Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž R-76/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sucu Veljku Kučekoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Ivanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lozo & Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačkog električnog tramvaja d.o.o., iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-262/2024-27 od 20. ožujka 2025., 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-262/2024-27 od 20. ožujka 2025.
II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 75,00 EUR (sedamdeset pet eura).
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
«Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"I. Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o. , Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, isplatiti tužitelju ĐE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 79,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 13. travnja 2020.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od petnaest dana."»
2. Protiv presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.
6. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu u kojoj je naveo da je zaposlenik tuženika te da se na njega primjenjuje Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba od 31. prosinca 2019. (dalje: kolektivni ugovor). Tim kolektivnim ugovorom je u članku 97. propisano da će se radniku za Uskrs dati dar u naravi u najvećem jednokratnom novčanom iznosu, čija vrijednost ne prelazi iznos na koji se prema propisima ne plaća porez te pri odabiru ponuda sudjeluju reprezentativni sindikati. Tužitelj smatra da je njegovo pravo na dar u naravi dospjelo za Uskrs 2020., što znači 12. travnja 2020. Tužitelj je nadalje naveo da su reprezentativni sindikati donijeli odluku da se usvoji ponuda trgovačkog društva Konzum plus d.o.o. i to vrijednosnih kartica za kupnju u iznosu od 600,00 kuna . Kako tuženik do dana podnošenja tužbe, dakle, 21. srpnja 2020., nije ispunio navedenu tužiteljevu tražbinu iz članka 97. kolektivnog ugovora, tužitelj je podnio predmetu tužbu te je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži da mu plati iznos od 600,00 kuna sa zateznim kamatama.
7. Prvostupanjski sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik obavijestio radnike da će se vrijednosni bonovi za dar u naravi dijeliti 6., 7. ,10. i 11. kolovoza 2020. po isplatnim mjestima pogona te da dar u naravi na temelju članka 97. kolektivnog ugovora iznosi 600,00 kuna i biti će izdan u obliku vrijednosnih bonova, pri čemu svakom radniku ZET-a pripada 6 bonova po 100,00 kuna.
7.1. Prvostupanjski sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja te je na temelju njegovog iskaza utvrdio da mu je tuženik ponudio navedene bonove, ali on to nije prihvatio i nije se potpisao na listi radi preuzimanja bonova.
7.2. Prvostupanjski sud je zaključio da je između stranaka sporno može li tuženik na ime uskrsnice iz gore citiranog članka 97. kolektivnog ugovora tražiti od tuženika isplatu iznosa od 600,00 kuna. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da iz odredbe članka 97. kolektivnog ugovora proizlazi da se obveza tuženika sastoji u davanju dara u naravi. Dakle, obveza tuženika ne predstavlja novčanu obvezu u smislu odredbe članka 21. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje: ZOO) te se ne sastoji od davanja određenog iznosa novca, već predstavlja nenovčanu obvezu u smislu odredbe članka 269. stavak 1. ZOO-a, koja se sastoji od davanja određene stvari (dar u naravi). Pritom okolnost što je vrijednost toga dara definirana na način da se isti daje u najvećem jednokratnom novčanom iznosu čija vrijednost ne prelazi iznos na koji se prema propisima ne plaća porez, ne znači da tuženik prema tužitelju ima novčanu obavezu. Kako je odredbom članka 166. stavak 1. ZOO-a propisano da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze te je dužnik ne može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo, prvostupanjski sud zaključuje da sadržaj obveze tuženika, odnosno objekt ugovorne obveze tuženika nije činidba koja se sastoji od davanja određenog iznosa novca, u smislu članka 21. ZOO-a, već se sadržaj obveze tuženika sastoji od činidbe davanja stvari, odnosno dara određene vrijednosti. Stoga tužitelj kao vjerovnik prema odredbi članka 97. kolektivnog ugovora nema prema tuženiku kao dužniku novčanu tražbinu, već nenovčanu pa ne postoji pravna osnova koja bi tuženika ovlašćivala da od tužitelja traži isplatu iznosa od 79,64 eura (koliko iznosi vrijednost dara od 600,00 kuna) pa je slijedom toga prvostupanjski sud pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev.
7.3. Tužitelj se žali navodeći u žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu jer je presudu utemeljio na pravnoj osnovi koja je bitno drukčija od one o kojoj se u postupku raspravljalo jer je tužitelj još u tužbi naznačio da podnosi tužbu radi naknade štete. Navodi da je u podnesku od 17. svibnja 2021. detaljno obrazložio pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva te je sudu ukazao da ne potražuje ispunjenje novčane obveze tuženika već traži naknadu štete koja se, prema tužiteljevim navodima, sastoji u tome da je troškove proslave Uskrsa financirao sam, umjesto vrijednosnim bonom jer tuženik svoju ugovornu obvezu nije ispunio do Uskrsa 2020. koji je bio 12. travnja 2020. već je bonove dijelio u kolovozu 2020.
7.4. Dva nužna elementa za postojanje štete su štetna radnja i protupravnost te radnje. Iz tužiteljevih žalbenih navoda bi proizlazilo da tužitelj kao štetnu radnju označava propust tuženika da do Uskrsa 2020., dakle do 12. travnja 2020., radnicima, pa i tužitelju, preda vrijednosne bonove od 600,00 kuna.
7.5. Suprotno tužiteljevom shvaćanju izraženom u tužbi da obveza tuženika na predaju dara za Uskrs dospijeva do Uskrsa, ovaj sud nalazi da iz citiranog članka 97. kolektivnog ugovora ne proizlazi da je tom ugovornom odredbom ugovoren rok u kojem je tuženik svojim radnicima bio dužan dati dar za Uskrs. Iz te ugovorne odredbe proizlazi da je Uskrs naveden kao razlog davanja dara, a ne kao rok do kojeg je tuženik dužan dati dar za Uskrs. Stoga se činjenica da tuženik svojim radnicima, pa i tužitelju, nije omogućio preuzimanje vrijednosnih bonova do 12. travnja 2020. kao dana Uskrsa ne može smatrati propustom tuženika da u ugovorenom roku ispuni svoju ugovornu obvezu niti protupravnom radnjom koja je tužitelju prouzročila štetu, a niti se u smislu članka 1046. ZOO-a može smatrati da je tuženik na taj način spriječio povećanje tužiteljeve imovine zbog čega bi tužitelj trpio izmaklu korist, pogotovo stoga što je tuženik u kolovozu 2020. omogućio preuzimanje vrijednosnih bonova, a što je tužitelj odbio učiniti.
7.6. Stoga nisu osnovani tužiteljevi navodi da mu je tuženik na gore opisani način počinio štetu, a prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da tuženikova obveza da tužitelju isplati utuženi iznos ne postoji niti primjenom gore navedenih zakonskih odredbi ZOO-a pa je zbog tih razloga tužiteljeva žalba na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Zbog istih razloga je odgovarajućom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška drugostupanjskog postupka u iznosu od 75,00 eura.
Koprivnica, 25. ožujka 2026.
Sudac
Veljko Kučeković
