Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: Pn-12/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja CO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladimiru Arloviću, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 218, protiv tuženog IRIS TEAM d.o.o., OIB: 33583390984, Zrinski Topolovac 277, po z. z. KO, zastupanog po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d. o. o., Zagreb, Horvatova ulica 80, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnice tuženika, 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku IRIS TEAM d.o.o., Zrinski Topolovac, Zrinski Topolovac 277, OIB: 33583390984, da plati na ime naknade štete tužitelju ŽO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznose od 700,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 26.06.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena sve u roku od 15 dana."

II. Tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.442,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj 25. kolovoza 2024. tužitelj ŽO navodi da je 18. prosinca 2023. sklopio Ugovor o djelu sa tuženikom IRIS TEAM d. o. o. u skladu s ponudom tuženika te su ugovorili količinu radova i visinu cijene za cjelokupni rad tuženika. Tuženik je krenuo sa radovima 20. prosinca 2023., a tužitelj je u skladu s ugovorenim odredbama isplaćivao na ruke iznose novca, te su ugovorili da se svaki put po preuzimanju dijela novca za rad potpiše predviđeni zapisnik. Tužitelj navodi da je tuženiku isplatio 20. prosinca 2024. iznos od 340,00 eura, 29. prosinca 2023. iznos od 560,00 eura, te 17. veljače 2024. iznos od 300,00 eura. S obzirom da su ugovoreni radovi bili dogovoreni u ukupnom iznosu od 1.350,00 eura, tužitelj nije isplatio tuženiku razliku od 150,00 eura s obzirom da svi radovi nisu bili dovršeni. Kako tuženik nikada nije dovršio radove, tužitelj je za dovršetak preostalih radova angažirao [obrt]", vlasnika HO te je isti radove dovršio, a tužitelj je platio izvođaču 25. lipnja 2024. iznos od 850,00 eura.

S obzirom da tužitelj nije isplatio iznos od 150,00 eura tuženiku od iznosa nastale štete koja je bila u iznosu od tih 850,00 eura, potražuje po osnovi naknade štete novčani iznos od 700,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je u tom smislu postavio tužbeni zahtjev kako je naveden u točci I. izreke ove presude, uz naknadu parničnog troška.

U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istakao prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Virovitici smatrajući da je, sukladno odredbi l. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku, za suđenje u ovom predmetu nadležan sud na čijem području se nalazi registrirano sjedište pravne osobe tuženika, a to je Općinski sud u Bjelovaru.

Tuženik se je protivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužbenog zahtjeva, tj. osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što tuženik nije odgovoran za nastale štete.

Prema sklopljenom Ugovoru o djelu tuženik je bio obvezan izvesti radove na instalacijama, premjestiti 4 radijatora te završnu montažu kupaonice i WC-a, a za izvođenje navedenih radova dogovoreno je plaćanje iznosa od 1.350,00 eura s uključenim repromaterijalom, i to po fazama izvedbe radova.

Tuženik ne osporava da je je tužitelj nakon izvedbe dijela radova platio tuženiku 20. prosinca 2023. 340,00 eura,, 29. prosinca 2024. 560,00 eura, dok će se ostali radovi izvesti nakon završetka povezanih radova (keramike, silikoniranja i fugiranja), jer se prije izvedbe tih radova završni radovi od strane tuženika nisu mogli izvesti, a završna montaža je dogovorena za 17. veljače 2024.. Međutim, 17 veljače 2024. vlasnik tuženika UO je odvezao suprugu u bolnicu radi poroda, tak da je dogovoren novi termin montaže za 19. veljače 2024..

Tuženik osporava da je 17. veljače 2024. primio iznos od 300,00 eura te ne priznaje potpis na potvrdi kao vlastiti, jer tog dana, a ni bilo kojeg drugog dana nije primio bilo koji novčani iznos smatrajući to nelogičnim jer zašto bi tužitelj platio taj novčani iznos za neizvršene radove kad oni doista nisu izvršeni, a dogovoreno je plaćanje iznosa od 450,00 eura na dan završetka radova.

Tuženik navodi da je 19. veljače 2024. došao radi završne montaže u stan tužitelja, ali to nije mogao učiniti jer prethodno drugi izvođači nisu obavili radove koji prethode završnoj montaži tj. tuš kabina nije bila dopremljena u stan, nije bilo moguće montirati kutni sudoper i sifon za perilicu rublja te se nije mogla izvesti demontaža radijatora jer to tužitelj nije dozvolio.

Tuženik navodi da tužitelj nikada nije dao pristanak na dovršetak radova u navedenom terminu bez obzira što u je tuženik u neko navrata nudio druge termine.

Radi naprijed navedenoga tuženik smatra da ništa ne duguje tužitelju s obzirom da mu nikada nije isplaćen preostali iznos od 450,00 eura za neizvršene radove, a svi radovi tuženika su izvedeni po pravilima struke te je do kašnjenja prilikom izvođenja istih došlo isključivo krivnjom tužitelja te s obzirom na činjenicu da mu tužitelj nije omogućio da dovrši radove.

Radi naprijed navedenoga tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

Među strankama je nesporno da su 18. veljače 2023. sklopili Ugovor o djelu za izvođenje radova po cijeni od 1.350,00 eura, te je nesporno da je 20. prosinca 2023. tužitelj platio tuženiku iznos od 340,00 eura za dio radova, 29. prosinca 2023. 560,00 eura za dio izvedenih radova te je nesporno da tuženik nije dovršio sve ugovorene radove.

Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva te visina nastale štete, kao i mjesna nadležnost Općinskog suda u Virovitici za suđenje u ovo sporu.

8. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u rješenje (13-17), ispis poruka (17-31), prijavu protiv tvrtke (32-33), izvadak iz obrtnog registra (34), fotografije (35-41), račun (42-43), zk. izvadak (50-95), potvrdu o plaćanju (96), fotografije (106- 118), ispis poruka (119-132), potvrdu (142), odgovor na prijavu (143), račune (145- 146), ispis poruka (147-148), podatke PBZ (166), otpusno pismo (215-217), saslušao tužitelja CO kao stranku (224-25), z. z. tuženika UO (226-227), svjedoka EO (226-227), izvršio uvid u zapisnik Općinskog suda u Sesvetama (234-237), saslušao svjedoka TO (250-251).

9. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92, 112/99,117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Sud je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Virovitici odbio kao neosnovan iz sljedećih razloga:

Prema odredbi čl. 48. st. 1. Zakona o parničnom postupku za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba opće mjesno je nadležan sud na čijem se nalazi registrirano sjedište pravne osobe, a to je Općinski sud u Bjelovaru.

Međutim, Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj : 31 Su - 50/2025-2 od 21. siječnja 2025., predsjednik Županijskog suda u Bjelovaru Goran Milaković je odredio da temeljem čl. 11. st. 2. Zakona o sudovima, u predmetima iskazanim u tablici koja je sastavni dio ovog rješenja, postupa Općinski sud u Virovitici kao stvarano i mjesno nadležan sud.

Kako se u navedenoj tablici nalazi i ovaj predmet, razvidno je da je u ovom predmetu za postupanje nadležan Općinski sud u Virovitici.

U odnosu na pravnu osnovu i visinu nastale štete utvrđeno je tijekom postupka sljedeće:

Prije svega, sud smatra da tužitelj nije dokazao, na temelju predloženih i provedenih dokaza, da je 17. veljače 2024. isplatio nekom čovjeku koji je izvodio radove u njegovom stanu, novčani iznos od 300,00 eura, a tog čovjeka je tuženik predstavio kao svog brata. Naime, Među strankama nije sporno da taj novac nije primio UO kao vlasnik tuženika, dok je IO, koji je brat UO, na ročištu održanom 18. rujna 2025. (list. 26-27) naveo da nema saznanja da bi tužite lj dao nekome iznos od 300,00 eura.

Sud ovom svjedoku vjeruje jer da je IO primio taj novac tužitelj bi ga prepoznao kao osobu kojoj je dao novac jer su zajedno bili prisutni na ročištu održanom 18. rujna 2025..

Na inzistiranje i prijedlog tužitelja sud je saslušao i svjedoka TO na ročištu održanom 26. ožujka 2026., a isti je tom prilikom izjavio da nije izvodio nikakve radove u stanu tuženika osim što je samo jedan dan doveo u stan tuženika, brata EO, i nekakav materijal. Svjedok osporava da je on primio taj novac te nema nikakvih saznanja da li je netko u ime tuženika primio bilo kakav novac, a u odnosu na pokazani dio zapisnika (list 195) izjavio je da ne znam čiji je potpis niti ga uopće može pročitati, a odnosi se na datum 17. veljače 2024.. Tom prilikom TO je izjavio da je UO njegov brat, ali da nikad nije izvodio radove u stanu tuženika jer je od 20. prosinca 2023. do 25. kolovoza 2024. bio zaposlen u Izolacija ISHERKA, a ne kod tuženika.

Osim toga, tužitelj je na istom ročištu naveo da ne poznaje svjedoka TO i nije ga vidio u stanu iz čega proizlazi logičan zaključak da tužitelj niti njemu nije dao nova, odnosno 300,00 eura.

Dakle, iz naprijed navedenoga proizlazi da tužitelj nije dao novac niti KO niti EO niti TO, a na zapisniku od 26. ožujka 2026. je tužitelj izjavio da je UO očito neku osobu predstavio kao brata ne navodeći o kojo j osobi se radi.

S obzirom da ne postoji osoba na koju tužitelj sumnja da joj je dao iznos od 300,00 eura, sud je odbio predloženo grafološko vještačenje potpisa od 17. veljače 2024. iz razloga što je takvo vještačenje nemoguće provesti bez usporedbe potpisa od 17 veljače 2024. i nespornog potpisa osumnjičene osobe koje u konkretnom slučaju nema.

Osim toga, potpuno je nelogično da bi od ugovorenih 450,00 eura, koje je tužitelj trebao isplatiti tuženiku po okončanju svih radova, 17. veljače 2024. isplatio nekom od radnika tuženika iznos od 300,00 eura za radove koji nisu izvršeni, a isplata radova je ugovorena po fazama dovršetka radova, nakon čega se potpisuje zapisnik kao i u prethodna dva slučaja kad su radovi nesporno izvršeni i plaćeni.

U odnosu na neizvršene radove sud je utvrdio da za neizvršavanje tih radova nije odgovoran tuženik iz sljedećih razloga:

Naime, iz iskaza svjedoka HO proizlazi da je on prije oko godinu dana od održanog ročišta 3 studenog 2025., dakle krajem 2023., montirao tri radijatora u stanu tužitelja, tuš-kabinu i sanirao odvod cijevi perilice rublja, a radi se o radijatorima na čeličnim nožicama, te da nije bilo nikakvih problema bi odgodili ili onemogućili montažu.

Međutim, te radove je trebao 17. veljače 2024. izvesti tuženik, ali je zbog poroda njegove supruge odgodio te radove i predložio ih za 19. veljače 2024., ali tužitelj na taj datum nije pristao. Da je tuženikova supruga doista bila u bolnici vidljivo je ih otpusnog pisma (list 215). Nakon toga tuženik je predložio da se radovi obave u 5. mjesecu 2024., međutim, tužitelj je i taj termin odbio, kao u konačnosti i predloženi termin od strane tuženika za dan 5. srpnja 2024..

Sud vjeruje iskazu tuženika da je razlog za odbijanje predloženih rokova nedovršetak prethodnih radova odnosno pripremnih radova koji prethode izvođenju završnih radova, jer u protivnom sud ne vidi zašto bi tužitelj odbijao ponuđene datume za završetak radova, kao niti razlog za to. To se odnosi na sve radove, osim na cijevi, jer se te cijevi nisu mogle riješiti zbog sezone grijanja, tako da je to bilo dogovoreno za 5. mjesec 2024., ali tužitelj je i taj termin odbio.

Da pripremni radovi nisu bili dovršeni vidljivo je i iz fotografija (list 107-118), a da je tuženik pokušao dogovoriti s tužiteljem termin vidljivo je iz poruka (list. 119-132), a poglavito iz poruke od 3. linja 2024. u kojoj je tuženik obavijestio tužitelja da može završiti radove 5. srpnja 2024. te je o tome tražio potvrdu termina, ali tužitelj na taj termin nije pristao.

Dakle, iz svega naprijed navedenoga je razvidno da je tuženik pokušao završiti radove kod tužitelja, nudio mu odgovarajuće datume kao moguće za završetak radova, ali tužitelju nije odgovarao niti jedan od tih datuma te nije pristao niti na jedan od ponuđenih datuma.

Pri tome je bitno, a što proizlazi iz iskaza tužitelja na ročištu održanom 18 rujna 2025., da tužitelj nije ostavio tuženiku nikakav rok za obavljanje neizvršenih radova, slijedom čega tuženik nije mogao te radove niti dovršiti, radi čega su i ostali nedovršeni, a za to je odgovoran sam tužitelj.

Sud je uzeo u obzir iskaz svjedoka HO koji je kasnije dovršio te radove koje je trebao prvotno dovršiti tuženik i vjeruje mu da nije bilo nikakvih problema koji bi odgodili ili onemogućili na montažu, ali se to odnosi na razdoblje od kraja 2024., a ne na razdoblje do 5. srpnja 2024., jer su tada ti pripremni radovi bili nedovršeni, što proizlazi kako iz iskaza UO, tako i fotografija koje se nalaze u spisu (list 108- 111).

Dakle, iz naprijed navedenoga je utvrđeno da ne postoji pravna osnova za tužbu za nastalu štetu u iznosu od 700,00 eura jer je ne ostavljanjem roka i jednostranim raskidom ugovora tu štetu prouzročio sam tužitelj svojim postupkom, odnosno angažiranjem drugog majstora za dovršetak radova.

Taj odnos tužitelja sa drugim izvođačem glede ugovorenih radova i cijene ugovorenih radova se ni na koji način ne tiču tuženika, radi čega je odbijeno građevinsko vještačenje koje je predložio tužitelj, jer za to nema nikakve pravne osnove pa se isto ukazuje kao nepotrebno, sukladno načelu ekonomičnosti i efikasnosti postupka iz čl. 10. Zakona o parničnom postupku.

Dakle, radi toga što ne postoji pravna osnova za naknadu štete za koju bi bio odgovoran tuženik, te kako je tijekom postupka dokazano da tuženik niti itko u njegovo ime i za njegov računa nisu primili iznos od 300,00 eura, sud je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan u cijelosti.

Temeljem čl. 154. st. 1., a s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.442,50 eura.

Navedeni trošak odnosi se na odgovor na tužbu, ročište od 18. lipnja 2025., 18. rujna 2025., 3. studenog 2025., 11. veljače 2026., 26. ožujka 2026. u iznosu od 150,00 eura za svaku pojedinu parničnu radnju, što ukupno iznosi 1.050,00 eura. Tome treba pridodati PDV u iznosu od 262,50 eura te putni trošak i dnevnice svjedoka IO u iznosu od 130,00 eura, što sve ukupno iznos od 1.442,50 eura.

Tuženiku ne pripada trošak pristupa na ročište radi objave presude jer isto nije niti održano, kao niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu s obzirom da je pristojbu na odgovor na tužbu dužna platiti strana koja nije uspjela u postupku i to nakon pravomoćnosti presude, te tuženiku ne pripada trošak pristojbe na presudu jer tuženik istu nije dužan platiti, već je istu dužan platiti tužitelj.

U Virovitici 26. ožujka 2026.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud. Ova presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja – odvjetnik Vladimir Arlović, Zagreb, Ilica 218

2. Punomoćnica tuženika – odvjetnica Melita Babić, Zagreb, Horvatova ulica 80