REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1021/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB 02958272670, protiv tuženika Domprojekt d.o.o., Zagreb, Delkovečka ulica 4, OIB 18652876060, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetn ici u Odvjetničkom društvu Mikuličić-Lončarić-Bahun-Topić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2131/2023-3 od 30. kolovoza 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2736/18 od 28. veljače 2023., u sjednici održanoj 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznose od 14.912,88 EUR / 112.361,10 kn i 756,36 EUR / 5.698,83 kn sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (toč. I. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 130,44 EUR / 982,80 kn sa zatraženim zateznim kamatama te iznos štete glavnice za dopunsko zdravstveno osiguranje od 39,97 EUR / 301,19 kn sa zatraženim zateznim kamatama (toč. II izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.061,78 EUR / 8.000,00 kn (toč. III izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 7.834,62 EUR / 59.029,97 kn dok je preinačena u preostalom dijelu toč. I izreke te je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva od 7.834,62 EUR / 59.029,97 kn i odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak.
3. Ovaj sud, rješenjem broj Revd-1539/2024-3 od 14. svibnja 2025., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
„Da li u postupku pokrenutom tužbom tužitelja (nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja) za naknadu štete (troškovi liječenja i naknade plaće na ime bolovanja osiguranika), a na temelju utvrđenih nedostataka u provedbi mjera zaštite na radu, postoji odgovornost tuženika (poslodavaca) za naknadu štete tužitelju primjenom instituta subjektivne odgovornosti po načelu pretpostavljene krivnje te ima li u tom kontekstu osnove za utvrđivanje doprinosa odnosno dogovornosti osiguranika tužitelja (radnika)?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) podnio reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, podredno da ju ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
5. Odgovoru na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koju je tužitelj imao zbog liječenja svog osiguranika kao posljedice ozljede na radu koja se 8. prosinca 2015. dogodila kod tuženika kao poslodavca.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:
- da su 8. prosinca 2015. tuženikovi radnici izvodili radove na visini od oko 5 m, te je tuženikov zastupnik po zakonu dao uputu TP, koji je bio neposredno nadređen tužiteljevom osiguraniku, što treba raditi;
- da je u jednom trenutku TP pomaknuo viličar uslijed čega je tužiteljev osiguranik izgubio ravnotežu i pao s visine od 3 m;
- da tužiteljev osiguranik nije znao da TP nije bio ovlašten niti je ispunjavao potrebne uvjete za upravljanje viličarom;
- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Zdravka Kovačića tužiteljev osiguranik u vrijeme obavljanja poslova bio pod utjecajem alkohola, a da je koncentracija alkohola u krvi tužiteljevog osiguranika mogla iznositi više od 1,00 g/kg, a niže od 1,50 g/kg;
- da je za pripito stanje (0,50 g/kg-1,50 g/kg) karakteristično da kod većine ljudi dolazi do sve jačeg narušavanja živčanog sustava, nestaje samokritičnosti, dolazi do precjenjivanja vlastitih sposobnosti, nastaju promjene u hodu i kretnjama, a što se manifestira mogućim gubitkom ravnoteže, pojavljuju se prvi znakovi smanjene mogućnosti pamćenja i zapažanja, orijentacija u prostoru je dvostruko manja.
10. Pozivom na odredbe čl. 136. i 139. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/13 i 137/13 - dalje: ZOZO), odredbe čl. 36. i 44. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14 i 154/14 - dalje: ZZR), odredbu čl. 117. Pravilnika o sigurnosti i zdravlju pri uporabi radne opreme („Narodne novine“, broj 21/08 i 71/14 - dalje: Pravilnik 1) i na odredbu čl. 3. točka 2. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada („Narodne novine“, broj 5/84 i 71/14 - dalje: Pravilnik 2) prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja iz razloga jer je propustio primijeniti mjere zaštite na radu i nije onemogućio da viličarima upravljaju radnici kojima oni nisu povjereni, a nije ni imao razrađenu pisanu uputu kojom bi osigurao provedbu radnog postupka u skladu s pravilima zaštite na radu, a koju je bio dužan dati radnicima prije radnog zadatka. Činjenicu alkoholiziranosti tužiteljevog osiguranika sud ne nalazi doprinosom nastanku štetnog događaja jer da je poslodavac dužan zabraniti takav način rada, a tužiteljevom osiguraniku njegov neposredno nadređeni je rekao da se popne na viličar odnosno da se ne radi o samostalnoj odluci tužiteljevog osiguranika te da je tužiteljev osiguranik pao zbog toga jer je TP pomaknuo viličar, a ne zbog gubitka ravnoteže.
11. Prihvaćajući utvrđenja suda prvog stupnja da se ozljeda na radu tužiteljevog osiguranika odnosno tuženikovog radnika dogodila njegovim padom s visine od 3 m radi obavljanja radova i da nisu bile poduzete učinkovite mjere zaštite na radu tužiteljevog osiguranika prilikom njegovog dizanja na visinu te da je viličarom upravljala osoba koja nije bila formalno obučena i ovlaštena za upravljanje njime te da organizacija odnosno tehnologija rada i radni postupci za obavljanje navedenih poslova kod tuženika, (na dan kad se dogodila predmetna ozljeda na radu), nisu bili odgovarajući, drugostupanjski sud nalazi i doprinos tužiteljevog osiguranika nastanku štetnog događaja je 50%. Shvaćanje je drugostupanjskog suda da se doprinos nastanku štetnog događaja, protivno shvaćanju prvostupanjskog suda, ne može isključiti unatoč postojanju obveza poslodavca odnosno njegovog ovlaštenika vezano za zabranu korištenja sredstava ovisnosti, između ostalog alkohola, u smislu odredaba čl. 24. st. 1. točka 9., čl. 58. st. 2. i čl. 59. ZZR-a.
12. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije u ovom stupnju postupka sporno je, može li se u postupku pokrenutom tužbom tužitelja za naknadu štete zbog utvrđenih nedostataka u provedbi mjera zaštite na radu, utvrđivati doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja.
13. Odredbom čl. 139. st. 1. ZOZO-a propisano je da je zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne ili fizičke osobe ako su bolest, povreda ili smrt osigurane osobe nastale zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili druge mjere zaštite građana.
14. Sukladno odredbi čl. 146. ZOZO-a supsidijarno se primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima kao i posebni propisi o naknadi štete.
15. Odgovornost poslodavca za štetu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca je objektivna, sukladno odredbi čl. 25. ZZR-a, a kojom je propisano da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu, što znači da poslodavac odgovora po načelu objektivne odgovornosti, a ekskulpacijski razlozi određeni su općim pravilima obveznog prava.
16. Dakle, ako se u primjeni ZOZO-a supsidijarno primjenjuju i odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima tada se, prema odredbi čl. 1067. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Stavkom 2. istog članka propisano je da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Konačno u st. 3. istog članka propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.
17. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi tužitelj imao pravo tražiti naplatu cjelokupne štete koju trpi neovisno o postojanju odgovornosti poslodavca ili neovisno od postojanju poslodavčeve umanjene odgovornosti ako postoje ekskulpacijski razlozi iz čl. 1067. ZOO-a.
18. U odnosu na postavljeno pitanje ovaj sud je u odluci broj Rev-1016/2024-2 od 10. rujna 2024. odgovorio:
„U postupku pokrenutom tužbom nositelja obveznog zdravstvenog osiguranja za naknadu štete zbog troškova liječenja i naknade plaće na ime bolovanja osiguranika, a na temelju utvrđenih nedostataka u provedbi mjera zaštite na radu, visina štete koju tužitelj može ostvariti ovisi i o postojanju ekskulpacijskih razloga na strani poslodavca, odnosno doprinosu osiguranika tužitelja nastanku štete. “.
19. U odnosu na doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja treba poći od odredbe čl. 68. st. 1. ZZR-a, prema kojoj je radnik obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu.
20. Prema odredbama čl. 69. st. 3. -8. ZZR-a:
- radnik mora odmah izvijestiti poslodavca, njegovog ovlaštenika, stručnjaka za zaštitu na radu ili povjerenika za zaštitu na radu o svakoj činjenici za koju smatra da predstavlja neposredni rizik za sigurnost i zdravlje, kao i o svakom drugom nedostatku u sustavu zaštite na radu (stavak 3.)
- radnik ima pravo odbiti raditi i napustiti mjesto rada ako mu izravno prijeti rizik za život i zdravlje, sve dok poslodavac ne poduzme korektivne mjere te zbog takvog postupanja ne smije trpjeti štetne posljedice (stavak 4.)
- poslodavac ne smije zahtijevati od radnika da ostane na mjestu rada dok na tom mjestu postoji izravan i ozbiljan rizik za život i zdravlje radnika (stavak 5.)
- o postupku iz stavka 4. ovoga članka radnik mora obavijestiti poslodavca, njegovog ovlaštenika, stručnjaka za zaštitu na radu ili povjerenika radnika za zaštitu na radu (stavak 6.)
- u slučaju iz stavka 4. ovoga članka poslodavac, njegov ovlaštenik, odnosno radnik ili povjerenik radnika za zaštitu na radu obvezni su bez odgađanja izvijestiti nadležnog inspektora koji je obvezan u roku od 48 sati utvrditi činjenično stanje i osnovanost navoda radnika (stavak 7.)
- za vrijeme dok ne radi zbog izbjegavanja izloženosti izravnom i ozbiljnom riziku za život i zdravlje, radnik ima pravo na plaću i druga prava iz radnog odnosa u skladu s općim propisom o radu (stavak 8.).
21. Odredbama čl. 58. st. 1. i 3. ZZR-a propisano je:
(1) Radnik u vrijeme rada ne smije biti pod utjecajem alkohola i drugih sredstava ovisnosti niti ih smije unositi na mjesto rada.
(3) Smatrat će se da je radnik pod utjecajem alkohola ako u krvi ima alkohola više od 0,0 g/kg, odnosno više od 0,0 miligrama u litri izdahnutog zraka, odnosno u krvi ima višu koncentraciju alkohola od koncentracije dozvoljene procjenom rizika poslova koje taj radnik obavlja.
22. Ocjenjujući doprinos osiguranika tužitelja nastanku štetnog događaja drugostupanjski sud je upravo u smislu navedenih zakonskih odredbi vodio računa o tomu da je prilikom ocjene odgovornosti radnika za štetni događaj potrebno uzeti u obzir sposobnost shvaćanja značenja svog ponašanja i posljedica koje iz njega proizlaze. U tom smislu ocjenjeno je da je osiguranik tužitelja pristao na rad u opisanim okolnostima, te da se na radnom mjestu nalazio u pripitom stanju, koje je rezultiralo posljedicama naprijed opisanim u nalazu i mišljenju vještaka te je, ne vodeći računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu, u smislu odredbe čl. 68. st. 1. ZZR- a, doprinio nastanku štetnog događaja u omjeru od 50%. Kako je utvrđeno postojanje ekskulpacijskih razloga iz čl. 1067. ZOO-a odnosno doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete to je shvaćanje drugostupanjskog suda sukladno naprijed iznesenom pravnom shvaćanju ovog suda.
23. Slijedom navedenog, a na temelju čl. 391. st. 6. ZPP -a valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
