Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-654/2024-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja TT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici iz Metkovića, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-33/2023 od 6. studenog 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-33/2023 od 6. studenog 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos sredstava pred Financijskom agencijom po prijedlogu OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, temeljem zadužnice izdane dana 24.siječnja 2006.godine a ovjerene kod Javnog bilježnika Mihe Plećaša pod brojem OV-508/06 dana 24.siječnja 2006.godine, jer je tražbina tuženika zastarjela.
II. Nalaže se tuženiku, da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 451,26 € sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %, a koje kamate teku od presuđenja do isplate i to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 16. travnja 2024. zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da tuženiku naknadi troškove postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika 30. travnja 2024., kojim osporava navode žalbe tuženika u cijelosti, predlaže da se njegova žalba odbije kao neosnovana i potražuje trošak odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Tuženik navodi da žalbu podnosi zbog svih zakonom dopuštenih razloga, dakle i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu ne konkretizira bitnu povredu koju je počinio prvostupanjski sud.
5.1. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a te je ocijenio da prvostupanjski sud nije učinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos sredstava pred Financijskom agencijom po prijedlogu tuženika temeljem zadužnice izdane 24. siječnja 2006., ovjerene kod Javnog bilježnika Mihe Plećaša pod brojem OV-508/06 istog dana, jer je nastupila zastara tražbine.
6.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tu tvrdnju tužitelja jer da je zastara prekinuta podnošenjem zahtjeva za provedbom izansudske ovrhe sukladno članku 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), a što proizlazi iz Obavijesti Financijske agencije od 14. lipnja 2012. o nemogućnosti naplate i evidentiranju zadužnice u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje. Zbog toga da je zastara mogla početi teći ispočetka od 15. lipnja 2012., te do dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 25. listopada 2021. nije protekao desetogodišnji zastarni rok iz članka 233. stavak 1. ZOO-a.
6.2. Prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je tuženik kao ovrhovoditelj protiv tuženika kao ovršenika 25. listopada 2021. pokrenuo postupak izravne naplate svoje tražbine temeljem zadužnice od 24. siječnja 2006., ovjerene kod Javnog bilježnika Mihe Plećaša pod brojem OV-508/06 istog dana,
- da je tužitelj kao ovršenik podnio u zakonskom roku prijedlog za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa sredstava jer da je nastupila zastara,
- da je zaključkom Općinskog suda u Metkoviću broj Ovr-170/2021 od 16. siječnja 2023. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom,
- da je zadužnica izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja obveze tužitelja prema tuženiku,
- da zadužnica nije solemnizirana, već je na istoj kod Javnog bilježnika ovjeren potpis tužitelja kao dužnika,
- da iz Obavijesti o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje zbog nedostatka novčanih sredstava koju je tuženiku dostavila Financijska agencija 14. lipnja 2012. proizlazi da je navedena zadužnica kao osnova za plaćanje evidentirana u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje.
6.3. Prvostupanjski sud iznosi pravno shvaćanje da se u konkretnom slučaju treba primijeniti članak 225. ZOO-a kojim je propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije propisan neki drugi rok zastare, te se poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 19. studenog 2018. poslovni broj Su-IV-4/18-17 prema kojem se na tražbine iz zadužnice, koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koja nije potvrđena (solemnizirana) kod javnog bilježnika, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
6.4. Prvostupanjski sud je mišljenja da je dokazivanje činjenice prekida zastare na tuženiku, a da tuženik nije dostavio relevantan dokaz o prethodno pokrenutim postupcima prisilne naplate na temelju predmetne zadužnice. Kako je tražbina iz zadužnice apstraktna i služi za osiguranje druge tražbine, to da se rok početka zastare ne računa od dana izdavanja zadužnice, već od dana dospijeća tražbine tuženika prema tužitelju, jer se zadužnica kao sredstvo osiguranja aktualizira tek kada tražbina dospije na naplatu, u protivnom da bi zastara počela teći prije nego što bi vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze od dužnika.
6.5. Iako u spis nije dostavljen Ugovor koji je bio temelj za aktiviranje zadužnice, iz odgovora na tužbu da proizlazi kako je Financijska agencija dostavila Obavijest o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje 14. lipnja 2012., pa prvostupanjski sud zaključuje da je tražbina tuženika dospjela na naplatu najkasnije 15. lipnja 2012. Kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, to da je na temelju dokaza koji se nalaze u spisu zastara tražbine tuženika počela teći dospijećem osnovnog pravnog posla, najkasnije 15. lipnja 2012., pa bi u odnosu na zadužnicu kao sredstvo osiguranja tražbine zastara nastupila 15. lipnja 2017.
6.6. Nadalje, prvostupanjski sud navodi da je temeljem članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Teret dokaza prekida zastare da je na tuženiku, koji nije dostavio niti predložio sve relevantne dokaze u odnosu na utvrđivanje činjenice prekida zastare pa tako nije dostavio dokaz niti predložio pribaviti podatke od Financijske agencije o eventualnom postupanju, odnosno aktivaciji i trajanju aktivacije po dostavljenoj zadužnici. Stoga da je prema dostavljenim dokazima i stanju sudskog spisa zastara prekinuta i prije 14. lipnja 2012., ali kako tuženik nije dostavio druge dokaze o postupanju i trajanju zapljene kod Financijske agencije sve do 2021., to da je zastara počela teći 15. lipnja 2012. te je nastupila 15. lipnja 2017. Zbog toga da je zastara nastupila prije 25. listopada 2021. kada je od strane tuženika kao ovrhovoditelja zatražena izravna naplata.
6.7. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.).
7. U svojoj žalbi tuženik ponavlja svoju tvrdnju da zastara koja je počela teći ponovo od 15. lipnja 2012. nije nastupila do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 25. listopada 2021. jer da se treba primijeniti zastarni rok od 10 godina propisan člankom 233. stavak 1. ZOO-a.
7.1. Člankom 233. stavak 1. ZOO-a propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
7.2. Konkretna zadužnica nije donesena u formi javnobilježničkog akta niti je solemnizirana po javnom bilježniku (tuženik to ne tvrdi i ne dokazuje), već je na istoj samo ovjeren potpis tužitelja kao dužnika, zbog čega se ne može primijeniti zastarni rok od 10 godina, već zastarni rok iz članka 225. ZOO-a koji iznosi pet godina.
7.3. Tuženik je kao vjerovnik aktivirao zadužnicu 2012. godine, što je dokazao prilaganjem Obavijesti o nemogućnosti naplate od 14. lipnja 2012., pa je tražbina koja je bila osigurana zadužnicom te godine bila i dospjela. Tuženik, na kojem je, i po ocijeni ovog suda, teret dokazivanja da zastara nije ponovo počela teći, odnosno da je navedena osnova za plaćanje-zadužnica sve do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu ostala u Očevidniku osnova za plaćanje, ili ako je brisana da je brisana prije isteka pet godina računajući od dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu, isto nije dokazao. Upravo suprotno, sam tuženik navodi da je zastara ponovo počela teći od 15. lipnja 2012. U takvoj situaciji pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu 25. listopada 2021. tražbina tuženika bila u zastari, zbog čega je pravilno utvrdio i da je pljenidba i prijenos sredstava nedopušten.
7.4. Zbog toga je ovaj sud odbio žalbu tuženika i potvrdio pobijanu odluku primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
8. Odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove odgovora na njegovu žalbu jer ti troškovi nisu bili potrebni u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković
