Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1306/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, Margaretska 3, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zvonimiru Bućanu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., OIB: 94472454976, Listopadska 2, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Dinku Simonelli, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Pisarnica Split, radi isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru , poslovni broj: Pn- 520/2023-29 od 8. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika, dok se žalba tužitelja djelomično prihvaća, a djelomično odbija, te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: Pn-520/2023-29 od 8. rujna 2025. potvrđuje i preinačava u točkama I. i II. izreke, tako da izreka prvostupanjske presude u tom dijelu sada glasi:

I. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju iznos od 5.840,46 EUR (slovima: pet tisuća osamsto četrdeset eura i četrdeset šest centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 26,40 EUR od 23. siječnja 2003.,

- na iznos od 205,90 EUR od 4. veljače 2003.,

- na iznos od 49,69 EUR od 18. ožujka 2003.,

- na iznos od 36,55 EUR od 16. svibnja 2003.,

- na iznos od 43,48 EUR od 17. lipnja 2003.,

- na iznos od 22,82 EUR od 15. kolovoza 2003.,

- na iznos od 18,76 EUR od 24. studenog 2003.,

- na iznos od 167,92 EUR od 2. travnja 2003.,

- na iznos od 148,21 EUR od 8. travnja 2003.,

- na iznos od 154,96 EUR od 30. svibnja 2003.,

- na iznos od 134,74 EUR od 29. srpnja 2003.,

- na iznos od 141,48 EUR od 21. srpnja 2003.,

- na iznos od 148,21 EUR od 21. srpnja 2003.,

- na iznos od 169,45 EUR od 27. kolovoza 2003.,

- na iznos od 129,39 EUR od 27. kolovoza 2003.,

- na iznos od 531,35 EUR od 28. kolovoza 2003.,

- na iznos od 2.772,10 EUR od 28. veljače 2003.,

- na iznos od 701,24 EUR od 2. svibnja 2003.,

- na iznos od 7,02 EUR od 6. ožujka 2003.,

- na iznos od 19,30 EUR od 6. ožujka 2003.,

- na iznos od 10,67 EUR od 6. ožujka 2003.,

- na iznos od 78,49 EUR od 15. svibnja 2003.,

- na iznos od 27,81 EUR od 9. ožujka 2004.,

- na iznos od 4,65 EUR od 27. lipnja 2003.,

- na iznos od 7,43 EUR od 11. srpnja 2003.,

- na iznos od 4,65 EUR od 26. rujna 2003.,

- na iznos od 4,65 EUR od 14. kolovoza 2003.,

- na iznos od 26,60 EUR od 14. kolovoza 2003.,

- na iznos od 13,30 EUR od 26. kolovoza 2003.,

- na iznos od 4,65 EUR od 12. prosinca 2003.,

- na iznos od 4,65 EUR od 11. veljače 2004.,

- na iznos od 14,36 EUR od 11. veljače 2004.,

- na iznos od 9,58 EUR od 25. veljače 2004.,

do 31. prosinca 2007. prema čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 3.678,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakoj pojedinačnog iznosa do isplate kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja, dok se žalba tuženika djelomično odbija, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: Pn-520/2023-29 od 8. rujna 2025.:

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke, kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.889,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate;

- preinačava u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 454,79 EUR.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev, te je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 4.851,36 EUR sa zateznim kamatama koje na svaki pojedinačni iznos teku kako je to dosuđeno tom točkom izreke, dok je točkom II. izreke odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva (za iznos od 4.667,41 EUR, odnosno do iznosa od 9.518,77 EUR). Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.344,29 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu u odnosu na točku II. izreke i odluku o troškovima postupka pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da mu dosudi daljnji iznos od 4.667,41 EUR, te sukladno tome preinači odluku o troškovima postupka.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na točku I. izreke i odluku o troškovima postupka pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da tužbeni zahtjev odbije zbog nedokazanosti plaćanja utuženih troškova liječenja, a podredno da dosudi troškove liječenja koji su u uzročnoj vezi s nezgodom uz uvažavanje suodgovornosti tužiteljevih osiguranika i shodno tome donese novu odluku o troškovima kojom će mu priznati i troškove sastavljanja žalbe, odnosno da presudu u pobijanom dijelu ukine.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe parničnih stranaka su djelomično osnovane, a djelomično neosnovane.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 9.518,77 EUR (ranije 71.719,21 kn) sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako je to navedeno u izreci pobijane presude, s naslova troškova liječenja i naknada plaća za vrijeme bolovanja njegovih osiguranika NV i IV, koje liječenje je posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koja se dogodila 19. listopada 2002. u [adresa], a koje troškove liječenja je po osnovi obveznog zdravstvenog osiguranja platio na ime primarne zdravstvene zaštite pružene njegovim osiguranicima, lijekova, ortopedskih pomagala, putnih troškova, specijalističko konzilijarnih pregleda, stacionara u bolnici i rehabilitacijskom centru, te naknada plaća za vrijeme bolovanja.

6. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da između stranaka nije sporna pasivna legitimacija tuženika, kao niti nastanak štetnog događaja - prometne nezgode od 19. listopada 2002., u kojoj su sudjelovali osiguranik tuženika UV, te IV kao putnik na motociklu kojim je upravljao NV, međutim, sporna je odgovornost obzirom da tuženik osporava isključivu odgovornost te ističe suodgovornost osiguranika tužitelja NV u omjeru od 50%, jer je vozio neprilagođenom i nedopuštenom brzinom te nije koristio zaštitnu kacigu

- da između stranaka nije sporno da je tužitelj ovlašten od tuženika kao osiguravajućeg društva kod kojeg je bilo osigurano vozilo štetnika zahtijevati isplaćene troškove liječenja i iznose novčanih naknada, međutim, sporno je jesu li svi zatraženi troškovi liječenja i naknada plaća na ime bolovanja osiguranika tužitelja u uzročnoj vezi s predmetnom nezgodom

- da iz kaznenog spisa Općinskog suda u Trogiru poslovni broj: K-38/2003 proizlazi da je pravomoćnom presudom od **.**.2008. UV proglašen krivim što je 19. listopada 2002. u [adresa] upravljajući teretnim vozilom marke Mercedes, reg. oznake [registarska oznaka], postupio protivno Zakonu o sigurnosti prometa na cestama čl. 32. st. 4., time što je krećući se državnom cestom D-58 iz smjera sjevera prema jugu obilježenom znakom obaveznog zaustavljanja, dolaskom do križanja s Ulicom Hrvatskih žrtava poduzeo radnju uključivanja na kolnik ove ceste, ne uvjerivši se da tu radnju može obaviti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, na koji način je presjekao smjer kretanja motociklu marke Suzuki kojim je upravljao NV, koji je da bi izbjegao udar u teretno vozilo poduzeo kočenje te izgubio kontrolu nad motociklom i sletio na zemljano proširenje uz južni rub ulice , uslijed čega je suvozač na motociklu IV zadobio iščašenje lijevog koljena, razdor prednje i stražnje ukrižne sveze lijevog koljenskog zgloba, razdor postraničnog vanjskog ligamenta lijevog koljena uz razdor zglobne čahure postrance i straga, dakle teške tjelesne ozljede

- da je tijekom kaznenog postupka proveden dokaz prometnim vještačenjem, između ostalog i po sudskom vještaku Vinku Ugrini na okolnost dinamike nastanka predmetne nezgode, koji je u nalazu i mišljenju istaknuo da je vozač motocikla pred nezgodu vozio brzinom oko 76 km/h, a u mjestu izlijetanja s kolnika da je imao brzinu od 39 km/h, te da bi se zaustavio do mjesta kontakta da se kretao brzinom oko 76 km/h ili bilo kojom manjom od ove

- da je sudski vještak doc. dr. sc. Arsen Pavić, kirurg traumatolog, u nalazu i mišljenju istaknuo da je osiguranik tužitelja IV u predmetnoj nezgodi zadobio ozljede lijevog koljena, potkoljenice, lijevog ramena i čela, te se računi i ostala dokumentacija Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) koja se odnosi na navedene dijagnoze iz 2002. i 2003., kao i dokumentacija za izdavanje pomagala, snimanje kostiju i nalozi za naknadu putnih troškova u tom razdoblju mogu s visokom dozom vjerojatnosti dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s predmetnom nezgodom od 19. listopada 2002., dok s druge strane dijagnoze prijelom ivera - patele, prijelom potkoljenice, prijelom bedrene kosti, dislokacija, iščašenje i nategnuće ligamenata kuka i zgloba, površinske ozljede ramena i nadlaktice sve iz 2004. ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s predmetnom nezgodom, a za dijagnozu posttraumatski stresni poremećaj, kao i troškove psihijatrijskih lijekova Zoloft i Helex da se ne može izjasniti jesu li u uzročno - posljedičnoj vezi s predmetnom nezgodom

- da je isti vještak u odnosu na ozljede NV naveo da je u prometnoj nezgodi od 19. listopada 2002. zadobio udarac u glavu sa udarno gnječnom ranom zatiljno, dakle lakše tjelesne ozljede, te je istog dana obrađen na Hitnom kirurškom prijemu, a potom kontroliran ambulantno kod neurokirurga u dva navrata, zatim da je nakon pregleda fizijatra provedena fizikalna terapija u studenom i prosincu 2002., čime je njegovo liječenje s kirurške i neurokirurške strane završeno istekom 2002., nakon čega postoje još dva nalaza psihijatra, o kojima bi mišljenje trebao dati vještak psihijatar

- da je sudska vještakinja mr. sc. Milana Varinac-Barač, dr.med. spec. medicine rada, u nalazu i mišljenju navela da je kod osiguranika IV zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi privremena radna nesposobnost (bolovanje) opravdano od trenutka nastanka nezgode do 23. lipnja 2003. kada je liječenje završeno i stanje je postalo definitivno, te nakon toga nema sigurnih medicinskih dokaza da je provodio fizikalnu terapiju ili drugi vid liječenja s osnova predmetnih ozljeda, dok je kod osiguranika NV privremena nesposobnost (bolovanje) bilo opravdano od dana nastanka nezgode do prosinca 2002., jer je zbog zadobivenih ozljeda provodio konzervativno liječenje po neurokirurgu te liječenje fizikalnom terapijom koje je trajalo do konca 2002., dok nakon toga nema podataka da je provedeno bilo kakvo liječenje s osnova predmetnih ozljeda, slijedom čega daljnje bolovanje koje je trajalo do 14. listopada 2003. nije u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, te za dijagnozu PTSP ne postoji medicinska dokumentacija koja bi ukazivala na postojanje uzročno - posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i PTSP-a, niti se vještak dr. Borben Uglešić u svom vještvu o tome izjasnio tako da se eventualno bolovanje sa osnova PTSP-a ne može dovesti u vezu sa predmetnim štetnim događajem

- da je ista vještakinja odgovarajući na primjedbe tužitelja navela da je njezino mišljenje zasnovano na dokazima u spisu, te je upravo ortoped na pregledu IV **.**.2003. naveo da su iscrpljene sve mogućnosti fizikalne terapije što znači da je stanje trajno i definitivno, te da su se stekli uvjeti za prestanak privremene radne nesposobnosti, dok nalazi fizijatra od 30. listopada 2003. i ortopeda od 1. prosinca 2003. potvrđuju da nema kliničkog funkcionalnog poboljšanja u odnosu na stanje od 23. lipnja 2003.

- da je stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze MV u nalazu i mišljenju navela da je tužitelj na ime primarne zdravstvene zaštite, lijekova, smještaja u bolnicu, putnih troškova i ostalih troškova u svezi liječenja osiguranika ŠV platio ukupno 42.550,51 kn te iznos od 17.439,68 kn na ime naknade zbog privremene nesposobnosti za rad, tako da je sveukupno po osnovu ozljeda tog osiguranika platio 59.990,19 kn, dok je u svezi liječenja osiguranika NV na ime troškova liječenja platio 1.880,68 kn te po osnovu naknade zbog privremene nesposobnosti za rad 11.331,38 kn, tako da je sveukupno po osnovu ozljeda tog osiguranika platio 13.212,06 kn

- da je ista vještakinja obrazlažući nalaz i mišljenje navela da je tužitelj za oba osiguranika platio 73.202,25 kn, međutim, iznos od 1.483,04 kn da je plaćen dva puta pa ukoliko ga je tužitelj naknadno refundirao, sveukupan iznos plaćanja da iznosi 71.719,21 kn, time da je predmetni nalaz izrađen temeljem dokumentacije u spisu.

7. Prihvativši i u ponovnom postupku da su svi troškovi liječenja i naknade plaća na ime bolovanja NV i IV koje tužitelj potražuje od tuženika potkrijepljeni računima i potvrdama o plaćanju, tj. dokumentacijom tužitelja koja sukladno odredbi čl. 230. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje:

ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) predstavlja javne isprave, kao i da su svi ti troškovi liječenja i naknade plaća na ime bolovanja u uzročnoj vezi s predmetnom prometnom nezgodom, a osim toga da se radi o podijeljenoj odgovornosti, odnosno suodgovornosti svake strane u omjeru od 50%, prvostupanjski sud je pozivajući se na odredbe čl. 62. st. 1. u vezi čl. 68. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu („Narodne novine“ broj 85/06, 67/08), prema kojima je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu obvezan zahtijevati naknadu štetu u slučajevima iz čl. 57. istog Zakona, što podrazumijeva i ozljedu na radu i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, što obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge koje plaća Zavod, uz pravo na zateznu kamatu od dana nastanka štete; obvezao tuženika da plati tužitelju iznos od 4.851,36 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva do ukupno zatraženog iznosa od 9.518,77 EUR odbio kao neosnovanog.

8. Tužitelj u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da pobijana presuda nema razloga o suodgovornosti njegovih osiguranika u omjeru od 50%. Glede toga ističe i da iz činjenica u spisu proizlazi da je tuženikov osiguranik svojom krivnjom pokrenuo odnosno stvorio opasnu situaciju, te je time isključivi krivac, odnosno isključivo je doprinio nastanku prometne nezgode. Smatra da se u konkretnoj prometnoj situaciji glede krivnje sudionika - imatelja opasne stvari ima primijeniti čl. 1063., čl. 1064. i čl. 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO/05), te odredbe čl. 43. st. 1. i 2., čl. 56. st. 2., čl. 57. st. 2. i čl. 78. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19, 42/20, 85/22, 114/22, 133/23, 145/24, dalje: ZSPC-a). Ukazuje da niti jedan dokaz ne upućuje da je njegov osiguranik NV pokrenuo uzročnost, naprotiv da se osiguranik tuženika kretao kako je bio dužan nezgoda se ne bi dogodila, te je isti 100% odgovoran za njezin nastanak.

9. Tuženik u žalbi ističe da se izreka presude ne može ispitati jer proturječi sama sebi i obrazloženju, naime, da je obvezan isplatiti tužitelju iznos od 4.851,36 EUR, dok zbroj pojedinačnih iznosa troškova liječenja daje iznos od 4.935,48 EUR, a osim toga, ako bi se radilo o suodgovornosti osiguranika tužitelja od 50% i dosudi 50% od ukupno utuženih troškova liječenja, tužitelju je trebalo dosuditi iznos od 4.759,38 EUR. Nadalje, činjenica plaćanja utuženih troškova liječenja, a time i trpljenja štete u utuženom iznosu da nije dokazana odgovarajućim dokazima jer priložena interna dokumentacija tužitelja o plaćanjima u vidu internih ispisa iz računala vrijednosti koje je sam tužitelj unio, nije dokaz o stvarno izvršenom plaćanju i vremenu plaćanja. Dakle, takva interna dokumentacija da nema snagu „javne isprave“ iz odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a, a provedeno financijsko vještačenje da se temeljilo isključivo na priloženoj internoj dokumentaciji tužitelja, pa također ne dokazuje osporenu činjenicu plaćanja utuženih troškova liječenja. Osim toga, cjelokupno utuženi troškovi liječenja osiguranika tužitelja NV i IV, koji su dosuđeni u omjeru od 50% obzirom na njihovu suodgovornost, prema nalazima vještaka nisu uzročno povezani s predmetnom nezgodom, konkretno u odnosu na IV taksativno su navedene dijagnoze koje nisu u uzročnoj vezi, dok u odnosu na NV proizlazi da su uzročno povezani samo troškovi nastali do konca 2002.

10. Prije svega valja reći da parnične stranke u izjavljenim žalbama osnovano ističu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, budući da izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude, te nema razloga o svim odlučnim činjenicama, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, što se prvenstveno odnosi na činjenice koje se tiču (su)odgovornosti za nastanak štetnog događaja - prometne nezgode od 19. listopada 2002., te troškova liječenja osiguranika tužitelja i naknada plaća na ime bolovanja uzročno povezanih s tom nezgodom.

11. Međutim, kako je relevantne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, pravilnom ocjenom njihovog sadržaja, to je ovaj sud temeljem čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP -a preinačio pobijanu presudu odlučivši kao u izreci.

12. Naime, imajući u vidu pravomoćnu presudu Općinskog suda u Trogiru poslovni broj: K-38/2003 od 4. ožujka 2008. donesenu protiv okrivljenika UV (osiguranika tuženika), te nalaze i mišljenja prometnih vještaka Stanka Smodlake i Vinka Ugrine danih za potrebe tog postupka, sa čijim korištenjem u ovom postupku su se stranke suglasile na ročištu 28. ožujka 2018., ovaj sud, protivno žalbenim navodima tužitelja, utvrđuje da na strani oba vozača - sudionika predmetne prometne nezgode postoji doprinos, odnosno propust koji je doveo do njezinog nastanka. Tako osim radnji i propusta osiguranika tuženika UV, koji je te zgode upravljajući teretnim vozilom marke Mercedes poduzeo uključivanje na kolnik „glavne ceste“, a da se prethodno nije uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, čime je presjekao smjer kretanja motociklu marke Suzuki kojim je upravljao NV, koji je da bi izbjegao udar u teretno vozilo poduzeo kočenje te izgubio kontrolu nad motociklom i sletio na zemljano proširenje uz južni rub ulice, uslijed čega je suvozač na motociklu IV zadobio teške tjelesne ozljede; postoji i doprinos osiguranika tužitelja NV koji je motociklom upravljao neprilagođenom i nedopuštenom brzinom (oko 76 km/h u naseljenom mjestu), zbog čega se usprkos poduzetom kočenju nije uspio zaustaviti, već je sletio izvan kolnika, kojim načinom vožnje je prema ocjeni ovog suda doprinio nastanku predmetne prometne nezgode u omjeru od 15%. Osim toga, imajući u vidu nespornu okolnost da osiguranik tužitelja NV te zgode nije koristio zaštitnu kacigu i da je u nezgodi zadobio ozljede glave (udarno gnječnu ranu zatiljno), isti je nastaloj šteti prema ocjeni ovog suda doprinio u omjeru od daljnjih 15%, čime njegova suodgovornost za nastanak štetnog događaja i prouzročenu štetu iznosi ukupno 30%. U odnosu na osiguranika tužitelja IV valja imati u vidu da iz zapisnika s ročišta održanog 28. ožujka 2018. proizlazi da je nespornom učinjena okolnost da njegova suodgovornost za nastale troškove liječenja iznosi 10%.

12.1. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja o isključivoj odgovornosti osiguranika tuženika, kao niti utvrđenje prvostupanjskog suda iz pobijane presude da suodgovornost osiguranika tužitelja iznosi 50%. Kako prema odredbi čl. 192. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu , u konkretnom slučaju od uzročno-posljedično povezanih troškova liječenja i naknada plaća na ime bolovanja valja odbiti utvrđeni omjer suodgovornosti osiguranika tužitelja.

13. Nadalje, obzirom na sadržaj nalaza i mišljenja medicinskih vještaka Arsena Pavića i Milane Varinac-Barač, koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio stručnim, argumentiranim i logičnim, osnovan je žalbeni navod tuženika da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su svi utuženi troškovi liječenja osiguranika tuženika NV i IV uzročno povezani s predmetnom prometnom nezgodom. Naime, vještak Arsen Pavić izričito je naveo da je NV, koji je zadobio lake tjelesne ozljede, obrada rane učinjena na Hitnom kirurškom prijemu, uz preporuku mirovanja i tableta za bolove, nakon čega je obavio preglede kod neurokirurga i fizijatra, te u studenom i prosincu 2002. ukupno 20 tretmana fizikalne terapije, pa je njegovo liječenje završeno istekom kalendarske godine, dok se dijagnoze GV iz 2004. ne mogu dovesti u uzročno- posljedičnu vezu s predmetnom nezgodom, i to prijelom ivera - patele, prijelom potkoljenice, prijelom bedrene kosti, dislokacija, iščašenje i nategnuće zgloba i ligamenata kuka, prijelom dijafize humerusa i površinska ozljeda ramena i nadlaktice, pri čemu nije sporno da je IV u veljači 2004. imao novu prometu nezgodu. Iz nalaza vještakinje Milane Varinac-Barač proizlazi da je privremena radna nesposobnost zbog ozljeda iz predmetne nezgode kod NV trajala od 19. listopada 2002. do konca prosinca 2002., slijedom čega daljnje bolovanje koje je trajalo do 14. listopada 2003. nije u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem, kao ni naknado postavljena dijagnoza PTSP, dok je kod IV privremena radna nesposobnost trajala od 19. listopada 2002. do 23. lipnja 2003. , kada je liječenje završeno, te stanje postalo trajno, dakle bolovanje nakon toga nije u vezi s predmetnim štetnim događajem. Slijedom navedenog, u odnosu na osiguranika tužitelja NV nema činjeničnog uporišta u provedenim dokazima priznati troškove liječenja nastale nakon 2002., kao i naknade na ime bolovanja nakon 2002., a u odnosu na osiguranika tužitelja IV naknade na ime bolovanja nakon 23. lipnja 2003., kao i troškove liječenja nastale povodom ozljeda iz 2004., te troškove iz psihijatrijske domene za oba osiguranika tužitelja.

14. Prema tome, tužitelju na ime uzročno-posljedično povezanih troškova liječenja i isplaćenih naknada za osiguranika NV valja priznati: na ime pružene primarne zaštite D.Z. Trogir (str. 49 spisa) iznose od 58,80 kn (7,80 EUR) i 56,00 kn (7,43 EUR), te naknadu plaće na ime bolovanja za 12/02 u iznosu od 1.807,34 kn (239,88 EUR), od kojih iznosa valja odbiti utvrđeni omjer suodgovornosti tog osiguranika od 30%.

14.1. Na ime uzročno-posljedično povezanih troškova liječenja i isplaćenih naknada za osiguranika IV valja priznati: za ortopedska pomagala (str. 18 spisa) iznose od 221,00 kn (29,33 EUR) i 1.723,76 kn (228,78 EUR), za putne troškove (str. 27 spisa) iznose od 416,00 kn (55,21 EUR), 306,00 kn (40,61 EUR), 364,00 kn (48,31 EUR), 191,00 kn (25,35 EUR) i 157,00 kn (20,84 EUR), za stacionarno liječenje (str. 41 spisa) u S.B. Vela Luka iznos od 4.448,26 kn (590,39 EUR), te u K.B. Lovran iznose od 23.207,06 kn (3.080,11 EUR) i 5.870,53 kn (779,15 EUR), za pruženu primarnu zaštitu D.Z. Trogir (str. 49 spisa) iznose od 58,80 kn (7,80 EUR), 61,74 kn (8,19 EUR), 43,79 kn (5,81 EUR), 56,00 kn (7,43 EUR) i 657,06 Kn (87,21 EUR), za specijalističke preglede (str. 60 spisa) K.B.C. Split - ortoped (pregled 1. prosinca 2003.) iznos od 232,29 kn (30,90 EUR), K.B. Lovran iznose od 38,98 kn (5,17 EUR), 62,13 kn (8,25 EUR) i 38,98 kn (5,17 EUR), P.O. Plastić N dr. I iznose od 38,98 kn (5,17 EUR), 222,65 kn (29,55 EUR), 111,33 kn (14,78 EUR), 38,98 kn (5,17 EUR), 38,98 kn (5,17 EUR), 120,23 kn (15,96 EUR) i 80,16 kn (10,64 EUR), te naknade plaće na ime bolovanja za 12/02 u iznosu od 1.240,80 kn (164,68 EUR), za 01/03 u iznosu od 1.297,20 kn (172,17 EUR), za 02/03 u iznosu od 1.128,00 kn (149,71 EUR), za 03/03 u iznosu od 1.184,40 kn (157,20 EUR), za 04/03 u iznosu od 1.240,80 kn (164,68 EUR), za 05/03 u iznosu od 1.418,56 kn (188,28 EUR) i za 1.-23. 6. 2003. u iznosu od 1.083,26 kn (143,77 EUR), od kojih iznosa valja odbiti utvrđeni omjer suodgovornosti tog osiguranika od 10%.

14.2. Ostali utuženi troškovi liječenja (za NV nastali nakon 2002. i koji se ne tiču ozljede glave, a za IV nastali povodom ozljeda iz 2004.), te naknade plaća na ime bolovanja (za NV od 1. siječnja 2003. do **.**.2003., te IV od 24. lipnja 2003. do 1. prosinca 2003.) nisu posljedica predmetne prometne nezgode, pa zahtjev tužitelja u tom dijelu nije osnovan.

15. Usprkos osnovanosti navoda tuženika, koje ponavlja i u predmetnoj žalbi, da priložena interna dokumentacija tužitelja - izvodi iz knjigovodstvene evidencije odnosno potvrde o plaćanju, kao i obračuni/izviješća o bolovanju, na kojima su navedeni datumi plaćanja i koji su ovjereni od strane tužitelja, odnosno na kojima je sam tužitelj naznačio (potvrdio) da su iznosi iz tih isprava plaćeni - nema snagu javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, neosnovanim se ukazuju njegovi daljnji žalbeni prigovori da činjenica plaćanja utuženih troškova liječenja, a time i trpljenja štete u utuženom iznosu nije dokazana odgovarajućim dokazima jer navedena interna dokumentacija nije dokaz o stvarno izvršenom plaćanju i vremenu plaćanja. Naime, točno je da u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojem je ta isprava donesena u odnosu na specifične poslove iz nadležnosti njezinog izdavatelja i o kojima on vodi službenu evidenciju ili u dijelu u kojem posebni propisi toj ispravi daju takav značaj, a koji značaj se ne može dati internoj dokumentaciji tužitelja o troškovima liječenja njegovih osiguranika koja sadrži naznaku plaćanja, jer je ta naznaka podatak koji služi za potrebe tužitelja, a bez da time takva dokumentacija stječe značaj javne isprave u smislu citirane odredbe. Međutim, sporne isprave u naznaci da su plaćeni troškovi liječenja i naknade plaće na ime bolovanja imaju značaj isprave, odnosno predstavljaju valjano dokazno sredstvo koje treba cijeniti u sklopu ostalih izvedenih dokaza, prilikom utvrđivanja osporene činjenice iznosa i vremena plaćanja. Dakle, povezujući dokumentaciju tužitelja s listova 17-107 spisa s ostalih izvedenim dokazima, poglavito iskazima saslušanih svjedoka NV i IV te nalazima i mišljenjima medicinskih vještaka kako glede ozljeda koje su osiguranici tužitelja zadobili, tako i načina i tijeka njihovog liječenja, kao i nalazom i mišljenjem financijske vještakinje o vremenu plaćanja svakog pojedinog troška liječenja osiguranika tužitelja i isplate naknade plaće na ime bolovanja, zaključak je ovog suda da se radi o vjerodostojnoj dokumentaciji slijedom koje valja utvrditi da je tužitelj navedenih datuma na ime liječenja ozljeda koje su osiguranici NV i IV zadobili (isključivo) u predmetnoj prometnoj nezgodi podmirio troškove i naknade plaća na ime bolovanja u ukupnom iznosu od 6.546,05 EUR.

16. Tada važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 94/01) u čl. 110. propisana je obveza Zavoda da zahtijeva naknadu štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe, te je prema čl. 115. st. 1. istog Zakona Zavod obvezan naknadu štete zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, time da naknada štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koja plaća Zavod (čl. 118. istog Zakona).

16.1. Kako nema dvojbe da tužitelj regres iznosa koje je platio na ime troškova zdravstvenih usluga i novčanih naknada svojim osiguranicima može potraživati samo u omjeru u kojem je osiguranik tuženika odgovoran za štetu i samo za troškove koji su uzrokovani ozljeđivanjem u predmetnoj prometnoj nezgodi, istome je valjalo dosuditi ukupni novčani iznos od 5.840,46 EUR sa zatraženim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (čl. 186. ZOO/91), a preostali dio tužbenog zahtjeva odbiti.

17. Iz navedenih razloga, u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika i djelomično žalbu tužitelja odbiti, a djelomično žalbu tužitelja prihvatiti i primjenom čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a pobijanu presudu potvrditi i preinačiti u točkama I. i II. izreke na način naveden u izreci ove drugostupanjske presude.

18. Kako je zbog preinačenja presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, valjalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP -a), imajući u vidu da uspjeh tužitelja iznosi 61%, a uspjeh tuženika 39%. Kada se primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da je tužitelju potrebno dosuditi troškove u visini razlike od 22%.

18.1. Tužitelju sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a pripada pravo na trošak sastavljanja tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) u visini od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima 4. listopada 2006., 30. studenog 2016., 28. ožujka 2018., 17. lipnja 2021., 30. ožujka 2023., 21. veljače 2024., 15. travnja 2025. i 1. srpnja 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) u visini od 100 bodova za svako ročište, trošak zastupanja na ročištima 21. veljače 2017., 13. rujna 2017., 23. ožujka 2021., 9. studenog 2021. i 10. veljače 2023. (Tbr. 9. toč. 2. Tarife) u visini od 50 bodova za svako ročište, trošak pristupa na ročišta 17. siječnja 2018. i 4. travnja 2024. (Tbr. 9. toč. 5. Tarife) u visini 25 bodova za svako ročište, trošak sastavljanja podnesaka od 17. veljače 2020. i 22. siječnja 2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u visini od 100 bodova za svaki podnesak, trošak sastavljanja podnesaka od 13. siječnja 2022. i 13. svibnja 2025. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) u visini od 25 bodova za svaki podnesak, dakle sveukupno 1450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR iznos i 2.900,00 EUR, odnosno uvećano za PDV od 25% 3.625,00 EUR, pa imajući u vidu postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, valjalo je tužitelju dosuditi troškove zastupanja u iznosu od 797,50 EUR, kojem iznosu valja pribrojiti troškove vještačenja u zatraženom ukupnom iznosu od 1.092,03 EUR, na koji način je dobiven iznos troškova tužitelja od 1.889,50 EUR. Za razliku od navedenog, tužitelju ne pripada pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištima 5. ožujka 2007. i 25. svibnja 2017. na koja njegov punomoćnik nije pristupio, kao ni pravo na naknadu troškova sastavljanja podneska od 23. ožujka 2021. uz koji je samo dostavljena medicinska dokumentacija i podneska od 10. veljače 2023. koji je dostavljen u spis na dan održavanja ročišta pa su navodi istog mogli biti iznijeti u raspravni zapisnik.

18.2. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.889,50 EUR, slijedom čega je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP -a pobijana odluka potvrđena, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika u preostalom dijelu preinačena te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 454,79 EUR odbijen kao neosnovan.

19. Budući da je tuženik sa žalbom uspio tek djelomično u svezi sporedne tražbine, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen analognom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom da u svezi tog uspjeha tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

Varaždin, 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer