Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-433/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, sud drugog stupnja, po sutkinji Lani Putrić, u pravnoj stvari tužitelja EG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Lubina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lubina & Čutura j.t.d. Split, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn- 420/2024-15 od 11. veljače 2026., dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-420/2024-15 od 11. veljače 2026. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 37,16 EUR (slovima: tridesetsedam eura i šesnaest centi) sa zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate , i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-420/2024-15 od 11. veljače 2026. u dijelu pod stavkom I. izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju

- iznos od 37,84 EUR (slovima: tridesetsedam eura i osamdesetčetiri centa) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2020. do isplate

- zatezne kamate na iznos od 37,16 EUR tekuće od 23. lipnja 2011. do 9. travnja 2020. te se zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,25 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-420/2024-15 od 11. veljače 2026. u nepobijanom dijelu pod stavkom II. izreke ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana isplatiti tužitelju EG, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 75,00 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. lipnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015.godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022.godine, po stopi koja se određuju, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.siječnja 2023.godine pa do 29.12.2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu od dosuđenog tužbeni zahtjev odbija.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.“

2. Navedenu presudu u dijelu pod stavkom I. izreke pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tuženica radi bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8., 11. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.

- službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. , dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev radi isplate naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode na temelju čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03., 178/04., 115/06., 152/08., 76/09., 80/11., 143/12., u daljnjem tekstu: ZKP/97), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju čl. 573. al. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 80/22., 36/24., 72/25.) u vezi čl. 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Polazeći od nespornih i utvrđenih činjenica na temelju provedenih dokaza (navedenih pod toč. 3. obrazloženja) i to:

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 71/06. i 110/07.), da su u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu protiv tužitelja donesene dvije osuđujuće i jedna oslobađajuća odluka koje su ukinute odlukama VSRH, te je u konačnici presudom broj K -13/18 od 16. listopada 2018. koja je potvrđena presudom VSRH broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. tužitelj oslobođen optužbe

- da je punomoćnik tužitelja presudu VSRH broj Kž-679/2018 7 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a sam tužitelj 9. siječnja 2020.

- da je tužitelj bio u pritvoru od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013. (ukupno 1240 dana)

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora Ministarstvu pravosuđa i uprave koje je u dopisu KLASA: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 EUR, odnosno po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 EUR

- da je predmetna tužba podnesena 23. siječnja 2024.

te uzimajući u obzir iskaz tužitelja u činjenično i pravno identičnom predmetu koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod brojevima Pn-269/2023 (opisanih pod toč. 8. obrazloženja) prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju na temelju čl. 480. st. 1. toč. 1. ZKP/97 u vezi čl. 1100. ZOO pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 75,00 EUR za jedan dan (22. lipanj 2011.) neutemeljenog boravka u pritvoru, a da je neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim jer da iz spisa Ministarstva pravosuđa i uprave Klasa: UP/I-702-03/20-01/52 proizlazi da je zahtjev za naknadu štete pred istim ministarstvom podnesen 10. travnja 2020. Nadležno ministarstvo je dopisom od 2. veljače 2023. izvijestilo tužitelja da je tražen je za neimovinsku štetu previsoko postavljeno i da smatra pravičnom naknadu u iznosu od 46.078,40 eura, čime je došlo do priznanja duga i do prekida zastare u smislu čl. 240. st. 1. ZOO. Istovremeno je tužitelj izvješten da je u slučaju ne prihvaćanja ponude ovlašten kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete protiv Republike Hrvatske, što je ovaj i učinio 23. siječnja 2024. zbog čega očito nije došlo do nastupanja zastare, u skladu sa odredbama čl. 477. i 478. ZKP/97, u svezi s čl. 238. ZOO.

8. Tuženica smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP jer je meritorno odlučeno o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR u vezi kojeg se tužitelj nije obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora pa je u tom dije lu tužbu trebalo odbaciti, te bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda u ocjeni prigovora zastare, u bitnome navodeći da je zastoj zastare trajao od 10. travnja 2020. do 10. srpnja 2020. kako to propisuje čl. 496. st. 2. ZKP/97 (čl. 478. st. 2 ZKP/97), odnosno najviše tri mjeseca, protekom kojeg roka su bile ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe sukladno čl. 496. st. 1. ZKP/97 (čl. 478. st. 1. ZKP/97), pa je zastara koja je nastavila teći 11. srpnja 2020. nastupila 4. travnja 2023. sukladno čl. 495. ZKP/97 (čl. 478 ZKP/97) u vezi čl. 215. st. 1. i 238 ZOO, a kako je tužba podnesena 23. siječnja 2024. to je tužba podnesena nakon što je nastupila zastara. Nadalje, osporava utvrđenje suda (i) da se očitovanje Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. smatra priznanjem duga, a kada bi se smatralo priznanjem duga onda bi se to odnosilo samo na iznos od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru. U vezi svega navedenog smatra da je i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kako u pogledu odluke o glavnoj stvari tako i dosuđenog tijeka zateznih kamata.

9. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda stranaka valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u smislu čl. 458. st. 1. ZPP s obzirom se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR. U sporovima male vrijednosti presuda se primjenom čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

10. Stoga tužitelj nije ovlašten pobijati presudu radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i žalbene tvrdnje u tom dijelu ovaj sud neće uzimati u obzir.

11. Ispitujući presudu na temelju čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP ovaj sud ne nalazi da je počinjena koja od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku, a nisu počinjene niti bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 8., 11 i 14. ZPP na koje ukazuje tuženica u žalbi, kao niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbama ukazuju obje stranke.

12. Tuženica u žalbi ne obrazlaže zašto smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, pri čemu se tuženici ukazuje da je odredbom čl. 354. st. 3. ZPP propisano da zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili zato što parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zato što zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku – žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču.

13. Tuženica smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. ZPP jer je meritorno odlučeno o dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 278,93 EUR, u vezi kojeg se tužitelj nije obratio tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora, smatrajući da je u tom dijelu tužbu trebalo odbaciti. To što je tužitelj u zahtjevu podnesenom Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe zahtijevao isplatu iznosa od 66,36 EUR po danu provedenom u pritvoru, a da u konkretnom slučaju u tužbi potražuje isplatu iznosa od 345,29 EUR za dan 22. lipanj 2011. koji je proveo u pritvoru, ne čini tužbu nedopuštenom za iznos od 278,93 EUR (kao razlike između 345,29 EUR i 66,36 EUR), s obzirom da je tužitelj zahtjev koji je uputio Ministarstvu pravosuđa i uprave radi postignuća nagodbe utemeljio na identičnim činjeničnim tvrdnjama o neimovinskog šteti nastaloj uslijed neosnovanog lišenja slobode kao i ovu tužbu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji identitet zahtjeva za mirno rješenje spora i tužbe, te o istom meritorno odlučio.

14. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tužena jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost.

15. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je o zahtjevu tužitelja djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor zastare.

16. Prema čl. 477. ZKP/97 pravo na naknadu štete zastarijeva za tri godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud - od dana primitka odluke višeg suda (st. 1.); prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećenik je dužan obratiti se sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade (st. 2.).

17. Presudu VSRH broj Kž-679/18 od 17. prosinca 2019. tužitelj je primio 9. siječnja 2020., te je 10. travnja 2020. podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave sukladno čl. 477. st. 2. ZKP/97.

18. Prema čl. 478. ZKP/97 ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (st. 1.); dok traje postupak iz st. 1. tog članka ne teče zastara predviđena u čl. 481. st. 1. istog Zakona (st. 2.)

19. Odredba čl. 238. st. 2. ZOO propisuje da ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek, ona nastavlja teći kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

20. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora ima za posljedicu zastoj zastarijevanja (čl. 478. st. 2. ZKP/97), dok su posljedice zastoja na računanje rokova zastare - da se u rok zastare računa vrijeme koje je proteklo prije no što je nastao uzrok zastoja i da se zastara nastavlja nakon prestanka uzroka zastoja (čl. 238. st. 2. ZOO). To u konkretnom slučaju znači da je zastarijevanje počelo teći od dana kada je tužitelj primio kaznenu presudu VSRH kojom je oslobođen optužbe - 9. siječnja 2020. i da je zastara tekla do 10. travnja 2020. kada je nastupio zastoj zastare jer je tužitelj podnio zahtjev Ministarstvu pravosuđa i uprave, ali i da je zastara nastavila teći nakon što je protekao rok od 3 mjeseca iz čl. 478. st. 1. ZKP/97, odnosno 11. srpnja 2020., pa kako je tužba podnesena u ovom predmetu 25. travnja 2024. (a ne kako navodi prvostupanjski sud 26. ožujka 2024.), to bi pravilnom primjenom čl. 477. st. 1. ZKP/97 proizlazio zaključak da je do podnošenja tužbe zastara nastupila.

21. Međutim, kako između stranaka nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. ponudila tužitelju za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 EUR i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru, to je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela. Nasuprot tome, u preostalom dijelu dosuđenog iznosa - 37,84 EUR sa zateznom kamatom tražbina je zastarjela primjenom čl. 214. st. 1. ZOO u vezi čl. 477. st. 1. ZKP/97, pa je u tom dijelu osnovana žalba u kojoj tuženica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

22. Žalbene tvrdnje u kojima tuženica navodi da se dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. ne može smatrati priznanjem duga, nego tek ponudom za zaključenje nagodbe koja nije prihvaćena od tužitelja, pozivajući se pritom na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev-x- 216/2015 od 6. listopada 2015. u kojima se radilo o privatno pravnom odnosu između oštećenika i osiguravajućeg društva te je izraženo shvaćanje da „ponuda nagodbe da se izvansudski riješi određeni spor koji je tužitelj odbio nema značenje priznanja duga“, po ocjeni ovoga suda nisu osnovane. S druge strane, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 494/09-2 od 5. siječnja 2010. uopće nije raspravljao o prigovoru zastare.

23.1. Po mišljenju ovog suda u ovom predmetu valjalo je primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava, konkretno u predmetu Lelas protiv Hrvatske (Zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.), u kojem je istaknuto da „...Sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet E, odlomak 34. i naprijed citirani predmet T, odlomci 46. -47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima - Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijedi ti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete U i V, odlomci 51. -60. i Fokas protv Turske, br. 31206/02, odlomci 42.-44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“

23.2. Kada se razmotre okolnosti konkretnog slučaja u kojem se tužitelj obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave s ciljem da spor riješi mirnim putem, da se Ministarstvo nije očitovalo u zakonskom roku od tri mjeseca ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovalo da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 EUR, to se tužitelj razumno mogao osloniti da mu tuženica do tog iznosa tražbinu priznaje. Tumačenje navedenog očitovanja kako ga prezentira tuženica (da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio radi čega ista tuženicu više ne obvezuje) i prema kojem isto ne bi prekinulo zastaru dijela tražbine tužitelja, po ocjeni ovoga suda je odraz pretjeranog formalizma od kojeg bi (s jedne strane) korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi (s druge strane) imalo za posljedicu ograničenje prava tužitelja (radi zastare) na pristup sudu zajamčen čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

23.3. Stoga ovaj sud zaključuje da se dato očitovanje ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 EUR po danu provedenom u pritvoru i da je u konkretnom slučaju za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno čl. 240. st. 1. ZOO, nakon čega je zastara počela ponovno teći 3. veljače 2023. (čl. 245. st. 2. ZOO) i do podnošenja tužbe tražbina tužitelja u iznosu od 37,16 EUR nije zastarjela.

24. Stoga je ovaj sud žalbu tuženice djelomično odbio i djelomično prihvatio, te je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu u dijelu dosuđenog iznosa od 37,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do isplate, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod stavkom I. izreke i odbio zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 37,84 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. travnja 2020. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata na iznos od 37,16 EUR tekućim od 23. lipnja 2011. do 9. travnja 2020., jer u smislu čl. 1103. ZOO obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

25. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je usvojio primjenom čl. 154. st. 2. ZPP i razmjerno uspjehu od 50% obvezao tužitelja naknaditi tuženici trošak sastava žalbe, koji je odmjeren primjenom Tbr. 10. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) u iznosu od 62,50 EUR, te dosuđen u iznosu od 31,25 EUR.

26. Prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu pod stavkom II. izreke ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Lana Putrić