Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-140/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Golubić i Šikić j.t.d., Čakovec, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 443/2023-8 od 19. studenog 2025., 26. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-443/2023-8 od 19. studenog 2025..

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu.

2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., 80/22., 114/22.,155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je predmet spora zahtjev tužitelja kao potrošača za isplatu s osnove djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (valutne klauzule) te da su stranke predmetnim ugovorom u kreditu u čl. 16. za sve sporove ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika tj. suda u Rijeci.

6. Cijeneći da tužitelj ima prebivalište na području [adresa], prvostupanjski sud zaključuje da bi tužitelj radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, što zasigurno djeluje odvraćajuće na njega u smislu prava na pristup sudu pa zaključuje da predmetna prorogacijska klauzula uzrokuje suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Stoga, prvostupanjski sud pozivom na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.,dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, čl. 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima (dalje tekstu: Direktiva) te pravno shvaćanje Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, prema kojem se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i pravno shvaćanje izraženo u presudi Suda Europske unije u predmetu Aqua Med sp. z o. o. od 3. travnja 2019. broj C- 266/18 prema kojem prorogacijska klauzula pretjerano ograničava prava potrošača u situaciji kada je sud pred kojim bi se parnica vodila previše udaljen od njegovog prebivališta pa bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja koji bi ga mogli odvratiti od upuštanja u postupak, zauzima pravno shvaćanje da je prorogacijska klauzula sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, a time pozivom na čl. 87. st.1.ZZP/03 i ništetna.

8. S obzirom na utvrđenu ništetnost prorogacijske klauzule, a imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Čakovcu, prvostupanjski sud poziv na čl. 59. ZPP-a zauzima pravno shvaćanje da je mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

9. Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354.st.2.toč.6. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, navodeći da sud nije bio ovlašten odlučiti o prigovoru mjesne nanadležnosti bez provođenja kontradiktornog postupka i izvođenja dokaza, ponajprije saslušanjem tužitelja. Za odlučivanje o nepoštenosti ugovorne odredbe pa tako i prorogacijske klauzule u smislu čl. 81. st.1. i 2. ZPP/03 potrebno je kao odlučne činjenice utvrditi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo s time da se smatra da nije bilo pojedinačnog pregovaranja ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo je na trgovcu, kao i da ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. U konkretnom slučaju, tužitelj je osporio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na nepoštenost odnosno ništetnost prorogacijeske klauzule iz predmetnog ugovora o kreditu jer da je riječ o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi od strane tuženika na koju tužitelj nije imao utjecaja, a kojom je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj s obzirom na ekonomičnost i mogućnost pristupa sudu s obzirom na njegovo prebivalište. Tuženik je osporio tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti prorogacijske klauzule, ujedno osporavajući da bi se udaljenost tužiteljeva prebivališta od nadležnog suda u [adresa] mogla cijeniti kao značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, te ističući da bi u slučaju ništetnosti sporne klauzule na temelju čl. 46. i 48. ZPP-a bio nadležan sud u Rijeci kao sud u sjedištu tuženika. Dakle, tuženik nije osporio da je prorogacijska klauzula unaprijed formulirana ugovorna odredba, niti je osporio da o istoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, a niti je tuženik u tom pravcu predložio nijednog dokaza (pa ni saslušanjem tužitelja kako se to poziva u žalbi), niti je osporio prebivalište tužitelja označeno u tužbi ([adresa]) pa je za zaključiti da su te činjenice između stranaka nesporne zbog čega nije bilo potrebe izvođenja dokaza radi utvrđivanja tih odlučnih činjenica. Stoga, u situaciji kada je tuženiku omogućeno očitovanje na navode tužitelja o nepoštenosti prorogacijske klauzule i kada tuženik u svom očitovanju nije osporio odlučne činjenice, donošenjem pobijanog rješenja tuženiku nije onemogućeno raspravljanje o prigovoru mjesne nanadležnosti pa nije počinjena bitna procesna povreda i z čl. 354.st.2.toč.6. ZPP-a.

10. Tuženik se žalbom pozivom na počinjenu povredu odredaba postupka iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a, ali ne konkretizira u čemu bi se ta povreda sastojala, slijedom čega ovaj sud pozivom na čl. 365.st.2. ZPP-a nije ispitivao da li je takva povreda počinjena od strane prvostupanjskog suda.

11. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st 2. u vezi s čl. 381. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

12. Neosnovan je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Naime, prvostupanjski sud je imajući u vidu da se prebivalište tužitelja nalazi na području Međimurske županije, a da je prorogacijskom klauzulom ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženika u Rijeci, pravilno zaključio da bi tužitelj za dolazak na sud u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i ulaganju dodatnog vremena što bi djelovalo odvraćajuće na tužitelja u smislu prava na pristup sudu. To iz razloga jer udaljenost od prebivališta tužitelja do [adresa] iznosi 275 km u jednom smjeru odnosno 550 km u oba smjera i traje najmanje oko 3 sata u jednom smjeru odnosno 6 sati u oba smjera, što bi za tužitelja izvjesno predstavljalo znatan financijski teret i znatno dodatno ulaganje vremena što bi objektivno moglo imati odvraćajući učinak na ostvarivanje sudske zaštite, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u [adresa] zbog čega bi njegov dolazak na sud bio neusporedivo lakši i ekonomski povoljniji. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da predmetna prorogacijska klauzula suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu procesnopravnu neravnotežu između stranaka pa je ta ugovorna odredba, pri nespornoj činjenici da o istoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena i posljedično tome sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona ništetna, koji zaključak je u skladu i sa čl. 3.i 6. Direktive i pravnim shvaćanjima Suda Europske unije na koje se pozvao prvostupanjski sud.

13. S obzirom na ništetnost prorogacijske klauzule, a imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Čakovcu pa se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio čl. 59. ZPP-a kojim je propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), kada je zauzeo pravno shvaćanje da je mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu te pobijanim rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

14. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 59. ZPP-a navodeći da ista ne dolazi u primjenu jer da je poslovna jedinica u smislu tog članka podružnica upisana u sudski registar, a što poslovna jedinica tuženika u Čakovcu zasigurno nije, pri čemu se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Grl-516/2007 od 31. listopada 2007., nisu osnovani. Naime, odredbom čl. 59. ZPP-a izričito je propisana izberiva mjesna nadležnost suda prema poslovnoj jedinici pravne osobe, dakle mjesna nadležnost nije vezana uz registriranu poslovnu jedinicu, već je bitno da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja se nalazi izvan sjedišta pravne osobe, a niti iz navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne proizlazi da poslovna jedinica mora biti upisana u sudski registar da bi se mjesna nadležnost mogla vezati uz mjesto u kojem se ista nalazi.

15. Iz navedenih razloga, primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 26. ožujka 2026.

Sutkinja

Ingrid Bučković