1

Poslovni broj: 8 Pr-860/2021-11

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 8 Pr-860/2021-11

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Sisku, po sutkinji toga suda Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz S., S. R. 1 OIB … koju zastupaju odvjetnici u OD V., J., Š., S., J. i J., iz R., protiv tuženika OIB. bolnica dr. I. P. S., U. J. J. S. 59, O. 01066571771, radi radno-isplata-kolektivni ugovor, nakon održane i zaključene glavne rasprave 7. prosinca 2023. kojoj su prisustvovali zamjenik punomoć. tužiteljice M. M., odvj. vježbenik u O. H. i partneri te punomoćnica tuženika K. B. V., djelatnica tuženika, dana 10. siječnja 2024. godine,

 

    p r e s u d i o   j e

             

             

I. Nalaže se tuženiku O. bolnica dr. I. P. S., U. J. J. S. 59, OIB da tužiteljici M. Z., dr. med., S., S. R. 1, O.IB isplati iznos od 1.726,75 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od dospijeća pa do 31. prosinca 2022. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je E. središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, izuzev na iznos poreza na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu, tekućoj od:

-N. iznos od 78,64 eur od 16. veljače 2019. do isplate

-Na iznos od 113,05 eur od 16. ožujka 2019. do isplate

-Na iznos od 139,97 eur od 16. travnja 2019. do isplate

-Na iznos od 118,07 eur od 16. svibnja 2019. do isplate

-Na iznos od 108,13 eur od 16. lipnja 2019. do isplate

-Na iznos od 228,80 eur od 16. srpnja 2019. do isplate

-Na iznos od 151,30 eur od 16. kolovoza 2019. do isplate

-Na iznos od 117,57 eur od 16. rujna 2019. do isplate

-Na iznos od 90,26 eur od 16. listopada 2019. do isplate

-Na iznos od 50,13 eur od 16. studenog 2019. do isplate

-Na iznos od 109,82 eur od 16 prosinca 2019. do isplate

-Na iznos od 122,77 eur od 16. siječnja 2020. do isplate

-Na iznos od 8,19 eur od 16. veljače 2020. do isplate

-Na iznos od 88,62  eur od 16. ožujka 2020. do isplate

-Na iznos od 201,41  eur od 16. travnja 2020. do isplate

sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se djelomično zahtjev tužiteljice M. Z. koji glasi:

"Nalaže se tuženiku O. bolnica dr. I. P. S., U. J. J. S. 59, OIB… da tužiteljici M. Z., dr. med., S., S. R. 1, OIB:…. isplati iznos od 4.909,39 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do isplate teče po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana, te se odbija višak zahtjeva tužiteljice u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu."

kao neosnovan.

 

III. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Tužiteljica M. Z. iz S., S. R. 1 OIB …. (dalje: tužiteljica) podnijela je 31. ožujka 2021. ovom sudu tužbu protiv tuženika O. b. dr. I. P. S., U. J. J. S. 59, OIB. …. (dalje: tuženik), radi radno - isplata - kolektivni ugovor. U tužbi tužiteljica navodi da je tužiteljica u razdoblju od 27. travnja 2015. godine do danas neprekidno zaposlena kod tuženika na radnom mjestu liječnik specijalist pedijatrije u tuženikovom Odsjeku za dojenčad. Tužiteljica ističe da je u navedenom razdoblju plaća tužiteljice regulirana , između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19-dalje ZR), Kolektivnoga ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15-dalje: KU/13, NN 29/18-dalje KU/18) i Temeljnoga kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12-dalje TKU/12, NN 24/17-dalje: TKU/17). Navodi da odredbe čl. 86 ZR/09 kao i čl. 94 ZR propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Ističe da KU/13 u čl. 57 kao i KU/18 u čl. 55., propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenoga osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Ističe da prema Propisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, sadržanima u navedenima člancima KU-a, tužiteljica je kao liječnik specijalist-pedijatar po ovoj osnovi ostvarivala pravo na dodatak na plaću od 16%. Tužiteljica dodatno ističe da je Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji se primjenjuje od 1. rujna 2019. godine, izmijenjena odredba članka 55. KU/18 na način da je došlo do uvećanja dodatka za posebne uvjete rada s 19% na u odnosu na radno mjesto tužiteljice. Tužiteljica tvrdi da KU/13 u čl. 59. kao i KU/18 u čl. 34. st. 2, propisuje da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom previđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnju odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Navodi da ZR/14 u čl. 81., propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Ističe da TKU/12 u čl. 59 st. 1. kao i TKU/17 u čl. 58. st. 1. propisuje da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Tvrdi da tužiteljica ima pravo na navedene dodatke na plaću, i to kumulativno, za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za radni staž u zdravstvu, za sve odrađene sate uključujući i prekovremene sate. Tvrdi da niti iz jedne od gore citiranih odredbi KU-a i TKU-a ne proizlazi da radniku navedeni dodaci na plaću pripadaju samo za ostvarenu redovnu satnicu ili da se uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i spomenuti dodatci na plaću međusobno isključuju. Tužiteljica navodi da naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće sukladno odredbi iz čl. 51. st. 1. KU/13. Ta naknada sukladno toj odredbi uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi oni dodaci koje se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu ili redovnom mjesečnom fondu sati. Tužiteljica tvrdi da je to i po prirodi opravdano obzirom da liječnici i za vrijeme prekovremenoga rada, kao i za vrijeme redovnog rada, rade u otežanim uvjetima rada, sa iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi, sa posebnim znanstvenim stupnjem, položajem i radnim stažem, za koje KU i TKU propisuju posebne dodatke na plaću. Navodi da se ukazuje i kako je dana 5. svibnja 2020. godine potpisan Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koji se primjenjuje od 1. travnja 2020. godine. Ističe da tuženik, kao niti drugi javni poslodavci u zdravstvu u RH obzirom da za sve te poslodavce Ministarstvo zdravstva vrši tzv. centralizirani obračun plaća navedene dodatke tužiteljici nije isplaćivao na prekovremeni rad, već samo na redovno radno vrijeme. Tvrdi da je tužiteljica konstantno radila prekovremeno u utuženom razdoblju, a neki od tih prekovremenih sati čak nisu obračunati u platnim listama pa time niti plaćeni kao uvećanje osnovne plaće. Tužiteljica navodi da obzirom da tuženik nije tužiteljici isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženome razdoblju, samim time je tužiteljica uskraćena za puni iznos naknade za godišnji odmor koja sukladno gore citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). Tužiteljica ističe da kao što je već iznijeto, tuženik nije jedini poslodavac u zdravstvu u RH koji je plaće liječnicima i drugim zdravstvenim radnicima isplaćivao na način protivan odredbama Kolektivnih ugovora i zakona, kako je opisano u prethodnim točkama ove tužbe. Takvu su praksu imali i drugi javni poslodavci u zdravstvu za koje je Ministarstvo vršilo centralni obračun plaća pa se stoga pred sudovima u RH vode brojni slični postupci radi isplate dijela plaća. Tužiteljica tvrdi da je sudska praksa o pravnim pitanjima iznijetim u ovoj tužbi već zauzela jedinstveni stav dajući za pravo radnicima koji potražuju sve gore navedene dodatke na dio plaća koji predstavlja naknadu za prekovremeni rad. Tužiteljica ističe da je VSRH izdao priopćenje da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2019., zbog različite sudske prakse glede prava na uvećanje plaće za sate ostvarene u prekovremenom radu. Navodi da tužiteljica ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko-knjigovodstvene struke sama mogla precizno izračunati ukupan iznos bruto plaće koju joj tuženik u utuženome razdoblju neosnovano nije isplatio, a taj se iznos u svakome slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave dokumentacije o evidenciji radnog vremena i obračuna plaće koja se potražuje od tuženika. Slijedom iznijetog, tužiteljica ovim putem podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku te predlaže da naslovni sud rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis sve obračune plaća tužiteljice te evidenciju radnog vremena tužiteljice za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020., kao i izračun iz kojeg će biti razvidan iznos uskraćenih plaća i naknada tužiteljici u istom razdoblju ukoliko bi se svi dodaci iz t. II. ove tužbe na koje je tužiteljica ovlaštena obračunali i na sate prekovremenog rada tužiteljice u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. ožujka 2020. Tužiteljica predlaže da se po pribavi navedenih podataka i isprava od tuženika provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje radi provjere tih podataka i utvrđenja visine neisplaćenih plaća tuženiku za svaki mjesec u razdoblju od 1. siječnja 2019. godine do 31. ožujka 2020. godine. No, tužiteljica navodi da ukoliko sud smatra da tako postavljen zahtjev tužiteljice ne bi bio osnovan da predlaže da sud naloži tuženiku da tužiteljici po utuženom osnovu isplati ukupno iznos od 6.636,14 eur (ranije 50.000,00 kn) kao i zakonsku zateznu kamatu na isti iznos tekuću od 1. kolovoza 2015. pa do isplate i troškove ovog postupka. Kako tužiteljica u konačnici nakon dostave obračunskih isprava te određivanja financijskog vještačenja (a od kojeg vještačenja je sud odustao u smislu čl. 153. st. 3. ZPP budući tužiteljica nije uplatila predujam za takvo vještačenje) nije svoju stupnjevitu tužbu odredila u skladu s čl. 186.b st. 4 ZPP, unatoč pozivu suda rješenjem ovog suda od 12. svibnja 2023. poslovni broj Pr-860/2021-5, sud je u konačnici odučio o eventualno kumuliranom zahtjevu tužiteljice kojim tužiteljica potražuje iznos od 50.000,00 kn odnosno sada 6.636,14 eur (sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, Narodne novine broj: 59/22).

              2. U odgovoru na tužbu od 29. lipnja 2021. tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je tužiteljici platio sva uvećanja plaće i dodatke na plaću sukladno pozitivnim zakonskim i podzakonskim propisima, Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, 78/19, 92/19 i 56/20) i Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 47/18, 123/19 i 66/20), a među kojim dodacima su i dodaci zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te dodatak za otežane uvjete rada. Tuženik tvrdi da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Navodi da uvećanja osnovne plaće zdravstvenih djelatnika propisana člankom su čl. 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenoga osiguranja, a među kojim uvećanjima je propisano i uvećanje za prekovremeni rad za 50% i to na osnovnu plaću. Pri ovome se navodi da su tužiteljici plaćeni svi sati prekovremenoga rada, ukoliko ih je ostvarila u utuženom periodu pa se navod tužiteljice da joj nisu plaćeni svi sati prekovremenoga rada osporava. U cilju ekonomičnosti postupka tuženik je sačinio izračun razlike plaće za utuženi period, kojeg dostavlja u prilogu ovog podneska. Osporava navod tužiteljice iz tužbe da naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće jer je to u suprotnosti i sa samim člankom 45. GKU/18 koji definira osnovnu plaću, kao i tumačenjima zajedničkoga povjerenstva. Također odredbama GKU propisano je da će se uvećati osnovna plaće s osnove dodatka za posebne uvjete rada (čl. 55. GKU/18) kao i da se dodaci s osnove odgovornosti za život i zdravlje ljudi obračunavaju od osnovne plaće (čl. 57 GKU/18). Tvrdi da je tuženik tužiteljici na sve sate redovnog rada u utuženom periodu isplaćivao dodatak od 16% iz čl. 55 GKU/18 i to od siječnja 2019. do 31. kolovoza 2019. a od 1. rujna 2019. dodatak od 19% sukladno Dodatku II. GKU (NN 92/19). Tuženik navodi da je tuženik tužiteljici na sve sate redovnoga rada u utuženom periodu isplaćivao i dodatak s osnove odgovornosti za život i zdravlje ljudi iz čl. 57 GKU/18 i to od siječnja 2019. do 31. kolovoza 2019. godine dodatak od 12%, a od 1. rujna 2019. godine dodatak na 16% sukladno Dodatku II. GKU (NN 92/19). Tuženik osporava potraživanje tužiteljice iz čl. 54 TKU jer ista nema znanstveni stupanj, niti magistra znanosti niti doktora znanosti. Osporava se i potraživanje tužiteljice s osnove uvećanja za radni staž jer to pravo tužiteljice nije propisano niti jednim propisom pa je i iz tih razloga taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. Tuženik ukazuje i da od lipnja 2014. obračun plaće za zaposlene u javnim službama vrši se preko Centralnoga obračuna plaće (COP-a) tako da od tada tuženik nema niti tehničkih mogućnosti niti ovlasti utjecati na način obračuna plaće, budući da se informacijski sustav COP-a postavlja po naputku resornog ministarstva. Tuženik tvrdi da s tim u vezi, Republika Hrvatska ima pravni interes miješati se u ovu parnicu na strani tuženika pa se predlaže, pozvati istu na miješanje odnosno sukladno čl. 211 ZPP-a obavijestiti je o ovoj parnici putem nadležnoga općinskog državnog odvjetništva. Isto tako, predlaže se o ovoj parnici obavijestiti i osnivača tuženika Sisačko-moslavačku županiju. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženiku.

              3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o radu od 14. travnja 2015. (str. 8-9 spisa), sporazum o osnovici za plaće u javnim službama (str. 10-12 spisa), dodatak sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (str. 13-17 spisa), izmjene i dopune dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (str. 18-25 spisa), arbitražnu odluku od 7. prosinca 2011. (str. 26-33 spisa), vjerodostojno tumačenje izmjena i dopuna dodatka sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (str. 34-37 spisa), priopćenje za javnost u povodu objave prve procjene tromjesečnoga bruto domaćeg proizvoda za drugo tromjesečje 2015. (str. 38-40 spisa), procjenu tromjesečnog BDP za drugo tromjesečje 2015. (str. 41 spisa), procjenu tromjesečnog BDP za četvrto tromjesečje 2015. (str. 42 spisa), priopćenje za javnost u povodu objave usklađenih tromjesečnih podataka bruto domaćeg proizvoda od prvog tromjesečja 2014. do drugog tromjesečja 2016. prema godišnjem bruto domaćeg proizvoda proizvodu za 2014. (str. 43-47 spisa), dopis Državnog zavoda za statistiku (str. 48-49 spisa), platne liste za tužiteljicu (str. 50-86, 93-125 spisa), izračun razlike plaće za utuženi period (str. 91 spisa).

              4. Temeljem ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev djelomično osnovan. Ovdje sud ističe da sud nije posebno cijenio dokumente odnosno dokaze a koji se odnose na visinu osnovice plaće tužiteljice (str 10-49 spisa) jer predmet ovog postupka nije isplata razlike plaće po osnovi neisplate pripadajuće osnovice već isključivo razlika plaće i naknade plaće zbog neisplate dodatka za posebne uvjete rata, za posebnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta na prekovremene sate kao i znanstveni stupanj i radni staž.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica zaposlena kod tuženika odnosno da je bila zaposlen u utuženom periodu i to kao doktor medicine, specijalist na odjelu za pedijatriju , a kako to i proizlazi iz obračuna plaće tužiteljice za utuženi period kao i čl. 6. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca dana 14. travnja 2015. (dalje: UR). Među strankama nije sporno niti da u razdoblju od siječnja 2019. do zaključno ožujka 2020. tužiteljici nisu isplaćeni dodatci za posebne uvjete rada kao i dodatak za odgovornost za život i zdravlje pacijenta za prekovremene sate. Sporo je pripada li tužiteljici dodatak za znanstveni stupanj kao i za radni staž u zdravstvu u utuženom periodu.

6. U smislu čl. 45. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 28/18, te dalje u tekstu: KU, a koji se temeljem čl. 2. i 5. Dodatka I. KU (NN 35/19) i čl. 1. Izmjena Dodatka I KU (NN 78/19), te čl. 2. Dodatka II KU (NN 92/19), primjenjuje a cijeli utuženi period, plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Među strankama nije sporno da se navedeni KU primjenjuje na odnos među strankama. 

7. U smislu čl. 45. st. 2. KU osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. St. 3. istog članka je određeno da dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća.

8. Prema odredbi čl. čl. 49. st. 1. KU osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

9. U smislu čl. 55. st. 1. KU radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. U konkretnom slučaju tužiteljici, a kako to proizlazi iz provedenih dokaza, prvenstveno obračuna plaća za tužiteljice za utuženi period,  taj dodatak iznosi 16% uvećanja osnovne plaće kao doktora medicine specijalista pedijatrije, a kako je to i određeno  čl. 55. st. 2. KU radna mjesta I vrste toč. 3.,  odnosno od 1. rujna 2019. uvećanje od 19% a kako je to i bilo određeno Dodatkom II KU (čl. 21. Dodatka II KU).

10. Čl. 55. st. 4. KU je navedeno da se dodaci iz tog čl. ne mogu kumulirati.

11. No, svojim zahtjevom tužiteljica niti ne traži kumulaciju dodataka iz tog čl. dok je odredbom čl. 49. st. 12. KU je određeno da se dodaci iz st. 1-8 tog članka međusobno ne isključuju.

12. Nadalje, u smislu čl. 57. KU zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće, a od 1. rujna 2019. u iznosu od 16% uvećanja od osnovne plaće (Dodatak II KU čl. 23.).

13. Niti jedan čl. KU  ne određuje da se dodaci iz čl. 55. i 57. KU isključuju, već samo da se dodaci iz čl. čl. 55. i čl. 56. KU ne mogu kumulirati (no tužiteljica niti ne potražuje položajni dodatak - čl. 58. KU).

14. U smislu čl. 4.s t. 1. KU isti obvezuje njegove potpisnike.

15. Uz KU i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama NN 128/17 dalje TKU) sadrži odredbe u čl. 50. TKU koje određuju da plaću zaposlenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću zaposlenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. St. 3. istog članka određuju da dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća.

16. Čl. 53. st. 1. TKU određeno je da osnovna plaća zaposlenika u javnim službama uvećat će se:

- za rad noću 40%;

- za prekovremeni rad 50%;

- za rad subotom 25%;

- za rad nedjeljom 35%;

- za smjenski rad 10%;

- za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta i duže 10%; i

- za rad u turnusu uvećat će se na način kako je uređeno granskim kolektivnim ugovorom.

              17. U smislu čl. 53. st. 2. TKU je propisano da osnovna plaća zaposlenika uvećat će se za 8% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj magistra znanosti, odnosno za 15% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj doktora znanosti. Uvidom u UR kao i obračune plaća za tužiteljicu nije vidljivo da bi tužiteljica imala bilo kakv znanstveni stupanj, a kako tužiteljica u smislu čl. 219. i 221.a ZPP protivno nije dokazala, ovaj sud smatra da tužiteljici po ne pripada uvećanje plaće po osnovi znanstvenog stupanja, slijedom čega u tom dijelu je zahtjev tužiteljice ocijenjen neosnovanim. Isto tako ovdje sud ističe da u utuženom periodu tužiteljici ne pripada uvećanje plaće za staž u zdravstvu, niti je takvo pravo tužiteljici propisano ZR, TKU, KU a u svezi čl. 7. st. 6. UR, tako da niti u tom dijelu (a protivno tužiteljica nije dokazala) zahtjev tužiteljice nije osnovan.

18. Čl. 53. st. 11. TKU određeno je da se dodaci iz ovoga članka međusobno se ne isključuju.

19. Čl. 55.TKU je određeno da zaposleniku u javnim službama, koji radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na posebni dodatak na plaću, a radna mjesta s posebnim uvjetima rada i pripadajuću visina posebnih dodataka na plaću za svako takvo mjesto utvrdit će se granskim kolektivnim ugovorima.

20. Dakle, obzirom na navedeno, u cijelom utuženom periodu tužitelj ima pravo na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada i to u visini uvećanja osnovne plaće za 16% odnosno 19% (od 1. rujna 2019.) kao doktor medicine, specijalist na odjelu pedijatrije, a koji dodatak, što je vidljivo iz obračuna plaća tužiteljice za utuženo razdoblje, mu je u toj visini tuženik i priznato te plaćao, no ne i na sve efektivno odrađene sate (prekovremene sate, nesporno), već samo na sate odrađene u redovnom radnom vremenu.

21. Nadalje, tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju ima pravo i na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i to do 1. rujna 2019. u visini od 12% a od 1. rujna 2019. u visini od 16 % uvećanja osnovne plaće, a  koji joj je tuženik i isplaćivao, što je vidljivo iz obračuna plaća, no nije joj plaćao iste i na sve efektivno odrađene sate rada (prekovremene sate).

22. Da je tuženik tužiteljici u utuženom periodu isplaćivao sporne dodatke obračunavajući isti samo na redovan rad (a ne i prekovremeni) vidljivo je iz obračuna plaće za utuženi period a iz kojih je jasno vidljivo da su dodaci za posebne uvjete rada obračunati samo na redovan rad, ali ne i prekovremeni. U konačnici tuženik niti ne osporava da utužene dodatke nije obračunavao za svaki efektivno odrađeni sat već, kako ističe, samo na sate redovnog rada. Iz obračuna plaće i rekapitulacije obračuna tuženika vidljivo je da tuženik, obračunavajući plaću tužiteljici kao i dodatak na posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost obračunava na način da uvećava za pripadajući postotak osnovnu plaću (po jednom satu takvog rada), a zatim vrijednost takvog sata množi sa satnicom redovnog rada. Dakle, tuženik obračunava pripadajući dodatak obzirom na odrađene sate rada (iako samo u redovnom radnom vremenu).

23. U smislu čl. 90. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14, 127/17 dalje ZR) poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu.

24. U smislu čl. 94. ZR radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada.

25. U smislu čl. 9. st. 3. ZR ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

26. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužiteljica ima pravo i za prekovremeni rad jer i za prekovremeni rad tužiteljica također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 90. st. 1. ZR.

27. Dakle, tijekom postupka je utvrđeno da:

- da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika kao doktor medicine, specijalist na Odjelu za pedijatriju,

- da tužiteljici pripada dodatak za posebne uvjete rada temeljem čl. 55. KU i čl.21. Dodataka II KU a temeljem čl. 57. KU i čl. 23. Dodatka II KU i na dodatak za odgovornost za život i zdravlje pacijenta u cijelom utuženom periodu,

- da tuženica za prekovremene sate ostvarene u utuženom razdoblju nije isplaćivala tužiteljci dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje (a koja okolnost je nesporna među strankama),

- da je tužiteljica prekovremene sate rada odradila na istom radnom mjestu na kojem joj je za redovan rad isplaćen dodatak na plaću za posebne uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje.

28. KU nije izričito određeno na koji način će se pri izračunu plaće primijeniti odredba o spornim dodacima (uvećanjima) niti je o tome, a za konkretni slučaj, pravno mišljenje dalo za to nadležno Povjerenstvo za tumačenje KU, koje mišljenje bi eventualno osporilo pravo tužitelja. Iz sadržaja citiranih odredbi ZR i KU proizlazi da su tužiteljii kao djelatniku tuženika priznata određena prava na dodatke na plaću koji jedni druge ne isključuju.  Dakle, ako tužiteljica po KU, TKU i ZR ima pravo na određene dodatke na plaću, a ta se prava ne isključuju, takvi dodaci na plaću odnose se kako na plaću za redovno radno vrijeme tako i na plaću za prekovremeni rad. Dakle, tužiteljici u utuženom periodu, osim uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada, pripadaju i uvećanje plaće po osnovi dodataka iz čl. 55. i 57. KU za sve odrađene sate rada (pa tako i VSRH Revr-206/12 te VSRH Rev 4911/2019-2 od 8. siječnja 2020.).

29. U smislu čl. 7. ZR poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

30. Dakle, upravo je tuženik, kao poslodavac (a koja okolnost u konkretnom predmetu nije sporna) dužan tužiteljici isplatiti primjerenu plaću za obavljeni rad a koja plaća je utvrđena prema pravima iz KU i TKU te preuzetim obvezama iz ugovora o radu i to zajedno sa svim uvećanjima na koja tužitelj, u smislu čl. 94. ZR i odredaba KU ima pravo. Činjenica tko je vršio obračun i isplatu plaće (tehnički dio po prigovoru tuženika FINA) ne utječe na obvezu upravo tuženika kao poslodavca da isplati plaću sa svim pripadajućim uvećanjima.

31. Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da tužiteljica ima pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada, dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje i to na svaki efektivno odrađeni sati odnosno i na prekovremeno odrađene sate,  obračunavajući iste od osnovne plaće (cijenu jednog sata takvog rada) u cijelom utuženom razdoblju.

32. Nadalje u smislu čl. 81. ZR za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

33. U smislu čl. 34. KU propisano je da se radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu. St.2. istog čl. je određeno da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije odnosno u skladu s Dodatkom II KU od 1. rujna 2019. naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika.

34. Nadalje u smislu čl. 58. TKU ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. St. 2. istog članka je određeno da naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, pripada zaposleniku kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.

35. I u pogledu naknade plaće za tužitelja se temeljem čl. 9. ZR ima primijeniti povoljnije pravo a koja razlika naknade plaće nastaje upravo zbog neisplaćenog prekovremenog rada kao i neisplaćenih utuženih dodataka na evidentirani prekovremeni rad.

36. Radi utvrđivanja činjenica oko načina rada tužiteljice te visine potraživanja po osnovi prekovremenog rada i neplaćenih dodataka sud je izvršio uvid u obračunske isprave za isplatu plaće - naknade (platne liste) te rekapitulaciju izračuna plaće sačinjenu od tuženika (str 91 spisa). Uvidom u platne liste razvidno je da je tuženik tužiteljici na sate rada obračunavao uvećanja zavisno da li su odrađeni subotom, nedjeljom, na dane blagdana i druge neradne dane određene Zakonom i na dan Uskrsa, odnosno zavisno od toga da li su isti odrađeni u noćnom dijelu dana i u drugoj smjeni. Nadalje je isto tako utvrđeno da su utuženi dodaci obračunati na sate rada iskazane kao redovni rad, a nisu obračunati na sate koje je tuženik iskazao kao prekovremene sate u platnim listama. Nadalje je utvrđeno da tužiteljici, a u utuženom razdoblju je obračunata plaća temeljem propisanog koeficijenta 2,0270  a osnovom kojeg je u rekapitulaciji obračuna sačinjenog od strane tuženika, a u skladu s zaključkom 105. Povjerenstva za tumačenje odredbi kolektivnog ugovora, obračunata razlika plaće i naknade plaće po osnovi dodatka za posebne uvjete rada i dodatka za odgovornost tužiteljici na prekovremen. Iako tužiteljica nije učinila nespornim obračun tuženika, a obzirom na činjenicu da tužiteljica nije na drugi način dokazala visinu svog potraživanja (dok tuženik čini nespornim da tužiteljici nije isplaćen dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za posebnu odgovornost i za prekovremene sate rada, te dostavlja izračun razlike plaće i naknade plaće po to osnovu) ovaj sud je, a temeljem čl. 219. u svezi čl. 221.a ZPP, visinu zahtjeva tužiteljice utvrdio upravo temeljem izračuna tuženika a kojeg je sud prihvatio kao točan i potpun.

37. U konačnici, temeljem rekapitulacije obračuna tuženika utvrđeno je da tužiteljici u utuženom periodu od 1. siječnja 2019. pa do zaključno ožujka 2020. pripada razlika plaće i naknada plaće (za vrijeme godišnjeg odmora) i to:

-              pod pretpostavkom da se dodatak za posebne uvjete rada plaća na sve efektivno odrađene sate (pa tako i prekovremene) u iznosu od 869,68 eur (ranije 6.552,61 kn);

-              po pretpostavkom da se dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi plaća na sve efektivno odrađene sate, u iznosu od 684,64 eur (5.158,40 kn);

-              manje obračunati iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora u iznosu od 172,43 eur (ranije 1.299,21 kn),

odnosno sveukupno potraživanje tužiteljici u iznosu od bruto 1.726,75 eur (odnosno ranije 13.010,21 kn, a sve obračunato po fiksnom tečaju konverzije u iznosu od 1eur/7,53450 kn a u skladu s čl. 5.  Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, Narodne novine broj:57/22) odnosno u pojedinačnim iznosima za utuženi period kako je izraženo u toč. I ove presude u dijelu odluke o tijeku zakonske zatezne kamate).

              38. Slijedom navedenog sud je usvojio djelomično zahtjev tužiteljice (da bi tužiteljici pripadalo više od dosuđenog tužiteljica nije dokazala) te je tužiteljici po osnovi razlike plaće zbog neisplaćenog dodatka za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje za sve odrađene sate (odnosno prekovremene) kao i po osnovi razlike naknade plaće do koje je došlo obzirom da prilikom izračuna iste naknade tuženik nije uzeo u obzir sva uvećanja i isplate koje tužiteljici pripadaju, dosudio ukupno bruto iznos od 1.726,75eur te odlučio kao u izreci toč. I ove presude dok je višak zahtjeva tužiteljice u ukupnom iznosu od 4.909,39 eur odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

39. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni iznos temelji se na čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO), te je tužiteljici dosuđena zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos razlike plaće i naknade plaće tekuća od zakašnjenja tuženika (dan nakon dospijeća) pa do isplate a temeljem čl. 51. TKU a u svezi čl. 9. ZR i čl. 7. st. 7. UR. 53. No, u odnosu na zatražene iznose zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu ovaj sud ističe da u skladu s čl. 24. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine«, br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 138/20. i 151/22. dalje: Zakon) kod dohotka od nesamostalnog rada predujam poreza obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka ili plaće, odnosno mirovine ili sam porezni obveznik, prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Odredbama čl. 45. st. 4. i 5. Zakona propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od porezne osnovice koju čini iznos svih primitaka od nesamostalnog rada ostvarenih tijekom jednog mjeseca, umanjen za izdatke prema članku 23. ovoga Zakona koji su uplaćeni i umanjen za iznos mjesečnog osobnog odbitka: za rezidenta u skladu s člankom 14. stavcima 3. i 4. ovoga Zakona, odnosno za nerezidenta u skladu s člankom 16. stavkom 1. ovoga Zakona, a na temelju porezne kartice iz članka 26. ovoga Zakona.

40. S obzirom na navedeno, porez na dohodak, koji čini sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom utužene razlike plaće, što znači da do trenutka isplate nisu ni dospjeli na naplatu pa na njih ne teku ni zatezne kamate. Stoga je djelomično zahtjev tužiteljice, a dijelu u kojem potražuje i zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak na bruto dosuđene iznose, odbijen kao neosnovan.              

41. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 4. ZPP a obzirom da je tužiteljica uspjela samo sa 26% svojim zahtjevom u odnosu na visinu te sa 50% u odnosu na osnovanost (uspjelaa je samo sa zahtjevom za isplatom razlike plaće po osnovi dodatka za posebne uvjete rada i dodatka za iznimnu odgovornost dok ne i u dijelu zahtjeva za uvećanje plaće po osnovi znanstvenog stupnja i za staž u osiguranju) slijedom čega ovaj sud smatra da je jedino ispravno i pravično primijeniti odredbu čl. 154. st. 4. ZPP a primjenom kojeg je sud odredio da svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka. Osim iznesenog ovaj sud smatra da dio troškova (a koji se odnose na trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu) su troškovi koji su nastali nepotrebno (čl. 155. ZPP) a i krivnjom samog tužitelja (čl. 156. ZPP) a obzirom da unatoč dostavi podataka od strane tuženika (obračunskih isprava i izračuna razlike) tužiteljica nije odredila svoj zahtjev u skladu s tim podacima već je ustrajala na daljnjem vođenju postupka a u tijeku kojeg postupka nije dokazala protivno od navoda tuženika (za predloženo vještačenje nije uplatila predujam slijedom čega je sud, a temeljem čl. 153. st. 3. ZPP, odustao od izvođenja takvog dokaza).  Stoga je odlučeno kao u toč. III izreke ove presude.

 

U Sisku 10. siječnja 2024. godine

                                                                                                                                  Sutkinja

                                                                                                                      Kristina Devčić Merzel, v.r.                                                       

 

 

 

             

 

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni županijski sud.

 

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku
2. Tuženiku