1               Poslovni broj: I Kž-eu-20/2023-4

Poslovni broj: I Kž-eu-20/2023-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i dr.sc. Tanje Pavelin članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog B. P., zbog kaznenih djela iz članka 12., 2. slučaj Kaznenog zakonika, članak 28.a stavak 1. 2. slučaj i stavak 4. br. 3. Zakona o opojnim sredstvima (Republike Austrije), odlučujući o žalbi osuđenika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Kv-eu-4/2023. od 23. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2024.,

 

 

r i j e š i o j e

 

 

Prihvaća se žalba osuđenog B. P., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci pod točkom I. izreke, na temelju članka 89. stavak 1. i 2. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj 91/10., 81/13. i 124/13. – dalje: ZPSKS-EU), priznata je presuda Zemaljskog suda u Innsbrucku poslovni broj 33 Hv 77/20h od 11. kolovoza 2020., pravomoćna 30. studenoga 2020., države izdavanja Republike Austrije, kojom je osuđenik B. P. proglašen krivim zbog kaznenih djela, činjenično i pravno opisanih u točki I. izreke presude. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da su kaznena djela pod A) 1. – "Zločin trgovine opojnim sredstvima" iz članka (§) 12., 2. slučaj Kaznenog zakonika, članak (§) 28.a stavak 1. 2. slučaj i stavak 4. br. 3. Zakona o opojnim sredstvima (Republike Austrije); - A) 2. – "Zločin trgovine opojnim sredstvima" iz članka (§) 28. stavak 1. 5. slučaj i stavak 4. broj 3 Zakona o opojnim sredstvima; B) prijestupa krivotvorenja posebno zaštićenih isprava prema članku (§) 223. stavak 2., 224. Kaznenog zakonika; pod oznakom C) 1., 3. i 4. Zločina klevete prema članku (§) 297. stavak 1., 2. slučaj Kaznenog zakonika, pod oznakom - C) 2. prijestupa klevete prema članku (§) 297. stavak 1. 1. slučaj Kaznenog zakonika, kažnjiva i po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske ("Narodne novine" 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.) i to kaznena djela pod oznakom A) kao kazneno djelo "Neovlaštena proizvodnja i prometa drogama" iz članka 190. stavak 2. KZ/11., pod oznakom B) kao kazneno djelo "Krivotvorenje službene ili poslovne isprave" iz članka 279. KZ/11. i pod oznakom C) kao kaznena djela "Lažnog prijavljivanja kaznenog djela" iz članka 304. stavak 1. KZ/11. pa je u odnosu na osuđenog B. P. priznata kazna zatvora u trajanju od sedam (7) godina, izrečena presudom države izdavanja Republike Austrije, Zemaljskog suda u Innsbrucku, poslovni broj 33 Hv 77/20h od 11. kolovoza 2020., pravomoćne 30. studenoga 2020., u koju se na temelju članka 98. ZPSKS-EU i članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme koje je osuđeni B. P. proveo u istražnom zatvoru (pritvoru) i to od 15. travnja 2020. do 11. kolovoza 2020., zatim vrijeme koje je do sada osuđenik proveo na izdržavanju kazne, što s danom 15. svibnja 2023. ukupno iznosi 1123 dana, odnosno 3 godine 1 mjesec i 13 dana, kao i vrijeme nakon toga provedeno na izdržavanju kazne te je određeno da će se u preostalom dijelu kazne, presuda izvršiti u državi izvršenja Republici Hrvatskoj. Pod točkom III. izreke je, na temelju članka 102. ZPSKS-EU, određeno da, osim za djela zbog kojih je osuđenik premješten u Republiku Hrvatsku, domaći sud protiv njega ne može voditi kazneni postupak, izreći kaznenopravnu sankciju ili mu na drugi način oduzeti slobodu za djelo počinjeno prije njenog premještaja osim ako: 1. premješten osuđenik, iako je imao mogućnosti, nije napustio teritorij Republike Hrvatske u roku od 45 dana od puštanja na slobodu ili se u Republiku Hrvatsku vratio, 2. za kazneno djelo za koje domaće pravo ne propisuje kaznu zatvora, a vođenje kaznenog postupka ne iziskuje primjenu mjere pritvora, istražnog zatvora i istražnog zatvora u domu, 3. za kazneno djelo za koje domaće pravo propisuje novčanu kaznu, neovisno o činjenici da takva kazna može biti zamijenjena kaznom zatvora, 4. kada je osuđenik dao suglasnost za premještaj, 5. ako se osuđenik nakon predaje, u prisutnosti branitelja, dragovoljno i u potpunosti svjestan posljedica svoje izjave, na zapisnik izričito odrekao primjene načela specijalnosti iz stavka 1. ovog članka, 6. ako je nadležno tijelo države izdavanja na zahtjev Republike Hrvatske sastavljen u smislu odredbe članka 18. ovog Zakona, uz prijevod, dalo suglasnost za vođenje kaznenog postupka ili za izvršenje kaznenopravne sankcije zbog djela počinjenog prije premještaja osuđenika, a nije riječ o djelu zbog kojeg je premješten u Republiku Hrvatsku.

 

2. Protiv navedene presude žalbu je pravovremeno podnio osuđenik po branitelju, odvjetniku V. V., žaleći se zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da "Vrhovni sud uvaži žalbu okrivljenika ukine pobijanu presudu Županijskog suda u Rijeci te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje."

 

3. U skladu s člankom 132. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije ("Narodne novine" broj: 91/10., 81/13., 124/13., 26/15., 102/17., 68/18. ,70/19. i 141/20. – dalje: ZSPKS-EU) u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.- odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijajući prvostupanjsku presudu osuđeni B. P. ukazuje da je u uvodu presude naznačeno da je ista donesena 23. studenoga 2020., iako je ista očito donesena 2023. Iako je žalitelj u pravu, očito je riječ o omašci u pisanju, što prihvaća i žalitelj, koja međutim ne utječe na zakonitost pobijane presude te omogućuje njezino ispitivanje.

 

5.1. Nadalje, osuđeni B. P. tvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za priznanje strane presude jer je osuđenik "formalno" prijavljen u Republici Hrvatskoj. Međutim, činjenica je li osuđenik živi ili ne živi u Republici Hrvatskoj, pored nesporne činjenice da isti ima prijavljeno prebivalište, što proizlazi iz podataka u spisu, ne predstavlja zapreku za priznanje i izvršenje strane presude, niti se ima utvrđivati je li osuđeniku izrečena mjera deportacije ili protjerivanja u Republiku Hrvatsku, jer se isto utvrđuje tek u slučaju da je riječ o državljaninu Republike Hrvatske koji nema prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj, što ovdje nije slučaj.

 

5.2. Nasuprot tome, s pravom žalitelj dovodi u pitanje dvostruku kažnjivost kaznenih djela, činjenično i pravno opisanih u točki C) strane presude, tvrdeći da opisano postupanje nije kažnjivo po domaćem pravu.

 

5.3. S tim u vezi najprije valja ukazati prvostupanjskom sudu i žalitelju da pri priznanju strane presude ni u jednom slučaju nije isključena provjera dvostruke kažnjivosti jer se članak 10. ZPSKS-EU odnosno tzv. katalog kaznenih djela za koje je isključena provjera dvostruke kažnjivosti ne primjenjuje kod instituta priznanja i izvršenja presude kojom je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode iz Glave VII. ZPSKS-EU. Naime, u domaće pravo nije implementiran članak 7. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršavanja u Europskoj uniji, a kojim je propisan katalog kaznenih djela kod kojih se priznaju presude te izvršavaju izrečene kazne bez provjere dvostruke kažnjivosti. Stoga je sud u svakom pojedinom slučaju prilikom priznanja i izvršenja strane presude dužan pristupiti provjeri dvostruke kažnjivosti, što je prvostupanjski sud u odnosu i na kazneno djelo iz točke A) strane presude pravilno utvrdio, zaključivši da se radi o kaznenom djelu neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. stavka 2. KZ/11., iako je prije toga utvrdio da je riječ o kaznenom djelu iz tzv. kataloga kaznenih djela.

 

5.4. Međutim, nasuprot tome, utvrđujući dvostruku kažnjivost za kazneno djelo opisano pod točkom C) strane presude pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da okrivljenik u iznošenju svoje obrane može počiniti kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Naime, obrana okrivljenika u kaznenom postupku je skup postupovnih radnji koje se poduzimaju u cilju utvrđivanja činjenica koje idu u korist okrivljenika i primjene propisa koji su najpovoljniji za okrivljenika. Okrivljenik nije dužan iznijeti obranu niti odgovarati na pitanja, slijedom čega ima pravo iskazivati te mu mora biti omogućeno da se u neometanom izlaganju očituje o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu. Uvriježeni je stav da se okrivljenik ima pravo braniti onako kako mu najviše odgovara, iako takva odredba u propisima ne postoji, propisano je da okrivljenik ne može počiniti kazneno djelo davanja lažnog iskaza, iz čega proizlazi da isti nije dužan iskazivati istinu, niti mu se može nametnuti da iskazuje ili ne iskazuje, niti mu smije biti nametnuto kako da iskazuje, slijedom čega prijetnja kaznenim progonom zbog kaznenog djela lažnog prijavljivanja predstavlja pritisak na okrivljenika i ograničenje njegove obrane. Stoga, prema ocjeni drugostupanjskog suda zbog okrivljenikovog prava na obranu u vidu slobode iskazivanja i usporedbe s nemogućnosti progona zbog kaznenog djela lažnog iskaza, okrivljenik ne može odgovarati ni za kazneno djelo lažnog prijavljivanja kaznenog djela.

 

5.5. Slijedom izloženog, osuđeni B. P. je s uspjehom svojom žalbom doveo u pitanje postojanje dvostruke kažnjivosti za kaznena djela opisana pod točkom C) strane presude za koja je uz ostala kaznena djela osuđen u Republici Austriji na kaznu zatvora u trajanju 7 godina. S obzirom na to, valjalo je prihvatiti žalbu osuđenika i ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

6. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, uvažavajući razloge ovog rješenja, razmotriti jesu li ispunjeni uvjeti za djelomično priznanje i izvršenje strane presude u smislu članka 95. ZPSKS-EU, te će potom donijeti novu odluku koju će valjano i dostatno obrazložiti.

 

7. Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove odluke.

 

 

Zagreb, 10. siječnja 2024.