Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-382/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sisku, posl.br. P-89/2024-49 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj P-89/2024-49 od 17. siječnja 2025.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 158-50-4043648 od 18. travnja 2007, koja glasi: „naknada 3,30 % od iznosa kredita, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 395,173 eur i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.257,72 eur.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenih zahtjeva.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 158-50-4043648 od dana 18. travnja 2007., koja glasi: „naknada 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“ i da mu tuženik isplati iznos od 395,17 eur.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 18. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 158-50-4043648 za kunsku protuvrijednost CHF 24.573,77 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), te da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

6.2. Prvostupanjski sud se poziva na odredbe čl. 96., 99. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07 i 125/07, dalje: ZZP) i utvrđuje da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužitelju nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu odredbu čl. 3. Ugovora, a niti na što je utrošen iznos naknade od 3,30 % i da o toj odredbi nije bilo pregovora. Tuženik da tijekom postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak podmiren predmetnom naknadom. Stoga da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametanjem takve dodatne financijske obveze došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka Ugovora o kreditu na štetu tužitelja kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena. Tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, da je bio dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, što da on nije dokazao. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da je odredba čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovorena naknada od 3,30% nepoštena, a stoga i ništetna.

6.3. Kako je naknada za obradu kredita (ulazna naknada) iznosila 395,17 eur, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da isplati tužitelju navedeni iznos.

7.1.Suprotno žalbenim navodima tuženika, sve odlučne činjenice su pravilno utvrđene i na iste je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je udovoljeno tužbenim zahtjevima, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

7.2. Tuženik navodi da je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a budući da je o prigovoru o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Sisku donio odluku koja nije zasnovana na zakonu. Taj prigovor nije osnovan jer je sud prvog stupnja u primjeni odredbi ZZP pravilno ocijenio prorogacijsku klauzulu ništetnom jer se o istoj nije pregovaralo, pa je kao takva nepoštena i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača na njegovu štetu. To stoga što je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu otegotna za tužitelja koji bi s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta ([adresa]) imao znatne financijske troškove radi dolaska na sud. U primjenu dolazi odredba čl. 59. ZPP-a koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, a spor nastane u vezi te poslovne jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području nalazi poslova jedinica. Budući da iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen u podružnici tuženika u [adresa], onda je tužitelj podnoseći tužbu Općinskom sudu u Sisku iskoristio svoje pravo izbora, čime je i taj sud nadležan za suđenje.

7.3. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika.

8.1. O spornoj odredbi članka 3. Ugovora, koja regulira tzv. ulaznu naknadu, parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale jer je ta odredba (kao i sve druge ugovorne odredbe) bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te stoga tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da se o navedenoj odredbi pregovaralo. Tuženik nije na bilo koji način prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna i nepoštena.

8.2. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

8.3. Zaključno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je sporna odredba nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Takav je stav u vezi (ništetnosti) ulazne naknade zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama (Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.). Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

8.4.Neosnovano tuženik žalbom osporava stav prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata ističući da nije nesavjesni stjecatelj. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju, primjenom članka 1115. ZOO-a, pripada pravo na zatezne kamate od uplate naknade, odnosno od dana kada je tuženik stekao iznos naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

8.5. Prvostupanjski sud je pravilnog stava da prigovor zastare nije osnovan jer zastara na restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe. Neosnovano smatra tuženik da je tužba preuranjena. Naime, tužitelj nije trebao čekati pravomoćnost presude u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev, već je mogao podnijeti, istovremeno uz deklaratorni tužbeni zahtjev, i kondemnatorni tužbeni zahtjev, kao što je i učinio u konkretnom slučaju.

8.6. Neosnovani su žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja.

8.7. Suprotno žalbenim navodima, pravilna je odluka o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju naknadu za pristup na ročište za objavu presude temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

9. Stoga je odlučeno kao u izreci, sukladno odredbi čl. 368. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 26. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin