru / istražnom zatvoru (od ukupno provedenih 1240 dana) sa zateznim kamatama. Tužitelj potražuje naknadu štete zbog neopravdane osude primjenom članka 480. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06, dalje: ZKP/97.), a s obzirom na to da je pravomoćno oslobođen optužbe za kazneno djelo.

8. U predmetnom postupku nije sporno:

- da je tužitelj u predmetu Županijskog suda u Splitu poslovni broj K-13/18 bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona/97.

- da je tužitelj bio pritvoru, odnosno istražnom zatvoru u periodu od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, broj: K-13/18 od 16. listopada 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe

- da je tužitelj odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio u siječnju 2020.,

- da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske,

- da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru,

- da tužitelj nije pristao na ponuđeni iznos,

- da je tužitelj tužbu u predmetnom postupku podnio 27. ožujka 2024.

9. Sud prvog stupnja otklanja prigovor zastare kao neosnovan smatrajući da je tužba podnesena u trogodišnjem zastarnom roku, da je 10. travnja 2020., kad je tužitelj Ministarstvu pravosuđa podnio zahtjev za naknadu štete došlo do zastoja zastare koji je zastoj trajao do očitovanja Ministarstva dopisom od 2. veljače 2023., a da je ujedno, iz očitovanja od 2. veljače 2023. jasno da je dug priznat pa bi onda zastara počela iznova teći, pa da u tom slučaju pogotovo prigovor zastare od strane tuženika ne bi bio osnovan.

10. Nadalje, sud prihvaća iskaze tužitelja (u predmetima Pn-321/23 i Pn-269/23) kao uvjerljive i logične, smatra da je očito da neosnovano lišenje slobode u ovakvim okolnostima, i uopće lišavanje slobode, donosi osobi lišenoj slobode, tek kasnije oslobođenoj optužbe presudom suda, težak nemir, probleme, duševne i fizičke patnje, što sve skupa predstavlja osnov za dosuđenje naknade neimovinske štete tužitelju. Temeljem svih izvedenih dokaza sud utvrđuje da je tužitelj pretrpio veliku štetu dugim i neosnovanim lišenjem slobode u uvjetima u kakvima je to lišenje slobode provođeno, s obzirom na sve okolnosti predmetnog slučaja, okolnost da je tužitelj oslobođen optužbe za kazneno djelo ubojstva vlastite majke, da je u pritvoru odnosno istražnom zatvoru proveo ukupno 1240 dana. Konačno, sud zaključuje da tužitelju za jedan dan neosnovanog lišenja slobode za koji tužitelj u ovom predmetu zahtijeva naknadu štete pripada iznos od 75,00 EUR-a, što predstavlja pravičnu novčanu naknadu za dan lišenja slobode u kojem iznosu sud prihvaća tužbeni zahtjev, dok u odnosu na preostali dio, tužbeni zahtjev odbija.

11. U žalbenom postupku je sporno, a što je bilo sporno i tijekom prvostupanjskog postupka, je li nastupila zastara potraživanja i time osnovanost tužbenog zahtjeva te odluka o troškovima postupka.

12. Ocjenjujući prigovor zastare kao neosnovan, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo.

13. U odnosu na pitanje zastare u predmetnom postupku, mjerodavne su sljedeće zakonske odredbe.

14. U skladu s člankom 14. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/2008, 76/2009, 80/2011, 91/2012, 143/2012, 56/2013, 145/2013, 152/2014, 70/2017, 126/2019, 126/2019, 80/2022, 36/2024, 72/2025, dalje: ZKP/08), osoba koja je neosnovano uhićena ima, među ostalim, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna.

14.1. Prema članku 573. ZKP-a, stupanjem na snagu ZKP/08 prestaje važiti ZKP/97.), osim, među ostalim, odredbi glave XXX. ZKP/97 (Postupak za naknadu štete i ostvarivanje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba) koje se primjenjuju jer posebni zakon nije donesen. Prema članku 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a pravomoćnom je presudom oslobođena optužbe.

14.2. Pravo na naknadu štete u skladu s člankom 477. stavak 1. ZKP/97 zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda. Prema članku 477. stavak 2. ZKP/97, prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade.

14.3. Prema članku 478. stavak 1. ZKP/97, ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignuta nagodba samo o dijelu zahtjeva, oštećenik može tužbu podnijeti glede ostatka zahtjeva, dok prema stavku 2. tog članka, dok traje taj postupak (po zahtjevu za naknadu štete pred Ministarstvom pravosuđa), ne teče zastara, što je, s obzirom na očitu omašku zakonodavca i pozivanje na članak 481. ZKP/97, dodatno obrazloženo odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Rev-1709/2014-2 od 17. srpnja 2019.

15. U predmetnom postupku nije sporno da je tužitelj pravomoćno oslobođen optužbe kad je drugostupanjskom odlukom VSRH, broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019. potvrđena prvostupanjska oslobađajuća presuda, kao i to da je navedenu drugostupanjsku odluku tužitelj zaprimio u siječnju 2020. Dakle, u smislu odredbe članka 477. stavak 1. ZKP/97, zastara prava na naknadu štete počela je teći 9. siječnja 2020.

16. Nadalje, slijedom prethodno citiranih odredbi, očito je da je odštetni zahtjev podnesen nadležnom ministarstvu unutar zastarnog roka te je isti imao za posljedicu zastoj zastarijevanja, u smislu odredbe 478. stavak 2. ZKP/97. Zbog toga je, 10. travnja 2020. u skladu s tim propisom nastupio zastoj zastare, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

17. Međutim, zaključak suda da je, nakon što je tužitelj obaviješten od strane nadležnog Ministarstva da je njegov zahtjev osnovan (dopisom Ministarstva od 2. veljače 2023.), ponovno počela teći zastara, odnosno da je zastoj zastare trajao od obraćanja Ministarstvu 10. travnja 2020., kad je tužitelj podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete, pa do dopisa Ministarstva od 2. veljače 2023., nije osnovan.

18. Naime, utjecaj zastoja zastare definiran je člankom 238. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) prema kojem, ako zastara nije mogla početi teći zbog nekoga zakonskog uzroka, ona počinje teći kad taj uzrok prestane, a prema stavku 2. istog članka, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Odredbama članaka 235.-239. ZOO-a, propisani su pojedini slučajevi kad zastara ne teče, i to primjerice, između osoba koje se nalaze u određenim odnosima zbog kojih nije životno očekivati pokretanje postupaka (npr. za tražbine između bračnih drugova ili osoba zaposlenih u tuđem kućanstvu prema poslodavcu), ili kad zbog nesavladivih prepreka nije moguće sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze. Dakle, sam smisao i svrha zastoja zastare je u činjenici da zbog određenih objektivnih ili subjektivnih okolnosti, nije moguće, ili pak životno očekivati, pokretanje spora radi ostvarenja tražbine.

19. U konkretnom slučaju, sukladno članku 478. ZKP/97, podnošenjem zahtjeva zastara je prestala teći, ali je taj zastoj zastare trajao tri mjeseca jer je odredbom istog članka, nakon proteka tromjesečnog, oštećenik ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete. Dakle, sama činjenica da u roku od tri mjeseca Ministarstvo pravosuđa nije dalo odgovor na podneseni zahtjev za naknadu štete, već je isti uslijedio dulje od dvije godine i devet mjeseci kasnije, ne može se tumačiti na način da je cijeli taj period trajao zastoj zastare, jer je tužitelj bio ovlašten, i imao mogućnost, podnijeti tužbu nakon proteka tri mjeseca. Kada bi se primijenilo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, u slučaju nedobivanja odgovora Ministarstva, zastara nikad ne bi nastavila teći pa onda nikad i ne bi mogla nastupiti, što nije prihvatljivo.

20. Sadržajno jednaku procesnu pretpostavku obraćanja prije podnošenja tužbe sadrži i ZPP, u odredbama članka 186.a, prema kojima se osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu (stavak 1.), podnošenjem zahtjeva iz stavka 1. zastarijevanje zastaje (stavak 2.), a ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

21. U vezi navedenih, a u ovom predmetu ekvivalentnih zakonskih odredbi, jasna je praksa sudova Republike Hrvatske, pa tako i VSRH koji je, primjerice, u odlukama broj Revr-1081/2013.-2 od 3. siječnja 2017. i broj Revr 1204/2015-2 od 11. srpnja 2017., obrazložio sljedeće:

„Odredba čl. 186.a st. 3. ZPP jasno propisuje da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja, a koje su posljedice zastoja na računanje rokova zastare odgovara citirana odredba čl. 238. st. 2. ZOO. Slijedom tih odredbi proizlazi da zastarijevanje koje je počelo teći prije nego je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji je zahtjev zaustavio daljnji tijek zastare, nastavilo je teći po proteku tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. (…) kako je podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu došlo do zastoja zastarijevanja, a taj zastoj je trajao tri mjeseca, u kojem je roku mogla biti donesena odluka o zahtjevu (čl. 186. st. 5. ZPP), a što nije učinjeno, rok od tri mjeseca treba pribrojiti navedenom roku od tri godine.“

22. Slijedom navedenog, a suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, u predmetnom postupku zastoj zastare trajao je tri mjeseca, počevši od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa.

23. Nadalje, sud prvog stupnja podredno zaključuje da je izjavom Ministarstva pravosuđa od 2. veljače 2023. priznat dug pa da bi svakako došlo do prekida zastare te bi zastara, prema članku 245. stavak 1. ZOO-a počela teći iznova, odnosno da i zbog navedenog razloga zastara utužene tražbine nije nastupila.

24. Međutim, u okolnostima predmetnog postupka, niti ovaj zaključak o priznanju duga i prekidu zastare nije osnovan.

25. U ovom postupku nije sporno da je Ministarstvo pravosuđa, na tužiteljev zahtjev za naknadu štete, dopisom od 10. travnja 2020., ponudilo tužitelju isplatiti iznos od 46.078,40 EUR radi povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode za svih 1240 dana koje je tužitelj proveo u istražnom zatvoru (niži iznos od onog kojeg je tužitelj zahtijevao), a tužitelj na ponudu po visini nije pristao te je stoga podnio ovu tužbu radi naknade štete.

26. Prvenstveno ovaj sud ističe da priznanje duga, u smislu čl. 240. ZOO-a, mora biti jasno i nedvosmisleno i u pogledu osnove i u pogledu visine, odnosno mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da priznaje dug, što podrazumijeva da iz priznanja mora biti jasno vidljivo o kojem je dugu riječ, visina duga i spremnost da se dug podmiri (tako i VSRH u odluci broj Rev-879/2023-2 od 29. svibnja 2024.).

27. Cijeneći utvrđene činjenice predmetnog postupka, prema stajalištu ovog suda navedeno očitovanje Ministarstva pravosuđa ne može se tumačiti kao priznanje duga iz članka 240. ZOO-a kojim se prekida zastarijevanje, već se radi o ponudi za sklapanje nagodbe iz članka 150. ZOO-a s ciljem da se spor riješi izvansudski, i to sukladno odredbama posebnog zakona, ZKP/97, a koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen.

28. Prema praksi VSRH izraženoj u odlukama Rev-724/2007-2 od 30. kolovoza 2008. te Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015., a u predmetima u kojima nisu prihvaćene ponude za sklapanje nagodbe u sporovima za naknadu štete od odgovornih osiguratelja, a u kojima je tužitelj (oštećenik) prije podnošenja tužbe odbio ponuđene iznose odštete, izraženo je sljedeće pravno shvaćanje: "Naime, priznanje duga u smislu čl. 387. st. 2. ZOO može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni odnos koju je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga u smislu citirane odredbe, pa prema tome nije došlo do prekida zastarijevanja."

29. S obzirom na to da su odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001., dalje: ZOO/1991) istovjetne odredbama članka 240. ZOO-a, navedeno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjivo je i za primjenu članka 240. ZOO-a, odnosno ovaj slučaj.

30. Jednako pravno shvaćanje je izraženo i u presudi ovoga suda u odluci Gž 6185/2018-3 od 26. veljače 2019.:

„Kako je nesporno da tužitelj nije potpisano navedeni Sporazuma o izvansudskoj nagodi, nagodba nikada nije niti sklopljena. Također se ističe da iz e- mail korespondencije između tužitelja i tuženika kojom tuženik poziva tužitelja da dostavi IBAN, ne proizlazi namjera tuženika da izvrši uplatu prije primitka potpisanog Sporazuma o izvansudskoj nagodi. Kako priznanje duga mora biti izričito i određeno tako da iz njega nedvojbeno proizlazi volja da se taj dug i podmiri, u konkretnom slučaju tuženik nije priznao dug nego je ponudio tužitelju izvansudsku nagodbu, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodbe se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom odnosu.“

31. U skladu s člankom 240. stavkom 2. važećeg ZOO-a, priznanje duga može se učiniti izjavom vjerovniku, ali i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Iz spisa ovog predmeta ne proizlazi da je tužena dala tužitelju izjavu o priznanju duga ili da je dug priznala davanjem otplate ni osiguranja ili plaćanjem kamate, a činjenica da je tužena priznala pravnu osnovanost zahtjeva nema značaj izjave o priznanju duga kojim se prekida zastara, već odgovor tužene kojim nudi niži iznos od zatraženog predstavlja samo ponudu za sklapanje izvansudske nagodbe, sukladno čl. 150. ZOO-a, a koja nagodba se temelji na uzajamnim popuštanjima radi prekida spora ili otklanjanja neizvjesnosti o nekom pravnom poslu.

32. Dakle, kako odgovor tužene koji je prethodio predmetnom postupku ne predstavlja priznanje duga, na izravan ili na posredan način, dopisom od 2. veljače 2023. nije došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka 240. ZOO-a te zastara nije mogla početi teći iznosa.

33. Sumirajući sve navedeno te cijeneći sve relevantne okolnosti, odnosno da je odluku Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., kojom je postala pravomoćna odluka kojom je oslobođen optužbe, tužitelj zaprimio u siječnju 2020., da je tužitelj 10. travnja 2020. podnio zahtjev za naknadu neimovinske štete Ministarstvu pravosuđa kada je nastupio zastoj zastare koji je trajao tri mjeseca, da je Ministarstvo dopisom od 2. veljače 2023. obavijestilo tužitelja da je zahtjev previsoko postavljen, da smatra pravičnom naknadu od 46.078,40 EUR te da tužitelj nije prihvatio navedeni prijedlog sporazuma te je tužbu u predmetnom postupku podnio 27. ožujka 2024., ovaj sud zaključuje da je u predmetnom postupku nastupila zastara.

34. Od zaprimanja odluke Vrhovnog suda broj: I Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., u siječnju 2020. do podnošenja tužbe u ovom postupku 27. ožujka 2024. proteklo je dulje od četiri godine, od kojeg se razdoblja oduzima tri mjeseca kad zastara nije tekla odnosno kad je trajao zastoj zastare, pa je jasno da je do podnošenja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok, propisan člankom 477. stavak 1. ZKP/97.

35. Kako je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo utvrditi da je prigovor zastare osnovan, a koji prigovor je tužena isticala tijekom cijelog prvostupanjskog te žalbenog postupka, prvostupanjska presuda se preinačava i tužbeni zahtjev odbija, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka te je primjenom članka 373. stavak 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom I izreke.

36. S obzirom na to da se pobijana odluka preinačava i tužbeni zahtjev u cijelosti odbija, tužena je u cijelosti uspjela u sporu te joj se stoga priznaju sljedeći troškovi.

37. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023, dalje: Tarifa) i postavljenom zahtjevu na ročištu (list 24. spisa), a prema vrijednosti predmeta spora, tuženoj se priznaju troškovi sastava odgovora na tužbu 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife) te pristupa jednom ročištu od 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife), odnosno ukupno 200,00 eura. Primjenom članka 151. stavak 3. ZPP-a, tužitelju se priznaju i zakonske zatezne kamate na trošak od dana donošenja ove odluke, a visina istih je određena primjenom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

38. Stoga je, primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom II. izreke.

39. Tužena potražuje i trošak sastava odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora. Međutim, nije sporno da je taj odgovor dan od strane Ministarstva (dopis od 2. veljače 2023.), a ne od strane državnog odvjetništva, a ujedno isti nije priložen spisu. Prema članku 163. stavak 1. ZPP-a, odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo, a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku. Kako tuženik nije dokazao da bi se radilo o zastupanju tužene po državnom odvjetništvu, zahtjev za naknadu navedenog troška nije osnovan.

40. S obzirom na to da je žalba tužene osnovana u cijelosti (u dijelu u kojem tužena pobija odluku o glavnoj stvari) tužena ima pravo na trošak sastava iste sukladno Tbr. 10/1 Tarife (Tbr.7/1 uvećano za 25%) od 62,50 bodova, odnosno 125,00 eura. Međutim, kako je tužena postavila zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 62,50 eura, a sud u skladu s odredbom članka 164. stavak 1. ZPP-a, o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, tuženoj se priznaju troškovi postupka u iznosu od 62,50 eura.

41. Slijedom navedenog, primjenom članka 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom III. izreke.

U Zagrebu 26. ožujka 2026.

Sudac:

Jasenka Grgić