Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-363/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća te Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ Infrastrukture (OIB:39901919995) iz Zagreba, Mihanovićeva 12 protiv tuženika ĐM (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mati Sršenu, odvjetniku iz Metkovića, radi iseljenja i predaje u posjed, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Metkoviću broj Ps-3/2024 od 28. siječnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću broj Ps-3/2024 od 28. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom u toč.1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da je tuženik dužan iseliti i predati tužitelju slobodan od osoba i stvari stan koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, kupaonice i hodnika, ukupne površine 65,17 m2 i koji se nalazi u zgradi željezničkog kolodvora sagrađenoj na katastarskoj čkbr. [katastarska čestica] koja odgovara zemljišnoknjižnoj čkbr. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Toč.2. izreke tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 500,00 Eur.

1.1. Polazeći od nespornih činjenica da se predmetna nekretnina nalazi unutar granica željezničkog infrastrukturnog pojasa, da je uknjižena kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske, da je pod upravljanjem tužitelja, da je tuženik s prednikom tužitelja (Hrvatskim željeznicama d.o.o.) dana 11. travnja 2000. sklopio Ugovor o korištenju stana za službene potrebe kojim je ugovoreno da se isti otkazuje nakon prestanka obavljanja poslova zbog kojih je korisniku stana isti dodijeljen na korištenje, da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-06/9090-2 od 29. prosinca 2006. izvršena podjela prednika tužitelja HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. s osnivanjem – između ostalog tužitelja, da su Planom podjele u imovinu tužitelja prenesene stambene zgrade i stanovi i da je tužitelj ovlašteni upravitelj predmetnim stanom, da je tuženiku dana 31. svibnja 2013. prestao radni odnos kod poslodavca HŽ Cargo, no da je isti nastavio koristiti predmetni stan, da mu je tužitelj dana 7. ožujka 2024. otkazao korištenje predmetnog stana, da je do Otkaza ugovora o korištenju stana dana 7. ožujka 2024. bila neplaćena najamnina za period od ožujka 2016. do veljače 2024. i da je najamnina naplaćena u ovršnim postupcima, prvostupanjski sud je dokazni postupak usmjerio na raspravljanje tuženikovog prigovora prava na poštivanje doma utemeljenog na odredbi čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija - "Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17) i odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske i proveo tzv. test razmjernosti u smislu utvrđivanja razmjernosti i nužnosti miješanja u eventualno pravo na dom tuženika.

1.2. Analizom rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je zaključio da predmetni stan za tuženika predstavlja dom u smislu čl.8. Konvencije obzirom da u istome stanuje od 11. travnja 2000.g., da u vlasništvu ni na području Republike Hrvatske niti Europske unije nema u vlasništvu stan podoban za stanovanje i da je stalnost njegovog boravka u predmetnom stanu postigla standard koji se shvaća kao dom jedne fizičke osobe. Prihvativši legitimnim da tužitelj želi ostvariti posjed predmetnog službenog stana za koji ima zadatak upravljanja u ime Republike Hrvatske kao vlasnika, to međutim nalazi da tužitelj nije dokazao u čemu se očituje nužnost suprotstavljanja njegovih vlasničkih prava tuženikovom pravu na dom jer nije ni činjenično uputio niti dokazao da bi svrha tome bila ekonomska ili socijalne naravi. To više što je sam tužitelj naveo da u predmetnoj zgradi postoji pet stanova od kojih se tek za jedan uredno podmiruje najamnina.

2. Pravovremenom žalbom tužitelj pobija opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom ovom sudu da je preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Uvodno ističući žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP tužitelj tvrdi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je njezina izreka nerazumljiva, proturječi razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama koji se u presudi navode da su nejasni i proturječni no pri tom navedene nedostatke ne dovodi u kontekst konkretne presude. Razmatrajući pobijanu presudu iz aspekta isticanog žalbenog razloga ovaj je sud suprotno žalbenom stajalištu tužitelja utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje u žalbi, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

6. Tužitelj u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o predmetnom stanu kao domu tuženika, ističući da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti „pravo na dom“ iz razloga što se radi o službenom stanu u kojem radnik tužitelja može stanovati samo dok je zaposlen kod tužitelja na poslovima radi kojih mu je taj stan dodijeljen na korištenje pa je upravo zbog prestanka radnog odnosa tuženiku i otkazano korištenje predmetnog stana. Obzirom da se stanovi za službene potrebe daju na korištenje određeno vrijeme to bi primjena „prava na dom“ u pogledu službenih stanova bila u suprotnosti sa svrhom i naravi tih stanova.

6.1. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da je i po ocjeni ovoga suda tuženik u odnosu na predmetni stan ostvario kontinuiranu i dovoljnu vezu jer u njemu i živi od 11. travnja 2000. pa i nakon prestanka mu radnog odnosa (2013.), time da danas u predmetnom stanu živi sa sinom, a čemu pridonosi i činjenica što je tužitelj takvo stanje tolerirao jer mu je Ugovor o korištenju iz 2000. otkazao tek 7. ožujka 2024. i to 11 godina nakon prestanka mu radnog odnosa temeljem kojeg je stekao pravo na korištenje istog, i da se tužitelj u odnosu na neplaćenu najamninu namirivao prisilnim putem u ovršnom postupku. Okolnost koju ističe žalba – da je tužitelj dokazao da se pokušalo i ranije (od 2016.) stupiti u kontakt s tuženikom i pismenim putem i osobnim dolascima i telefonskim putem, o čemu da je iskazala i svjedokinja ĐME - nije odlučna u svijetlu činjenice da mu je korištenje stana otkazano tek uručenjem nove Odluke o otkazu od 7. ožujka 2024.

7. Pozivanje tužitelja u žalbi na presudu Europskog suda u predmetu Petrolas protiv Hrvatske od 22. ožujka 2016., br.74936/12 u kojoj da je navedeno kako je iseljenje podnositelja iz stana u vlasništvu države bilo usmjereno na ostvarivanje legitimnog cilja promicanja gospodarske dobrobiti zemlje (kroz osiguranje valjane primjene stambenog gospodarstva) i zaštite prava drugih (osiguranjem da stanovi budu dodijeljeni onima koji ispunjavaju zakonom propisane kriterije za njihovu dodjelu) pri čemu se navodi da se ti ciljevi ne bi mogli postići da se istovremeno ne štiti pravo javnih tijela kao vlasnika da povrate posjed svoje imovine od pojedinaca koji nemaju nikakvo ugovorno ili drugo pravo da žive u tim stanovima – nije odlučno iz slijedećih razloga:

7.1. Prvostupanjski sud je u ocjeni osnovanosti tuženikovog prigovora prava na poštivanje doma utemeljenog na odredbi čl. 8. Konvencije i odredbe čl. 34. Ustava Republike Hrvatske proveo tzv. test razmjernosti u smislu utvrđivanja razmjernosti i nužnosti miješanja u eventualno pravo na dom tuženika i zaključio da obzirom na činjenicu što tuženik predmetni stan koristi neprekidno od travnja mjeseca 2000., i unatoč prestanka mu radnog odnosa kod prednika tužitelja , dakle evidentno uz prešutno odobrenje tužitelja i unatoč činjenici što je dospjela najamnina za višegodišnje razdoblje ostvarena tek u prisilnom ovršnom postupku, postoji dovoljna i kontinuirana veza tuženika s tim stanom očito manifestirana u volji tuženika da živi u tom stanu pa zaključuje da predmetni stan predstavlja tuženikov dom. Nadalje zaključuje da predmetnom tužbom doduše dolazi do miješanja u tuženikovo pravo na poštivanje njegovog doma no da takvo miješanje jest u skladu sa zakonom jer izvire iz odredbi čl. 161. i čl. 162. ZV-a i ima legitiman cilj u vidu zaštite prava vlasništva tužitelja. No nastavno tome je zaključio da tužitelj na kojemu je teret dokaza činjenice da je takvo miješanje nužno u demokratskom društvu – takvu okolnost nije ni činjenično obrazložio niti dokazao.

7.2. Valja navesti da se test razmjernosti provodi pomoću tri eliminacijska pitanja, kod čega je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud mora utvrditi je li se kod opravdanog cilja isti mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženika (istovjetno i vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-669/2022-2 od 14. veljače 2024., Rev 118/2021- 2 od 9. siječnja 2024. i dr.).

7.3. Imajući u vidu izneseno, a polazeći od sadržaja citirane odredbe čl.8.stav.1. Konvencije koja proklamira da svatko ima pravo na poštivanje (....) doma te da se sukladno stav.2. istog javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je to u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih – to je po provedenom testu razmjernosti s obzirom na relevantna načela koja čine sadržaj prava na dom (čl.8.stav.2. Konvencije) – dakle ispitivanju da li je predmetni prostor dom tuženika, da li zahtjev na iseljenje predstavlja miješanje u njegovo pravo na dom, da li je predloženi zahtjev utemeljen na Zakonu, da li predloženo iseljenje ima legitiman cilj i da li je nužno u demokratskom društvu, a stavljajući u omjer predmetna dva suprotstavljena prava (pravo vlasništva Republike Hrvatske i pravo na dom tuženika), ocjena i ovoga suda da pravo tuženika u okolnostima konkretnog slučaja u kojemu tužitelj nije dokazao zbog čega bi iseljenje tuženika bilo nužno u demokratskom društvu jer nije dokazao - preteže nad pravom Republike Hrvatske slijedom čega je tuženikov prigovor prava na poštivanje doma utemeljen pa je osnovano odbijen tužbeni zahtjev za njegovim iseljenjem jer bi isto predstavljalo neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom.

7.4. Dakle od odlučnog značaja ovaj sud cijeni činjenicu što tužitelj nije dokazao zbog čega je u okolnostima konkretnog slučaja bilo nužno iseljenje tuženika i njegovog sina, imajući u vidu i da nije osporavao loše imovinske prilike tuženika i da nije predlagao provođenje dokaza na okolnost da je tuženik u mogućnosti iznaći drugi smještaj.

8. Obzirom da dakle iznesenim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u dvojbu pravilnost zauzetog materijalno-pravnog stajališta prvostupanjskog suda, valjalo je njegovu žalbu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobijaju ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec