Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-64/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KZ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Kardumu i Josipu Kardumu , odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kardum i Partneri j.t.d. iz Zagreba protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. (OIB:23057039320) iz Rijeke, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbi parničnih stranaka izjavljenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1329/22-19 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe tužitelja i tuženika se djelomično odbijaju kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1329/22-19 od 25. ožujka 2024. u toč.I

-, toč.II – i toč.III izreke te u dijelu toč.IV izreke kojim je odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovornih odredaba čl.2. i čl.7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104630282 sklopljenog dana 22. siječnja 2010. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja tuženika.

r i j e š i o  j e

I/Prihvaćaju se žalbe parničnih stranaka, ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1329/22-19 od 25. ožujka 2024. u preostalom dijelu toč.IV- i u toč. V izreke te se predmet u ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II/O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5104630282 sklopljenog dana 22. siječnja 2010. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu i odobravanje kredita od 1,00%. Toč.II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova prethodno utvrđene ništetne ugovorne odredbe isplati iznos od 2.151,72 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 3. ožujka 2010. do isplate. Toč.III izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je cijeli prethodno opisani ugovor o kreditu ništetan, a toč.IV izreke odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim pojedinih ugovornih odredaba istog i to – čl.2. i čl.7. u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja tuženika, čl.8. u dijelu u kojem je ugovorena primjena kamatne stope promjenjive u skladu s važećim odlukama tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena primjena interkalarne kamate jednake ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, čl. 10. u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno odluci tuženika , a ništetnom je utvrđen i čl. 15.toč.1. predmetnog Ugovora o kreditu. Toč.V. izreke prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoj trošak postupka. Nepobijanim rješenjem utvrđeno je djelomično povlačenje tužbe u dijelu zatraženog utvrđenja da je ništetna odredba čl. 16. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika.

2. Pravovremenom žalbom opisanu presudu pobijaju obje parnične stranke – tužitelj u odnosu na toč.III-, toč. IV.- i toč. V izreke, a tuženik u odnosu na toč.I -, II- i V izreke. Tužitelj žalbu izjavljuje iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. stav. 1. toč. 1 do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljen u „Narodnim novinama“ broj 80/22 primjenjuje u dijelu propisanom odredbama čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22), a tuženik zbog bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelji predlažu ovom sudu da pobijanu presudu preinači sukladno žalbenim navodima odnosnog žalitelja, podredno da je u žalbom pobijanim dijelovima ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (tuženik). Oba žalitelja zahtijevaju i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka su djelomično osnovane.

5. Naime, polazeći od nesporne činjenice da je dana 22. siječnja 2010. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu br. 2402006- 1031262160/51400607-5104630282 s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Vlaste Zajec iz Zagreba pod brojem ovjere OV-658/10 od 28.01.2010. koji sadržava sve ugovorne odredbe koje tužitelj pobija u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, a kojim je ugovoren stambeni kredit u iznosu od 223.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl.2.), na rok otplate od 300 mjeseci, plativim u mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju tuženika na dan odobrenja žiro računa (čl.7.), da je početno ugovorena kamata od 6,60% godišnje promjenjiva u skladu s odlukom banke (čl.8.) no da tijekom otplate predmetnog kredita kamata početno nominalno ugovorena stopa redovne kamate nije mijenjana na više, da se interkalarna kamata obračunava u visini ugovorene kamatne stope na iskorišteni dio kredita do početka korištenja pa do stavljanja kredita u otplatu (čl. 8) no da tužitelj nije platio interkalarnu kamatu opisanu u čl. 8. Ugovora o kreditu, da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1,00 % naknade na iznos kredita odnosno minimalno =250,00 HRK kn (čl.10), da je tužitelj tuženiku dana 3.3.2010. na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita naplatio iznos od 2.151,72 EUR, da je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno odluci tuženika (čl.10), da je tužitelj predmetni kredit prijevremeno otplatio dana 4.10.2012. no da tom prilikom tuženiku nije platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita opisanu u čl. 10. Ugovora o kreditu, te da je čl. 15. toč. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da kreditor ima pravo otkazati kredit i učiniti dospjelim cjelokupnu tražbinu i pravo zahtijevati naplatu kredita zajedno s dospjelim kamatama i drugim tražbinama i prije roka koji je ugovorom utvrđen za njegovo dospijeće ako korisnik kredita kasni 15 dana s ispunjenjem bilo koje obveze preuzete Ugovorom, no da tuženik nije otkazao predmetni ugovor o kreditu, prvostupanjski sud je zauzeto stajalište o osnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o obvezi korisnika kredita da plati tzv. ulaznu naknadu i osnovanosti zahtjeva za isplatu s tog osnova uplaćenog iznosa, a neosnovanosti glavnog i ostalih dijelova eventualno istaknutog tužbenog zahtjeva, obrazložio slijedećim iz provedenog dokaznog postupka proizašlim činjenicama:

-da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl.3.stav.1. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 – "Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio izvan svog zanimanja i poslovne djelatnosti te isto nije nikakvoj vezi s obavljanjem zanimanja tužitelja kao odvjetnika;

-da ni iz pregleda prometa po partiji predmetnog kredita broj 5104630282 za razdoblje od 25.01.2010. do 07.11.2012. niti iz bilo kojeg drugog dokaza provedenog tijekom ovog postupka, ne proizlazi da bi prilikom otplate predmetnog kredita za tužitelja bila povoljnija primjena srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta od primjene srednjeg tečaja tuženika na dan plaćanja anuiteta;

-da je tuženik Odlukom o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 4.1.2009. propisao da naknada za obradu stambenih kredita s ostatkom vrijednosti iznosi 1 % od iznosa kredita;

-da iz tuženikovog prikaza procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. sastavljenog od strane Direkcije tuženika za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva proizlazi opis pojedinih radnji svojih službenika koje su potrebne za odobravanje i isplatu različitih vrsta kredita, te je tuženik procijenio da je za obradu i isplatu stambenog kredita potrebno 652 minuta rada njegovih službenika no da tuženik tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije dokazao da bi svojim zaposlenicima povrh plaće koju primaju ili trećim osobama isplatio iznos od 2.151,72 Eur koliko je od tužitelja naplatio za obradu njegovog kreditnog zahtjeva;

-da iz suglasnih iskaza tužitelja i saslušane svjedokinje (zaposlenice tuženika) proizlazi da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu o ugovornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti da je postojala mogućnost pregovora oko te odredbe a što proizlazi ii iz činjenice što je obvezno plaćanje takve naknade propisano Odlukom tuženika o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe od 4.1.2009.;

-da je predmetni ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, da nije navedeno od čega odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju) niti na što se ista uopće odnosi.

5.2. Prosuđujući iznesena činjenična utvrđenja iz aspekta odredbe čl. 96.stav.1. ZZP/07 koja propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, od odredbe čl. 96. st. 2. ZZP-a prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca to prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba čl.10. predmetnog ugovora o kreditu neodređena te da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime naknade za obradu kredita dana 03.03.2010. iznos od 2.151,72 Eur to je istu utvrdio nepoštenom i posljedično tome ništetnom sukladno odredbi čl.102.stav.1. ZZP/07.

5.3. Imajući u vidu da je tužitelju s osnova čl.10. ugovora o kreditu tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u visini od 2.151,72 Eur, dakle u iznosu koji premašuje visinu mjesečnog anuiteta kredita (mjesečni anuitet je ugovoren u iznosu od 1.461,04 Eur) to je prvostupanjski sud zaključio da se unošenje ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita u predmetni ugovor od strane tuženika ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja slijedom čega da nema ni mjesta primjeni odredbe čl. 326. stav. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) pa je tuženika, pozivom na odredbu čl. 323. stav. 1. ZOO-a i čl. 1111. stav. 1. ZOO-a obvezao da mu primljeni iznos od 2.151,72 Eur vrati sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate, sukladno nastavnoj odredbi čl.1115. ZOO smatrajući ga nesavjesnim stjecateljem jer je spornu ugovornu odredbu unio u predmetni ugovor.

6. Kako je među strankama nesporno da tužitelj tuženiku nije platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita opisanu u čl. 10. Ugovora o kreditu, da tužitelj tuženiku nije platio interkalarnu kamatu opisanu u čl. 8. Ugovora o kreditu, da tijekom otplate predmetnog kredita ugovorena kamata nije mijenjana tj. ostala je u visini od 6,60 % kako je i bila prvotno ugovorena u Ugovoru o kreditu, odnosno tuženik nije primijenio odredbu čl. 8. Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika i da tuženik nije tužitelju otkazao predmetni kredit sukladno odredbi čl. 15. toč. 1. Ugovora o kreditu, to prvostupanjski sud zaključuje da u odnosima tužitelja i tuženika i nije došlo do primjene navedenih pobijanih odredbi Ugovora o kreditu slijedom čega da iste nisu ni uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužitelja, pa stoga nema mjesta primjeni odredbi čl. 96. stav. 1. i čl. 102. stav. 1. ZZP/07 pa je u tom dijelu eventualno istaknuti tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim navodeći i da tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenjem tužbe deklaratornog sadržaja u odnosu na tih ugovornih odredbi.

7. Obzirom da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi prilikom otplate predmetnog kredita za njega bila povoljnija primjena srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan plaćanja anuiteta od primjene srednjeg tečaja tuženika na dan plaćanja anuiteta, niti da bi prilikom otplate predmetnog kredita primjena srednjeg tečaja tuženika na dan plaćanja anuiteta dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, to je prvostupanjski sud zaključio da nema m jesta primjeni odredbi čl. 96. stav. 1. i čl. 102. stav. 1. ZZP/07 u odnosu na ugovorne odredbe čl.2. (kojim je ugovoren srednji tečaj tuženika na dan puštanja kredita u tečaj) i čl.7. Ugovora o kreditu (kojim je ugovoren srednji tečaj tuženika na dan odobrenja žiro računa) u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja tuženika pa je odbio i taj dio eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.

8. Zaključivši da ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita, ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez ove odredbe, jer je jasan iznos primljenog kredita i uvjeti vraćanja kredita to da stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 322. stav. 1. ZOO-a u odnosu na cijeli Ugovor o kreditu, prvostupanjski sud je odbio odnosni glavni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

9. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su -IV- 47/2020-2) prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05. kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je tek prvostupanjskom presudom utvrđena ništetnost odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu kredita, to zastara nije nastupila.

10. Iako žalitelji u izjavljenim žalbama plediraju na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj u izjavljenoj žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja njegove žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga, dok tuženik tek iznosi zakonski tekst bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP smatrajući da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. No, suprotno žalbenom stajalištu tuženika ovaj je sud razmatranjem pobijane presude utvrdio da ista ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP -a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP- a.

11. Na žalbu tužitelja:

11.1. Tužitelj u žalbi – u bitnome – osporava zauzeto stajalište prvostupanjskog suda u odnosu na njegov pravni interes za utvrđenje ništetnim cijelog predmetnog ugovora o kreditu a i u odnosu na ugovorne odredbe do čije realizacije u konkretnom obvezno - pravnom odnosu između parničnih stranaka nije došlo.

11.2. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti u konkretnom slučaju nije upitan no i da je u predmetnoj parnici koje je predmet potrošački ugovor o kreditu, od odlučnog značaja utvrditi da li ugovorne odredbe na čijoj ništetnosti tuž itelj pretendira udovoljavaju zahtjevu transparentnosti, odnosno da li su sastavljene na način koji bi bio jasan i razumljiv prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

11.3. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita (tužitelju) pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu i u odnosu na konkretan spor taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate, visini interkalarne kamate, naknade za prijevremenu otplatu kredita i pravo kreditora da predmetni (dugoročni) kredit otkaže u slučaju prekoračenja dospijeća otplatne rate od svega 15 dana - potrošač (tužitelj) mora razumjeti i na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da može ne samo znati za mogućnost primjene tih ugovornih odredbi nego i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati po njegove financijske obveze. Stoga je prvostupanjski sud, zaključivši da sporne ugovorne odredbe – obzirom na činjenicu da u konkretnom ugovornom odnosu nisu realizirane te da stoga nisu dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer je izostao odlučan činjenični supstrat kao osnova odlučivanja o tom dijelu eventualno istaknutog tužbenog zahtjeva. U ocjeni da li je neka odredba potrošačkog ugovora, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl.96.stav.1. ZZP/07 sud je dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) ali i druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 96. stav. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 98. i čl.100. ZZP/07. (istovjetno i Rev- 240/2024-2 od 23. listopada 2024.). Obzirom na izneseno valjalo je prihvaćanjem žalbe tužitelja ukinuti toč.IV izreke (u odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi čl.8., čl.10. i čl.15.toč.1. predmetnog ugovora o kreditu) i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje tijekom kojeg će na m jerodavne okolnosti dopunski saslušati tužitelja.

12. U odnosu na žalbom ponovljenu tezu tužitelja o ništetnosti čitavog ugovora o kreditu, valja navesti da je prema odredbi čl. 322. stav. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. stav. 1. ZOO-a). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stav. 2. čl. 324. ZOO). Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a). Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO -a). Odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

12.1. U konkretnom slučaju egzistiraju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog (neovisno o iznosu kamata) je korisnik kredita dužan vratiti. U tom smislu valja istaći da se ništetnost utuženih odredbi predmetnog ugovora o kreditu (o naknadi za obradu kredita, o visini interkalarne kamate, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i mogućnost otkaza kredita) ne odnose na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. stav. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Iako je odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa redovne kamate prema odluci kreditora vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, to je međutim ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope (6,60% godišnje) valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a eventualna ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate ustanovljena je upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe i da bi vrijedio bez nje (istovjetno i Rev-430/2024-2 od 7. svibnja 2024.). Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč eventualnoj ništetnosti pojedinih odredbi, koja će u ponovljenom suđenju biti predmetom raspravljanja, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl.322. stav. 1. i čl. 324. stav. 2. ZOO-a, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ocijenio neosnovanim. Stoga je u tom dijelu žalbu tužitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i potvrditi toč.III izreke prvostupanjske presude pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP.

13. Na žalbu tuženika:

13.1. Tuženik u opširnoj žalbi, nakon iznošenja odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP/07 koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom - ističe da u vrijeme zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne naknade, već je isto uvedeno tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 143/2013) nastavno čemu je 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) kojim je u čl.3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita “. Ističe i da su izostali razlozi zbog čega bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je na pogrešan način tumačio smisao i doseg odredbi ZZP/07 koje se imaju primijeniti na ovaj konkretni slučaj tuženik ističe i da je obrazloženje pobijane presude manjkavo i nedostatno prilikom ocjene relevantnih okolnosti za razrješenje predmetnog spora u čemu nalazi opstojnom bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a.

13.2. No suprotno žalbenom obrazloženju, kao što je i ranije izneseno pod toč. 10. ovog obrazloženja izneseno, prvostupanjski sud je iznio jasne i određene razloge na osnovu kojih je zauzeo stajalište da je ugovorna odredba čl.10. predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl.96. stav. 1. ZZP/07, pa presuda nema nikakvih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Utvrdivši prijepornu odredbu Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužitelja da plati jednokratnu naknadu od 1,0% od iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, ništetnom, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio i materijalno pravo.

13.3. U kontekstu žalbenog pozivanja na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-621/17 (BZ protiv CIB Bank Zrt.) u kojoj je zauzeto stajalište “da čl. 4. stav.2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose“ i „da čl. 3. stav. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ valja navesti da tuženik zanemaruje odlučnu činjenicu da se iz predmetne ugovorne odredbe ne može zaključiti što znači trošak “obrade zahtjeva/odobravanja kredita” niti su troškovi navedeni sukladno zahtjevu iz odredbe čl. 74. ZZP/07 (koje su prestale važiti sukladno odredbi čl.29.stav.3. Zakona o potrošačkom kreditiranju – "Narodne novine" broj 75/09 tek 1. studenog 2011.) jer ne sadrži nikakve konkretizirane usluge podmirene predmetnom naknadom pri čemu posebno valja imati u vidu da je za iznos naknade prednici tužitelja umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje iako je na ukupan iznos kredita bila u obvezi plaćati ugovorenu kamatu. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na ugovorenu naknadu to više što iz iskaza tužitelja jasno i nedvosmisleno proizlazi da mu nije objašnjeno koji troškovi tuženika se namiruju iz ugovorene naknade te da se niti iz ostalog sadržaja Ugovora o kreditu kao i provedenog dokaznog postupka ne može izvesti zaključak koji troškovi tuženika bi se podmirivali iz te naknade, pa je i za ovaj sud nedvojbeni zaključak da je predmetna ugovorna odredba čl.10. uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje što znači da je predmetna naknada ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja. To više što je čl.16. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno (i) da će tužitelj podmiriti sve troškove vezane uz sastav, potvrđivanje i provedbu predmetnog ugovora o kreditu.

13.4. U tom kontekstu ni žalbena teza da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti Zakonom o obveznim odnosima nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade također nije relevantna. No ugovaranje takve naknade prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o ugovornoj odredbi koja stvara značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (tužitelja) jer dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, neovisno o kvantitativnom ekonomskom ocjenjivanju koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00% iznosa kredita).

13.5. Imajući u vidu da je odredbom čl.96. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 102.stav.1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su čl.323. stav.1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužitelju 2.151,72 Eur uplaćene s osnova ništetne ugovorne odredbe iz članka 10.Ugovora o kreditu.

14. Neutemeljeno tuženik osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare utuženog potraživanja. Kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva sukladno odredbi čl.328. ZOO to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe, a koje je shvaćanje zauzeo i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 30. siječnja 2020. na koje se pravilno poziva prvostupanjski sud.

15. Konačno, u odnosu na osporavanje tužiteljevog svojstva potrošača kojeg je prvostupanjski sud utvrdio na osnovu sadržaja ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, valja tek kratko odgovoriti da tuženik tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da tužitelj prilikom zasnivanja predmetnog obvezno-pravnog odnosa sa tuženikom ne bi imao svojstvo potrošača, pa kako tuženik uopćenim žalbenim navodima nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07 to se i ponovljeni žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.

16. Obzirom na prethodno izneseno valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i potvrditi toč.I – toč.II izreke pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP.

17. Pozivom na odredbu čl. 166. stav.3. i 4. ZPP valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka time da će i o troškovima žalbenog postupka odlučiti sud u konačnoj odluci , imajući pri tom u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u više odluka npr. Rev-1605/2017-2 od 2. veljače 2021., Rev-1927/2017-2 od 18. siječnja 2022. i dr.

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec