REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U SAMOBORU

Obrtnička 2

Poslovni broj: P-706/2022-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, po sutkinji toga suda Ines Golešić-Plašić, kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijalista Josipa Brekala, u pravnoj stvari tužiteljice VŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 27. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Jadranski Trg 3/a, Rijeka, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici VŠ, [adresa], Brezje 10431 Sveta Nedjelja, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 12.672,07 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, da tužiteljici VŠ, [adresa], Brezje 10431 Sveta Nedjelja, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2.944.75 EUR (dvije tisuće devet stotina i četrdeset četiri eura i sedamdeset pet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. ožujka 2026., kao dana donošenja presude, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu 1.562,50 (jednu tisuću pet stotina i šezdeset dva eura i pedeset centi), kao neosnovan.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka, kao neosnovan.

V. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu 1.089,21 EUR (jednu tisuću osamdeset devet eura i dvadeset jedan cent) zajedno sa zateznim kamatama.

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljičine i tuženikove tražbine tužiteljici u iznosu 241,69 EUR (dvije stotine četrdeset jedan euro i šezdeset devet centi) zajedno sa zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe kako je učinjena podneskom tužitelja od 24. rujna 2023.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom kao kreditorom, 21. rujna 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 5107886706, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 100.635,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim Ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,75 % godišnje, te koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Tužiteljica i tuženik su 19. veljače 2015., su sklopili Dodatak Ugovora o kreditu kojim je utvrđeno kako je neotplaćena glavnica kredita u CHF iznosi 89.345,69 CHF što u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. iznosi 623.701,91 HRK. Nadalje, navedenim Dodatkom utvrđena je preplata tužiteljice na dan 30. rujna 2015., a koju je tuženik, ugovorio vratiti tužiteljici na način da će se 50% iznosa budućih anuiteta podmirivati iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate. Tuženica posebno ističe da iz navedenog Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,75 % godišnje koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili tužitelj i tužiteljica ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Osim toga, tuženica navodi da je nesporno da su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo tuženik svojom jednostranom odlukom. Navodi da navedeni Ugovor o kreditu ne sadrži niti jedan element na temelju kojeg bi tužiteljica mogla izračunati visinu svoje obveze, a sasvim sigurno tužiteljica kao prosječan potrošač mogla razumjeti, odnosno odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, a koja se mijenjaju jednostranom odlukom tuženika nisu bile niti mogle biti razumljive tužiteljici kao prosječnom potrošaču. Osim toga, odlukama o promjeni kamatne stope i anuiteta otplate tuženik je obavještavao tužiteljicu dopisom bez ikakve mogućnosti prigovora na isti te u kojima nije naveo zbog čega je došlo do promjene kamatne stope. Slijedom navedenog, razvidno je da je cjelokupan rizik promjene kamatne stope bio prebačen na tužiteljicu. Osnovni i najvažniji navodi tužiteljice su da je da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom Tuženika, pri čemu nije postojao nikakav ugovoreni parametar, kriterij niti formula, niti su određena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja, da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavao redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke tuženika, bez navođenja ikakvog obrazloženja, da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s važećim odlukama tuženika pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne, da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna te kako Ugovor o kreditu može opstati bez iste klauzule, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kuna u kojoj je i isplaćen kredit tužitelju. Nadalje, ni informativni obračun konverzije na dan 30. rujna 2015. koji je tuženik izradio i dostavio tužiteljici nije točan obzirom da su ništetne sve promjene kamatnih stopa koje je jednostrano učinio tuženik te je jedino valjana početno ugovorena kamatna stopa od 4,75 % godišnje, odnosno od 1. siječnja 2014. zakonski određena kamatna stopa od 3,23 % godišnje koja se primjenjuje na isplaćeni iznos kredita. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže usvojiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tužiteljici.

1.1. Podneskom od 24. rujna 2023. je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev, kao u izreci presude, uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka.

1.2. Tuženik se protivio navedenoj preinaci tužbe. Unatoč protivljenju tužitelja, dopuštena je navedena preinaka tužbenog zahtjeva s obzirom da je tek po zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka utvrđena visina tražbine tužiteljice pa je stoga opravdano i dopušteno ovakvo usklađenje tužbenog zahtjeva, a isto je i svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, prvenstveno ističući prigovor zastare potraživanja tužiteljice. Tuženik smatra da odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 19. veljače 2016. godine sklopili Aneks br. 3. Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 — dalje u tekstu: ZIDZPK/15), čime su ugovorne strane izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a čime je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio daje koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik posebno ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponude tužitelju sklapanja Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. U pogledu navoda iznesenih u tužbi u odnosu na valutnu klauzulu, tuženik navodi da je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tuženik posebno ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje navodi da su potrošačima, pa tako i tužiteljici, prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita. Iz tada postojećih brošura i reklamnog materijala koje je tuženik nudio strankama, proizlazi da je strankama bilo omogućeno potpuno upoznavanje sa svim rizicima koje sa sobom nosi ugovaranje kredita u CHF, sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Osim toga, i u razgovoru sa službenicima u banci tuženika, tužiteljica je od navedenih službenika dobila sve informacije o sklapanju ugovora u valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi. Nadalje, tuženik naglašava da je nemoguće da bi banka izdavanjem kredita u CHF mogla ostvarivati neku vrstu ekstra profita, obzirom da je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Tuženik smatra da je tužiteljica trebala biti svjesna da sklapanjem dugoročnog kredita preuzima određenu vrstu rizika, te da u tako dugačkom vremenskom razdoblju nitko ne može predvidjeti što se sve može dogoditi niti kako će se tečaj kretati, a to iz razloga jer tečaj ovisi o kretanjima na financijskim tržištima, a na što tuženik nikako ne može utjecati. U pogledu promjene kamatne stope, tuženik navodi da su sve promjene kamatnih stopa vršene sukladno tada važećim pozitivnim propisima, i ne samo to, nego radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik se u postupanju prema tužiteljici rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. U pogledu metodologije utvrđivanja kamatnih stopa, tuženik navodi da je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014., (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13) a slijedom čega je jasno da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. U pogledu navoda tužiteljice o primjeni kamatne stope u iznosu 3,23 %, tuženik navodi da je ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl. 11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu. progresivnu, mjesečnu restituciiu kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Tuženik ističe da je takvo prisilno uvođenje kamatne stope neustavno. Osim toga, tuženik navodi da ugovorna određenja stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaćaju dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora uklonio način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Nemoguće je kamatnu stopu koju su stranke odredile kao promjenjivu, prisilno odrediti kao fiksnu, uostalom navedeno je suprotno i volji ugovornih strana izraženoj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik spori da je na strani tužitelja nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne šteta koju bi počinio tuženik, slijedom čega predlaže sudu odbiti tuženicu sa tužbenim zahtjevom, uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka provođenja dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-103126160/51400607-5103159932 (list 8-10), Zemljišnoknjižni izvadak (list 11-12), Aneks broj 4 Ugovora o kreditu 2402006-103126160/5114211577 (list 13-14), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 15-16), Preglede prometa po partiji kredita 5114211577 za razdoblje od 1. rujna 2018., do 7. prosinca 2018. (list 17-22), Obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2018., do 31. prosinca 2018. (list 23), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 24-26), Pregled prometa po partiji kredita 5107886706 za razdoblje od 1. prosinca 2012., do 29. rujna 2015., (list 26-33), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2018., do 30. lipnja 2018. (list 34), Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (list 35), Pregled prometa po partiji kredita 5107148632 za razdoblje od 1. svibnja 2012., do 8. siječnja 2013. (list 36), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 37), Pregled prometa po partiji kredita 5107148632 za razdoblje od 1. svibnja 2012., do 8. siječnja 2013. (list 38), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2017., do 31. prosinca 2017. (list 39), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 40-41), Pregled prometa po partiji kredita 5103159932 za razdoblje od 22. rujna 2006., do 1. lipnja 2012. (list 42-49), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 50-51), Otplatni plan kredita (list 52-56), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2019., od 30. lipnja 2019. (list 57), Pregled prometa po partiji kredita 5107886706 za razdoblje od 1. prosinca 2012., do 29. rujna 2015., (list 59-62), Pregled prometa po partiji kredita 5107886706 za razdoblje od 1. rujna 2015., do 7. prosinca 2018. (list 63-65), Otplatni plan (list 69- 72), Otplatni plan (list 75-80), Otplatni planovi za kredit (list 81-111), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Nade Ružić, dipl. oec. (list 111- 114), (Reklamni materijal tuženika kojim je obavještavao klijente o ponudi rizicima kredita kao i valutnim klauzulama (list 167-181), e-mail korespondenciju među djelatnicima tuženika (list 182-183), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., (list 187–194), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 195-198), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015., (list 1199), Priopćenje za javnost Ministarstva financija (list 200), Obavijest o izračunu konverzije kredita uz izračun konverzije kredita broj 5107886706 na dan 30 rujna 2015., (list 256-258), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR kao i Nacrt Aneksa ugovora o kreditu (list 269-276), Letak s informacijama o EURIBORU i kretanju tečaja EUR-a (list 277-278), pisani iskaz ŠŠ (list 287), Obavijest o kreditu uz otplatni plan (list 289-293), Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5107886706 (list 518-523) proveo financijsko vještačenje te izvršio uvid u nalaz i mišljenje sudskog vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića (list 567-568), izveo dokaz saslušanja stranaka, odnosno tužiteljice. Tužitelj je odustao od saslušanja svjedoka FŠ.

4. Ocjenom izvedenih dokaza, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti. Tuženikov zahtjev za utvrđenjem postojanja tuženikove tražbine nije osnovan.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev radi povrata plaćenih iznosa kamata zbog odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sadržanih u Ugovor o kreditu broj 5107886706, sklopljenog 21. rujna 2006.

6. Između stranaka nije sporno da je 16. lipnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 5107886706, kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 100.635,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaju, s rokom otplate kredita na 288 mjeseci. Člankom 8. navedenog Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku sklapanja ugovora je iznosila 4,750% godišnje, a utvrđuje se jednostrano. Između stranaka isto tako nije sporno da je člankom 3. i člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena primjena valutne klauzule. Između stranaka nije sporno ni da je za vrijeme otplate kredita, tužiteljica plaćala iznose anuiteta sukladno obračunima tuženika.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 5107886706 o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne kao i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je i je li prestao pravni interes tužitelja na podnošenju tužbe a obzirom na sklopljeni Aneks ugovora o konverziji. Među strankama je sporna i visina tražbine.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 5107886706 od 21. rujna 2006., sklopljenog između tuženika i tužiteljice kao korisnika kredita te Omgrad d.o.o., kao založnog dužnika, sud je utvrdio da je predmetnim Ugovorom tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 100.635,00 CHF, koji će se isplatiti u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaju, s rokom otplate kredita na 288 mjeseci. Člankom 3. navedenog Ugovora utvrđena je namjena predmetnog kredita, odnosno da je riječ o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, uz čvrstu valutnu klauzulu. Člankom 7. navedenog Ugovora utvrđena je primjena valutne klauzule, a člankom 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,750%.

9. Uvidom u Aneks broj 3 Ugovora o kreditu od 19. veljače 2016., broj 5107886706 (list sud je utvrdio da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženika. Navedenim Aneksom kredit tužiteljice konvertiran iz valute CHF u valutu EUR.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tokom 2006. se obratila tuženiku radi podizanja stambenog kredita. Tijekom razgovora o kreditu, obaviještena je da da može realizirati kredit u švicarskim francima u protuvrijednosti od oko 70.000,00 eura, ali da kredit ne bi mogla ishoditi u eurima, uz objašnjenje da je za kredit u eurima kreditno nesposobna. Nadalje navodi da je predmetni kredit podigla u iznosu 67.200,00, što je tada predstavljalo protuvrijednost u francima u iznosu 100.000,00 CHF. Naglasila je da joj je osobni bankar rekao da je kredit u CHF povoljniji, da je CHF stabilna valuta i da će joj tako biti manja kamatna stopa. Navela je i da joj je tijekom pregovora rečeno da se kamatna stopa može mijenjati, ali da joj nije objašnjeno kako se može mijenjati. Razliku između rate i anuiteta je shvatila kada su joj se obveze počele povećavati. Navela je i da je tijekom 2010., najviše joj rasla rata, a da je baš u to vrijeme ostala bez posla, slijedom čega je sa tuženikom bilo ugovoreno da 6 mjeseci plaća samo kamate, pa se to produžilo na daljnjih 6 mjeseci. Iz iskaza tužiteljice proizlazi i da do konverzije kredita nije bilo govora o drugoj valuti. Navodi i da je znala da valuta može varirati, ali da joj je osobni bankar rekao da je CHF stabilna valuta i da banka vjeruje u tu valutu te da i iz tog razloga daje nižu kamatnu stopu na navedenu valutu. Nije nikada imala trgovačko društvo ili obrt prijavljen na adresi stana kupljenog predmetnim spornim kreditom, a još uvijek živi u predmetnom stanu.

11. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio vjerodostojnim, jer je isti u skladu ispravama koje se nalaze u spisu predmeta, logičan je i skladu sa svime što jedan prosječan potrošač i inače zna prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Sud prihvaća iskaz tužiteljice i u dijelu u kojem ista navodi joj je ponuđeni kredit u švicarskim francima bio u datom trenutku najpovoljniji s obzirom na njezinu kreditnu sposobnost. Logičan je zaključak da će svaki prosječni potrošač izabrati kredit s kojim će dobiti najveći iznos novaca uz što manju mjesečnu obvezu. Sud je prihvatio iskaz tužitelja i dijelu u kojem isti navodi da nije sasvim razumio ni što znači valutna klauzula, ni točno koliko može varirati promjenjiva kamatna stopa, a da u cijelosti adekvatne informacije nije dobio od strane tuženika. Iz same namjene Ugovora o kreditu sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju riječ o potrošačkom kreditu, odnosno da je tužitelj potrošač, u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007).

12. Iz materijalne dokumentacije sadržane u spisu predmeta, i to Zemljišnoknjižni izvadak (list 11-12), Aneks broj 4 Ugovora o kreditu 2402006-103126160/5114211577 (list 13-14), Obavijesti o promjeni kamatne stope (list 15-16), Preglede prometa po partiji kredita 5114211577 za razdoblje od 1. rujna 2018., do 7. prosinca 2018. (list 17- 22), Obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2018., do 31. prosinca 2018. (list 23), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 24-26), Pregled prometa po partiji kredita 5107886706 za razdoblje od 1. prosinca 2012., do 29. rujna 2015., (list 26-33), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2018., do 30. lipnja 2018. (list 34), Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (list 35), Pregled prometa po partiji kredita 5107148632 za razdoblje od 1. svibnja 2012., do 8. siječnja 2013. (list 36), Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 37), Pregled prometa po partiji kredita 5107148632 za razdoblje od 1. svibnja 2012., do 8. siječnja 2013. (list 38), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. srpnja 2017., do 31. prosinca 2017. (list 39), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 40-41), Pregled prometa po partiji kredita 5103159932 za razdoblje od 22. rujna 2006., do 1. lipnja 2012. (list 42-49), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 50-51), Otplatni plan kredita (list 52-56), Obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1. siječnja 2019., od 30. lipnja 2019. (list 57), Pregled prometa po partiji kredita 5107886706 za razdoblje od 1. prosinca 2012., do 29. rujna 2015., (list 59-62), Pregled prometa po partiji kredita 5107886706 za razdoblje od 1. rujna 2015., do 7. prosinca 2018. (list 63-65), Otplatni plan (list 69-72), Otplatni plan (list 75-80), Otplatni planovi za kredit (list 81-111), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Nade Ružić, dipl. oec. (list 111- 114), (Reklamni materijal tuženika kojim je obavještavao klijente o ponudi rizicima kredita kao i valutnim klauzulama (list 167-181), e-mail korespondenciju među djelatnicima tuženika (list 182-183), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., (list 187–194), Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 195-198), Priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015., (list 1199), Priopćenje za javnost Ministarstva financija (list 200), Obavijest o izračunu konverzije kredita uz izračun konverzije kredita broj 5107886706 na dan 30 rujna 2015., (list 256-258), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR kao i Nacrt Aneksa ugovora o kreditu (list 269-276), Letak s informacijama o EURIBORU i kretanju tečaja EUR-a (list 277-278), pisani iskaz ŠŠ (list 287), Obavijest o kreditu uz otplatni plan (list 289-293), Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5107886706 (list 518-523) sud je izveo zaključak da je tuženik redovno obavještavao tužiteljicu o promjeni kamatne stope uz dostave otplate plana otplate kredita. Sud je isto tako utvrdio da je Aneksom broj 3 Ugovora o kreditu obveza tužiteljice u valuti CHF konvertirana u valutu EUR. Iz dostavljenog reklamnog materijala evidentno je da je tuženik isti nudio strankama, no isto tako ne može se izvesti zaključak da je na temelju navedenog prosječan potrošač mogao doći do potpunih saznanja vezanih valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

13. U prvom redu potrebno je navesti da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od dana 03. rujna 2019. godine, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP), i to u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007.godine, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Također, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od dana 04. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od dana 09. travnja 2015. godine utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te drugih banaka navedenim u citiranim odlukama, kao i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Nadalje, istom odredbom određeno je da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.3. Nadalje, ističe se da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a (Narodne novine br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

15. U pogledu istaknutog prigovora tuženika da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe obzirom da je između tužitelja i tuženika sklopljen Aneks ugovora o konverziji, prema stavu ovog suda, potpisivanjem Aneksa ugovora o konverziji potrošač ne gubi pravo na potpunu restituciju jer mu isto jamče propisi kojima se osigurava zaštita potrošača, a potrošač se ne može ni na koji način odreći prava koja su mu zajamčena navedenim propisima. Naime, namjera i cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK) nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. ZID ZPK je donesen i bavi se uređenjem ugovornih odnosa, dok se tražbina tužiteljice u ovom slučaju temelji na izvanugovornom odnosu. Prema tome u slučajevima kada je sklopljen Dodatak o konverziji, nije nastala nikakva nova pravna osnova na temelju koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. U konkretnom slučaju, sklopljeni Aneks ugovora o konverziji u osnovi predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, na način da je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti vezano za EUR, umjesto za dotadašnji CHF, dok se i nadalje radi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, dalje u tekstu ZOO). Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu (tako i ŽS u Zagrebu Gž-5132/2024). Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove. Nadalje, u povodu prigovora tuženika da su naplate pojedinih anuiteta vršene i od strane sudužnika, navodi se da samo temeljem toga ne prestaje tuženikova obveza vraćanja stečenog bez osnove.

16. Neosnovan je i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja istaknut od strane tuženika. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi i rješenju posl. br. Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo stajalište kako je zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju pojedinačnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., jer je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu iste tužbe, poglavito presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., dakle od 15. lipnja 2018. S obzirom da je predmetna tužba podnesena 12. lipnja 2019. (potvrda o neposrednom primitku tužbe- list 1 spisa predmeta), očito je da ista tražbina nije pala u zastaru temeljem odredbe članka 225. ZOO-a.

17. U tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 241,69 EUR zajedno sa zateznim kamatama,. Također je sudu predložio da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Isto tako je istaknuo i prigovor da se s osnove razlike u kamati utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu 1.089,21 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose. Međutim, tuženik je ona strana koja je u ovom obveznopravnom odnosu bila nepoštena i nesavjesna. Nikakva imovina tuženika, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužiteljice, kao korisnika kredita, i to zbog valutne klauzule (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), a kako to neosnovano tvrdi tuženik, pa tako niti zbog promjene kamatne stope (kada je kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene kamatne stope), niti priznate neotplaćene glavnice.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja. Uvidom u nalaz i mišljenje od 2. prosinca 2022., sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića sud je utvrdio da kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75 % godišnje, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 25.579,65 kn, odnosno 3.395,00 EUR (konvertirani iznos), zatim da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. studenoga 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 8.923,98 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita), odnosno 1.184,36 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), zatim da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. studenoga 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 41.414,66 kn, odnosno 5.496,68 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), te da iznos dospjelih nepodmirenih zateznih kamata iznosi 2.595,96 EUR. Sukladno navedenom, tuženiku je naložena isplata iznosa od 95.477,69 HRK/ 12.672,07 EUR, a koji iznos se sastoji od neisplaćenog iznosa glavnice od 25.579,65 HRK / 3.395,00 EUR, iznosa preplate s osnove ništetnih kamatnih stopa u iznosu od 8.923,98 HRK / 1.184,36 EUR te s osnova ništetnog tečaja iznos od 41.414,66 HRK / 5.496,68 EUR kao i preostalog iznosa zateznih kamata u iznosu od 19.559,40 HRK; odnosno 2.595,96 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana obračuna, pa do isplate.

18.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, obzirom da je isti izrađen stručno i u skladu sa zadanim zadatkom suda, te se temelji na ispravama sadržanim u spisu predmeta. Ističe se i da stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjev za naknadu troškova i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. te 138/23., dalje: OT), imajući na umu vrijednost boda u iznosu 2,00 eur (Tbr. 54. OT) i pravo odvjetnika obračunati na sve obavljene radnje pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT).

22. Slijedom navedenog, a obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa pravnom osnovom i visinom tužbenog zahtjeva, tužiteljici je valjalo priznati kao troškove potrebne za vođenje parnice trošak sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT) i podnesaka od 26. rujna 2019., te troška podneska od 29. lipnja 2020., i 25. rujna 2023. (Tbr. 8./1. OT) te zastupanja na ročištima 10. rujna 2020., 4. listopada 2022., 7. studenog 2023., 17. siječnja 2024., 4. studenog 2025., 5. ožujka 2026., (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju u zahtijevanom iznosu 200,00 EUR, dakle ukupno u iznosu 2.000,00 EUR uvećanog za PDV 25% (500,00 EUR), kao i troška sudske pristojbe za tužbu u zahtijevanom iznosu 146,13 EUR. Ujedno je tužiteljici u cijelosti valjalo dosuditi trošak financijskog vještačenja u zahtijevanom iznosu 298,62 EUR. Tužiteljici nisu priznati troškovi za podneske koji nisu bili nužni za vođenje parničnog postupka, odnosno trošak podneska od 19. srpnja 2029., te podneska od 1. prosinca 2020. Isto tako tužiteljici nije priznat trošak podneska od 2. veljače 2021., jer je istim dostavila Aneks broj 3 Ugovora o kreditu, a na koji se pozivala već u tužbi, što je tada bila dužna i dostaviti. Podnesak od 5. veljače 2021., sud ne smatra nužnim za vođenje ovog postupka, dok podnesak od 2. ožujka 2021., ne nalazi u spisu predmeta. Podneskom od 16. siječnja 2023., je samo dostavljena uplatnica sudu za provedbu vještačenja, dok je navode iznesene u podnesku 23. veljače 2026., tužiteljica mogla iznijeti na raspravi 5. ožujka 2026. Tužiteljici nije priznat ni trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer navedena radnja nije bila nužna.

22.1. Slijedom navedenog, valjalo je tužiteljici dosuditi troškove u iznosu 3.069,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate, jer se zatezne kamate na parnične troškove mogu stranci odrediti i u parničnom postupku, temeljem primjene čl. 151. st. 3. ZPP-a.

23. Obzirom da tuženik nije uspio u sporu, valjalo je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka odbiti kao neosnovan.

24. Sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, br. 57/22.) iskazane su novčane vrijednosti, s obzirom na fiksni tečaj konverzije 7,53450 HRK / 1 EUR.

U Samoboru 27. ožujka 2026.

Sudac:

Ines Golešić-Plašić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od primitka presude Županijskom sudu, putem ovog suda. Za stranku koja je bila obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, a na to ročište nije pristupila, presuda se objavljuje na e- oglasnoj ploči Općinskog suda u Novom Zagrebu. Smatra se da je ta stranka danom objave primila presudu i od toga dana joj se računa rok za žalbu.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku