Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-427/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Habitator Nekretnine d.o.o., OIB: 41550729790, Milutina Barača 5, Rijeka, zastupanog po punomoćnici Jeleni Božović, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika ĐH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Andrei Šalić Gvozden, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Franko Kotlar, Ana Vidov & partneri d.o.o. iz Zadra, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Povrv-407/2022-23 od 17. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Povrv-407/2022-23 od 17. veljače 2025. u točkama I. i III. izreke na način da se sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vere Marčina iz Zadra, poslovni broj: Ovrv-84/2021 od 3. veljače 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 2.144,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2020. do isplate, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.517,67 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2025. do isplate i u tom se dijelu tužbeni zahtjev odbija.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 2.312,50 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 4.183,70 EUR) zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. U nepobijanoj točki II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Vere Marčina iz [adresa], poslovni broj: Ovrv-84/2021 od 3. veljače 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 2.144,39 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. studenog 2020. do isplate. Točkom II. izreke ukinut je platni nalog sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 263,27 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 3. veljače 2021. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.517,67 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. veljače 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke I. i III. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka uvećane za trošak žalbenog postupka, a podredno da presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.144,39 EUR (ranije 16.156,88 kn) sa zateznom kamatom od 27. studenog 2020. do isplate, na ime preostalog dijela posredničke naknade odnosno agencijske provizije, kojeg temelji na činjenici da je između stranaka sklopljen Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina (stana i garažnog parkirališnog mjesta tuženika u [adresa]), sukladno kojem da je ispunio sve svoje obveze, dok mu je tuženik od ukupnog iznosa provizije (32.373,99 kn) platio samo polovicu, odnosno iznos od 16.217,11 kn.

6. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je tuženik u svojstvu ovršenika protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Vere Marčina iz [adresa], poslovni broj: Ovrv-84/2021 od 3. veljače 2021., kojim je određena predložena ovrha i tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 16.156,88 kn sa zateznom kamatom od 27. studenog 2020. do isplate, podnio prigovor kojim je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da je uplatom polovice provizije podmirio stvarno dugovani iznos, naime, tužitelj da je i s kupcem sklopio Ugovor za posredovanje u pronalasku nekretnine i od istog naplatio proviziju 2% plus PDV od kupoprodajne cijene, pa kako prema odredbi čl. 847. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) od svake strane može zahtijevati samo polovicu provizije, neosnovano potražuje utuženi iznos. Stoga je rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj: Povrv-277/2021-2 od 21. svibnja 2021. stavljeno izvan snage navedeno rješenje o ovrsi, te su ukinute provedene radnje i određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

7. Na temelju provedenog postupka, u kojem je izvršio uvid u priložene isprave, te saslušao svjedoke DH, CH, ŽH i KH, kao i zakonskog zastupnika tužitelja UH te tuženika, prvostupanjski sud je utvrdio da je 31. kolovoza 2019. između tuženika kao nalogodavca i tužitelja kao posrednika zaključen Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina kojim se posrednik obvezao da će pokušati pronaći i dovesti u vezi s nalogodavcem kupca za zaključenje kupoprodajnog ugovora za nekretninu u [adresa] (čl. 1. i 2.), dok se nalogodavac obvezao da će posredniku isplatiti proviziju u iznosu od 3% kupovne cijene plus PDV, najkasnije odmah nakon što primi minimalno 10% kupoprodajne cijene ili kaparu u iznosu od 10% kupoprodajne cijene (čl. 4. i 10.5). Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije sporno da je tuženik 11. rujna 2020. s kupcem ŽH zaključio Predugovor o kupoprodaji nekretnine za iznos od 119.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, a prije toga prilikom razgledavanja nekretnina 2. rujna 2020. da su između tužitelja i kupca (uz sudjelovanje majke kupca KH) sklopljeni Ugovor za posredovanje u pronalasku nekretnine i Sporazum o rezervaciji, kojim ugovorom se kupac obvezao platiti tužitelju proviziju 2% plus PDV od prodajne cijene, koju je u iznosu od 22.398,28 kn u cijelosti podmirio. Također, prvostupanjski sud utvrđuje da među strankama nije sporno da je tuženik s ŽH zaključio konačni Ugovor o kupoprodaji nekretnine 19. listopada 2020., te da posrednička naknada prema Ugovoru o posredovanju zaključenom između stranaka iznosi 32.373,99 kn.

7.1. Obzirom na navedene činjenice, te okolnost da je tuženik kao sudionik u predmetnom obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje (dakle platiti proviziju u visini izričito ugovorenoj Ugovorom o posredovanju), na što nema utjecaja okolnost da je tužitelj u svojstvu posrednika bio u ugovornom odnosu i s kupcem (temeljem drugog Ugovora o posredovanju) i od njega naplatio ugovorenu proviziju, čiju osnovu i visinu je tužitelj dokazao dokumentacijom koja prileži spisu, poglavito računom br. 334-007-1 od 23. studenog 2020., u odnosu na koji je nesporno da ga tuženik nije podmirio u cijelosti, prvostupanjski sud je osnovanim i ne u protivnosti s odredbom čl. 847. st. 1. ZOO-a ocijenio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 16.156,88 kn sa zateznom kamatom od 27. studenog 2020. do isplate, te je u tom dijelu platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi održao na snazi.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona) navodeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude , te postoji proturječnost onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud provodeći dokazni postupak povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje, koje je rezultiralo nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Nadalje, navodi da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj prilikom pokazivanja stana „podvalio“ kupcu Ugovor o posredovanju kako bi i od njega naplatio proviziju, pri čemu ga nije upoznao da s prodavateljem već ima sklopljen Ugovor o posredovanju, prema kojem proviziju plaća prodavatelj, niti je njega kao prodavatelja obavijestio da je sklopio Ugovor o posredovanju i s kupcem, već su on i kupac to shvatili sasvim slučajno, prilikom potpisivanja Predugovora, dakle ne putem zajedničkog dogovora i ugovora sve tri ugovorne strane. Također, navodi da obzirom tužitelj nije izričito i transparentno ugovorio posredničku naknadu s njim kao prodavateljem i sa kupcem, to da je sukladno odredbi čl. 847. st. 1. ZOO-a njegova obveza podmiriti tužitelju polovicu ugovorene posredničke naknade, budući da je tužitelj već naplatio proviziju od kupca.

9. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a, a niti neku drugu bitnu povredu na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, razumljiva je i sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Međutim, obzirom na utvrđeno činjenično stanje pobliže izneseno u točki 7. ovog obrazloženja, čiju pravilnost tuženik ne osporava žalbenim navodima, osim što kao bitne činjenice ističe okolnosti da on kao prodavatelj nekretnine i kupac međusobno nisu znali da je tužitelj Ugovore o posredovanju zaključio s obje strane , kao i da nije izričito ugovoreno pravo na naplatu posredničke naknade od oba nalogodavca, a koje činjenično stanje kao pravilno prihvaća i ovaj sud; osnovano tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. Naime, kao što je navedeno u postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da je tužitelj kao posrednik predmetni Ugovor o posredovanju u prometu nekretnina zaključio s tuženikom kao nalogodavcem (ujedno vlasnikom i prodavateljem nekretnine) 31. kolovoza 2019., te da se tuženik za uredno izvršene usluge obvezao isplatiti tužitelju proviziju od 3% realizirane kupoprodajne cijene uvećano za PDV. Dakle, tužitelj je u pravnom poslu nastupio kao posrednik za tuženika (prodavatelja nekretnine), da bi prilikom razgledavanja nekretnine i s kupcem stupio u ugovorni odnos temeljem Ugovora za posredovanje u pronalasku nekretnine od 2. rujna 2020., sukladno kojem mu je kupac dužan platiti proviziju od 2% plus PDV od kupoprodajne cijene, koju mu je kupac u iznosu od 22.398,28 kn u cijelosti isplatio.

11.1. Prema tome, radi se o situaciji u kojoj je tužitelj glede iste nekretnine i za isti posao posredovao za obje strane, pa valja imati u vidu odredbu čl. 847. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da ako drukčije nije ugovoreno, posrednik koji je dobio nalog za posredovanje od obiju strana može zahtijevati od svake strane samo polovicu provizije i naknadu polovice troškova, ako je naknada troškova ugovorena. Naime, odredbom čl. 15. st. 4. Zakona o posredovanju u prometu nekretnina („Narodne novine“ broj 107/07, 144/12, 14/14, 32/19, dalje: ZPPN-a) koji je lex specialis određeno je da ako nije drukčije propisano tim Zakonom, da se na obvezni odnos između posrednika i nalogodavca primjenjuju odredbe općeg propisa obveznog prava. ZPPN ne uređuje pitanje naplate provizije u slučaju kada posrednik zastupa prodavatelja i kupca u istoj stvari, pa se dakle primjenjuje odredba čl. 847. st. 1. ZOO-a, koja je dispozitivne prirode („ako drukčije nije ugovoreno“) što znači da je moguće ugovoriti drugačiji omjer prava na proviziju, ali njezin ukupni iznos ne može prijeći iznos koji bi posredniku pripadao da je poslovao samo za jednog nalogodavca.

11.2. Provizija za prodaju nekretnine prema prvotno zaključenom Ugovoru o posredovanju koji je zaključen s tuženikom iznosi 3% kupovne cijene plus PDV, pa kako je naknadno tužitelj i s kupcem ugovorio proviziju za posredovanje od 2% plus PDV od prodajne cijene, čime je postao posrednik za obje ugovorne strane, isti od svake strane može tražiti samo polovicu provizije i naknadu polovice troškova. Naime, posredujući glede istog posla za dva različita nalogodavca, posrednik je obavljao podjednaku vrstu i količinu posla, kao što bi obavljao i da je glede tog posla posredovao samo za jednog nalogodavca. Da bi posrednik imao pravo na ugovorenu posredničku naknadu od obje strane prema formulaciji navedene zakonske odredbe to mora biti tako ugovoreno, što ovdje nije slučaj, jer nalogodavci čak nisu ni imali međusobno saznanje o postojanju drugog Ugovora o posredovanju, te nisu dogovorili da bi posrednik u konkretnom slučaju imao pravo od obiju strana zahtijevati ukupnu posredničku naknadu.

11.3. U predmetnom slučaju tužitelj od tuženika potražuje naknadu cijele posredničke naknade od 3% plus PDV, koji zahtjev tužitelja nije osnovan, obzirom da mu kao što je navedeno kod činjenice da je posredovao za obje ugovorne strane pripada pravo zahtijevati od tuženika samo 1/2 ugovorene posredničke naknade, dakle 1,5% plus PDV od kupoprodajne cijene, koja je iznosila 119.000,00 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

11.4. Nesporno je između stranaka da cjelokupna provizija prema Ugovoru o posredovanju zaključenom između stranaka iznosi 32.373,99 kn , odnosno polovica provizije 16.187,00 kn, pa kako je tuženik isplatio tužitelju na ime posredovanja iznos veći od navedenoga, odnosno 16.217,11 kn, proizlazi da je i preplatio proviziju koja tužitelju pripada za predmetni posao od 1,5% kupoprodajne cijene uvećano za PDV.

12. Iz navedenih razloga, i to zbog pogrešne primijene materijalnog prava jer prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu čl. 847. st. 1. ZOO-a, valjalo je prihvatiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a pobijanu presudu preinačiti te ukinuti platni nalog i odbiti tužbeni zahtjev (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

13. Obzirom da je zbog preinačenja presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, valjalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP -a), te tuženiku koji je uspio u sporu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP -a dosuditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

13.1. Tako je tuženiku valjalo priznati trošak sastavljanja prigovora (Tbr. 11. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastavljanja podnesaka od 17. kolovoza 2021. i 27. prosinca 2022. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, trošak zastupanja na ročištima 15. prosinca 2022., 28. ožujka 2023., 23. travnja 2024., 28. listopada 2024. i 10. prosinca 2024. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, trošak sastavljanja žalbe (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR i PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 462,50 EUR, odnosno ukupno 2.312,50 EUR.

13.2. Za razliku od navedenog, tuženiku ne pripada pravo na naknadu preostalih zatraženih troškova u ukupnom iznosu od 4.183,70 EUR, koji se odnose na trošak sastavljanja podneska od 4. travnja 2023. jer u istom samo navodi dokumentaciju koju dostavlja u spis, trošak pristupa na ročište 3. listopada 2024. jer isto nije bilo ni određeno, troškove utrošenih sati, prijevoza i cestarine jer je mogao angažirati odvjetnika koji ima ured u sjedištu suda, te trošak sudske pristojbe na prigovor i žalbu jer iste nisu plaćene (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev - 158/2021-2 od 27. veljače 2024.).

13.3. Slijedom navedenog, valjalo je prihvaćanjem žalbe tuženika, a primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka te tuženiku dosuditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.312,50 EUR, dok je za iznos od 4.183,70 EUR zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

14. Točka II. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer