Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-134/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Josipu Grubišiću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Andreju Gariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. Zagreb, Vlaška 50 A/4, Pisarnica u Slavonskom Brodu, Stjepana pl. Horvata 36, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587 - za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, Trg hrvatskih branitelja 1, Karlovac, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-120/2022-35 od 9. prosinca 2025., dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-120/2022-35 od 09. prosinca 2025. u dijelu pod toč. I i II izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-120/2022-35 od 09. prosinca 2025. u dijelu pod toč. III izreke.

III Odbijaju se zahtjevi stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod I nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587 -za Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, OIB: 36162371878, isplatiti tužitelju [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovu neplaćenog dnevnog odmora i razlike plaće za prekovremeni rad te dodataka za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom u turnusu bruto novčani iznos od 1.068,23 eura sa zateznim kamatama dok se pod II nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.623,33 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2025. do isplate a pod III se odbija ostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 185,79 eura i isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim iznosima u t. I. izreke presude.

2. Protiv navedene presude žalbu u usvajajućem dijelu podnosi tužena, iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP, s prijedlogom da se ista preinači uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene presude žalbu podnosi i tužitelj u odbijajućem dijelu, iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP), s prijedlogom da se ista preinači uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP. Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavka 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP.

6. U žalbi se tvrdi kako su saslušani svjedoci detaljno opisali organizaciju rada na graničnim prijelazima na kojima je bilo osigurano korištenje stankete se tužitelj nije obraćao radi neostvarivanja prava na dnevni odmor (stanku) bilo usmeno ili pisano, pa onda i korištenja slobodnih dana zbog neostvarenog odmora. Također, svjedoci TP, OP i LP su pokrenuli pred sudom istovjetne parnične postupke pa su zainteresirani za pozitivni ishod parnice za tužitelja. Svjedok TP je prilikom nadzora zatečen da spava na graničnom prijelazu Kašt zbog čega je novčano kažnjen, a tuženik tvrdi kako je iz dostavljene dokumentacije vidljivo da se tužitelj odjavljivao iz sustava. Policijski službenici koji su radili na poslovima granične kontrole na graničnom prijelazu [adresa] dnevni odmor od 60 minuta obično su koristili u razdoblju od 10.00 do 15.00 sati, tj. od 22.00 do 03.00 sata, ili u drugom terminu (dva puta po 30 minuta) ovisno o osobnoj potrebi i dogovoru sa voditeljem smjene graničnog prijelaza, sve dok svi policijski službenici ne iskoriste pravo na dnevni odmor, jer svi službenici nisu mogli koristiti dnevni odmor u isto vrijeme.

7. Na tom graničnom prijelazu radilo je istovremeno od četiri do šest policijskih službenika što su potvrdili u iskazima svi svjedoci i tužitelj. Pritom iz iskaza svjedoka proizlazi da je tužitelj upravo po njegovom traženju u utuženom razdoblju, neposredno prije umirovljenja, radio na tom graničnom prijelazu. Činjenica da su policijski službenici svakodnevno koristili dnevne odmore vidljiva je i iz kontrolnih listova zaduženja graničnih štambilja, kao i rasporeda rada na graničnoj kontroli te zapisa u Nacionalnom informacijskom sustavu za upravljanje državnom granicom – NISUDG. Tužitelj da je dnevni odmor koristio u predviđeno vrijeme van radnoga vremena graničnog prijelaza, ukoliko ga nije iskoristio na radnom mjestu na graničnom prijelazu, kada je bio upućen na obavljanje granične kontrole na granični prijelaz [adresa] ili na poslove zaštite državne granice. Tužitelj uopće nije podnio zahtjev da mu se zbog nekorištenja dnevnog odmora omogući korištenje slobodnih dana. Tužitelj je morao zahtijevati od poslodavca ostvarenje prava a tek u slučaju da poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika nije udovoljio tom zahtjevu, radnik mogao u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom te naknadu štete. Tužitelj nije radio duže od punog radnog vremena i nije ostvario veći broj sati od mjesečnog fonda sati pa se ne radi o prekovremenom radu i tužitelju ne pripada pravo na dodatak za prekovremeni rad (150%). Konačno, tužitelj je prvotno potraživao naknadu štete po osnovi neiskorištenog dnevnog odmora u razdoblju od 1. ožujka 2017. do 1. ožujka 2022., a podneskom od 11. prosinca 2024. je povukao tužbu i tužbeni zahtjev za razdoblje od travnja 2018. do 1. ožujka 2022., to je djelomično povukao tužbu i tužbeni zahtjev. Podneskom od 30. prosinca 2024. tuženik se suglasio s povlačenjem tužbe I sukladno članku 158. stavku 1. u vezi članka 164. stavka 8. ZPP zatražio je dosudu troškova postupka za zastupanje po zakonskom zastupniku te specificirao zahtjev. Također, s obzirom da je tužitelj podneskom od 11. prosinca 2024. postavio tužbeni zahtjev za isplatu – naknadu štete po osnovi neplaćenog dnevnog odmora i razlike plaće za prekovremeni rad te dodataka za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom u turnusu, a prvotno je potraživao naknadu štete po osnovi neiskorištenog dnevnog odmora, to se tuženik protivio preinaci tužbe i tužbenih zahtjeva te predložio da se tužba odbaci budući da se radi i o nedostatku objektivnog identiteta tužbe i zahtjeva za mirno rješenje spora.

8. Tužitelj pak u žalbi ističe kako prema čl. 238. ZOO, ako je zastara počela teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njezin daljnji tijek (dakle, period prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora), ona nastavlja teći kada prestane taj uzrok (dakle, istekom 3 mjeseca od podnošenja odštetnog zahtjeva, u konkretnom slučaju nastavlja teći nakon 24. lipnja 2022.), a vrijeme koje je isteklo prije zastoja računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Prvostupanjski sud pri izračunu zastare propušta uzeti u obzir zastoj zastare u trajanju 3 mjeseca, odnosno da se zbog podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora i nastupa zastoja zastare u trajanju 3 mjeseca pri izračunu zastare od datuma podnošenja tužbe ne oduzima samo 5 godina zastarnog roka nego dodatno i vrijeme trajanja zastoja zastare, odnosno daljnja 3 mjeseca; odnosno da se pri izračunu zastare od datuma podnošenja tužbe ima oduzeti ukupno 5 godina i 3 mjeseca. Sud je nepravilno utvrdio da bi potraživanje tužitelja za ožujak 2017. koje dospijeva 15. travnja 2017. bilo u zastari, jednako kao i potraživanje tužitelja za travanj 2017. koje dospijeva 15. svibnja 2017. a tuženik je istaknuo prigovor zastare upravo za razdoblje do 4. travnja 2017., no ne i za razdoblje poslije navedenog datuma.

9. Pravilno međutim u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako u ovom postupku tuženik nije dokazao da bi tužitelju za vrijeme rada u turnusu od 12 sati omogućio korištenje dnevnog odmora u trajanju od jednog sata jer je nedostajalo službenika na graničnom prijelazu pa službenici, odnosno konkretno tužitelj, nije mogao iskoristiti svoj dnevni odmor na način kako je to predviđeno odredbama KU/13. Iz svih provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da su se službenici morali prijaviti lozinkama na svojim radnim stanicama, a kada bi odlazili na stanku, odnosno napuštali radnu stanicu, morali su se sa iste odjaviti. Dakle, tuženik nije organizirao rad na način da osigura službenicima korištenje dnevnog odmora kako je to propisano odredbama KU/13 I KU/17 u trajanju od 60 minuta za vrijeme jedne smjene u turnusu ili 2 puta po 30 minuta. Dalje, prema čl. 10. stavka 2. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 104/2013 - KU/13) propisano je da službenik i namještenik koji radi u turnusima od 12 sati ima pravo na odmor u trajanju od 60 minuta ili dva puta po 30 minuta, u skladu s naravi i potrebama posla. Prema st. 3. čl. 10. KU13 se vrijeme odmora ubraja u radno vrijeme i ne može se odrediti u prva tri sata nakon početka radnog vremena niti u zadnja dva sata prije završetka radnog vremena. No, prema čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 112/2017 - u daljnjem tekstu: KU/17) ako službenik ili namještenik radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane.

10. Stoga temeljem provedenih dokaza pravilno sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za neiskorišteni dnevni odmor za svaki dan rada u turnusu i to za jedan sat dnevno za vrijeme rada u turnusu, sve to jer se vrijeme odmora ubraja u radno vrijeme, pri čemu je tužitelj tražio da vrijeme dnevnog odmora iskoristi kao slobodne dane, što mu od strane tuženika nije omogućeno. Tužitelju po osnovu neplaćenog dnevnog odmora pripada razlika naknade plaće za prekovremeni rad te dodaci za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u turnusu. No, tužitelj je tužbu podnio 4. srpnja 2022., a zahtjev za mirno rješenje spora 24. ožujka 2022. koji zahtjev ima za posljedicu zastoj zastare na rok od tri mjeseca te je od 24. ožujka 2022. do 24. lipnja 2022. nastupio zastoj zastare, te je na potraživanje koje se odnosi na mjesec ožujak 2017. i za travanj 2017. proteklo je u takvom obračunu više od pet godina.

11. Pri obračunu parničnog troška prema čl. 154. i 155. ZPP valja imati u vidu da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, a pravilno je obračunat i uspjeh odnosno razmjer troškova postupka koji pripadaju tužitelju, dok je tužitelj svoj zahtjev pravilno postavio nakon primitka vještačkog nalaza jer nije mogao znati sve potrebne okolnosti za isto prije toga, te je stoga pravilno dopuštena preinaka tužbe u smislu čl. 190. ZPP.

12. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi, podnesenu žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 25. ožujka 2026.

Sudac

Josip Grubišić