Poslovni broj: P-1542/2022-54
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja 1. Branka Lina iz Rijeke, Kalvarija 1, OIB [osobni identifikacijski broj] i 2. OE iz [adresa] zastupan po punomoćniku Branku Linu, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupana po punomoćnici Domagoju Petrinoviću odvjetniku iz OD Kožul i Petrinović odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 08. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, te javne objave dana 26. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su u Ugovoru kreditu broj 396-60/2007 sa sporazumom osiguranju novčane tražbine, sklopljenom između tuženika i ŠE dana 15.02.2007.g. i koji je potvrđen od javnog bilježnika Marije Grozdanić-Dekleva iz Rijeke iz dana 15.02.2007.g. pod brojem OU-289/2007, ništetne slijedeće odredbe:
U članku 6., a kojí nosi naziv promjenjivost kamatne stope, dio koji glasi: ,, Banka ugovorenu kamatnu stopu iz Č1. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 30.06.2007. (tridesetog lipnja dvijetisućesedme) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora
Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.07.2007.godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za , kredite za mlade", Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d, ili drugog akta Banke
Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom, "
U članku 17.st. l, rečenica 2 Ugovora, dio koji glasi: , Ukoliko Korisnik kredita prestane prìmati svoja primanja na račun otvoren u Hypo Alpe-A dria-Bank d.d Banka je ovlašteno kamatnu stopu promijeniti u komercijalnu,"
U članku 21. st.3. Ugovora stoji dio koji glasi: ,, Potpisom na ovom ugovoru Korisnik kredita Založni dužnici ì Sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te druge opće akte Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora."
U č1.3 st.2. dio koji glasi: ,, Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."
U čl. 4.st.3., dio koji glasi: ,,u kunskoj protuvrijednosti 599,06 CHF (petstodevedesetdeve. švicarskih franaka i 06/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank na dan plaćanja.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. (ranije pod nazivom: Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da u roku od 15 dana plati tužiteljima 1) Branku Linu, Rijeka, Kalvarija 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2) OE, [adresa] (entitet Republika Srpska), novčani iznos od 19.259,04 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 18.707,28 EUR teče počev od 01.10.2015.g. po stopi koja se do 31.12.2022.g. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku da 2. tužitelju OE naknadi troškove parničnog postupka u visini od 8.465,59 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2026. do isplate koja se po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužitelj odbija.
riješio je
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 06. travnja 2025.
Obrazloženje
Raniji tužitelj SE u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da su ŠE kao korisnik kredita i tuženik 15.02.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 396- 60/2007, na iznos od 81.650,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženog važeće na dan korištenja kredita. U točki 3.1. istog Ugovora stoji da se na kredit u otplati tužitelj obvezuje platiti tuženom kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,88% godišnje, a promjenjiva sukladno odluci tuženog-čl 6 ugovora. Nadalje citira i odredbu točke 17. st. 1 , 21.st. 3 vezano za promjenjivost kamate stope, te čl. 3.toč.2 i čl.4.toč.2 u dijelu u kojem je povrat obveze iz kredita vezan uz valutu švicarski franak. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Dana **.**.2006. ŠE i tuženik su sklopili Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu, u kojem se tuženik pozvao na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2105 – dalje ZIDZPK) predmnijevajući da je kredit 15.02.2007. sklopljen s valutnom klauzulom u CHF. U istom dodatku koji je sastavio tuženik sa istovjetnim tekstom u bitnom za sve svoje korisnike kredita s kojima je sklopio anekse radi konverzije u kredite s valutnom klauzulom EUR, tuženik da je utvrdio nedospjelu glavnicu u iznosu od 27.479,56 EUR na dan sklapanja Dodatka. Istim Dodatkom tužitelju da je priznata preplata u iznosu od 45.248,47 kn. Nakon što je sklopljen navedeni Dodatak donesena da je presuda Visokog trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17-10 14. lipnja 2018. na koju se poziva tužitelj i navodi da je istom utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima u potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Smatra tužitelj da se zbog toga izračun konverzije po predmetnom kreditu nije smio vršiti na način kako je to predviđeno ZIDZPK, jer je valutna klauzula u predmetnom ugovoru ništetna pa da je zbog svega pogrešan izračun konverzije. Tuženik da je trebao utvrditi iznos svih anuiteta kredita prema tečaju na dan isplate kredita u skladu s inicijalnom kamatnom stopom, a od 1. veljače 2014. s kamatnom stopom od 3,23% sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13). Nadalje navodi kako ŠE nije u posjedu dokumentacije potrebe za specifikacije tužbenih zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove te je putem punomoćnika od tuženika zatražila dokumentaciju no tuženik je njezin zahtjev odbio na neprimjeren način posebice uzevši u obzir da e radi o njihovoj klijentici. Dana **.**.2019. ŠE je zbog bolesti ustupila SE svom suprugu sva svoja potraživanja za koja ja neosnovano terećena od strane tuženika pozivom na obveze iz ugovora o kreditu. Stoga tužitelj navodi kako će specificirati tužbeni zahtjev po dostavi tražene dokumentacije i provedenom vještače nju sve prema čl. 186 b st. 3 ZPP-a.
Prilikom sklapanja ugovora o kreditu da je bila određena promjenjiva kamatna stopa o kojoj odredbi tužitelj nije posebno pregovarao s tuženikom, kao što je bila ugovorena zaštitna klauzula o vraćanju kredita u valuti CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja, bez da je prije sklapanja ugovora o kreditu realno bio upoznat o povećanom riziku promjene vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu kako bi uopće mogao donijeti valjanu odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Takve ugovorne odredbe da nisu mogle biti razumljive tužitelju kao potrošaču, uzrokovale su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Poziva se na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i to članke 138.a i 131 st. 1. Smatra da se utvrđenja iz presuda u sporu radi zaštite kolektivnih prava potrošača odnose i na ovaj predmet, te se poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Napominje da i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavljaju unaprijed tipizirane opće uvjete tuženika uglavljene u ugovore o kreditu bez da se o njima pojedinačno pregovaralo. Predmetni korisnik kredita da je koristio veći broj grupe proizvoda banke, a da nisu postojali jasni kriteriji za utvrđenje u kojem trenutku će se kamatna stopa i za koliko povisiti ili sniziti, što je vidljivo iz činjenice da je tuženik samoinicijativno povećavao kamatnu stopu prema tužitelju. Poslovanje tužitelja prema tuženiku da je uvijek bilo uredno, pa da bi bilo za očekivati sniženje stope zatezne kamate. ŠE da je kod tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu došao radi dovršetka kuće svog doma očekujući pošteno postupanje i ne očekujući da će ugovoreni anuitet kredita prema prezentiranom otplatnom platnu doživjeti ikakve znatne promjene. Nikada da se nije dogodilo da se tečajna razlika u odnosu na tečaj od dana sklapanja ugovora o kreditu može povisiti a u kolektivnom sporu da je utvrđeno da je tuženik mogao predvidjeti povećanje. Stoga tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi iz slovnog ugovora sadržaja pobliže opisanih u točki I izreke ove odluke te isplatu stečenog bez osnove zbog primjene navedenih ništetnih odredbi.
Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ističe da je na zahtjev tužitelja zaključen Aneks kojim je kredit konvertiran iz valute EUR u valutu CHF te da se tužitelj informirao i o proučavanju stanja na tržištu i odlučio za niski tečaj CHF te nižu kamatnu stopu zbog čega da je očito očekivao financijsku prednost u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Tužitelj da je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario, pa mu tuženik osporava pravni interes za vođenje ovog postupka. Stranke su sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK, NN 102/15). Navedeni Zakon predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, te da je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Tuženik navodi da se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što da je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. Navedeni Zakon naložio je bankama ponuditi potrošačima konvertiranje ništetnih odredbi u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, takva ništetnost da djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanje aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga da se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Restitucija tužitelja kao potrošača da je učinjena prihvatom izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se tužitelj suglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem su iznosu uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom sklapanjem aneksa nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tunc. Aneksom je, pored dopuštene valutne klauzule u EUR, ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno – posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope. Tužitelj da nema pravni interes za vođenje ovog spora, jer da je svoje pravo ostvario kroz konverziju kredita, suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa. Također i kondemnatorni zahtjev da je time u potpunosti konzumiran. Predmetom postupka da može biti samo ispravnost izračuna konverzije, a na koju okolnost se predlaže financijsko vještačenje. Tuženik je u odgovoru na tužbu istakao i prigovore zastare. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu Presuda Visokog Trgovačkog suda pod poslovnog broja Pž-7129/13 i Pž- 6632/17, te Presudu Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt-249/14, a na temelju čl. 138 a Zakona o Zaštiti potrošača i čl. 502 c ZPP-a. Navodi da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, međutim da se ne može, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, obrazloženo tvrditi da bi sve takve odredbe, u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene. Istakao je da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, pa da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Pored toga u konkretnom slučaju da tužitelj ne traži isplatu na osnovu naknade štete, već stjecanje bez osnove, pa da je pozivanje na navedene presude bespredmetno. Navodi kako je u vrijeme sklapanje predmetnog ugovora postupao sukladno svim važećim propisima i to Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o zaštiti potrošača. Predmetni ugovor da sadržava pretpostavke po kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, a Zakonom o zaštiti potrošača da nije propisano da je kao banka trebao imati egzaktne parametre. Sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g. da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Stoga da ugovorena kamata predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st . 2 i čl. 272. ZOO-a. Istakao je da se o odredbi promjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo, a tužitelju da je prilikom solemnizacije ugovora i javni bilježnik potvrdio da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz te odredbe proizlaze, pa da predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Navodi da volja ugovornih strana nije bila fiksna kamatna stopa, već ugovaranje promjenjive kamate stope. Također tuženik navodi da se i o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Pored toga da je tužitelju prilikom sklapanja ugovora objašnjeno značenje ugovaranje valutne klauzule i ekonomske posljedice koje ista ima za njega, te mu je i javni bilježnik prilikom solmizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi. Sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je bio upravo izbor tužitelja. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Pored toga ista da ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno da ta odredba nije niti nepoštena, niti ništetna. Tužitelj je bio upoznat s Odlukom o naknadama za usluge HYPO banke. Nadalje ističe kako je ugovor solemniziran te ima snagu javnobilježničkog akta. Istakao je i prigovor zastare utuženog potraživanja. Tuženik predlaže odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa podredno odbiti te potražuje naknadu parničnih troškova.
Tijekom postupka tužitelj SE je preminuo **.**.2021. te je rješenjem ovoga suda od 09. studenog 2021. utvrđeno da je nastupio prekid postupka zbog smrti tužitelja.
Po službenoj dužnosti provaljen je radi uvida ovosudni spis poslovnog broj O- 3290/2021 ostavina iza pok. SE te je utvrđeno da je 16. ožujka 2022 doneseno rješenje o nasljeđivanju iza pok. SE a njegovim nasljednicima u odnosu na pravo na potraživanje prema Addiko bank d.d. po tužbi ostavitelja koji se vodi kod Općinskog suda u Rijeci posl.broj P-3058/2019 Branko Lin i OE svaki u ½ dijela.
Rješenjem od 07. rujna 2022. nasljednici su pozvani preuzeti postupak koji je u ovoj pravnoj stvari u prekidu zbog smrti tužitelja.
Rješenjem od 18. listopada 2022 utvrđeno je da su se ispunili uvjeti za nastavaka postupka u ovoj pravnoj stvari.
Tuženik je podneskom od 31. siječnja 2024. nakon zaključenja prethodnog postupka dostavio svu materijalnu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijskom vještačenja i potom konačnog preciziranja tužbenog zahtjeva za isplatom
Tužitelji podneskom od 6. travnja 2025. po provedenom vještačenju precizira tužbeni zahtjev na precizirati potraživani iznos osnovom preplaćene kamate i tečaja, odnosno dodatnog zaduženja glavnice pri provedbi konverzije a sve prema rekapitulaciji stanja na dan 30.09.2015.g. u Tablici 10. na str. 22. nalaza i prema t. 8. mišljenja na str. 23. nalaza (s primjenom stope 3,23% od 01.01.2014.g.), u iznosu od 18.707,28 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na isti iznos počev od 01.10.2015.g., te uvećano za obračunatu zateznu kamatu na dan 30.09.2015.g. umanjenu za priznatu preplatu, u iznosu od 551,76 EUR, a podredno će se zahtjev odrediti: u vidu obračunate zakonske zatezne kamate koje teku od svakog pojedinačnog iznosa nezakonito više naplaćene kamate i tečaja pa do učinjene konverzije, sukladno izračunu vještaka u tablici br. 10 na str. 22 nalaza (t. 6) u iznosu od 6.557,26 EUR; u ovom slučaju nema se od istog iznosa oduzimati iznos priznate preplate prilikom konverzije jer se pravnim shvaćanjem sa 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.g. tumači da bi konverzijom bile otklonjene posljedice ništetnih odredbi osim što potrošaču da nisu bile plaćene zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je iznose tužitelju kao potrošaču tužena banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Neće se kod preciziranja tužbenog zahtjeva uzimati u obzir i varijanta izračuna preplaćene kamate i tečaja bez primjene zakonske kamate od 3,23% nakon 01.01.2014.g., obzirom da se u sudskoj praksi ujednačilo razmišljanje da nakon 01.01.2014.g. svakako treba primijeniti kamatnu stopu od 3,23% godišnje, jer se radi o kamati naloženoj zakonom tj. sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/2013), sve budući se radi o kreditu kod kojeg je tečaj, u odnosu na tečaj prilikom korištenja kredita, a precirao za više od 20% (pogl. čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju).
Tuženik u odnosu na precizirani tužbeni zahtjev navodi kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva radi se o nedopuštenoj preinaci jer je tek podneskom od 05. travnja 2026. tužitelj prvi puta odredio visinu tužbenog zahtjeva te navodi kako je postupanje tuženika je protivno propisima parničnog postupka jer je sukladno čl. 186 ZPP obvezan sadržaj tužbe određen zahtjev jedina iznimka je podnošenje stupnjevite tužbe, a to ovdje nije slučaj stoga predlaže odbacivanje tužbe pozivom na odredbu čl. 109 ZPP-a. Ističe prigovor zastare.
U konkretnom slučaju tužitelj nije preinačio tužbu nego je određeno postavio tužbeni zahtjev nakon što je tuženica dostavila dokumentaciju nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog vještačenja, a tužba bila podnesena temeljem čl. 186.b ZPP-a kao stupnjevita jer je na zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva prije podnošenja ove tužbe tuženik nije postupio pa je tužitelj bio primoran postaviti stupnjevitu tužbu te se svakako ne radi o preinaci tužbe. Radi se o zakonskoj odredbi iz čl. 186.b.st.3. ZPP, koja ostavlja mogućnosti da se tužbeni zahtjev specificira nakon izvršenog vještačenja što je u ovom konkretnom slučaju i učinjeno . Tužitelj je u tužbi naveo da će tužitelj specificirati tužbeni zahtjev radi isplate nakon što tuženik tužitelju da potrebne podatke i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno eventualno izvedu i drugi dokazi, sve sukladno odredbi čl. 186.b. st. 3. Zakona o parničnom postupku.
Opreza radi sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 06. travnja 2025. naime tužitelj je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno precizirati visinu tužbenog zahtjeva pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored navedenog preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Valja navesti kako tužitelj precizirajući tužbeni zahtjev podneskom od 16.10. 2024. nije postavio zahtjev po nekoj drugoj pravnoj osnovi, već po osnovama istaknutima u tužbi stoga je preinaka dopuštena te je odlučeno ako u izreci rješenja.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja i financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću. Tuženik je odustao od saslušanja OEŽ, ĐE i GE, dok je sud obio kao suvišan prijedlog tuženika da se sasluša javni bilježnik Marija Grozdanić Dekleva. Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud držim tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio tuženiku temeljem ugovorene promjenjive kamatne stope koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu te razliku tečaja CHF u odnosu na početni inicijalni plan i stvarno plaćeni iznos anuiteta po tečaju CHF važećem na dan plaćanja svakog anuiteta, tvrdeći da su ništetne ugovorne odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, također potražuju i razliku glavnice koja da je pogrešno obračunata prilikom konverzije.
Među strankama u postupku nije sporno da je sada pok. EE s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 396-60/2007 od 15. veljače 2007. kojim je u čl. 2. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje pok. EE kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 81.650,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Nadalje nije sporno da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (čl. 2. Ugovora) za refinanciranje kredita i dovršenje kuće, te da je čl. 3 ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 3,88% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana. Isto tako nije sporno da se tužitelj u čl. 4 obvezao predmetni kredit otplatiti u 180 mjeseci, odnosno u jednakim mjesečnim anuitetima od u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu izvršavao svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivao predmetni kredit. Također nije sporno da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne. Nadalje nije sporno da su stranke 20. siječnja 2006. sklopile dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je utvrđena preplata koja iznosi 45.248,47 kn koja će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta.-čl 2 Aneksa ugovoru o kreditu.
Među strankama nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 1.11.2004.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.
Nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedenih presuda.
Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena 2 uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine neprijeporno proizlazi da ipok. EE ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 2 ugovora o kreditu da je predmetni namjenski kredit podignut za refinanciranje kredita i dovršetak kuće dakle pravni posao zaključen je isključivo u svrhu dovršetka gradnje kuće za stanovanje, a suprotno tome tuženik nije dokazao.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1.-3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.
U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. No pored toga a uzimajući u obzir utuženo razdoblje mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g.
( NN 79/07 i 125/07).
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje , te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja pok.- ŠE kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 3,88% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci predniku tužitelja u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 3,88 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke-čl 6 . Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je pok. ŠE kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Nadalje niti dio odredba čl. 6 u kojem je ugovorena da će se nakon 01.07.2007. primijeniti kamata stopa za mlade nije jasna, razumljiva, niti transparentna jer nije potrošaču jasno koliko će navedena kamatna stopa nakon 01.07.2007 iznositi.
Sada 1. tužitelj u iskazu navodi kako on osobno nema neposrednih saznanja o pregovaranju pok. ŠE sa službenikom banke KE no ŠE da mu se požalila nakon što su ga angažirali za pomoć u svezi predmetnog ugovora o kreditu da joj u banci kod zaključenja ugovora nisu ništa pojasnili o načinu promjene kamatne stope glede anuitete nisu očekivali toliki porta, gđa ŠE da je očekivala da će se anuitet kretati u visini početnog od cca 2.700 kn, a on je kasnije narastao za čak 80%, nakon čega je on kao punomoćnik slao prigovore na povećanja no banka je sve prigovore otklanjala. Prihvatila je konverziju jer nije imala izbora imala je malu mirovinu i bila je jako teško bolesna. Nije se odrekla svojim potraživanja prema banci sklapanjem aneksa, a 2019 je svoja potraživanje prema banci prenijela cesijom na suprug SE koji je preminuo 2021.
Iako korisnica kredita ŠE danas pok. nije mogla dati svoj iskaz, jasno je da je konkretni ugovor o kreditu tipski unaprijed formulirani ugovor, a pok. ŠE kao potrošač ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih unaprijed formuliranih odredbi. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao.
I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita ,a što nije učinio.
Slijedom navedenog ugovorna odredba iz točke 6., čl. 17.st.1, čl 21. st. 3 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.
Što se tiče valutne klauzule valja navesti kako je iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. razvidno da se u tom revizijskom postupku između ostalog odlučivalo jesu li ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Stajalište je ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev- 2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik se stoga neosnovano poziv na presudu suda EU broj C-81/19 jer se u konkretnom slučaju uopće ne raspravlja o nepoštenosti same valutne klauzule, koja je nesporno dispozitivna odredba hrvatskog prava, već o tome je li potrošač bio informiran u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u fazi sklapanja ugovora kreditu, a što nije, kako je utvrđeno u kolektivnom sporu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.).
Tuženik je odustao od saslušanja službenika banke GE koji je pregovarao sa pok. EE, a na tuženiku je teret dokaza pojedinačnog pregovaranja.
Prednici tužitelja sada pok. EE kao prosječni potrošača dakle nije informirana o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije informirana o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Anuiteti su porasli za čak 80 %, nije bila upoznata s ekonomskim posljedicama koje proizlaze za nju ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF koja je valuta utočišta u gospodarskim krizama koja je i uslijedila krajem 2008 godine čim je dovedena u neravnopravan položaj.
Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF odnosno da su stranke ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica kredita, odnosno visina mjesečnog anuiteta, ništetan pa je odlučeno kao u točki 1 izreke odluke.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Preplata koja je utvrđena u konverziji nije i ne može biti u cijelosti obeštećenje tužitelje zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se tiču kamate stope koja se mijenja jednostranom odlukom banke i zbog primjene valutne klauzule u CHF. Preplata utvrđena u konverziji predstavlja samo razliku koja je nastala zatvaranjem svih anuiteta po simuliranom EUR kreditu i onih anuiteta koje je do dana konverzije tužitelj platio a to su anuiteti koji su obračunati primjenom ništetnih odredbi ugovora o kreditu dakle nema govora da su u dodatku ugovora o kreditu tužitelju priznate preplate zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koja u trenutku sklapanja dodatka ugovora još nije niti bila pravomoćno utvrđena ništetnom.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu jesu li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana. Pa u tom smislu nije bilo potrebno saslušati niti javnog bilježaka Mariju Grozdanić Dekleva te je taj dokazni prijedlog tuženika odbijen kao suvišan.
Tuženik je predlagao saslušanje svjedoka OEŽ, no predložen svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem pa je sud je navedeni dokazni prijedlog odbio iz razloga suvišnosti. Nadalje odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP-a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke. Stoga nije bilo potrebe za provođenjem navedenog dokaza niti će sud uopće tumačiti pisani iskaz svjedokinje ŠEŽ koji je uložen u sudski spis.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. g ( u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom ), a tužba je podnesena u 12. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev također nije osnovan prigovor zastare, koje preinaka se očituje u vidu povišenja tužbenog zahtjeva valja navesti kako taj prigovor nije osnovan, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinaka je učinjenja iz iste činjenične i prave osnove (ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ( kako potraživanja preplate anuiteta tako i razlike glavnice) i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke) pa zastare nema.
Iz Nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Tomislava Prpića proizlazi da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po kamatnoj stopi koju je jednostrano mijenjao tuženik i kamatnih stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora odnosno u visini zzk od 3,23% od 01.01.2014. iznosi 6,287,59 EUR. Nadalje pod pretpostavkom da je primijenjena kamatna stopa od 3,88 % koja je bila poznata na dan ugovora, a potom od 01. srpnja 200.7 kamatna stopa od 4,60% tada je tužitelj do konverzije na ime kamata više uplatio 3.837,08 EUR, dok je manje uplatio 888,78 EUR. Razlika u između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i početnom tečaju koji je jednak tečaju na dan isplate kredita iznosi 8.835,32 EUR dok je manje uplatio 76,13 EUR.
U odnosu na konverziju navodi kako na dan 30.09.2015. razlika nedospjele glavnice u EUR po konverziji i nedospjele glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 3.584,37 EUR. Nadalje korisnik kredita je svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos potreban za namirenje uplata po simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata od 6.005,50 EUR.
Nadalje zakonske zatezne kamate na preplatu kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. iznose 6.557,26 EUR. Rekapitulacija iznosi stoga preplata kamate 6.287,59 EUR, preplate tečaja 8.835,32 EUR, razlika glavnice 3.584,37 EUR što sveukupno iznosi 18.707,28 EUR. Nadalje razlika preplata priznate u konverziji 6.005,50 EUR i zakonske zatezne kamate na preplatu kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. iznose 6.557,26 EUR te se dolazi do iznosa od 551,76 EUR koliko je stanje zateznih kamata na 30.09.2024., stoga konačno ukupno potraživanje tužitelja iznosi 218.707,28 EUR-glavnica na dan 30.09.2015 -preplata po kamati i valuti sa daljnjom zzk od 01.10.2015. te 551,76 EUR preostale dospjele zakonske zatezne kamata na dan 30.09.2015. Vještak ističe da je tuženik konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1, 4 i 6, odnosno iznos utvrđen u rekapitulaciji.
Tužitelj nije istako primjedbe na nalaz o mišljenje vještaka već je podneskom od 5. travnja 2026. precizirao tužbeni zahtjev osnovom preplaćene kamate i tečaja, odnosno dodatnog zaduženja glavnice pri provedbi konverzije a sve prema rekapitulaciji stanja na dan 30.09.2015.g. u Tablici 10. na str. 22. nalaza i prema t. 8. mišljenja na str. 23. nalaza (s primjenom stope 3,23% od 01.01.2014.g.), u iznosu od 18.707,28 EUR, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na isti iznos počev od 01.10.2015.g., te uvećano za obračunatu zateznu kamatu na dan 30.09.2015.g. umanjenu za priznatu preplatu, u iznosu od 551,76 EUR, a podredno će se zahtjev odrediti: u vidu obračunate zakonske zatezne kamate koje teku od svakog pojedinačnog iznosa nezakonito više naplaćene kamate i tečaja pa do učinjene konverzije, sukladno izračunu vještaka u tablici br. 10 na str. 22 nalaza (t. 6) u iznosu od 6.557,26 EUR; u ovom slučaju nema se od istog iznosa oduzimati iznos priznate preplate prilikom konverzije jer se pravnim shvaćanjem sa 7. sjednice Građanskog odjela VSRH od 13. i 20.12.2022.g. tumači da bi konverzijom bile otklonjene posljedice ništetnih odredbi osim što potrošaču da nisu bile plaćene zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je iznose tužitelju kao potrošaču tužena banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Neće se kod preciziranja tužbenog zahtjeva uzimati u obzir i varijanta izračuna preplaćene kamate i tečaja bez primjene zakonske kamate od 3,23% nakon 01.01.2014.g., obzirom da se u sudskoj praksi ujednačilo razmišljanje da nakon 01.01.2014.g. svakako treba primijeniti kamatnu stopu od 3,23% godišnje, jer se radi o kamati naloženoj zakonom tj. sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/2013), sve budući se radi o kreditu kod kojeg je tečaj, u odnosu na tečaj prilikom korištenja kredita, aprecirao za više od 20% (pogl. čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju).
U odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je iznio primjedbu navodeći kako za ispravan izračun razlike po osnovi promjene kamate stope je potrebno usporediti iznose anuiteta, to jer povećanje kamate stope povećava iznosa kamate a smanjuje iznos glavnice, nadalje kod izračuna tečajnih razlika vještak da je koristio prosječni tečaj, a nije za svaku uplatu koristio stvari tečaj koji je vrijedio na dan uplate zbog čega odlazi do veće razlike u krajnjem iznosu.
U svom pisanom očitovanju vještak Prpić navodi kako su primjedbe tuženika u potpunosti netočno, naime, kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatio. Knjiženja u knjigovodstvenoj kartici su temelj za vještačenja, jer je samo iz njih vidljivo kako se pojedina uplata raščlanjuje, kako po CHF potraživanjima, tako i po kunskim potraživanjima, konkretno ovdje traženo za preplatu tečajnih razlika i kamata redovnih anuiteta. Kada se tako cjelovito zatvoreno potraživanje, naplaćeno u kunama podijeli sa onim koje je nominirano u CHF tada se prikazuje prosječni tečaj stvarne proknjižene uplate, a što nije moguće učiniti prema samoj specifikaciji uplate, a kakve datume i tečajeve je tuženik dostavio. Iz navedenoga slijede i pogrešni obračuni tuženika dostavljeni u prilogu, budući da vrši primjenu ranije citirane metodologije koja predstavlja razliku anuiteta, a ne razliku plaćenih kamata. Varijanta b na način da se za period od sklapanja ugovora do 30.06.2007. primjeni početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,88%, a od 1. srpnja 2007. nadalje kao početnu kamatnu stopu primjeni kamatnu stopu od 4,60%, prema zadaći vrijedila je samo za kamatu. Tečajne razlike po varijanti b nisu bile dio zadaće, te kao takve nisu uvrštene u mišljenje, a vidljive su kroz dodatak 2 priložen uz nalaz i mišljenje. Slijedom navedenoga ostajem pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti, te ne ulazim u dijelove koji su pravne prirode, a ukoliko sud smatra da je potrebno još nešto iskazati ili izračunati, isto učiniti u eventualnoj nadopuni.
Sud nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića u cijelosti prihvaća kao objektivnog i izrađenog sukladno pravilima struke. Vještak je svojem pisanom očitovanju otklonio primjedbe tuženika na matematički izračun, stoga ponovno isticanje prigovora po tuženiku nije osnovano.
Primjedbe tuženika koje se pak odnose na pravna tumačenja zahtjeva tužitelja ovaj sud je ranije u svom obrazloženju otklonio. Posebice valja navesti kako su u ovom postupku djelomično utvrđene ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je određeno da će se kamatna stopa jednostrano mijenjati odnosno na način otplate primijeniti valutna klauzula u CHF pa je kao parametre prema kojima će vještak utvrditi preplatu mogla samo biti dani oni početni jedino poznati, a to je početna kamatna stopa i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita., stoga prijedlog tuženika da se vještačenje provede primjenom kamatne stope na kunske kredite nije osnovano.
Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate kako to i sam tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu umanjuje.
U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u ukupnoj visini od 19.259,04 EUR što obuhvaća preplatu kamate i tečaja te razliku glavnice u visini od 18.707,28 EUR sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2015. te iznos od 551,76 EUR za preostalu dospjelu zakonsku zateznu kamatu na utvrđene iznose pretplate tečaja i kamate do 30.09.2015.
Kod konačne rekapitulacije tražbine osim preplate koja je tužitelju priznata u konverziji uzeta je u obzir i razlika glavnice na dan 30.09.2015. što je po mišljenju ovoga suda opravdano, a sve budući je tuženik obračun preostale glavnice na dan 30.09.2015. vršio po tečaju CHF na taj dan koji se tečaj pak ne može primijeniti zbog ništetnosti odredbe valutne klauzule, već je trebalo primijeniti tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita.
Rekapitulacija iznosi stoga preplata kamate 6.287,59 EUR, preplate tečaja 8.835,32 EUR, razlika glavnice 3.584,37 EUR što sveukupno iznosi 18.707,28 EUR. Nadalje razlika preplata priznate u konverziji 6.005,50 EUR i zakonske zatezne kamate na preplatu kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. i koje iznose 6.557,26 te se dolazi do iznosa od 551,76 EUR koliko je stanje zateznih kamata na 30.09.2024., stoga konačno ukupno potraživanje tužitelja iznosi 18.707,28 EUR- glavnica na dan 30.09.2015.-preplata po kamati i valuti te razlika glavnice sa daljnjom zzk od 01.10.2015. te 551,76 EUR preostale dospjele zakonske zatezne kamata na dan 30.09.2015 kako to tužitelj i traži te kako se ovom odlukom dosuđuje tužiteljima..
Na iznos od 18.707,28 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 1. listopada 2015. pa nadalje kako to tužitelj traži-dan nakon zakonske konverzije sve s obzirom da je do 30.09.2015 zakonska zatezna kamata već obračunata stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke.
Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude.
U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženi nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv potplaćenim iznosima.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka suda o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo priznati trošak prema bodovima kako je ista zatražila dakle za sastav tužbe u visini od 250 bodova (Tbr. 7 toč.1), za sastav podneska od 28.04.2023., 25.10.2023., 05.04.2025. i 05.05.2026. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podneska od 27.06.2026. i 26. 076.2026. svaki u visini od 125 bodova (Tbr 8 toč. 3), za sastav podnesak od 26.04.2024. i 05.12.2025. svaki u visini od 25 bodova (Tbr 8 toč. 4) za zastupanje na ročištima 10.10.2023., 15.12.2023., 10.05.2024., 10.05.2025., 14.07.2025. i 08.12.2025. svako u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1), za pristup na ročište za objavu odluke u visini od 50 bodova (Tbr 9 toč 3), za sastav dopisa tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije u visini od 25 bodova (Tbr 37.toč1) vrijednost boda 2,00 EUR uz priznaje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Tužitelju je valjalo priznati i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600 EUR koji je bio nužan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, te sudsku pristojba na tužbu u visini od 53,09 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 8.465,59 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za sastav podnesak od 05.09.2024. i 18.03.2025. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje i kao i trošak preslike priloga uz tužbu u visini od 13,27 EUR i troška poštarine u visini od 1,94 EUR jer se ne radi o trošku u smislu odredbe čl. 155 ZPP-a.
Slijedom svega navedeno odlučeno je u točci III. izreke ove presude.
U Rijeci 26. ožujka 2026.
SUDAC
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun tužitelja
-pun tuženika
