Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-278/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja T, OIB: [osobni identifikacijski broj] i TZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje na adresi [adresa], M [adresa], zastupani po punomoćniku Filipu Galiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. veljače 2026. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe iz čl.10. i to Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51404607-5104603745 od dana 08.12.2009.; Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404607-5103993005 od dana 13.06.2008.; Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404607-5104065648 od dana 21.08.2008. i Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404607-5104151975 sklopljenog između I.- tužitelja i tuženika, te odredba čl.10. ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51404607-5105534000 od 17.01.2011. sklopljenog između II. - tužiteljice i tuženika, a kojima je propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,000% (jedan posto) naknade iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK (dvjestopedeset kuna) za, te 200,00 HRK (dvjesto kuna) za, obračunate s datumom ugovora; odnosno 1,500 (jedanipol posto) u ugovoru sklopljenog između II. -tužiteljice i tuženika.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da I. -tužitelju TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 598,76 EUR (petstodevedesetosam eura i sedamdesetšest centi) sa zateznom kamatom koja teče:

- Na iznos od 137,69 EUR (stotridesetsedam eura i šezdesetdevet centi) od 09.12.2009. do isplate

- Na iznos od 91,35 EUR (devedesetjedan eur i tridesetpet centi) od 14.06.2008. do isplate

- Na iznos od 72,22 EUR (sedamdesetdva eura i dvadesetdva centa) od 22.08.2008. do isplate

- Na iznos od 297,50 EUR (dvjestodevedesetsedam eura i pedeset centi) od 06.11.2008. do isplate,

po stopi koja se od 14. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da II. -tužiteljici TZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 293,90 EUR (dvjestodevedesettri eura i devedeset centi) sa zateznom kamatom koja teče od 18.01.2011. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. isplatiti tužiteljima TZ i TZM na ime parničnih troškova isplati iznos od 884,73 EUR (osamstoosamdesetčetiri eura i sedamdesettri centa) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 26. ožujka 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za isplatu parničnih troškova u preostalom zatraženom iznosu odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelju su protiv tuženika 8. rujna 2025. podnijeli tužbu u kojoj su naveli da su s tuženikom sklopili i to tužitelj TZ četiri ugovora o kreditu iz 2008. i 2009. godine, a tužiteljica TZM jedan ugovor o kreditu iz 2011. godine. Navode da je predmetnim ugovorima o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u određenom postotku od ukupnog iznosa kredita, unaprijed, a koju naknada je tužiteljima i naplaćena prilikom isplate kredita i to u iznosima od 137,69 EUR za prvi ugovor, 91,35 EUR za drugi ugovor, 72,22 EUR za treći ugovor, 297,50 EUR za četvrti ugovor i 293,90 EUR za peti ugovor. Tužitelji navode da su sporne odredbe nepoštene i ništetne obzirom da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a takva odredba i stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom navedenog, tužitelji predlažu sudu donijeti presudu kojom će navedene ugovorne odredbe utvrditi ništetnima i naložiti tuženiku tužiteljima isplatiti plaćeni iznos na ime ništetne ugovorne odredbe i naknaditi prouzročeni parnični trošak.

2. Tuženik je 10. listopada 2025. podnio odgovor na tužbu u kojemu je naveo da je točno da su tužitelj i prednik tuženika sklopili ugovore o kreditu u koje je inkorporirana odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, no tuženik navodi da ista nije ništetna. Sporni pravnu osnovu, no ne i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor statusa tužitelja kao potrošača i prigovor zastare. Smatra da su predmetne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te ističe da su tužitelj i tuženik o istima pojedinačno pregovarali. Navodi da je banka za naplatu iste naknade imala zakonsku osnovu. Smatra da ukoliko sud i ocijeni da bi tužbeni zahtjev bio osnovan, zatezne kamate bi trebalo dosuditi od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost podredno od podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5104603745 od 8. prosinca 2009. uz obračun naknade (str. 6-10 spisa), obavijesti o kreditu i otplatne tablice (str. 11-12, 17, 19, 25- 26 spisa, 31 i 33 spisa), Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607- 5103993005 od 13. lipnja 2008. uz obračun naknade (str. 13-16 i 18 spisa), Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5104065648 od 21. kolovoza 2008. uz obračun naknade (str. 20-24 spisa), Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404607-5104151975 od 5. studenog 2008. uz obračun naknade (str. 106 i 27-30 spisa), Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607- 5105534000 od 17. siječnja 2011. uz obračun naknade (str. 34-40 spisa), prikaz procesa obrade kredita (str. 59 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (str. 60-84 spisa), te su saslušani tužitelji i svjedoci MZ i AZ. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5. Među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji kao korisnici kredita svaki ponaosob i tuženik kao kreditor sklopili ugovore o kreditu i to tužitelj TZ ugovore o kreditu od 8. prosinca 2009., 13. lipnja 2008., 21. kolovoza 2008. i 5. studenog 2008., a tužiteljica TZM ugovor o kreditu od 17. siječnja 2011. Nije sporno da su svi ugovor o kreditu bili nenamjenski. Također, nesporno je da je istim ugovorima ugovorena naknada za obradu zahtjeva za kredit i to u visini postotka na iznos kredita, koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja, a koja naknada se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Nije sporno niti da su naknade za obradu zahtjeva za kredit tužiteljima naplaćene iz iznosa kredita za sve predmetne ugovore.

6. Među parničnim strankama je sporno jesu li utužene ugovorne odredbe nepoštene koje nepoštenje bi vodilo ka ništetnosti iste, je li potraživanje tužitelja u zastari, te jesu li isti predmetne ugovore o kreditu sklapali u svojstvu potrošača.

7. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5104603745 od 8. prosinca 2009. uz obračun naknade (str. 6-10 spisa) proizlazi da je isti ugovor tužitelj TZ kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom u visini od 14.250,00 EUR protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, bez namjene na rok otplate od 120 mjeseci. Također, utvrđeno je da je čl. 10. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK, koja se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Također, uvidom u obračun naknade za predmetni ugovor utvrđeno je da je ista od strane tuženika zaračunata u iznosu od 1.037,40 HRK s datumom 8. prosinac 2009.

8. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5103993005 od 13. lipnja 2008. uz obračun naknade (str. 13-16 i 18 spisa) proizlazi da je isti ugovor tužitelj TZ kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom u visini od 9.500,00 EUR protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, bez namjene na rok otplate od 120 mjeseci. Također, utvrđeno je da je čl. 10. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, koja se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Uvidom u obračun naknade za predmetni ugovor utvrđeno je da je ista od strane tuženika zaračunata u iznosu od 688,28 HRK s datumom 13. lipanj 2008.

9. Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5104065648 od 21. kolovoza 2008. uz obračun naknade (str. 20-24 spisa) proizlazi da je isti ugovor tužitelj TZ kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom u visini od 7.600,00 EUR protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, bez namjene na rok otplate od 120 mjeseci. Također, utvrđeno je da je čl. 10. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, koja se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Uvidom u obračun naknade za predmetni ugovor utvrđeno je da je ista od strane tuženika zaračunata u iznosu od 544,16 HRK s datumom 21. kolovoz 2008.

10. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5104151975 od 5. studenog 2008. uz obračun naknade (str. 106 i 27-30 spisa) proizlazi da je isti ugovor tužitelj TZ kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom u visini od 31.500,00 EUR protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, bez namjene na rok otplate od 120 mjeseci. Također, utvrđeno je da je čl. 10. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, koja se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Uvidom u obračun naknade za predmetni ugovor utvrđeno je da je ista od strane tuženika zaračunata u iznosu od 2.241,53 HRK s datumom 5. studeni 2008.

11. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404607-5105534000 od 17. siječnja 2011. uz obračun naknade (str. 34-40 spisa) proizlazi da je isti ugovor tužiteljica TZM kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom u visini od 19.950,00 EUR protuvrijednosti u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, bez namjene na rok otplate od 120 mjeseci. Također, utvrđeno je da je čl. 10. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1,5% iznosa kredita, odnosno minimalno 250,00 HRK, koja se naplaćuje prilikom isplate plasmana. Uvidom u obračun naknade za predmetni ugovor utvrđeno je da je ista od strane tuženika zaračunata u iznosu od 2.214,45 HRK s datumom 17. siječanj 2011.

12. Ostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

13. Tužitelj TZ saslušan je na ročištu od 9. veljače 2026. na okolnosti pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi te je isti naveo da je predmetne ugovore o kreditu priložene uz tužbu i to ugovore o kreditu od 8. prosinca 2009., 13. lipnja 2008., 21. kolovoza 2008. i 5. studenog 2008. sklopio s tuženikom budući da mu je bio potreban novac za njegove privatne svrhe kao što su školovanje djece, zdravstveni troškovi i drugo. Tada nije imao otvoren nikakav obrt niti se bavio drugom trgovačkom djelatnošću. Prilikom sklapanja predmetnih ugovora o kreditu s djelatnikom banke je pregovarao oko visine kredita, roka otplate i rate kredita, te mu je isti dan samo na potpis na već pripremljenom obrascu. Djelatnik banke ga nije pri tome upozoravao da bi banci mogli nastati određeni troškovi što će morati obraditi njegov zahtjev za kredit, a nije mu to ni sada poznato budući da smatra da je to redovno poslovanje banke. Ponovno naglašava kako s djelatnikom banke nije pregovarao o ničemu drugome osim navedenog.

14. Tužiteljica TZM saslušana je na ročištu od 9. veljače 2026. na okolnosti pregovaranja oko sporne ugovorne odredbe te je ista navela da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu od 17. siječnja 2011., a koji je priložen uz tužbu. Bio joj je potreban novac radi privatnih potreba, odnosno radi školovanja djece, a misli da tada nije imala nikakav obrt otvoren na svoje ime, a bez obzira i da je imala svakako je novac od predmetnog kredita utrošila za privatne svrhe školovanje njezine djece. Prilikom pregovaranja s djelatnikom banke mogla je utjecati isključivo na visinu iznosa kredita, pa su pri tome pregovarali oko duljine otplate i mjesečne rate i o ničemu drugome. Nije upozoravana od strane djelatnika banke oko plaćanja ikakve naknade koja bi se odnosila na trošak obrade zahtjeva za kredit, a ni sada joj nije poznato kakav bi to trošak banci uopće nastao što su obradili njezin zahtjev za kredit. Općenito je pročitala ugovor prije potpisivanja. Predmetni ugovor o kreditu joj je samo dan na potpis na već gotovom pisanom obrascu, a na kojem je već bio sadržan potpis banke. Također, naglašava da je ugovor o kreditu dobila na potpis po principu "uzmi ili ostavi", odnosno da je htjela izmijeniti bilo kakvu drugu odredbu ugovora, banka ne bi pristala sklopiti isti s njom.

15. Svjedokinja MZ saslušana je na ročištu od 9. veljače 2026. na okolnosti predmetne tužbe te je ista navela da joj je poznato zašto je pozvana kao svjedok na ročište. Ona je djelatnik tuženika i osobno je sudjelovala kod sklapanja pojedinih ugovora o kreditu koji su predmet ovoga postupka, konkretno radi se o ugovorima o kreditu od 8. prosinca 2009. i 17. siječnja 2011. Zbog proteka vremena ne sjeća se što je s tužiteljima tada konkretno razgovarala. U predmetno vrijeme obrada zahtjeva za kredite je spadala u njezino redovno poslovanje, a prilikom pregovaranja sa strankama koje su htjele sklopiti ugovor o kreditu ona im je davala informaciju da se takva naknada odnosi na obradu zahtjeva za kredit. Sada se već duži niz godina ne naplaćuje takva naknada. Sada može reći da njoj nije poznato na što bi se konkretno takav trošak obrade zahtjeva kredita odnosio. Na poseban upit punomoćnika tuženika navela je da stranke nisu mogle pregovarati oko takve visine naknade.

16. Svjedokinja AZ također je saslušana na ročištu od 9. veljače 2026. na okolnosti predmetne tužbe te je ista navela da joj je poznato zašto je pozvana na ročište. Također, poznat joj je tužitelj TZ. Ona je djelatnica tuženika i može reći da je konkretno s tužiteljem TZ sklopila u svojstvu djelatnika tuženika ugovor o kreditu od 13. lipnja 2008., 21. kolovoza 2008. i 5. studenog 2008. Tada je obrada zahtjeva za kredit spadala u njezino redovno poslovanje, odnosno isto je predstavljalo njezine radne zadatke za koje je dobivala plaću. Zna da je općenito prilikom pregovaranja s klijentima iste upozorila da su dužni i platiti određenu naknadu radi obrade zahtjeva za kredit, a sada se ne može sjetiti je li im govorila točan iznos koji bi to bio za određeni kredit. Klijenti s njima ne bi mogli sklopiti ugovor o kreditu ako nisu željeli da takva odredba bude sadržana u ugovoru. Također nisu mogli utjecati niti na visinu takve naknade, koliko se ona sjeća. Također, mora naglasiti da njoj ni sada nije poznato koji bi to konkretno bio trošak banci, a koji je nazvan kao "trošak obrade zahtjeva za kredit".

17. Sud prihvaća pročitanu materijalnu dokumentaciju kao istinitu, no stranke niti nisu osporavale činjenice navedene u istoj već se sporna pitanja u predmetnom postupku odnose na pravna pitanja (i činjenična u dijelu koji se odnosi na okolnost pregovaranja tužitelja i djelatnika banke oko sporne ugovorne odredbe) koja će sud obrazložiti u daljnjem tijeku ovog obrazloženja.

18. Sud prihvaća iskaze tužitelja TZ i TZM, te svjedoka MZ i AZ kao istinite budući da isti iskazi djelujuj životno, logično i uvjerljivo, te su u bitnim dijelovima koji se tiču pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi sukladni, pa i u skladu su s materijalnom dokumentacijom koja prileži ovome spisu. Naime, svjedokinje kao djelatnice tuženika koje su neposredno sudjelovale pri sklapanju predmetnih ugovora o kreditu, potvrđuju navode tužitelja da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, već da je tužiteljima kao korisnicima kredita samo predočeno da se takva naknada ima platiti bez da im je rečeno na koje se troškove takva naknada konkretno odnosi, a plaćanje koje naknade je bio uvjet za sklapanje samog ugovora o kreditu, odnosno tužitelji nisu mogli utjecati na takvu ugovornu odredbu ni na koji način.

19. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio da su tuženik i tužitelji sklopili predmetne ugovore o kreditu za privatne svrhe korisnika kredita, dakle, da su tužitelji predmetne ugovoe o kreditu sklapali u svojstvu potrošača, da je tuženik sastavio predmetne Ugovore o kreditu, da se radi o standardiziranom, unaprijed sastavljenom obrascima, te da su ih tužitelji dobili tek na potpisivanje, bez mogućnosti izmjene pojedinih odredaba, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama, pa tako ni o utuženoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva kredita budući da je ista bila propisana već donesenom odlukom tuženika. Osim što nije bilo pregovaranja i mogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe Ugovora, utvrđeno je da tužitelji nisu valjano ni upoznati sa spornom odredbom o naknadi i njezinim značenjem, kao niti o prirodi takve naknade odnosno o stvarnim troškovima koji nastaju ili bi mogli nastati prilikom obrade zahtjeva za kredit.

20. Na pravni odnos stranaka se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, dalje ZZP) i odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje ZOO) koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, te Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

21. U čl. 74. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

23. Na tuženiku, kao trgovcu, je dakle bio teret dokazivanja da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a on ovom postupku ničime nije dokazao da se o spornim odredbama Ugovora pojedinačno pregovaralo, a štoviše, i sami djelatnici tuženika koji su sudjelovali u sklapanju predmetnih ugovora su u ovome postupku u svojim iskazima kao svjedoci naveli da tužitelji nisu mogli ni na koji način utjecati na sporne ugovorne odredbe te da im nije pojašnjeno na koje bi se konkretno troškove naknada za obradu zahtjeva kredita odnosila. Također, u odnosu na naknadu za obradu zahtjeva kredita, iz navedenih odredbi proizlazi da se korisnik kredita obvezuje pri isplati kredita platiti banci naknadu u visini 1,00 odnosno 1,50 % od iznosa kredita, bez da je navedeno o kakvoj se naknadi radi, odnosno što se njome naknađuje. Tuženik nije dokazao da je tužitelje prije i za vrijeme zaključenja ugovora, upoznao sa strukturom te naknade, koje se to bankarske usluge naknađuju, niti da im je uopće objasnio značaj te odredbe.

24. Prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. S obzirom na navedeno, jasno je da se o općim uvjetima poslovanja na koje se tuženik tijekom postupka poziva, po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati, jer ih je jednostrano unaprijed odredila jedna ugovorna strana. Također, odredbom čl. 296. st. 1. ZOO-a je propisano da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

25. Prema odredbi članka 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljima nije obrazloženo koje stvarne troškove plaćaju plaćanjem navedene naknade za obradu zahtjeva kredita, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelji nisu mogli shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer im nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu moraju platiti. Osim toga, tužiteljima nije obrazloženo niti što točno plaćaju i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelje bila nerazumljiva jer isti nisu mogli sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

26. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelji neprihvaćanjem navedene odredbe bili ograničeni u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

27. S obzirom na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, iako su iste jasne i lako uočljive sud prihvaća tvrdnje tužitelja kako u Ugovoru nije jasno određeno o kakvim naknadama se radi, niti je davatelj kredita propisao i tužiteljima objasnio strukturu tih naknada i zašto bi njihov iznos bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Ovaj sud smatra da je takva odredba doista neodređena jer u istoj nije navedeno po kojem tečaju se naknada ima obračunati. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci pod posl. br. Rev-673/2023.

28. Osim što dakle nije jasno određena u Ugovoru i Općim uvjetima, spornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva kredita tuženik nije opravdao ni tijekom ovog postupka, u smislu da bi specificirao za što je ista konkretno naplaćena tužiteljima. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljima nametnuta obveza plaćanja naknade koja se potpuno proizvoljno, nedovoljno jasno i bez ikakvog opravdanja veže uz iznos kredita. Troškovi kredita se naime mogu tek pretpostaviti kroz potrošnju uredskog materijala, uporabe informatičke opreme, javnobilježnički trošak i sl., ali koji ulaze u redovne troškove poslovanja banke kao novčarske institucije, i nikako ne mogu korespondirati s iznosom sporne naknade u zavisnosti s visinom kredita. Štoviše, i sam djelatnik tuženika MZ je u svome iskazu navela da se sada već duži niz godina ne naplaćuje takva naknada. Proizlazi dakle, da je ovom ugovornom odredbom tužitelju nepošteno nametnuta obveza plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji ni ne odgovara eventualno stvarnim troškovima, pa proizlazi kako sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega su iste ništetne i odlučeno je kao u toč. I. izreke.

29. U odnosu na prigovor tuženika da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe riječ o zabrani manjeg značaja, valja naglasiti da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes tužitelja kao individua, već je istom povrijeđen javni interes uzimajući u obzir općepoznatu činjenicu da je velik broj potrošačkih kredita koje korisnici kredita sklapaju s bankama kao kreditorima pa se tako ne radi o zabrani manjeg značaja u smislu ZOO- a.

30. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuju odredbe o vraćanja stečenog bez osnove, te opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a, s time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi sukladno čl. 328. ZOO-a. S obzirom na to da je utvrđeno da su utužene ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljima kao potrošačima, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelji imaju pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

31. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljima nesporni iznos naplaćenih naknada (tuženik u odgovoru na tužbu izričito navodi kako ne spori visinu tužbenih zahtjeva) i to tužitelju TZ iznose od 137,69 EUR, 91,35 EUR, 72,22 EUR i 297,50 EUR, a tužiteljici TZM iznos od 293,90 EUR, i to sa zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana kada je tužiteljima ista nepošteno naplaćena (datumi isplate naknada također ne predstavljaju spornu činjenicu u ovome postupku), pa je odlučeno kao u t. II. i III. izreke.

32. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, iako je od dana plaćanja predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što su tužitelji u ovom postupku tražili da sud sporne odredbe ugovora utvrdi ništetnima, u kojem slučaju, prema zauzetom pravnom shvaćanju građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020., zastarijevanje isplate počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja još nije počelo teći, nego će početi teći tek od pravomoćnosti ove odluke.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

34. Tužitelji su zatražili naknadu troška u iznosu od 1.162,50 EUR. Priznat im je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT) i to uvećan za 10% na temelju Tbr. 40. OT-a (dakle 75 bodova uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 EUR i uvećanje od 10%). Dosuđen mu je trošak sastava tužbe u iznosu od 165,00 EUR (Tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 23. listopada 2025. godine kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu u iznosu od 165,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištu od 18. prosinca 2025. u iznosu od 165,00 EUR (Tbr. 9/1) i ročištu od 9. veljače 2026. u iznosu od 165,00 EUR (Tbr. 9/1), a sve navedeno uvećano za PDV od 25%. Tužiteljima je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 19,91 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR. Dakle, sve navedeno ukupno iznosi 884,73 EUR, a na koji iznos su tužitelju dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.

35. Tužiteljima nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 22. prosinca 2025. u zatraženom iznosu od 50,00 EUR budući da se radi o podnesku kojim je tužitelj ovome sudu dostavio prvu stranicu ugovora o kreditu iz 5. studenog 2008. koju je omaškom propustio dostaviti uz tužbu, dakle radi se o trošku koji su tužitelji prouzrokovali svojom krivnjom pa isti ne može pasti na teret tuženika. Slijedom navedenog, u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova je valjalo odbiti kao neosnovan pa je o troškovima odlučeno kao u t. IV. Izreke.

U Đakovu 26. ožujka 2026.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužiteljima po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku