REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-28/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Nevenka Baran, u pravnoj stvari tužitelja WIENER OSIGURANJE VIENNA INSURANCE GROUP d.d. iz Zagreba, Slovenska ulica 24, OIB: 52848403362, kojeg zastupa punomoćnik Mario Puškar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, Radnička cesta 47, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Lidija Klepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2297/2023 od 20. listopada 2025., 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2297/2023 od 20. listopada 2025.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju trošak drugostupanjskog postupka u iznosu od 263,28 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 26. ožujka 2026. do isplate prema stopi tih kamata određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope koja je proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.441,37 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 17. ožujka 2022. do isplate prema stopama tih kamata pobliže navedenima u izreci presude (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanima u presudi prvostupanjski je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.142,14 EUR s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 20. listopada 2025. do isplate prema stopi tih kamata pobliže navedenoj u izreci presude (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu („Narodne novine” broj: 99/18, 32/18 i 32/20) u vezi članaka 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) jer je nakon provedenog postupka ocijenio da je tuženik kao osiguratelj osobe koja gospodari lovištem (to je lovačko društvo Trčka Cvitović) u obvezi naknaditi tužitelju štetu nastalu na vozilu osiguranika tužitelja (kojem je tužitelj naknadio štetu čime je na njega prema članku 963. Zakona o obveznim odnosima prešlo pravo potraživati naknadu štete od osobe odgovorne za štetu), dok tuženik u ovom sporu nije dokazao da postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženikova osiguranika za nastalu štetu na vozilu tužiteljeva osiguranika uslijed naleta vozila na divljač u smislu odredbe članka 1067. Zakona o obveznim odnosima; pri tome sud prvog stupnja je ocijenio neodlučnim činjenicu da je do štetnog događaja došlo u vrijeme kada se nije provodio lov. Jednako tako, prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim prigovor pasivne legitimacije iz razloga što se mjesto štetnog događaja ne nalazi na području nadležnosti Lovačkog društva Trčka Cvitović jer je provedenim dokazima utvrdio da je navedeno lovačko društvo nadležno upravo za područje na kojem se dogodio štetni događaj. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj ističe da je predmet spora regresni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 1.441,37 EUR kojeg tužitelj potražuje od tuženika na ime onoga što je isplatio temeljem police kasko osiguranja radi naknade štete na vozilu reg. oznake [registarska oznaka] nastale u štetnom događaju od 29. siječnja 2022. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva pa tako i aktivna i pasivna legitimacije kao i odgovornost tuženika. Žalitelj smatra da je utvrđenje prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nezakonito i pogrešno. Naime, sud u obrazloženju presude navodi kako je divljač na cesti opasna stvar pa za štetu odgovara lovoovlaštenik -osiguranik tuženika po načelu objektivne odgovornosti odnosno po principu uzročnosti te da činjenica (ne)provođenja lova nije od nikakvog utjecaja na utvrđenje odgovornosti i to objektivne odgovornosti tuženika u predmetnoj pravnoj stvari. Takvo utvrđenje suda je u potpunosti pogrešno prvenstveno iz razloga jer nema dokaza da bi predmetna šteta na vozilu osiguranika tužitelja nastala zbog provođenja lova od strane lovoovlaštenika. Žalitelj navodi odredbe članka 76. stavaka 1. i 2. te članaka 78. do 80. Zakona o lovstvu, a osobito odredbu članka 80. stavka 6. tog Zakona prema kojoj za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi ili lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova. Zbog navedene odredbe Zakona o lovstvu žalitelj smatra da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obveznim odnosima. Dakle, odredba članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu predstavlja lex specialis koji isključuje primjenu Zakona o obveznim odnosima; pri tome, žalitelj se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4222/2019 od 7. veljače 2023., Pž-5032/2021 od 5. rujna 2022., Pž-3870/2022 od 6. studenoga 2023. i Pž-1812/2024 od 18. kolovoza 2024. Osim toga, sve i kada bi se dalo zaključiti da odredba članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu sadrži pravnu prazniku jer ne uređuje pitanje odgovornosti za štetu nastalu provođenjem lova, takva praznina se prema mišljenju žalitelja ne bi mogla popunjavati primjenom članka 1063. Zakona o obveznim odnosima i ostalih odredaba tog Zakona koje reguliraju odgovornost za štetu od opasne stvari nego isključivo u skladu s načelima i smislom Zakona o lovstvu u cjelini. Nadalje, žalitelj ističe da je i vozilo u pogonu opasna stvar pa u situaciji kada dođe do sraza dvije opasne stvari, njihove međusobne zahtjeve bi trebalo ocjenjivati po načelu krivnje (argument iz članka 1072. Zakona o obveznim odnosima). Prema tome, budući da je do štetnog događaja došlo u vrijeme kada se nije provodio lov, a tužitelj nije naveo u čemu bi se sastojalo protupravno postupanje lovoovlaštenika, to tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu pa je tužbeni zahtjev neosnovan prema pravilima o teretu dokaza. U nastavku žalbe žalitelj ističe da cesta nije lovište već površina izvan lovišta pa kako je do predmetnog događaja došlo na državnoj cesti D 1, za nastalu štetu su odgovorne Hrvatske ceste d.o.o.; pri tome, žalitelj se poziva na odluke Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-2327/15 od 14. lipnja 2017. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1812/2024 od 19. kolovoza 2024. i Pž-3870/2022 od 6. studenoga 2023. Osim toga, žalitelj ponavlja činjenicu (koju je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka) da je dužnost pravne osobe koja upravlja cestom poduzeti sve mjere i radnje koje su u njezinoj moći da spriječi istrčavanje divljači na cestu kako bi se omogućilo nesmetano i sigurno odvijanje prometa, a u protivnom odgovara za štetu prema članku 50. Zakona o cestama („Narodne novineˮ broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 4/23 i 133/23). Osim toga, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio i tijek zateznih kamata jer u slučaju kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan zatezne kamate mogu teći tek od presuđenja, a ne prije toga. Žalitelj pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovni postupak; žalitelj potražuje trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 365,59 EUR.

2.1. Žalba je dostavljena tužitelju na odgovor. Tužitelj u odgovoru na tuženikovu žalbu u bitnom navodi da tuženik opetovano ističe primjenu Zakona o lovstvu kao lex specialis, no taj stav tuženika je neosnovan jer je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-166/2024-2 od 24. rujna 2024. zauzeo pravno shvaćanje da na odgovornost lovoovlaštenika za štetu na vozilu nastalu naletom vozila na divljač ne primjenjuje se isključivo članak 80. stavak 6. Zakona o lovstvu već se na njegovu odgovornost primjenjuje i Zakon o obveznim odnosima u slučajevima u kojima je do naleta vozilom na divljač došlo uslijed istrčavanja divljači na kolnik ceste ako u to vrijeme nije provođen lov te divljači. Zato je sud pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima; tužitelj se pri tome poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (poslovni broj Pž-3163/2024 od 10. prosinca 2024. i Pž-4074/2024 od 12. studenoga 2024.) Zbog navedenog, da bi se tuženik (odnosno njegov osiguranik) mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu članka 1067. Zakona o obveznim odnosima morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno morao je dokazati da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti što je u ovom slučaju u cijelosti izostalo. Zato je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. Nadalje, neosnovano tuženik osporava i tijek zateznih kamata jer one teku od prvog dana nakon isplate iznosa na ime naknade štete oštećenom sukladno članku 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novineˮ broj: 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13) i članku 963. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i obveže tuženika da tužitelju naknadi troškove drugostupanjskog postupka u iznosu od 263,28 EUR sa zateznim kamatama koje teku od donošenja drugostupanjske presude pa do isplate.

3. Tuženikova žalba nije osnovana.

3.1. Ispitavši pobijanu presudu temeljem odredbe članka 365. stavaka 1. i 2., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25) u granicama razloga određenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu osnovanu odluku.

4. Tužitelj je u tužbi naveo da se 29. siječnja 2022. dogodila prometna nezgoda u mjestu Gornji Nikšić, općina Slunj na dionici državne ceste D 1 na način da je motorno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] koje je tada bilo osigurano kod tužitelja, a kojim je upravljao DĆ naletjelo na divljač-srnjaka koji je istrčao na kolnik te je uslijed naleta nastala materijalna šteta na vozilu dok je divljač uginula na mjestu događaja. Nadalje, tužitelj je u tužbi naveo da je oštećeniku-svom osiguraniku društvu Viator d.o.o. na temelju izjave o prijeboju od 1. ožujka 2022. isplatio iznos od 1.441,37 EUR / 10.860,00 kn čime je u smislu odredbe članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima na tužitelja prešlo osiguranikovo pravo potraživati navedeni iznos s kamatama od osobe koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Budući da je tužitelj u tužbi naveo da se za štetu koju počini divljač odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno članku 1063. Zakona o obveznim odnosima pa zato za štetu odgovara tuženikov osiguranik kao ovlaštenik prava lova na području iz kojeg je istrčala divljač, to tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika (kao osiguratelja štetnika) naknadu štete nastale na vozilu tužiteljeva osiguranika u iznosu od 1.441,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 17. ožujka 2022. do isplate.

4.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći da nema dokaza da bi predmetna šteta na vozilu nastala zbog provođenja lova od strane lovoovlaštenika, zatim da se predmetni štetni događaj dogodio izvan područja lovišta to jest na nelovnoj površini pa da se stoga ne radi o šteti za koju odgovaraju lovoovlaštenici prema Zakonu o lovstvu, kao i da za štetni događaj odgovaraju Hrvatske ceste d.o.o. prema Zakonu o cestama; premda je u odgovoru na tužbu tuženik osporavao i visinu nastale štete, naknadno je tijekom postupka učinio nespornom tu visinu kao i dinamiku nastanka štetnog događaja odnosno da osiguranik tužitelja nije pridonio nastanku štetnog događaja kršenjem prometnih propisa.

4.2. Prvostupanjski je sud (zamolbeno putem Općinskog suda u Splitu) proveo dokaz saslušanjem svjedoka DĆ i OĆ (str. 237. -239. spisa) te je proveo i dokaz uvidom u isprave priložene spisu. Na temelju tako provedenog postupka prvostupanjski je sud donio pobijanu presudu.

5. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da je tuženikov osiguranik kao lovoovlaštenik lovišta odgovoran za štetu nastalu na vozilu tužiteljeva osiguranika neovisno o tome što se u vrijeme štetnog događaja (prometne nezgode) nije provodio lov. Naime, odredbom članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu je propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

5.1. Međutim, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov (kao što je to nesporno u ovom predmetu), za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima, a kako je to uostalom i propisano odredbom članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije; tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske na primjer, u odlukama poslovni broj Pž-5681/2021 od 1. rujna 2022., Pž-146/2023 od 26. svibnja 2023., Pž-4392/22 od 18. listopada 2023., Pž-244/2024 od 2. travnja 2024. i Pž-951/2024 od 11. srpnja 2025., ali i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-166/24 od 24. rujna 2024. (točka 12. obrazloženja te odluke) na koju odluku se i tužitelj pozvao u svom odgovoru na žalbu. Takvo pravno shvaćanje je u skladu i s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019. koju je odluku (djelomično) prvostupanjski sud citirao u točki 18. obrazloženja pobijane presude.

5.2. Dakle, neovisno od toga što je do štete nastale u lovištu naletom vozila na divljač došlo u vrijeme kada se nije provodio lov, tuženikov osiguranik kao lovoovlaštenik i nadalje odgovara za štetu i to po načelu objektivne odgovornosti u smislu članka 1063. Zakona o obveznim odnosima u vezi članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu; ovo stoga jer je divljač koja se nalazi na cesti opasna stvar (da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar proizlazi na primjer, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004., Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008., Rev-1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev-1542/24 od 26. veljače 2025.).

5.3. Prema tome, i u slučaju nastanka štete uslijed naleta divljači na vozilo na javnoj cesti u vrijeme kada se nije provodio lov, odgovornost tuženikova osiguranika za tu štetu je objektivna što znači da tuženikov osiguranik kao lovoovlaštenik za tu štetu odgovara po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar. Upravo zato, da bi se tuženik kao osiguratelj lovoovlaštenika mogao osloboditi od obveze isplate naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je (kako to i tužitelj osnovano navodi u odgovoru na žalbu) u smislu članka 1067. Zakona o obveznim odnosima morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Međutim, tuženik to u ovom sporu nije dokazao.

6. Žalitelj neosnovano u žalbi navodi da je do štete došlo na javnoj cesti, odnosno izvan područja lovišta to jest na nelovnoj površini pa da se iz tog razloga ne radi o šteti za koju lovoovlaštenik odgovara prema Zakonu o lovstvu nego da za tu štetu odgovaraju Hrvatske ceste d.o.o. prema članku (82. u vezi članka) 50. Zakona o cestama. Naprotiv, upravo zbog toga što je divljač nesporno istrčala na kolnik državne ceste s područja kojim kao ovlaštenik prava lova gospodari tuženikov osiguranik, to je tuženik prema odredbi članka 964. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima u obvezi naknaditi nastalu štetu, a ne trgovačko društvo Hrvatske ceste d.o.o.. Pri tome, ovaj sud napominje da se tuženik neosnovano poziva na odredbu članka 50. Zakona o cestama jer se ta zakonska odredba ne odnosi na odgovornost lovoovlaštenika (u konkretnom predmetu, tuženikova osiguranika Lovačko društvo Trčka Cvitović) za štetu koja je na javnoj cesti prouzročena trećim osobama naletom divljači; uostalom prema stavku 2. tog članka Zakona o cestama po osnovi krivnje za štetu odgovara pravna osoba koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionar i to ako na zahtjev osobe koja gospodari lovištem javnu cestu nije označio prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima. Prema tome, sukladno navedenoj odredbi Zakona o cestama (i uz ispunjenje pretpostavki iz te zakonske odredbe) uz lovoovlaštenika (prema Zakonu o lovstvu i Zakonu o obveznim odnosima) može i to solidarno s lovoovlaštenikom u smislu članka 43. Zakona o obveznim odnosima trećoj osobi odgovarati za naknadu štete uslijed naleta na divljač i pravna osoba koja upravlja javnom cestom, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud u točki 22. obrazloženja pobijane presude. Osim toga, a kao što to i Ustavni sud Republike Hrvatske navodi u svojoj odluci poslovni broj U-I-6264/2014 od 4. ožujka 2015., članak 50. Zakona o cestama ne propisuje odgovornost za naknadu štete po osnovi krivnje osoba koje gospodare lovištima, već je njihova odgovornost za štetu koju divljač nanese vozilima na javnim cestama (na dijelu te ceste koji je u lovištu) i nadalje objektivna.

6.1. Jednako tako, ni činjenica što sama cesta predstavlja nelovnu površinu nije od utjecaja na odgovornost tuženikova osiguranika za nastalu štetu. Naime prema članku 7. točki 10. Zakona o lovstvu lovište je određena površina zemljišta koja je zaokružena prirodna cjelina u kojoj postoje ekološki i drugi uvjeti za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova, a prema članku 7. točki 17. istog Zakona otvoreno lovište je lovište u kojem je omogućena nesmetana dnevna i sezonska migracija divljači. Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da prilikom određivanja granica lovišta nije bitno u čijem se vlasništvu nalazi cesta koja ulazi u površinu lovišta na kojoj se dogodio nalet vozila na divljač odnosno za odgovornost lovoovlaštenika nije odlučno tko upravlja tom cestom; naprotiv, tuženikov osiguranik kao lovoovlaštenik, to jest osoba koja je na predmetnom području stekla pravo lova odgovara po načelu objektivne odgovornosti za štetu nastalu uslijed naleta vozila na divljač (i) ako je do tog naleta došlo na cesti unutar lovišta ili ako je divljač izašla iz lovišta na kojem pravo lova ima tuženikov osiguranik. Dakle, sama činjenica da cesta predstavlja nelovnu površinu nema nikakvog utjecaja na obvezu tuženika da u smislu članka 964. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelju naknadi nastalu štetu.

7. Tuženik neosnovano smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo smatrajući da tužitelj može potraživati zatezne kamate koje teku od presuđenja. Naprotiv, tužitelj sukladno odredbi članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima osnovano potražuje zatezne kamate koje na isplaćeni iznos štete teku od slijedećeg dana od dana njegova plaćanja (njegova namirenja štete njegovu osiguraniku kao oštećeniku) odnosno od nekog kasnijeg datuma kako to tužitelj u konkretnom sporu potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevom pa do isplate. Uostalom, i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-643/22 od 6. prosinca 2023. (koja je donesena u sporu u kojem je ovdje tuženik također bio stranka u postupku) u točki 13. obrazloženja te odluke naveo: „U pogledu kamata (što je argumentum a contrario primjenjivo i na plaćene zatezne kamate na troškove postupka) ovdje treba opet uputiti već izraženo pravno shvaćanje ovog suda u odluci Rev-1241/1995 od 7. rujna 2000., u kojoj je navedeno: „(...) Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo iz članka 939. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91). U smislu članka 939. Zakona o obveznim odnosima osiguratelj stupa u sva prava svog osiguranika, odnosno korisnika osiguranja do visine ukupno uplaćene svote uključujući tu glavnicu i kamate, a on ima pravo od štetnika zahtijevati kamate na svotu isplaćene naknade od dana kada je izvršio isplatu svome osiguraniku.ˮ

8. Slijedom navedenog, tuženikovu žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

9. Sukladno odredbi članka 166. stavka 1. u vezi članka 155. Zakona o parničnom postupku tužitelju je valjalo priznati trošak sastava odgovora na žalbu u zatraženom iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novineˮ broj 138/23), trošak poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 50,00 EUR kao i trošak sudske pristojbe za odgovor na žalbu u zatraženom iznosu od 13,28 EUR iako je prema Tbr. 1. točki 2. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novineˮ broj 37/23) tužitelj u obvezi platiti tu pristojbu u iznosu od 53,09 EUR (što je samo djelomično učinio uplatom iznosa od 13,28 EUR 6. studenoga 2025.). Slijedom navedenog, ukupni tužiteljev trošak drugostupanjskog postupka koji je bio potreban za vođenjem ovog spora iznosi 263,28 EUR. Nadalje, sukladno odredbi članka 166. u vezi članka 151. stavka 3. Zakona o parničnom postupku i tužiteljevu zahtjevu za naknadom troškova postupka, tužitelju je valjalo dosuditi i zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana donošenja drugostupanjske presude pa do isplate.

Zagreb, 26. ožujka 2026.

Sudac

Nevenka Baran