Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-555/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras- Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić i Toš d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj 104 P- 397/2021-36 od 14. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj 104 P-397/2021-36 od 14. srpnja 2023. pod točki I. izreke i u točki III. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,80 eura sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje citirana prvostupanjska presuda u točci III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 55,67 eura sa zateznim kamatama na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu tog troška.

III. Dužan je tužitelj isplatiti tuženiku trošak revizijskog postupka u iznosu od 861,35 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 6.051,26 eura s kamatama kako je to pobliže naznačeno u točci I. izreke s pripadajućim kamatama dok je za više zatraženo tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Na ime troškova postupka sud je naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 1.931,47 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude odnosno od 14. srpnja 2023. do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu, kao i zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u cijelost, odbijaju kao neosnovan.

2. Protiv točke I. i III. ove presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđeni člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje u tekstu: ZPP).

Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a.

7. Isto tako nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

8. Tuženik je u žalbi podnio zahtjev za izuzeće sudaca ovog suda navodeći: …ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u toč. II. ove žalbe, ovaj dio žalbe treba smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a u vezi odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, podredno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a uređujući sudac u tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću". Glede istoga za navesti je kako ZPP ne poznaje uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće. U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca, niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, radi čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti.

9. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja utvrđuje:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 18. veljače 2008. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 32.304,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj s rokom vraćanja od 84 mjeseci;

-da je namjena kredita stambeni kredit za kupnju nekretnine (članak 3. Ugovora o kreditu);

- da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno kako slijedi: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dana odobrenja žiro-računa Banke.";

- da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen;

- da je iz sadržaja spisu priležećeg Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru, što među strankama nije ni sporno;

- da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe, jer je Ugovor o ustupu tražbine od 11. lipnja 2019. sklopljen između tužitelja i društva INKASO.HR d.o.o,.naknadno 15. veljače 2021. sporazumno raskinut i istim utvrđeno da tužitelj ponovo postaje nositelj novčane tražbine po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi

Ugovora o kreditu (članak 2. Ugovora);

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite prava i interesa potrošača korisnika kredita u CHF pod posl.br. Rev-2221/2018 presudom od 3. rujna 2019. odlučivao o reviziji sedam banaka među kojima je bila i tužena izjavljene protiv presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1402/12 od 4. srpnja 2013. u toč. 1.,2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su banke među kojima je i tužena u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09- dalje: ZZP), te je odlučio da se revizije odbijaju kao neosnovane. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda

RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.;

- da je u presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH, utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81.,čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP.

- da prema članku 502. c ZPP-a se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi;

- da na temelju izvedenih dokaza nije utvrđeno da se na konkretan Ugovor o kreditu ne primjenjuju učinci zaštite iz kolektivnog spora;

- da je tužitelj navedeni ugovor zaključio kao fizička osoba, za osobne potrebe (kupnja stana) pa se radi o potrošačkom ugovoru;

- da nije utvrđeno da se je o odredbama Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru ;

- da je svjedok LR, djelatnica banke u vrijeme zaključenja ugovora, iskazala da klijentima nisu pojašnjavali razlike u ugovaranju kredita vezano za valutu EUR u odnosu na valutu CHF kao niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF kao što čini u odnosu na EUR, i za konkretan ugovor svjedokinja da nije imala saznanja o čemu je tužitelj informiran ;

- da tužitelju kao prosječnom potrošaču, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima i da tužitelj kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao procijeniti ekonomsko značenje posljedica koje za njega proizlaze iz takve ugovorne odredbe, a što da proizlazi i iz iskaza tužitelja;

- da su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku;

- da Javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru;

- da je provedenim vještačenjem utvrđena visinu preplate s osnova promjene početnog tečaja CHF važećeg na dan korištenja (isplate) kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedinog anuiteta prikaznu u stupcu 11. Tablice 4. Nalaza;

- da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu članka 241. ZOO-a i da je nakon prekida zastara počela ponovno teći te e da predmetna tražbina nije zastarjela.

11. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 18. veljače 2008. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužiteljici isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 438,14 eura/3.301,18 kuna, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članaka 323., 1111. i 1115. ZOO-a, otklonivši osnovanost prigovora zastare pozivom na odredbu članka 225. ZOO-a.

12. Postupajući po žalbi tuženika na navedenu odluku ovaj drugostupanjski sud je potvrdio presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, poslovni broj 104 P-397/2021 od 14. srpnja 2023. u dijelu pod točkama I. i III. izreke ( presuda Gž- 632/2024-3 od 15. ožujka 2024., a odlučujući po reviziji tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo drugostupanjsku odluku (rješenje Rev-1131/2025-2 od 3. prosinca 2025.) i predmet vratio ovom sudu na ponovno odlučivanje.

13. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i članka 118.. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15. -dalje: ZZP/14), te članka 502.c ZPP-a.

14. Odredbom članka 118. ZZP/14,koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a članka 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Tako u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

15. Kako je ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u razdoblju na koji se odnose citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, to je pravilan stav prvostupanjskog suda da se temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a tužitelj ima pravo pozivati na pravna utvrđenja iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Tuženik u postupku i prema ocjeni ovog suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U ovom postupku pored tužitelja saslušan je i svjedok LR koja je iskazivala općenito, nije se sjećala što je konkretno nuđeno tužitelju, a na upit suda da li je tužitelju pojašnjenja razlika i rizici zaključenja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezano za CHF u odnosu na EUR i da li je tužitelju pojašnjeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što čini u odnosu na EUR svjedokinja je navela kako je svim klijentima pojašnjeno samo značenje valutne klauzule i da su im danim letci koji objašnjavaju taj pojam, a iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije rečeno da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini u odnosu na EUR i iz istog iskaza se ne može zaključiti da je bilo upoznat sa svim parametrima i kriterijima zbog kojih može doći do promjene kamatne stope tijekom ugovornog odnosa, niti da je upozoren na rizik zaključenja ugovora u kojem je glavnica vezana uz CHF. U odnosu na pozivanje tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute. Isto tako po tuženiku priložena izjava GR, koja je u sporno vrijeme, kako se navodi u Izjavi bila v.d. direktora Direkcije podrške u prodaji te nadležna za upravljanje proizvodima, nije od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari budući ni ovaj dokaz sam za sebe ne ukazuje da je zaista u konkretnom slučaju zaposlenik banke/osobni bankar u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao konkretne obavijesti tužiteljici.

16. Glede valutne klauzule za istaknuti je da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač mora tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora bila adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

17. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Č i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

18. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja iz razloga kako je to detaljno obrazloženo u točki 8. obrazloženja prvostupanjske presude, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pa radi nepotrebnog ponavljanja u tom dijelu upućuje na razloge prvostupanjskog rješenja. Odredbe članka 368. ZOO-a nisu prisilne naravi, pa nema zapreke da ugovorne stranke sporazumno urede svoj odnos koji nastaje kao posljedica raskida ugovora. Stranke mogu i unaprijed ugovoriti posljedice koje će nastati u slučaju raskida ugovora odnosno ugovoriti drukčije učinke raskida ugovora od onih predviđenih zakonom. Takva ugovorna odredba važi i nakon raskida ugovora jer je i unesena u ugovor zbog toga (Tako i revizijski sud u odluci broj Rev -1625/09 od 21. ožujka 2012.). Predmetnim raskidom ugovora o ustupu ugovoreno je da će ovdje tužitelj kao ustupatelj u slučaju uspjeha i naplate u sudskom postupku po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu vratiti primatelju ( Inkaso.hr d.o.o.) glavnicu naknade bez zakonske zatezne kamate koji je primio po ugovoru o ustupu tražbine. Slijedom navedenog jasno proizlazi da nikakve zapreke ugovaranju navedenog raskida nije bilo i tuženik ne može tvrditi da se radilo o simuliranom pravnom poslu obzirom da akteri navedenog raskida moguu govoriti što god žele, pa se čak i odreći onoga što su međusobno dali prilikom sklapanja ugovora koji se naknadno raskida. Radi se isključivo o volji ugovornih stranaka i tuženik kao treća osoba na to ne može ni na koji način utjecati niti tvrditi da stranke to ne mogu ugovoriti. Raskid ugovora o ustupu je valjan pravni posao, a njegovim sklapanjem je potraživanje prema tuženiku vraćeno tužitelju. U trenutku podnošenja tužbe tužitelj je dakle bio aktivno legitimiran za vođenje ovoga postupka.

19. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naznačenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

20. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, za navesti je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

21. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 15. ožujka 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru te novčane tražbine.

22. Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.), savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

23. Pravilno je prvostupanjski sud o troškovima postupka tužitelja odlučio pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22- dalje: Tarifa ). Prvostupanjski je sud pravilno odmjerio tužiteljici troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 55,67eura jer se to odnosi na pristojbu tužbe podnesene 15. ožujka 2021. i kada nije bio na snazi Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23, dalje u tekstu: ZSP/23, stupio na snagu 20. svibnja 2023.) kojim je u članku 11. stavku 1. točki 20. propisano da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, dok je prijelaznim i završnim odredbama, odnosno člankom 37. ZSP/23 određeno da se pristojbena obveza nastala do dana stupanja na snagu ZSP/23 plaća po Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 74/95, 57/96, 138/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15), a člankom 4. ZSP-a propisano je kada dospijeva obveza plaćanja pristojbe na tužbu odnosno sudsku odluku, dok nije pravilno odmjerio troškove sudske pristojbe presude u iznosu od 55,67eura budući je donesena 14. srpnja 2023., a kada se je imala primijeniti odredba članka 11. stavku 1. točki 20. ZSP/23, pa tužitelju ne pripada taj trošak , radi čega je u tom dijelu valjalo zahtjev tužitelja odbiti.

24. Slijedom navedenog, na temelju odredbi članka 368. stavak 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a je odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

25. Tužitelju koji je uspio u revizijskom postupku valjalo je primjenom Tbr. 10. t. 5. Tarife odmjeriti trošak za sastav prijedloga za dopuštenje revizije (vps 6.051,26 eura), te za sastav revizije visini od 200 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura iznosi 400,00 eura, čemu je dodati s naslova uvećanja (50 %) iznos od 200,00 eura, što je ukupno 600,00 eura, s naslova PDV-a iznos od 150,00 eura i pristojbu plaćenu u iznosu od 111,35 eura, što je ukupno 861,00 eura, slijedom čega ukupan revizijski trošak tuženika iznosi 861,00 eura. Radi navedenog odlučeno je kao u točci III. izreke presude.

26. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u žalbenom stadiju postupka uspio u odnosu na dio sporednog potraživanja s osnova troškova postupka u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Splitu, 26. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea - Boras Ivanišević