REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] D 5

Poslovni broj: Us I-465/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužiteljice DS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, OIB: 95093210687, Ulica Republike Austrije 14, Zagreb, radi zahtjeva za unos stana u Registar stanova u kojem žive zaštićeni najmoprimci, 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Poništava se rješenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/I-371-01/24-1315, URBROJ: 531-14-3-25-14 od 31. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: UP/I-371-01/24-1315, URBROJ: 531-14-3-25-14 od 31. ožujka 2025. pod toč. I. određeno je da se stan koji se nalazi u [adresa], površine 94,38 m2, potkrovlje, briše iz Registra stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, pod toč. II. poništeno je u cijelosti Privremeno rješenje KLASA: UP/I-371- 01/24-1315, URBROJ: 531-01-25-7 od 12. veljače 2025.

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila tužbu u kojoj između ostalog ističe da joj je 28. veljače 2025. dostavljeno Privremeno rješenje o upisu stana u Registar stanova u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci KLASA: UP/I-371-01/24-13/315, URBROJ: 531-01-25-7 od dana 12. veljače 2025., a da je 21. ožujka 2025. Ministarstvo donijelo novo, osporeno rješenje kojim poništava prethodno rješenje, iako prethodno rješenje još nije postalo pravomoćno, što je protivno čl. 13. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP). Poništenje se temelji na čl. 129. st. 3. ZUP-a, ali Ministarstvo ne navodi nijednu konkretno određenu povredu materijalnog propisa, čime ne ispunjava uvjete za poništenje prema toj odredbi. Nadalje, navodi kako tužiteljica nije bila pozvana da se očituje o dokumentima koji se koriste protiv nje (dopis Grada Rijeke iz 2015., dopis odvjetnika iz 2019.), čime je povrijeđeno njezino pravo na izjašnjavanje (čl. 30. ZUP-a). Ističe kako rješenje sadrži formalne i sadržajne nedostatke. Formalno, ne navodi naziv zakona uz članke na koje se poziva, čime je povrijeđen čl. 98. ZUP-a. Sadržajno, ne navodi koja bi točno materijalnopravna norma bila povrijeđena, niti analizira učinke poništenja na prava stranke, kako zahtijeva čl. 129. st. 3. ZUP-a. Nastavno ističe kako u uvodu rješenja stoji da je postupak pokrenut "na zahtjev stranke" iako je riječ o poništenju koje se može voditi isključivo po službenoj dužnosti. Ministarstvo ne navodi tko je stranka koja je navodno pokrenula postupak niti postoji formalna odluka o njegovom pokretanju što dovodi u pitanje zakonitost cijelog postupka, budući da se poništenje može voditi isključivo po službenoj dužnosti, uz jasno obrazloženje.

3. Slijedom iznesenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom predlaže donošenje presude kojom će se poništiti rješenje tuženika.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo kako je sukladno čl. 12. Zakona o proglašenju Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I3242/2018 i dr. (dalje u tekstu: Zakon), tuženik zaprimo dana 8. srpnja 2024. od tužiteljice obrazac za unos stana u Registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Uz popunjeni Obrazac dostavljena je dokumentacija iz koje je utvrđeno kako tužiteljica ima status zaštićenog najmoprimca. Nastavno na podneseni zahtjev, sukladno čl. 100. st. 3. ZUP-a, a u vezi s čl. 19. Zakona, tuženik je dana 12. veljače 2025. donio Privremeno rješenje kojim je određeno kako je 1. siječnja 2025. prestao pravni odnos zaštićenog najma, a započeo novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan plaćati vlasniku 50 % iznosa prosječne najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 50 % iznosa prosječne najamnine određene Privremenim rješenjem. Tužiteljica navodi kako Privremeno rješenje nije postalo pravomoćno prije nego se donijelo novo osporeno rješenje što je protivno čl. 13. ZUP-a. U odnosu na navedeno tuženik naglašava kako se čl. 13. ZUP-a primjenjuje na pravomoćne odluke, međutim ZUP-om nije predviđeno da bi bilo zabranjeno poništiti rješenje koje je očito nezakonito i prije isteka roka za žalbu. U konkretnom slučaju radi se nezakonitom rješenju kojim je stranka stekla pravo koje joj ne pripada. Takvo se rješenje može poništiti u slučaju očite povrede materijalnog propisa, sukladno čl. 129. st. 3. ZUP-a. U konkretnom se slučaju na tužiteljicu primijenio Zakon Statileo, a Zakon se na nju ne može primijeniti jer nema status zaštićenog najmoprimca. Suvlasnici stana uložili su prigovor na Privremeno rješenje elektroničkim putem, a kojim su upozorili Ministarstvo kako tužiteljica koristi predmetni stan bespravno te da je ista potpisala komercijalni ugovor o najmu. Iz dostavljene dokumentacije nesporno je kako tužiteljica živi na predmetnoj adresi od 11. svibnja 1989. s članom kućanstva AS. Također je nesporno kako tužiteljica ima ugovor o najmu stana sklopljen između suvlasnika navedenog stana kao najmodavaca te tužiteljice kao najmoprimca pri čemu se naglašava kako je ugovor sklopljen na određeno vrijeme, počevši od 1. travnja 2019. do 31. kolovoza 2023. Prilikom prijave u Registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, tuženik je zatražio 26. studenog 2024. elektroničkim putem dostavu rješenja ili ugovora kojim je stečeno stanarsko pravo. Na navedeni zahtjev tužiteljica nije dostavila relevantnu dokumentaciju iz koje proizlazi postojanje stanarskog prava DS niti njenih prednika na predmetnom stanu. Tužiteljica je dostavila navedeni ugovor o najmu, zapisnik o bodovanju stana te režijske račune koji glase na TS. Zapisnik o bodovanju i računi nisu pravno relevantni za utvrđivanje statusa zaštićenog najmoprimca, a osim toga tužiteljica nije dokazala pravni slijed stjecanja stanarskog prava s TS, kao prethodnog predmnijevanog nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu te DS. Slijedom navedenog, na tužiteljicu se ne može primjenjivati Zakon, odnosno čl. 2. st. 1., a time ni čl. 4. st. 1. toč. 27. Zakona. Uvidom u naknadno dostavljenu dokumentaciju, ali i u spis predmeta, tuženik je utvrdio kako između tužiteljice i suvlasnika predmetnog stana postoji ugovor o najmu stana na određeno vrijeme, koji je i sama tužiteljica dostavila kao jedini dokaz postojanja stanarskog prava na predmetnom stanu, a koji se ne može smatrati kao temelj stjecanja pravnog položaja zaštićenog najmoprimca. Nadalje, dostavom dodatne dokumentacije odnosno dopisa Odjela gradske uprave za gospodarenje imovinom od 12. veljače 2015. u kojem se utvrđuje činjenica da postoji pravomoćno rješenje Ureda državne uprave kojim se vraća predmetni stan u vlasništvo, te poziva na ispražnjenje i predaju stana, omogućeno je i drugoj strani u upravnom postupku, odnosno suvlasnicima predmetnog stana, očitovanje o unosu stana u Registar stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Temeljem svega prethodno navedenog, tuženik je dana 19. ožujka 2025. telefonski kontaktiralo tužiteljicu te joj je tim putem dana mogućnost izjašnjavanja o novodostavljenoj dokumentaciji što se može smatrati zaključkom u upravnom postupku koji se u pravilu i daje usmenim putem (čl. 77. st. 4. ZUP-a) te je obavještena o daljnjem postupku.

5. Slijedom iznesenog predloženo je odbiti tužbeni zahtjev odnosno isti odbaciti.

6. Sud je održao ročište za raspravu 11. ožujka 2026. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: ZUS).

7. Sud je u cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika u sporu izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora te odbio preostale dokazne prijedloge iz razloga što su se odlučne činjenice za odluku u ovom sporu mogle utvrditi iz dokumentacije priležeće spisu upravnog postupka i ovog spora.

8. Na temelju razmatranja spornih pitanja, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. U konkretnom slučaju sporna je primjena odredbe čl. 129. st. 3. ZUP-a prilikom donošenja tužbom pobijanog rješenja tuženika.

10. Naime, navedeno rješenje doneseno je primjenom odredbe čl. 129. st. 3. ZUP-a pri čemu je kao odlučno navedeno kako je u Privremenom rješenju od 12. veljače 2025. pogrešno utvrđen status tužiteljice kao zaštićenog najmoprimca, a obzirom je naknadno, po donošenju Privremenog rješenja, utvrđeno kako ista nije zaštićeni najmoprimac u smislu čl. 4. st. 1. toč. 27. Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: Zakon) pa se sukladno čl. 2. Zakon na nju ne primjenjuje, Privremeno rješenje poništeno je u cijelosti.

11. Prema odredbi čl. 129. st. 1. ZUP-a nezakonito rješenje može se poništiti ili ukinuti u cijelosti ili djelomično i nakon isteka roka za žalbu. U slučaju očite povrede materijalnog propisa, rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može se poništiti ili ukinuti ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja (st. 3.).

12. U konkretnom slučaju sud nalazi spornom primjenu odredbe čl. 129. st. 3. ZUP-a kojom je propisano ispunjenjem kojih pretpostavki se pojedino rješenje kojim je stranka stekla pravo može poništiti ili ukinuti vodeći računa o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja. Pri tome valja ukazati da je ustaljeno stajalište prema kojem se, kada se cijeni je li u rješavanju upravne stvari došlo do povrede materijalnog propisa prema kojem je odnosna stvar riješena, ne ulazi i u preispitivanje činjeničnog stanja na koje je primijenjen materijalni propis, jer ono ostaje onakvo kakvo je u postupku utvrđeno, bez obzira na to što je činjenično stanje možda nepravilno ili nepotpuno utvrđeno, pa i kada je eventualno upravo zbog tako utvrđenog činjeničnog stanja povrijeđen materijalni propis. Ni situacija u kojoj je povreda materijalnog propisa nastala zbog pogrešno izvedenog zaključka o činjeničnom stanju ne daje podlogu za poništenjem rješenja po ovoj osnovi, jer izvođenje zaključaka spada u utvrđivanje činjeničnog stanja pa je ako je zaključak pogrešan, onda je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno.

13. Slijedom potonje iznesenog, s obzirom da je prilikom donošenja tužbom osporavanog rješenja tuženik utvrđivao novu činjenicu – status tužiteljice kao zaštićenog najmoprimca, na podlozi koje činjenice je potom svojim rješenjem poništio Privremeno rješenje od 21. ožujka 2025., kojim je navedena činjenica različito utvrđena, to je ocjena ovog suda da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za poništavanje Privremenog rješenja od 12. veljače 2025. zbog očite povrede materijalnog propisa pozivom na odredbe čl. 129. st. 3. ZUP-a.

14. Stoga je na temelju odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a sud usvojio tužbeni zahtjev i poništio osporavano rješenje tuženika bez vraćanja predmeta na ponovni postupak tuženiku.

U Rijeci 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- DS, [adresa]

- Ministarstvu prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20