Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-337/2025-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković-Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LJ iz [adresa], sada iz ..., ..., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Odvjetničkom društvu Cvrković i partneri d.o.o. iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-428/2022-25 od 8. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-428/2022-25 od 8. siječnja 2025. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 198-50-3532793 sklopljenog između stranaka 26. lipnja 2006., a sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF (točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 2.358,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka II izreke), kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.701,54 eura sa zateznim kamatama tekućim od 17. siječnja 2025. do isplate (točka III izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96,08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu broj 198-50-3532793 sklopljenog između stranaka 26. lipnja 2006., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) i zahtjev za isplatu iznosa od 2.358,90 eura s kamatama.

6. Ocjenom provedenih dokaza, uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i saslušanjem tužitelja, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog automobila, da mu je u auto kući u kojoj je kupovao vozilo rečeno da kredit podigne kod tuženika, iz čega zaključuje da su tuženik i auto kuća bili u poslovnom odnosu, da je tužitelju ponuđen jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da je navedeni ugovor sastavila banka, da se radi o uobičajenom tipskom ugovoru za kupovinu vozila te da službenik u banci nije tužitelju ništa posebno objašnjavao u vezi odredbi ugovora o kreditu, odnosno da je rata kredita vezana za kretanja tečaja CHF, već su mu samo dani formulari koje je tužitelj trebao popuniti kod poslodavca. U početku da je rata kredita bila kako je ugovorena, da bi nakon izvjesnog vremena počela rasti i u jednom trenutku se povećala gotovo dvostruko. S obzirom na navedeno sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača sukladno odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14), pravilno je trebalo navesti odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje ZZP/03), budući da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen za važenja ZZP/03.

7. Nadalje, primjenjujući na konkretan slučaj i utvrđenja iz presude povodom kolektivne službe za zaštitu potrošača vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) i to člancima 81. , 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđuje da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu. Pri tome se sud prvog stupnja pozvao i na odredbu čl. 502. c ZPP-a.

8. Prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da je nastala razlika između plaćenih anuiteta kredita prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao platiti primjenjujući iznos ugovorenog kredita u kunama prema srednjem tečaju CHF na dan realizacije kredita te da ukupno iznosi 2.358,90 eura.

9. O tijeku zateznih kamata odlučuje pozivom na odredbe čl. 29. st. 1. i 2. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO)

10. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, a u slučaju valutne klauzule da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te utvrđuje da predmetna tražbina nije zastarjela, budući da je tužba podnesena 23. studenog 2022.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti konkretnog slučaja, odgovorio na sve bitne navode stranaka, tuženiku omogućio iznijeti činjenice i dokaze u potkrjepu svojih navoda, a što tuženik čini i podnošenjem predmetne žalbe te nakon objektivno provedenog postupka donio pobijanu presudu.

12. Nisu osnovani ni žalbeni navodi da bi bila počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186.b ZPP-a, jer da nisu bile ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe. Navedeno iz razloga jer se u činjeničnim navodima tužbe izričito navodi da se tužitelj prije podnošenja tužbe obratio tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog iznosa te da ne raspolaže dokumentacijom potrebnom za postavljenje određenog tužbenog zahtjeva radi isplate, koji prijedlog tužitelja je tuženik odbio. Stoga je predložio da se tuženika pozove na dostavu zajedničke dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu, pri čemu je tužitelj naveo da će iznos tužbenog zahtjeva postaviti nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi da je sud na pripremnom ročištu održanom 27. lipnja 2024. donio rješenje da će u daljnjem tijeku postupka odlučiti o prijedlogu tužitelja za dostavom dokumentacije te da je nakon toga provedeno knjigovodstveno vještačenje, iz čega je za zaključiti da je sud očito prihvatio zahtjeve tužitelja iz stupnjevite tužbe.

13. Posljedično navedenom nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a, jer u konkretnom slučaju do preinake tužbe nije ni došlo, budući da je tužitelj podnoseći stupnjevitu tužbu, u manifestacijskom zahtjevu zatražio isplatu neodređenog novčanog iznosa koji će biti utvrđen nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja, a tužitelj odmah nakon provedenog vještačenja, postavio određeni tužbeni zahtjev. Na opisani način je postupljeno i razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. ZPP-a, a otklonjena i moguća povreda prava na pristup sudu zajamčenog čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10).

14. Nadalje, nije počinjena ni bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a budući da pismeno izrađena presuda ima uvod, izreku i obrazloženje, u obrazloženju su sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su iznijele i dokazi koje su predložile, posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka.

15. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

16. Isto tako, nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

17. U odnosu na pitanje pravne valjanosti odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su te odredbe ništetne, pri tom uvažavajući i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

18. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenima i ništetnima.

19. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

20. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19), na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pri tome je za navesti da tuženik u postupku i prema ocjeni ovoga suda nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada se k tome ima u vidu da je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka isticao da nitko nije mogao predvidjeti neočekivani rast švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute, time se upravo negiraju navodi o upoznavanju potrošača s tim rizikom, jer ako, kako sam navodi, tuženik to nije znao, tada o tome nije ni informirao tužitelja.

21. Za istaknuti je i da iako je prema čl. 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, valutna klauzula sadržana u citiranoj odredbi ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

22. Predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u citiranim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zaštite potrošača.

23. Isto tako, pozivanje tuženika na činjenicu da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen, nije od utjecaja na drugačiji zaključak o ništetnosti sporne odredbe ugovora, s obzirom da ništetnost te odredbe egzistira od samog sklapanja navedenog ugovora (ex tunc).

24. Slijedom toga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu dosuđenog iznosa, sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike do isplate sukladno čl. 1115. ZOO-a.

25. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare kao neosnovan upućujući na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici 31. siječnja 2020. i Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pa kako u konkretnom slučaju, od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe u ovom predmetu 23. studenoga 2022., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, novčana tražbina tužitelja nije u zastari.

26. Pravilna je i odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a pri čemu je za istaknuti da tuženik neosnovano žalbenim navodima osporava da bi tužitelju pripadao trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav podneska od 20. veljače 2024., budući da je tim podneskom odgovoreno na navode odgovora na tužbu tuženika, te za sastav kojeg podneska tužitelj ima pravo prema Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa), a isto tako ima pravo i na trošak pristupa punomoćnika odvjetnika ročištu za objavu presude prema Tbr. 9.3. Tarife.

27. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Rijeci 26. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović