Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-309/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-291/2025-10 od 27. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-291/2025-10 od 27. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se djelomično odbija, a djelomično se uvažava pa se odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-291/2025-10 od 27. studenog 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 964,05 EUR sa zateznim kamatama od 27. studenog 2025. do isplate - preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku na naknadu troškova od 964,05 EUR platiti zatezne kamate od 1. kolovoza 2025. do 26. studenog 2025. na način da se zahtjev za isplatu tih zateznih kamata odbija.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, utvrđena ništetnom ugovorna odredba ugovora o kreditu broj 9013875357 sklopljenog među strankama 3. srpnja 2008. kojim se u članku 1. tužitelj obvezao istovremeno s korištenjem kredita isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu u visini 3,00% od iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 964,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. kolovoza 2025. „kao od dana donošenja presude“ do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku. Zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka nije osnovana. Žalba protiv odluke o zateznim kamatama na dosuđeni iznos naknade troškova postupka je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Pobijana presuda, u odluci iz točke I. izreke, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u točkama 40.1. i 42. obrazloženja sadrži jasne razloge zbog kojih je sud prvog stupnja ocijenio da je riječ o netransparentnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi. Imajući na umu pojam nepoštene ugovorne odredbe iz članka 96. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) iz kojeg proizlazi da je nepoštena (svaka) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, neodlučni su žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da presuda ne sadrži razloge zbog kojih bi jednokratna naknada imala „karakter značajnosti kao pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti“.

7.2. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.2.1. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik žalbenim razlogom bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7.2.2. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnice njegova ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

9. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 9013875357 od 3. srpnja 2008.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 3. srpnja 2008. u Bjelovaru između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o brzom gotovinskom (nenamjenskom) kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 4.000,00 EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 11,98% godišnje, fiksnu, s rokom otplate od 36 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prilikom korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,00% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužitelju nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača i

- da je tužitelj 3. srpnja 2007. platilo tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbe uz primjenu članka 102. stavka 1. ZZP/2007 utvrdio ništetnom.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava te saslušanja tužitelja i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Posebno, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja zbog pogrešne primjene članka 8. ZPP-a, pogrešno utvrdio činjenicu da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Najprije, s obzirom na to da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, vrijedi zakonska presumpcija iz članka 96. stavka 2. ZZP/2007 o tome da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi drukčije pa ta zakonska presumpcija nije dovedena u pitanje. Iz tog dokaza proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznat s navedenom odredbom, ali ne i troškovima koji se njome podmiruju ili uslugama koje se njome plaćaju. Činjenica da je tužitelju bilo poznato da ugovora naknadu, ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama. Isto tako, činjenica je li tužitelj ili nije tražio objašnjenje za ugovornu odredbu koju je prethodno formulirala banka nema značaj postojanja ili izostanka pregovaranja. Svako da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužitelj, tražeći objašnjenja, mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje naknade i na njezinu visinu. Naposljetku, eventualna objašnjenja utječu na ocjenu transparentnosti odredbe, a ne pridaju ugovornoj odredbi koju je unaprijed na standardnom obrascu sastavio trgovac svojstvo odredbe o kojoj su se vodili pojedinačni pregovori.

13. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u članku 1. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (3,00% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 100. ZZP/2007. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 100. ZZP/2007) bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14. Imajući na umu da ugovorna odredba jednokratnoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz članka 99. ZZP/2007.

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZPP/2007 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača

16. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP/2007 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne znatne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 98. ZZP/2007 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavka 1. ZZP/2007, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 1. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja doda tne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe članaka 1021. do 1024. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005. i 41/2008., dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje, suprotno žalbenim navodima, nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2007 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Naime, iz područja primjene te zaštite isključene su u skladu s člankom 96. stavkom 5. ZZP/2007 samo ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da tuženik niti ne tvrdi da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi u sporni ugovor preuzeta kao prisilna zakonska odredba . Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s člankom 74. stavkom 1. točkom 3. ZZP/2007 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o brzom kreditu koje bi opravdavale posebne troškove njegove obrade.

23. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužitelju najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavka 1. točke 3. ZZP/2007 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelju člankom 1. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 74. stavka 1. točke 3. ZZP/2007 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktivu Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer je riječ o propisu koji je u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjiv (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.).

25.1. Osim toga, tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C-621/17, Kiss i CIB Bank, u kojoj je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu. Takvo je i tumačenje Suda Europske unije iz presude od 30. travnja 2025., C -699/2023, Caja Rural de Navarra.

26. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u postupku ocijenio da tužitelj nije bio upoznat s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, neosnovani su u žalbi posebno istaknuti opetovani navodi tuženika da je odluka o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe donesena samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima, ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

27. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP/2007 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom. Zbog toga je u odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

28. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. ZOO-a, prema kojoj se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne stranke poput tužitelja, očito je da tužitelj za tužbu za utvrđenje (djelomične) ništetnosti ugovora kojeg je stranka ovlašten u skladu s posebnim propisom iz članka 327. stavka 1. ZOO -a. S obzirom na to da se u skladu s člankom 187. stavkom 2. ZPP -a tužba za utvrđenje može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 187. ZPP -a kada je ocijenio dopuštenom tužiteljevu tužbu pa s time u vezi nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.

29. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi i to da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu) zbog čega tužitelj ima pravo i na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude.

29.1. Takvo je i pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2022. i Rev 772/2023-2 od 23. siječnja. 2024.

29.2. S obzirom na to da u odnosu na odluku o troškovima postupka ne postoje razlozi zbog kojih se ta odluka pobija, drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu članaka 154. i 155. ZPP-a po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. točke 2. ZPP- a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je tuženiku dosuđena naknada troškova postupka u iznosu od 964,05 EUR.

30. Imajući na umu da je sud prvog stupnja naložio tuženiku na naknadu troškova parničnog postupka platiti tužitelju zatezne kamate od 1. kolovoza 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude, iako je ta presuda donesena 27. studenog 2025., u tom je dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je u tom dijelu izreke prvostupanjske presude proturječna. Unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ispunjeni su uvjeti za donošenje rješenja kojim se žalba tuženika protiv odluke o troškovima postupka djelomično uvažava i prvostupanjska se odluka o zateznim kamatama na troškove preinačuje (članak 373.a stavak 3. ZPP -a u vezi s člankom 381. ZPP-a) na način da je potvrđena u dijelu kojim je tuženiku u skladu s člankom 151. stavkom 3. ZPP-a naloženo platiti tužitelju zatezne kamate na troškove postupka od 27. studenog 2025. do isplate dok je u odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamatama prije donošenja prvostupanjske presude preinačena prvostupanjska presuda i taj je zahtjev odbijen.

31. Tuženik čiji su žalbeni navodi u odnosu na odluku o glavnoj stvari i o troškovima postupka ocijenjeni neosnovanim i koji je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva za zateznim kamatama na troškove postupka, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer