Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj: Gž-1499/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Auto-kuća Kovačić d.o.o., Split, Kralja Stjepana Držislava 51, OIB; 42336195575, zastupanog po Marku Višiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Nacional News Corporation d.o.o., Zagreb, Maksimirska 120, OIB: 76663423558, zastupan po punomoćnici Ivani Stigleitner Gotovac, odvjetnici iz Zagreba radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 64 Pn-2569/20-30 od 23. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 64 Pn-2569/20-30 od 23. svibnja 2024.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn na ime naknade nematerijalne štete sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke, kao i zahtjev za objavom presude po njezinoj pravomoćnosti te uklanjanje s internet stranica www.nacional.hr članak s naslovom: „Kamo je nestala memorijska kartica s pohranjenim kompromitirajućim razgovorima EE s najmanje petero ministara, što da DORH skriva“ te zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka. Točkom II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.562,50 eura sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke.
2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje-ZPP).
3. U podnesenoj žalbi tvrdi da tuženik nije poduzeo sve potrebne mjere za provjeru točnosti informacija jer da nije kontaktirao nikoga od ovlaštenih osoba ili predstavnika tužitelja prije objave članka i da novinar NE nije postupio u dobroj vjeri. Da je zatražio i dobio te informacije ne bi zaključio da je uređaj ugrađivan u prostoru tužitelja. Suhoparnost teme da je tuženik odlučio personificirati i učiniti ih zanimljivima čitatelju pristupačnijima. NE da nije stručna osoba ovlaštena za davanje utvrđenja vezanih uz činjenicu kako se postavlja prislušni uređaj i koje je sve radnje potrebno obaviti pa na tom dijelu njegovog iskaza sud nije mogao temeljiti predmetnu presudu. Tvrdi da protivno utvrđenju suda prvog stupnja autor teksta je naveo kao sigurno utvrđenu činjenicu da je uređaj postavljao netko od zaposlenika tužitelja u prostorijama tužitelja. Minoriziranjem takvog postupanja novinara omogućava se iznošenje neprovjerenih informacija. Ako je tuženik postupao u dobroj vjeri trebao je u članku navesti da je uređaj vjerojatno ugrađen u prostorije tužitelja bez znanja odgovornih osoba jer se takve radnje obavljaju tajno. Tuženik da, kako proizlazi iz sadržaja članka u izrazito negativnom svjetlu izaziva nepovjerenje tužiteljevih klijenata prema tužitelju, narušava njegov ugled u javnosti i nanosi tužitelju materijalnu i nematerijalnu štetu i izmaklu korist.
4. Predlaže uvaženje žalbe.
5. Odgovor na žalbu osporavaju se žalbeni navodi.
6. Žalba nije osnovana.
7. Prvostupanjski je sud utvrdio nespornim:
-da je tuženik kao nakladnik objavio u elektroničkoj komunikaciji www.nacional.hr članak s naslovom "Kamo je nestala memorijska kartica s pohranjenim kompromitirajućim razgovorima EE s najmanje petoro ministara, što DORH skriva", te 01. rujna 2020. godine isti članak i u tiskanom izdanju broj 1167 hrvatskog tjednika Nacional,
-da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za ispravkom informacije, a koji ispravak tuženik nije objavio,
-da je vozilo koje je koristila EE marke Audi Q5 preuzeto kod tuženika.
8. Nastavno je utvrdio:
-da se tuženik poziva na ekskulpacijski razlog propisan čl. 21 st. 4. toč. 3. ZM- a koji propisuju da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu informacije i ako je postupio u dobroj vjeri,
-da se u predmetnom članku spominje i Auto – kuća Kovačić, ali da autor teksta sadržajem članka nije implicirao da je ugrađivanje prislušnog uređaja postavio netko iz Auto - kuće Kovačić, jer je za tu radnju bila potrebna posebna obuka te da je i prosječan čitatelj također trebao doći do istog zaključka.
-da se iz sadržaja teksta može jasno zaključiti da takve uređaje postavljaju pripadnici policije koji su za to obučeni, a svakako ne radnici u Auto- kući. Radi se o tajnim radnjama policije, odnosno tajnih službi i u tom kontekstu da se nigdje ne spominje tužitelj te da je notorno da nitko ne može niti može utjecati na takve policijske radnje i da nije odluka ni pravo Auto – kuće odlučivati o postavljanju prislušnih uređaja. U predmetnom članku da se navodi kako je postavljanje predmetne prislušne opreme kompleksno, potrebni su posebni alati i spominje se da istim takvim uređajima raspolaže i srpska policija, te da su pripadnici policijskih snaga obiju zemalja kupili uređaje praktički istodobno, kao i da su hrvatski policajci sa svojim srpskim kolegama u Italiji boravili na obuci o rukovanju tom opremom,
-da iz dostavljenog posebnog izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije, Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta iz Splita od 01. lipnja 2020. godine te službenih bilježaka istog tijela od 28. svibnja 2020. godine proizlazi da je služba za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta od tužitelja tražila podatke o predmetnom vozilu, pa da je i to upućivalo autora teksta na zaključak da bi prislušni uređaj mogli biti postavljen u prostorijama tužitelja,
-da se radi o prenesenoj činjenici za koju je autor imao osnovani razlog povjerovati da je točna i da je poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti.
-da se opravdano autor teksta nije obratio zz tužitelja prije objave članka jer se radi o zaključku autora i tužitelj nije bio tema samog članka te da nije nužno za očekivati da bi zz tužitelja raspolagao takvim informacijama budući da se radi o tajnim radnjama,
-da je tužitelj u cijelom tekstu naveden samo jednom i da se nisu iznosile nikakve informacije vezane uz tužitelja niti insinuacije da bi upravo tužitelj izvršio radnju ugradnje prislušnih uređaja, te da je pažljivi čitatelj koji je zamijetio ime tužitelja mogao iščitavanjem zaključiti da autor teksta nije insinuirao da bi tužitelj, odnosno netko od zaposlenika tužitelja svojevoljno postavio prislušni uređaj te da bi se budući kupci vozila mogli osjećati nesigurno iz tog razloga pa da je tužitelju mogla nastati šteta,
-da se u tekstu u odnosu na tužitelja ne primjećuje nikakav senzacionalizam, već puko navođenje podataka te da je i izraz „to je sigurno tako“ tek zaključak autora teksta,
-da je postojalo zanimanje javnosti te da je autor teksta postupao u dobroj vjeri.
9. Sud prvog stupnja kod donošenja pobijane odluke nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavaka 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tužitelj. Presuda je jasna i neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.
10. Prvostupanjski je sud pravilno analizom svih provedenih dokaza, u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, izveo pravilan zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjev i naveo je odlučne razloge za takvo utvrđenje. Opravdano je prihvatio istinitim sadržaj iskaza z.z. tuženika budući da je isti logičan i u bitnome potvrđen i sadržajem materijalne dokumentacije.
11. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio da je tuženik dokazao postojanje ekskulpacijskih razloga za oslobođenjem od odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 21. stavak 4. točka 3. u vezi sa st. 6. Zakona o medijima (“Narodne novine”, br. 59/04., 84/11. i 81/13:dalje ZM).
12. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja, analizom provedenih dokaza, da tuženik ne odgovara za eventualno nastalu štetu tužitelju jer da se sporna informacija temelji na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne (logično je da je informacije iz predmetnog članka a kako sam tvrdi saznao iz anonimnog izvora koji je o svemu tome imao neposredna saznanja) osim toga autor članka nije tvrdio da su prislušni uređaji ugrađeni kod tuženika, u njegovim prostorijama već je to iznio kao pretpostavku, logičan slijed. Taj slijed u bitnome opravdavaju i posebna izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije, Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, Službe za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta iz Splita od 01. lipnja 2020. te službenih bilježaka istog tijela od 28. svibnja 2020. iz kojih proizlazi da su te institucije, u razdoblju prije objave spornog članka, tražile podatke o predmetnom vozilu od tuženika kao i činjenica da je EE, o kojoj se u bitnome govori u tom članku, u kraćem razdoblju prije toga koristila vozilom nabavljenim putem te Auto kuće (tužitelj tvrdi da je to vozilo nabavila kod njih u studenom 2019.) Sadržajem članka autor teksta nije insinuirao da bi tužitelj, odnosno netko od zaposlenika tužitelja svojevoljno postavio prislušni uređaj pa da bi budući kupci vozila mogli osjećati nesigurno iz tog razloga već je pretpostavio da je uređaj ugrađen u prostorijama tužitelja.
13. Logično tuženik nije zahtijevao provjeru te informacije od tužitelja jer mu je bilo jasno, da tu informaciju od tužitelja ni ne može dobiti. Naime, kao što sam tvrdi, a to proizlazi i iz nastavnog dijela objavljenog članka ugradnja prislušnog uređaja izvršena je kao tajna policijska mjera, a opće poznato je da za takvu mjeru tužitelj nije morao znati, odnosno da je i znao o njoj nije mogao govoriti. Protivno žalbenim tvrdnjama, iako to nije izričito navedeno u predmetnom članku prosječan čitatelj može izvesti upravo takav zaključak.
14. Zaključno treba kazati i da je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da se u tekstu u odnosu na tužitelja ne primjećuje nikakav senzacionalizam, već puko navođenje podataka i da je izraz „to je sigurno tako“ doista tek pretpostavka autora teksta, da je postojalo zanimanje javnosti za tu temu i da je autor članak postupao u dobroj vjeri.
15. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi su neosnovani te je primjenom odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP-a valjalo potvrditi pobijanu presudu u dijelu glavne tražbine i odlučiti kao u točki I izreke.
16. Pravilno je sud prvog stupnja tuženiku, koji je uspio u sporu, dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. stavak 1. ZPP-a dok visina tih troškova određenim žalbenim tvrdnjama nije ni dovedena u pitanje te je potvrđen i taj dio odluke, kao u točki 2. izreke.
17. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a), a odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadio troška odgovara na žalbu jer sastav tog podneska nije bio potreban pa taj trošak nije opravdan (članak 155. ZPP-a).
U Rijeci 26. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Tajana Polić
