Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-142/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja AĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u OD Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-1295/2024-12 od 6. studenog 2025., u sjednici održanoj 26. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj, poslovni broj P-1295/2024-12 od 6. studenog 2025. u točki I. i II. izreke te u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke do iznosa od 571, 25 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

II Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke iznad dosuđenog iznosa od 571,25 eura i sudi .

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 93, 75 eura ( slovima: devedesettrieurasedamdesetpetcenti ) s pripadajućim zateznim kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 8.2. Ugovora o kreditu br. 246- 53078514 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog između stranaka 14.travnja 2016., a koja glasi:“ U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže naveden u informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu “ te da ista ne proizvode nikakve pravne učinke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljiu iznos od 455,20 eura sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2019. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 665,00 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč.1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22., 153/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u vezi s čl. 388.st.4. ZPP-a, budući da presuda sadržajno odgovara čl. 388.st.4. ZPP-a.

5.1. Tuženik se žalbom neosnovano poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2.toč.11. ZPP-a, s obzirom da suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa je istu moguće ispitati.

5.2. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 455,20 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-adria-bank d.d. kao davatelja kredita sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je spornom odredbom ugovorena naknada za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita. Također, nije sporno da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit i da je 18. siječnja 2019. platio spornu naknadu u iznosu od 455,20 eura.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na iznos od 49.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te da je čl. 8.st.2. ugovora ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom informacijama prije sklapanja Ugovora o kreditu.

8.1. Nadalje, prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrđuje da je predmetni ugovor sklopio radi refinanciranja stambenog kredita podignutog 2006., a vezano za smanjenje kamatne stope, da je isti pročitao i analizirao, da mu prije sklapanja ugovora od strane djelatnika banke nije bilo ukazano na spornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplati kredita, a kada je za istu pitao rečeno mu je da se radi o nekakvom sitnom iznosu i da je to standardna procedura te nije bilo prostora za bilo kakvo mijenjanje ili razgovaranje o toj odredbi.

9. Imajući u vidu prethodna utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je riječ o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom obrascu kojeg je sastavio tuženik, a o kojoj odredbi tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja, niti mu je od strane banke objašnjeno zašto mora platiti spornu naknadu i što se konkretno istom plaća, a na istu je morao pristati jer u protivnom ne bi mogao sklopiti ugovor, slijedom čega zaključuje da je prednik tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da je iskoristio svoju poziciju jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu sporne naknade bez da je tužitelju objasnio njezin ekonomski opravdan razlog, te je sporna odredba je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je ugovorena od strane banke po sistemu „uzmi ili ostavi“.

9.1. Stoga, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03.,dalje: ZZP/03) pa prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim sporne ugovorne odredbe.

10. S obzirom na utvrđenu ništetnost sporne ugovorne odredbe prvostupanjski sud prihvaća zahtjev tužitelja za povrat isplaćene naknade u iznosu od 455,20 eura sa zateznim kamatama od dana plaćanja sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

11. Pri tome, prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (Su-IV-4/2020).

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 138/23., dalje: Tarifa).

13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.

14. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani. Naime, sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti sadržanom u odredbi čl. 85. ZZP/03 kojom je propisano da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive i prema kojoj se podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje proizlaze za njega. U konkretnom slučaju, cijeneći da iz izvedenih dokaza proizlazi da tuženik nije informirao tužitelja o svrsi sporne naknade odnosno stvarnim troškovima i uslugama na koje se ista odnosi, a niti je jasno određena visina te naknade, to sporna ugovorna odredba ne udovoljava zahtjevu transparentnosti pa suprotno žalbenim navodima nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 84. ZZP/03 za isključenje od ispitivanja poštenosti te ugovorne odredbe.

15. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, što tuženik žalbom niti ne osporava, te da je ta odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 81.st.1. ZZP/03 kada je zauzeo pravno shvaćanje da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi te slijedom toga prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje njezine ništetnosti sukladno čl. 87. ZZP/03 i posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 455,20 eura koji je tužitelj nesporno platio na ime sporne naknade sa zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate sukladno čl. 323.st.1. i čl. 1115. ZOO-a .

16. Žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na okolnost da je predmetni kredit u iznosu od 49.500,00 eura otplaćen te da se tužbenim zahtjevom traži isplata iznosa od 455,20 eura pa da je riječ o zabrani manjeg značaja iz čl. 326. ZOO-a, nisu osnovani. Naime, ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne odredbe jer je ista bila ništetna već od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora, a budući da je tuženik ugovaranjem sporne naknade postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

17. Također, žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita zakonom dopušteno sukladno čl. 2. i 1022.st.2. ZOO-a i čl. 173. Zakona o bankama te čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite, kao i žalbeni navodi kojima se tuženik poziva da je sporna naknada u skladu sa čl. 1024. st.3. ZOO-a prema kojoj je korisnik kredita u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenog roka dužan naknaditi štetu davatelju kredita, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude. Naime, okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje sporne naknade, ne znači ujedno da ta ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti. S obzirom na odredbe čl. 1024. st. 3. i 4.ZOO-a koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali naknada se, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate (pravno shvaćanje izraženo u odluci VSRH Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.), a tuženik se žalbenim navodima poziva upravo na financijsku štetu koja mu je nastala neplaćanjem kamata zbog prijevremene otplate kredita.

18. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je otklonio prigovor zastare, budući da sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. (Su IV-33/2022-2) rok u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO-a) počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, to zastarni rok još nije niti počeo teći.

19. Tuženik žalbom osnovano osporava pravilnost primjene materijalnog prava pri donošenju odluke o troškovima postupka. Naime, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno primijenio matreijalno pravo iz čl. 155.st.1. ZPP-a kada je tužitelju przinao trošak dva podneska kao potrebna za vođenje parnice, i to za podnesak od 28. travnja 2025. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr.8.t.1. Tarife s obzirom da se istim tužitelj obrazloženo očitovao na navode odgovora na tužbu. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju za podnesak od 23. lipnja 2025. odmijerio trošak prema Tbr.8.t.1. Tarife u iznosu od 100,00 eura sa PDV-om odnosno u ukupnom iznosu od 125,00 eura, budući da nije riječ o obrazloženom podnesku jer se tužitelj istim očitovao na dokazni prijedlog tuženika financijskim vještačenjem, dok je u ostalom dijelu ustrajao kod ranije iznesenih navoda. Stoga, tužitelju pravilnom primjenom Tbr.8.t.4. i Tbr.46.Tarife pripada naknada troškova za taj podnesak u iznosu od 25,00 eura sa PDV-om odnosno u ukupnom iznosu od 31,25 eura.

20. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki I. izreke, a pozivom na čl. 373. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja preinačiti prvostupanjsku presudu kao u točki II. izreke.

21. Budući da je tužitelj uspio sa žalbom samo u odnosu na odluku o troškovima postupka, dakle u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, primjenom čl. 154.st.5. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, kao u točki III. izreke.

U Rijeci 26. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan