I

Republika Hrvatska

Županijski sud u Split,

Split,Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž R-87/2026-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Ratkoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Klinički bolnički centar Osijek sa sjedištem u [adresa], OIB:89819375646, zastupan po punomoćniku po zaposlenju BI, radi poništenja ugovora o radu i odluke o plaći i utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-134/2024-10 od 2. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pr-134/2024-10 od 2. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

„ I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

1. Poništava se Ugovor o radu tuženika broj R2/02-6982/2024 koji je radnik primio 26. lipnja 2024. godine i poništava se Odluka o plaći broj r2/02-6982-02/2024 od 1. srpnja 2024. godine.

2. Utvrđuje se da tužitelj obnaša poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva – Vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43, III. platnog razreda u skladu sa Uredbom.

3. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju razliku plaće od ranije utvrđenog koeficijenta 1,28 do koeficijenta 1,43 počevši od 1. ožujka 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine uvećano za zateznu kamatu tekuću od 1. ožujka 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo olugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve to u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura), kao neosnovan.“

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1., 2., i 3. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP-a), i to pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i odluke o troškovima, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu u cijelosti ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlaže njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbu u iznosu od 26,55 eura na ime sudske pristojbe na odgovor.

4 . Žalba tužitelja nije osnovana .

5. Predmet spora je:

- zahtjev tužitelja za poništenje Ugovora o radu broj R2/02-6982/2024 od 27. lipnja 2024. i Odluke o plaći broj r2/02-6982-02/2024 od 1. srpnja 2024.,

- zahtjev za utvrđenje da tužitelj kod tuženika obavlja poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva - vozača sanitetskog prijevoza kojem pripada koeficijent složenosti poslova 1,43, III. platnog razreda u skladu s Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama („Narodne novine“ broj 22/2024., dalje: Uredba);

- zahtjev za isplatu razlike plaće između stvarno obračunate i isplaćene plaće po koeficijentu 1,28 i plaće obračunate po koeficijentu 1,43 u razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024.

6. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365.stavka 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude kao i postupku koji je prethodio nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

7. Neosnovana je žalba i zbog žalbenih razloga iz članka 355. i članka 356. ZPP-a, budući je sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja.

8. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 220. st. 2. i čl. 251. ZPP-a na koju povredu upiru tužitelj u žalbi. Naime, sud ima ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka te nije u obvezi prihvatiti svaki prijedlog stranke za provođenje dokaza, ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično i pravno shvaćanje, a na koji je način, suprotno žalbenim navodima i postupio prvostupanjski sud kada je upravo postupajući u smislu citiranih odredbi odlučio o dokazima koji će se izvesti, njihovom ocjenom, kao i ocjenom rezultata provedenog postupka utvrdio činjenice koje je ocijenio odlučnim za ovaj spor pri čemu su u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kako je utvrdio, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim je utvrđenjima i uvjerenjima taj sud temeljio svoju ocjenu o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. U prvostupanjskom postupku sud je utvrdio da među strankama nije sporno:

- da je tužitelj prije stupanja na snagu Uredbe, radio kod tuženika na radnom mjestu vozača u Službi za tehničke poslove s koeficijentom složenosti poslova 0,815 (list 31.-34. spisa);

- da je nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“, broj 155/23.) i Uredbe, tužitelj koji je radio na radnom mjestu vozača, potpisao s tuženikom Dodatak ugovora o radu dana 1. ožujka 2024. za radno mjesto vozač, radnik III. vrste, platni razred: 2, s koeficijentom složenosti poslova 1,25 (list 35.-36. spisa);

- da je sukladno Zakonu o plaćama u državnoj službi i javnim službama i Uredbi, tuženik dana 28. svibnja 2024. donio Pravilnik o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta (dalje: Pravilnik) (list 46.53. spisa), prema kojem je tužitelj s tuženikom potpisao novi Ugovor o radu dana 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozač-dostavljač (list 5.-6. spisa) sa koeficijentom složenosti poslova utvrđenim 1,280 u Odluci o plaći od 1.07.2024. (list 7. spisa),

- da tužitelj nema završen edukacijski program za radnika u djelatnosti sanitetskog prijevoza,

- da je tuženik, nakon što je donio Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta, s tužiteljem dana 31. prosinca 2024. potpisao novi Ugovor o radu za radno mjesto sada vozača sanitetskog prijevoza u Odjelu za prijevoz, Službi za tehničke poslove, s početkom od 1. siječnja 2025., te da je čl. 12. Ugovora određeno da prijašnji Ugovor o radu od 27. lipnja 2024. prestaje važiti 31. prosinca 2024. (list 138.-139. spisa).

10. I sada u žalbenom stadiju postupka među parničnim strankama je sporno je li tuženik izvršio prevođenje radnog mjesta tužitelja u skladu s Uredbom, je li tuženik prilikom prevođenja radnih mjesta trebao s tužiteljem sklopiti Ugovor o radu za radno mjesto vozača-dostavljača (koji je i sklopljen) ili je trebao tužitelju ponuditi i s njim sklopiti ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza. Posljedično navedenom sporan je i koeficijent složenosti poslova (1,28, za radno mjesto vozača- dostavljača ili 1,43, za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza), tuženikova Odluka o plaći tužitelja, te ima li tužitelj pravo na razliku plaće između plaće koja mu je u utuženom razdoblju od 1. ožujka 2024. do 31. prosinca 2024. obračunata i isplaćena primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,28 i plaće koja bi mu se obračunala primjenom koeficijenta složenosti poslova 1,43.

11. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, uvažavajući relevantne odredbe članka 4., članka 5. stavak 1., članka 10. stavak 1. točka 22., članka 16. stavak 13. točka 4. i članka16. stavak 1. točka 1. Uredbe, relevantnih odredbi Zakon o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“ broj 100/18., 125/19., 147/20., 119/2022., 156/22., 33/23. i 36/24.) koje uređuju djelatnost sanitetskog prijevoza, te Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza („Narodne novine“ broj 64/2024.), sud je zaključio da je tuženik pravilno postupio kada je s tužiteljem sklopio ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozač-dostavljač, jer tuženik u utuženom razdoblju nije obavljao djelatnost sanitetskog prijevoza, obzirom se sanitetski prijevoz provodio i organizirao na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a tuženik Klinički bolnički centar Osijek kao zdravstvena ustanova djeluje na tercijarnoj razini zdravstvene zaštite, te isti nije bio ugovorni partner Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje za obavljanje sanitetskog prijevoza u spornom razdoblju.

12. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da radno mjesto za koje je tuženik s tužiteljem sklopio Ugovor o radu od dana 27. lipnja 2024. je radno mjesto koje je propisano Uredbom, a čijim je uvjetima udovoljavao tužitelj, a to je radno mjesto vozač-dostavljač s koeficijentom složenosti poslova 1,28 (čl. 10. st. 1. točka 2. Uredbe), te radno mjesto koje je jedino odgovaralo radnom mjestu koje je tužitelj kod tuženika u tom trenutku obzirom na prirodu posla, obavljao i koje je bilo predviđeno Pravilnikom u unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta KBC Osijek koji je donijet sukladno čl. odredbi čl. 37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023.). Nakon stupanja na snagu Uredbe, tuženik da je radno mjesto tužitelja (vozač) pravilno preveo kao radno mjesto vozač-dostavljač s koeficijentom složenosti 1,28, koje radno mjesto je odgovaralo opisu poslova koje je tužitelj obavljao za tuženika - uz poslove prijevoza pacijenata, tužitelj da je dio radnog vremena vršio prijevoz i dostavu raznih stvari, potrošnog materijala, hrane, rublja, a što ne „spada“ u poslove vozača sanitetskog prijevoza koji prevozi isključivo pacijente, sukladno odredbi čl. 26. Pravilnika o organizaciji i načinu obavljanja hitne medicine i sanitetskog prijevoza, te i podzakonskim propisima koji su kod tuženika u tom trenutku bili na snazi.

13. Obzirom je utvrdio da je tužitelj s tuženikom sklopio valjan Ugovor o radu 27. lipnja 2024. za radno mjesto vozača-dostavljača, onaj u koji je sklopljen u skladu s Uredbom i Pravilnikom, sud je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim zahtjeva poništaj tog Ugovora (točka 1. izreke), a posljedično i njegov zahtjev usmjeren na utvrđenje da je kod tuženika obavljao poslove posebnog radnog mjesta u sustavu zdravstva - vozač sanitetskog prijevoza sa koeficijentom 1,43, III. platnog razreda (točka 2. izreke) te zahtjev za isplatom razlike plaće između koeficijenta 1,28 i koeficijenta 1,43 (točka 3. izreke).

14. Pritom, sud je zaključio da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev na „poništenje“ predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći, a sve to kraj činjenice da u tužbi a niti tijekom postupka nije naveo niti tvrdio da su u konkretnom slučaju postojali razlozi pobojnosti iz članka 331. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022.) u vezi s člankom 8. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022. i 64/2023.),već da valjanost predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći osporava isključivo radi toga što su doneseni protivno Uredbi, a u odnosu na koje činjenične navode se ne može isticati zahtjev za poništajem ugovora o radu, a posebno ne odluke o plaći kao jednostranog akta tuženika.

15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je Ugovor o radu koji je tužitelj s tuženikom sklopio dana 27. lipanja 2024. u cijelosti sklopljen u skladu s Uredbom i Pravilnikom o unutrašnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta koji je u tom trenutku bio na snazi kod tuženika, pa je posljedično tome pravilno zaključio da ne postoji obveza tuženika isplatit tužitelju razliku plaće između koeficijenta 1,28 (koeficijent za radno mjesto vozač-dostavljač) i koeficijenta 1,43 (koeficijent za radno mjesto vozač sanitetskog prijevoza), jer je Odluka o plaći tužitelja pravilno usklađena s ugovorom o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom za radno mjesto vozač-dostavljač.

16. Isto tako pravilno je sud prvog stupnja kod donošenja odluke cijenio odredbe Uredbe (članak 4., članak 5. stavak 1., članak 10. stavak 1. točka 22., članak 16. stavak 13. točka 4. i stavak 14. točka 1. Uredbe) sukladno kojoj u sustavu zdravstva postoje posebna radna mjesta koja su propisana člankom 16. Uredbe, a u odnosu na vozače to su radno mjesto vozača u djelatnosti hitne medicine s koeficijentom složenosti poslova 1,60 (članak 16. stavak 13. točka 4. Uredbe) i radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza s koeficijentom složenosti poslova 1,43 (članak 16. stavak 14. točka 1. Uredbe), dok je radno mjesto vozač-dostavljač ostalo radno mjesto s koeficijentom složenosti poslova 1,28 (članak 10. stavak 1. točka 22.) koje radno mjesto je jedino odgovaralo radnom mjestu koje je tužitelj kod tuženika u tom trenutku (obzirom na prirodu poslova) obavljao i koje je kako takvo bilo predviđeno Pravilnikom o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta KBC Osijek (koji Pravilnik je stupio na snagu 28. svibnja 2024.) koji je donijet sukladno odredbi članka 37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama („Narodne novine“ broj 155/2023.).

17. Nastavno na naprijed navedeno tuženik je nakon stupanja na snagu Uredbe, Ugovorom o radu od 27. lipnja 2024. radno mjesto tužitelja pravilno preveo odnosno utvrdio ga kao radno mjesto vozač-dostavljač s koeficijentom složenosti poslova 1,28, a koje radno mjesto je odgovaralo poslovima koje je tužitelj u tom trenutku obavljao (tužitelj nije prevozio samo pacijente već i materijalne stvari) i podzakonskim propisima koji su kod tuženika u tom trenutku bili na snazi .

18. U žalbi tužitelj ponavlja tvrdnje iznijete tijekom postupka da mu pripada radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, jer i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga stupnja, u utuženom vremenskom periodu nisu postojali zakonski uvjeti sukladno kojim bi se radno mjesto tužitelja "preimenovalo" u radno mjesto vozač sanitetskog prijevoza, budući tuženik u vrijeme važenja pobijanog ugovora o radu nije ispunjavao zakonske uvjete za obavljanje djelatnosti sanitetskog prijevoza, a posljedično tome nije ispunjavao ni zakonske uvjete da bi imao zaposlene radnike na radnom mjestu vozača sanitetskog prijevoza.

19. Činjenica da je tužitelj s tuženikom nesporno dana 31. prosinca 2024. sklopio novi ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza, za razdoblje počevši od 1. siječnja 2025. i nadalje, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer taj novi ugovor o radu ne djeluje retroaktivno i posljedica je okolnosti da je tuženik u međuvremenu izvršio Izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta na temelju kojih je s tužiteljem mogao sklopiti ugovor o radu za radno mjesto vozača sanitetskog prijevoza u Odjelu za prijevoz i Službi za tehničke poslove.

20. Pravilna je i ocjena prvostupanjskog suda da je tužitelj neosnovano tužbeni zahtjev postavio radi poništenja ugovora o radu i odluke o plaći, imajući u vidu da u tužbi a niti tijekom postupka nije naveo niti tvrdio da su u konkretnom slučaju postojali razlozi pobojnosti iz čl. 331. st. 1. u vezi čl. 330. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) u vezi čl. 8. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23., dalje: ZR), već da valjanost predmetnog ugovora o radu i odluke o plaći osporava isključivo radi toga što su doneseni protivno Uredbi, a u odnosu na koje činjenične navode se ne može isticati zahtjev za poništenjem ugovora o radu, ali ni odluke o plaći kao jednostranog akta tuženika.

21. Pravilna je i na članku 154. stavak 1. u vezi člankom 155. ZPP-a utemeljena odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke pobijane presude, jer tužitelj ni djelomično nije uspio u parnici, pa je pravilno kao neosnovan odbijen i njegov zahtjev za naknadom parničnih troškova.

22. Obzirom na navedeno, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

23. Odluka o troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavak 1. ZPP.

24. Odluka o troškovima odgovora na žalbu temelji se na odredbi članka 155. ZPP, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odluku o žalbi.

U Splitu,  26. ožujka 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras -Ivanišević