Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-1132/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović kao izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanoga po punomoćnici Ivani Špehar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Špehar i Gavranić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P - 299/2019-32 od 22. srpnja 2025., na sjednici vijeća 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-299/2019-32 od 22. srpnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose kako slijedi:

-na iznos od 44,46 eura od 15. studenoga 2007. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 43,69 eura od 15. prosinca 2007. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 45,00 eura od 15. siječnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 44,78 eura od 15. veljače 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 86,20 eura od 15. ožujka 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 85,69 eura od 15. travnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 82,87 eura od 15. svibnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 83,92 eura od 15. lipnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 83,08 eura od 15. srpnja 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 82,88 eura od 15. kolovoza 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 82,84 eura od 15. rujna 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 85,99 eura od 15. listopada 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 87,91 eura od 15. studenoga 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 85,15 eura od 15. prosinca 2008. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 92,53 eura od 15. siječnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 92,59 eura od 15. veljače 2009. do 29. rujna 2015.

-na iznos od 90,09 eura od 15. ožujka 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 90,63 eura od 15. travnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 90,73 eura od 15. svibnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 89,72 eura od 15. lipnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 89,87 eura od 15. srpnja 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 120,44 eura od 15. kolovoza 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 121,82 eura od 15. rujna 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 120,23 eura od 15. listopada 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 121,21 eura od 15. studenoga 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 121,03 eura od 15. prosinca 2009. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 123,73 eura od 15. siječnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 125,45 eura od 15. veljače 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 125,04 eura od 15. ožujka 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 126,74 eura od 15. travnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 129,89 eura od 15. svibnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 113,68 eura od 15. lipnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 116,91 eura od 15. srpnja 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 116,76 eura od 15. kolovoza 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 123,46 eura od 15. rujna 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 119,49 eura od 15. listopada 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 120,37eura od 15. studenoga 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 84,19 eura od 15. prosinca 2010. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 84,41 eura od 15. siječnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 83,36 eura od 15. veljače 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 83,93 eura od 15. ožujka 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 83,93 eura od 15. travnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 85,78 eura od 15. svibnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 89,74 eura od 15. lipnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 94,25 eura od 15. srpnja 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 77,73 eura od 15. kolovoza 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,53 eura od 15. rujna 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,42 eura od 15. listopada 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,52 eura od 15. studenoga 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,76 eura od 15. prosinca 2011. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,49 eura od 15. siječnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,99 eura od 15. veljače 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,36 eura od 15. ožujka 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,23 eura od 15. travnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,47 eura od 15. svibnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,94 eura od 15. lipnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,25 eura od 15. srpnja 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,03 eura od 15. kolovoza 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,41 eura od 15. rujna 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 70,71 eura od 15. listopada 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 71,29 eura od 15. studenoga 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 70,82 eura od 15. prosinca 2012. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 70,27 eura od 15. siječnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 70,04 eura od 15. veljače 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,80 eura od 15. ožujka 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 70,99 eura od 15. travnja 2013. do 29. rujna 2015.

-na iznos od 69,11 eura od 15. svibnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 68,76 eura od 15. lipnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 68,89 eura od 15. srpnja 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 68,65 eura od 15. kolovoza 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,25 eura od 15. rujna 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,62 eura od 15. listopada 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,77 eura od 15. studenoga 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 70,46 eura od 15. prosinca 2013. do 29. rujna 2015.,

-na iznos od 69,65 eura od 15. siječnja 2014. do 29. rujna 2015., po stopi koja je za razdoblje od 15. studenoga 2007. do 31. prosinca 2007. propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Žalba tuženice djelomično se prihvaća kao osnovana, te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-299/2019-32 od 22. srpnja 2025. preinačuje pod točkom I. izreke i odbija zahtjev za isplatu iznosa od 6.413,67 EUR-a i za isplatu zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj P-299/2019-32 od 22. srpnja 2025.:

- potvrđuje u točki IV. izreke (odluci o trošku),

- preinačuje u točki II. izreke (odluci o trošku) i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

II. U nepobijanoj točki III. izreke (odluci o trošku), prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke presude naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.413,67 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos od dana izvršenih uplata do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.081,81 EUR-a. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 743,19 EUR-a. Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ukine presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice djelomično je neosnovana i djelomično osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 3205000676 od 24. lipnja 2005. kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom kreditora s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a u odnosu na koji su ugovor o kreditu parnične stranke dana 3. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su nesporno tužitelj i tuženica 24. lipnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205000676 solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Malekovića iz [adresa] pod brojem OU-592/2005 (dalje: ugovor o kreditu), kojim je tuženica stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 124.221,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita,

- da je nesporno čl. 2. ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,5% godišnje,

- da su nesporno stranke 3. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu (dalje: Dodatak) sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), kojim je osnovni ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, te je u istom utvrđeno da iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 103.222,79 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke iznosi 720.574,76 kn te da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.836,16 kn (ispravno tužitelj je manje platio iznos od 2.836,16 kn – opaska ovog suda),

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/2014-2 od 9. travnja 2015., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje u tekstu: ZPP), te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009 i 133/2009, dalje: ZZP/07),

- da iz iskaza tužitelja, detaljno opisanog u točki 11. obrazloženja, u bitnome proizlazi da mu je za kupnju stana (prve nekretnine) trebao kredit, radi čega se s povjerenjem obratio tuženici čiji je bio dugogodišnji klijent, da se za kredit u valuti CHF odlučio na prijedlog osobne bankarice koja mu je rekla da je CHF stabilna valuta i ima niske kamate, pa će mu biti manja mjesečna rata, da je ugovorena kamata od 4,5% time da mu je osobna bankarica rekla da kamata kroz neko vrijeme može ''ići gore ili dolje'', ali mu nije objašnjeno da će doći do tako velike promjene kamatne stope uslijed koje mu je rata porasla za 50% od trenutka podizanja kredita, da je prilikom sklapanja ugovora pročitao isti ali nije razumio sve pojedine odredbe, da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu jer mu je rečeno da će mu biti manja rata kredita i da će sa konverzijom kredita biti izjednačen s kreditima u eurima,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), jer iz iskaza tužitelja proizlazi da ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju prve nekretnine- stana u kojem je živio sa suprugom i djecom, te u vrijeme podizanja kredita nije imao registriran nikakav obrt ili trgovačko društvo na adresi stana, a tuženica, na kojoj je teret dokazivanja činjenica da tužitelj nema svojstvo potrošača, u tijeku postupka nije dokazala okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.),

- da je neosnovan tuženičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer činjenica što je, osim njega, uplate djelomično vršila i njegova supruga, nije od utjecaja na njegovo ovlaštenje kao korisnika kredita za podnošenje tužbe,

- da je prema nalazu financijske vještakinje MR tužitelj u razdoblju do konverzije i uzimajući u obzir preplatu utvrđenu u konverziji, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu više platio iznos od 6.413,67 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% kao jedinoj mu poznatoj kamatnoj stopi,

- da je prigovor zastare neosnovan jer je u slučaju restitucijskih zahtjeva kad je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara je ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope te do podnošenja tužbe 12. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO),

odlučujući o ništetnosti kao o prethodnom pitanju, zaključuje da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i način njezine promjene jer je ista sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, te ista kao odredba unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču ni je bile jasna i razumljiva u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03), slijedom čega tužitelju u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na povrat iznosa koje je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

6.1. Polazeći od utvrđenja da među strankama nije sporno da je sama konverzija provedena u skladu sa ZID ZPK/15, da je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020., kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U- I-3685/15 od 04. travnja 2017., pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/2017 I protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019., prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, da to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka, te da tužitelj ima pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija, slijedom čega je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.413,67 EUR-a (na ime preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope) s pripadajućim zateznim kamatama od dana dospjelosti svakog iznosa do isplate (čl. 1115. ZOO-a) zaključivši da je tuženica nepoštena stjecateljica jer je utužene iznose primila na temelju ništetne ugovorne odredbe.

7. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjska presuda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava i odredaba ZID ZPK/15 te u suprotnosti s obvezujućim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetim u odlukama poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. i Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. prema kojem korisnik kredita (potrošač) koji je prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, te rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1359/2019 od 17. rujna 2024., kojim je odbačena revizija tužitelja i o učincima konverzije izraženo stajalište da potrošač, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije u smislu čl. 19.c ZID ZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta), a u prilog svojih navoda poziva se na sudsku praksu citiranu u žalbi. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 19.a, b, c, d i e ZID ZPK/15 kada je zaključio da tužitelj ima pravo na otplatu kredita prema uvjetima koje je ugovorio sklapanjem Dodatka od 3. veljače 2016. i još povrh toga pravo na isplatu preplate u dosuđenom iznosu od 6.413,67 EUR-a s osnove ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a što je protivno citiranim odredbama ZID ZPK/15, jer tužitelja stavlja u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, iako je cilj ZID ZPK/15 bio izjednačavanje s tim potrošačima, pri čemu posebno ističe da je upravo to zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 u javnosti bilo propagirano kao zakonsko rješenje „radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i radi rasterećenja sudova, po kojem zakonskom rješenju su banke (tuženica) bile dužne postupiti, dok je tužitelj prihvatio konverziju nakon što je od tuženice dobio zakonom propisane podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju. Dodatkom su stranke u skladu sa ZID ZPK/15 uredile pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po Ugovoru o kreditu, na način da je tužitelj stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, te su svi plaćeni iznosi (pa i oni koje potražuje u ovom postupku) iskorišteni za namirenje kreditne obveze u kunskoj protuvrijednosti EUR. Pozivajući se na presudu iz predmeta Suda Europske unije poslovni broj C-567/2020, tuženica ukazuje da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju, a nakon pristupanja Europskoj uniji, zakon čiji je cilj ''nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem'' odnosno ''uspostava ravnoteže između prava i odveza stranaka'' ne podliježe odredbama Direktive 93713 na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. st. 2. te Direktive, radi čega u ovom konkretnom slučaju odluka o tužbenom zahtjevu podliježe primjeni pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetih u rješenju iz oglednog spora poslovni broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., a u kojem je izraženo stajalište da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru koji je vezan uz CHF, da je dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen primjenom ZID ZPK/15 valjan pravni posao, te da je sporazumom o konverziji voljom potrošača nastala nova pravna osnova koja je supstituirala ranije ugovorne uvjete iz osnovnog ugovora o kreditu, a da obrazloženje iz navedenog rješenja isključuje pravo potrošača koji su izvršili konverziju na preplatu po osnovnom ugovoru o kreditu (osim ukoliko konverzija nije računski točno provedena ili ako postoje okolnosti nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, npr. poslovna nesposobnost). Daljnjim žalbenim navodima ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda ne sadrži odlučne činjenice u vezi s njezinim prigovorom iz podneska od 16. lipnja 2025. (prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega nije prihvatio aktualna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odlukama Rev-1359/2019-8, Rev-586/2019-14 i Rev- 637/2019-2) i u vezi s potrošačkim svojstvom i namjenom kredita . Navodi da je prvostupanjski sud ignorirao retroaktivni učinak konverzije, pa je stoga izreka presude proturječna razlozima presude navedenim u točkama 27. do 34. obrazloženja te kao takva nerazumljiva i pravno neodrživa, čime je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a, jer je dopustio preinaku tužbe koju je tužitelj učinio podneskom od 17. veljače 2021. povišenjem tužbenog zahtjeva i to nakon zaključenja prethodnog postupka u stadiju glavne rasprave , dok o preinaci tužbe učinjenoj podneskom tužitelja od 21. studenoga 2021. uopće nije odlučio , te bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a) i c) i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbu čl. 502.a) i c) ZPP-a, a tužitelj nije dokazao da su kreditna sredstva utrošena u potrošačke svrhe. Osporava stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, posebno vezano za tražbine iz preinačene tužbe od 17. veljače 2021.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženice, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženica u žalbi, jer presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, koji imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza i stanju spisa, a odnose se na doseg pravomoćne presude iz postupka kolektivne zaštite i status tužitelja kao potrošača.

9. Prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je, rješavajući to kao prethodno pitanje, zaključio da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom ništetna, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjene kamatne stope u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, pa imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, a da tuženica nije dokazala postojanje okolnosti koje bi isključivale primjenu presude iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP. Također, iz sadržaja ugovora o kreditu, kao i iskaza tužitelja jasno proizlazi da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP, pa imajući u vidu i činjenicu da je proveden postupak konverzije sukladno odredbama ZID ZKP/15 koji uređuje prava i obveze potrošača (čl. 19.a st. 1.), to su u potpunosti promašeni žalbeni navodi tuženice kojima u žalbenoj fazi postupka tužitelju osporava status potrošača. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava u ovom dijelu neosnovani.

10. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a. Naime, nisu točni navodi kojima tuženica ističe da je tužitelj podneskom od 21. studenoga 2019. preinačio tužbu time što je, uz postojeći zahtjev po osnovi promjene kamatne stope, istaknuo i novi zahtjev po osnovi valutne klauzule, jer iz podneska tužitelja od 21. studenoga 2019., kao i navoda tužitelja iznijetih na ročištu 24. studenoga 2020. jasno i nedvojbeno proizlazi da tužitelj traži povrat isključivo preplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima osporava pravilnost dopuštene preinake tužbe učinjene podneskom od 17. veljače 2021., a kojom je preinakom tužitelj, nakon provedenog vještačenja, postavio konačni zahtjev potražujući iz iste činjenične i pravne osnove isplatu iznosa od 6.413,67 EUR-a (48.323,80 kn, a tužbom je zahtijevao isplatu iznosa od 45.411,43 kn), te je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 190. i čl. 191. ZPP-a dopustio preinaku, a kako je to jasno i detaljno obrazložio pod točkama 3. do 4. obrazloženja. Naima, prema shvaćanju ovog suda radi se o nepravoj preinaci kojoj se tuženik nije mogao protiviti jer je ista izvršena nakon provedenog financijskog vještačenja i temelji se na istoj činjeničnoj osnovi (čl. 191. st. 2. ZPP-a), a navedeno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci Rev-429/2024-2 od 12. lipnja 2024.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, jer je sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada u individualnim parnicama potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a navedeno je u skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

11.1. Vezano za zastaru preinačenog dijela tužbenog zahtjeva, neosnovani su žalbeni navodi tuženice da je preinačeni dio tužbenog zahtjeva u zastari, jer se u ovom konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci (postojeći tužbeni zahtjev je povećan iz iste činjenične osnove) pa je podnošenjem tužbe u ovom postupku prekinuta zastara i u odnosu na preinačeni dio tužbe. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. (Su-IV-123/2024-5), kao i odluci Rev-429/2024-2 od 12. lipnja 2024.

12. Međutim, osnovano ističe tuženica u žalbi da je prvostupanjska presuda posljedica pogrešne primjene materijalnog prava i u suprotnosti s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u presudi i rješenju poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. i rješenju poslovni broj Rev-1359/2019 od 17. rujna 2024., jer je i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.) plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope.

13. U žalbenom stadiju postupka nije sporno da su stranke dana 3. veljače 2016. sklopile Dodatak, kojim su sukladno odredbama ZID ZPK/15 izvršile konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da tužitelj tijekom postupka nije osporavao valjanost sklopljenog Dodatka, niti je osporavao da je predmetni Dodatak sklopio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Obzirom da je u ovoj fazi postupka sporno da li su stranke sklapanjem Dodatka uredile sve svoje odnose vezano za ništetne odredbe ugovora o kreditu i da li se tim Zakonom uspostavila stvarna ravnoteža u pravima i obvezama stranaka (tužitelja kao potrošača i tuženice kao trgovca), odnosno sporan je pravni doseg Dodatka, to je u ovom konkretnom slučaju za ocjenu osnovanosti zahtjeva odlučno odgovoriti na ta pitanja.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku koji se vodio u predmetu poslovni broj Gos-1/2019 u rješenju od 4. ožujka 2020., odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava, dao slijedeći odgovor: ''Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/2015) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.''. Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedloge više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2015, na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

15. Obzirom da u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP/03 ništetnost djeluje ex tunc, pa za ugovornu odredbu u potrošačkom kreditu koja je proglašena nepoštenom i ništetnom vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, te imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske citirano u gore navedenog odluci, nepoštene odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF nakon sklapanja Dodatka ne obvezuju tužitelja obzirom su izmijenjene na način kao da je za cjelokupno ugovoreno vrijeme vraćanja kredita ispunjenje kreditne obveze bilo ugovoreno s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren neobvezujući učinak ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/2003, a posljedica te neobvezujuće prirode ništetnih ugovornih odredbi je pravo potrošača na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe.

16. Stranke su sklapanjem Dodatka izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF do 30. rujna 2015. (kao dana obračuna konverzije) iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza ugovorenih valjanim Dodatkom, odnosno u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, kako to osnovano ističe i tuženica u svojoj žalbi (u ovom konkretnom slučaju prilikom konverzije je utvrđeno da je tužitelj manje platio iznos od 2.836,16 kn, koji je iznos tužitelj trebao podmiriti – opaska ovog suda), što ne osporava niti sam tužitelj, a isto proizlazi i iz čl. 5. i 7. Dodatka.

17. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u tužiteljevu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom, čime je de facto konzumirano restitucijsko pravo. Dodatak ne djeluje samo pro futuro, već ima retroaktivni učinak i kao takav čini pravnu osnovu temeljem koje je s pozicije tužitelja kao potrošača konzumirano njegovo restitucijsko pravo, dok s pozicije tuženice čini pravnu osnovu temeljem koje tuženica ima pravo zadržati sve što je primila na ime ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz obveze ugovorene valjanim Dodatkom, radi čega nisu ispunjene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove propisane odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

18. Navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odlukama Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. (točka 25.), Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. (točka 26.) i Rev- 925/2023-2 od 8. travnja 2025. (točka 54.1).

19. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Dodatak nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom (30. rujna 2015.).

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev- 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije .''

21. Slijedom navedenog, ovaj sud djelomično je odbio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015. (točka I. izreke ove presude). Primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP -a ovaj sud je preinačio presudu pod točkom I. izreke na način da je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 6.413,67 EUR-a i zatezne kamate na pojedinačne iznose navedene pod točkom I. izreke ove presude od 30. rujna 2015. do isplate (točka II. izreke ove presude).

22. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, to je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka.

23. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. izreke ove odluke), a tuženica s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i dijela zateznih kamata na pojedinačne iznose. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od **.**.2013., M protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

24. Stoga je u okolnostima ovog predmeta valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice, te primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku II. izreke presude i temeljem čl. 154. st. 4. ZPP odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu tuženice valjalo djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi točku IV. izreke presude.

25. Iz istih razloga zbog kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

26. U nepobijanoj točki III. izreke, prvostupanjska presuda nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupka pa ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun