Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-434/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lani Putrić, u pravnoj stvari tužitelja HR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. Split, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB:52634238587, zastupane po Građansko- upravnom odjelu Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, radi naknade štete, povodom žalbe tužene izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pn- 698/2024-6 od 7. siječnja 2026., dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-698/2024-6 od 7. siječnja 2026. u dosuđujućem dijelu pod stavkom I. izreke, te dijelu pod stavkom II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,16 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos glavnice od 308,13 € sa pripadajućim kamatama, te za više zatražene kamate za razdoblje od 18. ožujka 2012. do 10. travnja 2020. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 44,17 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 07. siječnja 2026. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

2. Navedenu presudu u dosuđujućem dijelu te u odnosu na troškove postupka pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP) te zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. ZPP. Tužena predlaže ovom sudu pobijani dio prvostupanjske presude preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju plaćanje parničnog troška tuženiku , podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži troškove žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužene nije osnovana.

5. Predmet postupka je tužiteljev zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode na temelju odredbe čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03, 178/04, 115/06, 152/08, 76/09, 80/11 i 143/12 - dalje: ZKP/97) koji se u predmetnoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju odredbe čl. 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 80/22, 36/24 i 72/25, dalje: ZKP/08) u vezi s odredbom čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO).

6. Polazeći od činjenica koje su između parničnih stranaka nesporne – da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz odredbe čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06 i 110/07, dalje: KZ), da je u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesena presuda broj K-13/18 od 16. listopada 2018. kojom je tužitelj oslobođen od optužbe te koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019., da je punomoćnik tužitelja presudu broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020., da je tužitelj bio u pritvoru ukupno 1240 dana (od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.), da se tužitelj dana 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za mirno rješenje spora koje je dopisom Klasa: UP/I702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 EUR – prvostupanjski sud je analizom iskaza tužitelja (danom u činjenično i pravno istovjetnim postupcima pred Općinskim sudom u Splitu pod brojevima Pn-269/2023 i Pn-321/2023) zaključio da je tužitelj bio izložen duševnim bolima jakog intenziteta zbog toga što mu je bila povrijeđena prvenstveno njegova sloboda, kao najistaknutije i najvažnije pravo svake osobe koje treba i najviše štititi odnosno u najvećoj mjeri onemogućiti oduzimanje slobode boravkom u istražnom zatvoru koji se kasnije pokaže neosnovanim i da mu stoga na temelju odredbe čl. 480. stav. 1. toč. 1. ZKP/97 u vezi sa odredbom čl. 1100. ZOO pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 37,16 EUR za utuženi dan neutemeljenog boravka u pritvoru (17. ožujka 2012.) sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tuženoj zahtjeva u mirnom postupku, a da je neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (za iznos od 308,13 EUR).

7. Naime, u odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tužene, prvostupanjski sud je naveo kako je prema odredbi iz čl. 477. st. 1. ZKP pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višega suda. Tužitelj je odluku Vrhovnog suda RH poslovni broj Kž 679/2018-7 od 17. prosinca 2019. zaprimio 3. siječnja 2020. (po navodu tuženice iz odgovora na tužbu što tužitelj nije osporio) pa je u skladu sa odredbom čl. 478. st. 1. ZKP tada i počeo teći zastarni rok. Zastarni rok je prestao teći 10. travnja 2020. kada je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, kako je to propisano odredbom čl. 478. st. 2. ZKP-a, kada je i nastupio zastoj postupka koji je trajao tri mjeseca, odnosno koji je trajao do 10. srpnja 2020. Naime, prema odredbi iz čl. 478. st. 1. ZKP ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu iz čega proizlazi da tada, kada su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe, zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe računajući od 10. srpnja 2020. istekao s danom 10. srpnja 2023., a tužba je u ovom predmetu podnesena 8. veljače 2024. kada je zastara već nastupila. Međutim, iz stanja spisa proizlazi kako je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. utvrdila da je zahtjev tužitelja pravno osnovan, te kako je tužitelju od strane tuženika ponuđeno plaćanje iznosa od 46.078,40 EUR s osnova naknade štete što nije ni sporno između stranaka. Tuženica je dakle priznala zahtjev tužitelja za iznos od 37,16 EUR po danu te je za taj iznos prema čl. 240. st. 1. ZOO nastupio prekid zastare koja je ponovno počela teći od dana priznanja, odnosno od 2. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO), a kako je tužba podnesena 8. veljače 2024. za taj iznos tražbina tužitelja nije u zastari. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, ocjena je prvostupanjskog suda kako tužbeni zahtjev tužitelja osnovan za iznos od 37,16 eura, za koji iznos nije nastupila zastara potraživanja.

8. Tužena u žalbi osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda u ocjeni prigovora zastare, u bitnome navodeći da se dopis tužene od 2. veljače 2023. treba smatrati prijedlogom nagodbe iz članka 150. ZOO s ciljem da se spor riješi izvansudski, koju je ponudu tužitelj odbio pa ugovor o nagodbi nije sklopljen, a ne da se radi o priznanju duga iz članka 240. ZOO kojim se prekida zastarijevanje.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 457. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, vodeći računa o tome da se u skladu s člankom 467. stavkom 1. ZPP presuda kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. toga Zakona, pritom pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ocjena je drugostupanjskog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

11. Neosnovano tužena u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio o istaknutom prigovoru zastare.

12. Naime, polazeći od odredbe čl. 477. ZKP/97 koja propisuje da pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena (....), a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (stav. 1.), od nesporne činjenice da je presuda broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. tužitelju uručena dana 9. siječnja 2020., da se tužitelj dana 10. travnja 2020. obratio nadležnom ministarstvu za poslove pravosuđa svojim zahtjevom za mirno rješenje spora (sukladno odredbi čl. 477. stav. 2. ZKP/97), od odredbe čl. 478. ZKP/97 koja propisuje da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (stav.1.), od činjenice da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja sukladno odredbi čl. 478. stav. 2. ZKP/97, dok su posljedice zastoja na računanje rokova zastare - da se u rok zastare računa vrijeme koje je proteklo prije no što je nastao uzrok zastoja i da se zastara nastavlja nakon prestanka uzroka zastoja (odredba čl. 238. st. 2. ZOO) - a koja zakonodavna regulativa primijenjena na utvrđenja iz predmetnog postupka znači da je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći danom uručenja tužitelju kaznene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. kojom je oslobođen optužbe – dakle 9. siječnja 2020., da je zastara tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave, ali i da je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca propisan odredbom čl. 478. stav. 1. ZKP/97 - dakle 11. srpnja 2020., pa kako je tužba u predmetnom postupku podnesena 8. veljače 2024. to bi primjenom odredbe čl. 477. stav. 1. ZKP/97 proizlazio zaključak da je do podnošenja tužbe nastupila zastara.

13. No kako između paničnih stranaka nije sporno da je tužena dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 Eur (po danu 37,16 Eur) to je pravno shvaćanje ovoga suda da je time tužena priznala zahtjev tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru i da je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (sukladno čl. 245. stav. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu za iznos od 308,13 EUR sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela u smislu odredbe čl. 214. st. 1. ZOO u vezi sa čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je neosnovana žalba u kojoj tužena ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Žalbene tvrdnje tužene da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga nego tek ponudom za sklapanje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja (pri čemu se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x-216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima je izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“) nisu osnovane.

15. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, u kojemu je inicijativa da se predmetni spor riješi mirnim putem prije podnošenja tužbe nadležnom sudu – bila na tužitelju koji se obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 Eur, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tužena priznaje osnov, a do tog iznosa i visinu tražbine. Tumačenje sadržaja ponude tužene – da se radilo "samo o ponudi" koju tužitelj nije prihvatio pa ista više niti ne obvezuje tuženu niti je prekinulo zastaru (u odnosu na iznos od 37,16 Eur) po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tužena koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

16. Pri tome je neodlučno pozivanje tužene na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u predmetima Rev 724/2007 od 30. kolovoza 2008. i Rev-x 216/2015-2 od 6. listopada 2015. jer su pravna shvaćanja izražena u tim odlukama odnose na privatnopravni odnos između oštećenika i osiguravajućeg društva, dok je u ovom predmetu valjalo primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.), u kojem je istaknuto da „...Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predme t H, odlomak 34. i naprijed citirani predmet T, odlomci 46. -47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete J i L, odlomci 51. -60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42.-44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“

17. Osnovom svega iznesenog, ovaj je sud žalbu tužene odbio kao neosnovanu i potvrdio dosuđujući dio sadržan pod stavkom I. izreke presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 2. ZPP.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155 ZPP, pri čemu nisu od utjecaja žalbeni navodi tužene kako je tužitelj pokrenuo više parničnih postupaka i kako se radi o neutemeljenim parnicama.

19. Obzirom na žalbeni neuspjeh, zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je pozivom na odredbu čl.154.st.1. ZPP.

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Lana Putrić