REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-1597/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ad1/ LD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], te ad2/ BD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], oboje zast. po pun. Borku Bebiću, odvj. u Splitu, Kneza Višeslava 16, protiv tuženika CROATIA osiguran je d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, V. Jagića 33, Zagreb, radi proglašenja zapljene i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-416/2023-15 od 1. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-416/2023-15 od 1. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tužene i tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev 1. i 2. tužitelja i presuđeno je:
"Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja ad1/ i ad 2/, te se sudi:
1. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava po računima tužitelja ad 1. LD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao ovršenika u postupku izravne naplate koji se pred Financijskom agencijom vodi po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, kao ovrhovoditelja, od 2. ožujka 2022. godine na temelju presude zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP.2439/2008 od 16. veljače 2009. godine, te se ukidaju sve provedene radnje i obustavlja ovrha prema tužitelju ad 1. LD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao ovršeniku temeljem predmetnog zahtjeva za izravnu naplatu tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, kao ovrhovoditelja, od 2. ožujka 2022. godine, i nalaže Financijskoj agenciji obustaviti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava s računa tužitelja ad 1. LD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao ovršenika po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, kao ovrhovoditelja, od 2. ožujka 2022. godine na temelju presude zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP.2439/2008 od 16. veljače 2009. godine.
2. Proglašavaju se nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava po računima tužiteljice ad 2. BD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao ovršenice u postupku izravne naplate koji se pred Financijskom agencijom vodi po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, kao ovrhovoditelja, od 2. ožujka 2022. godine na temelju presude zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP.2439/2008 od 16. veljače 2009. godine, te se ukidaju sve provedene radnje i obustavlja ovrha prema tužiteljici ad 2. BD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao ovršenice temeljem predmetnog zahtjeva za izravnu naplatu tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, kao ovrhovoditelja, od 2. ožujka 2022. godine, i nalaže Financijskoj agenciji obustaviti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava s računa tužiteljice ad 2. BD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao ovršenice po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, kao ovrhovoditelja, od 2. ožujka 2022. godine na temelju presude zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj IIP.2439/2008 od 16. veljače 2009. godine.
II Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, OIB: 26187994862, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima LD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i BD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) trošak parničnog postupka u iznosu od 1.089,54 € zajedno sa zateznom kamatom od 01. rujna 2025., pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine."
2. Protiv te odluke pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga, posebno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni, dok o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u presudi navodi i sadržaju isprava i samih tih isprava, time je i posljedično pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Žalba se izjavljuje protiv odluke o troškovima postupka budući je razvidno da je tužbeni zahtjev neosnovan. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, te da se proglasi dopuštenim pljenidbu i prijenos novčanih sredstava po računima tužitelja 1. LD kao ovršenika u postupku izravne naplate i po računima 2. tužiteljice BD Tanjga kao ovršenice u postupku izravne naplate, uz obvezu tužitelja naknaditi trošak sudske pristojbe, odgovore na tužbe i žalbu, a podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
4. U odgovoru na žalbu, tužitelj je smatra u cijelosti neosnovanom obzirom je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na temelju izvedenih dokaza i dostavljenih isprava odlučio. Žalbeni je prijedlog odbiti u cijelosti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prednje citiranu presudu uz nalog da tužiteljima naknadi trošak odgovora na žalbu.
5. Žalba tuženika nije osnovana.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev 1. tužitelja LD i 2. tužene BD ( u nastavku: 1. i 2. tužitelja) za proglašenje nedopuštenom pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po računima 1. tužitelja kao ovršenika u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom od strane tuženika kao ovrhovoditelja i u odnosu na 2. tužiteljicu BD kao ovršenicu u postupku izravne naplate pred Financijskom agencijom, a sve temeljem presude zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P-2439/2008 od 16. veljače 2009., te da se ukinu sve provedene radnje i obustavi ovrha prema 1. i 2. tužiteljima, koji tužbeni zahtjev je postavljen osnovom nastupa zastare za potraživanje tuženika, koje se naplaćuje temeljem zahtjeva za izravnu naplatu koja je i zastarila prije podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu, te je izvansudska ovrha nedopuštena.
7. Temeljem provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:
- da je presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu poslovni broj II P - 2439/2008 od 16. veljače 2009. koja je postala pravomoćna 11. ožujka 2009. pravnom predniku (ocu) 1. i 2. tužitelja FD, naložena isplata iznosa od 14.816,70 kuna s kamatom od 22. prosinca 2005., pa do isplate;
- da je uvidom u zahtjev za izravnu naplatu upućen Financijskoj agenciji utvrđeno da je postupak izravne naplate pokrenut 2. ožujka 2022. od strane ovrhovoditelja, u ovom postupku tuženika, te da je ovrha provedena 2. svibnja 2022. i novčani iznos uplaćen na račun ovrhovoditelja;
- da je u okviru tog postupka izravne naplate i od strane 1. i 2. tužitelja , u tom postupku ovršenika, podnesen prijedlog, da se proglasi nedopuštena pljenidba i prijenos novčanih sredstava na računima 1. i 2. ovršenika, obzirom da je podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu istekao desetogodišnji zastarni rok, uz prijedlog za odgodu izvansudske ovrhe;
- da je i nakon očitovanja ovrhovoditelja - u ovom postupku tuženika, doneseno od strane Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovrv-2703/2022 od 30. prosinca 2022., rješenje kojim je odbijen prijedlog 1. i 2. ovršenika od 25. studenog 2022. za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava kao neosnovan i zaključak kojim se ovršenici upućuju u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom;
- tuženik je u tom ovršnom postupku i osporio osnovanost prijedloga 1. i 2. tužitelja obzirom je podnesen izvan zakonskog roka uz prigovor zastare tog prijedloga;
- da su tužitelji po punomoćniku zaprimili predmetno rješenje 18. siječnja 2023. i podnijeli tužbu 2. veljače 2023., u roku od 15 dana, čime je pravovremeno podnesena tužba;
- da je iz iskaza tužitelja LD utvrđeno da je predmetni dug naslijeđen od njihovog oca, te kako njegova sestra- 2. tužena i on nisu znali za postojanje duga niti ovih postupaka, te su za postojanje ovrhe saznali krajem 2022., da je njemu blokiran račun u banci kojeg on inače nije koristio, pa nije znao da je blokiran, odnosno taj račun koristi samo za štednju, a kako se 2. tužena, njegova sestra, interesirala o čemu se radi, da on i nije bio u tome, a kada su vidjeli o čemu se radi javili su se nazočnom odvjetniku, kao punomoćniku, i saznali da se radi o ovrsi, a ovrhe su se odnosile na dugovanje njihovog oca FD, te su se obzirom da se dug odnosi na neku presudu iz 2009. interesirali da li se može osporiti radi zastare ili drugo;
- da iz iskaza tužiteljice BD proizlazi, da je ona bila na porodiljnom dopustu i primala porodiljnu naknadu, zbog čega nije odmah saznala za taj dug, odnosno potraživanje tuženika, a kada je uočila da joj je račun blokiran javila se bratu, prvotužitelju, i nakon toga su se zajedno javili odvjetniku, te da je njezin račun radi porodiljnog dopusta bio blokiran radi nekih drugih dugova, tako da je to utjecalo na to da nije imala saznanja da je račun blokiran zbog pokojnog oca po presudi, a kako su se isti dan javili odvjetniku, saznali su za blokadu računa.
8. Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je primijenio odredbu čl. 209. st.1., 3., 5., 6. i 7. Ovršnog zakona ( Narodne novine br.112/12, 93/14, 73/17- dalje OZ) i čl. 210. st.1.,2., 3. i 4. OZ-a osnovnom kojih je i Agencija dužna primjerak zahtjeva sa svim podacima o ispravi na temelju koje se provodi izravna naplata, otpremiti ovršeniku na adresi iz čl. 8. st.1. -5. OZ-a i dužna obavijestiti ovršenika da su mu određena sredstava na računu zaplijenjena, te da odgovarajuće podatke može dobiti od Agencije, te da su u konkretnom slučaju Agencija i banka bile dužne obavijestiti o konkretnom slučaju tužitelja o provođenju postupka izravne naplate, promjeni stanja računa, a da li je to tako provedeno i jesu li Agencija i banka tako postupile i kada su tužitelji zaprimili njihove obavijesti, tuženik nije dokazao. Tuženik nije dokazao da su tužiteljima dostavljene obavijesti o postupku i da bi postupak izravne naplate bio pokrenut i da je došlo do umanjenja računa, kao ni dokaze da su uredno tužitelji obavješteni i kada su primili te obavijesti, pa se stoga nije moglo utvrditi kada su tužitelji točno saznali o pokretanju postupka izravne naplate i kada je tužitelj AD.1 saznao o tome da mu je račun umanjen, ističući kako 2. tužiteljici nije izvršena prisilna naplata, tako da nije niti mogla utvrditi da se nešto s tim računom događa, odnosno da je račun umanjen. Prihvaća iskaz 1. tužitelja , obzirom da je vlasnik računa na kojem se nalazi samo štednja i istog ne koristi svakodnevno, pa se time posebno račun ne provjerava već povremeno. Kod nepostojanja materijalnih dokaza iz kojih bi se moglo utvrditi kada su Agencija i banka obavijestili tuž itelje o pokretanju postupka i promjeni stanja računa nije se moglo utvrditi kada su počeli teći rokovi zastare, pa samim time niti utvrditi da li je osnovan prigovor zastare tuženika, a pri tome da je tuženik imao mogućnosti predložiti sudu dokazne okolnosti da od Agencije i banke zatraženi podaci kada su tuženici primili obavijest o početku postupka i promjeni na računu, što tuženik nije napravio, pa je upravo tuženik, temeljem pravila o teretu dokaza, dužan dokazati kako je njegov prigovor zastare osnovan kada i prigovara da je potraživanje tužitelja zastarjelo i treba dokazati kada je zastara započela teći. To tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, a koje činjenice predstavljaju odlučne za utvrđenje početka tijeka zastare. Uz to, čl. 210. OZ-a ne propisuje rok u kojem je ovršenik dužan podnijeti prijedlog sudu da donese rješenjem kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava, odnosno rješenje kojim će pljenidbu i prijenos proglasiti nedopuštenim, već se u stavku 1. tog članka 210. propisuje da može predložiti sudu nakon što primi prijedlog ili na neki drugi način sazna, pa je stoga i ocijenjeno da nema zastare za podnošenje prijedloga od strane ovršenika radi proglašenja zapljene i prijenosa nedopuštenim, time je i odbijen prigovor zastare tuženika kao neosnovan.
9. Prigovor zastare istaknut od strane 1. i 2. tužitelja ocijenjen je osnovanim, cijeneći odredbu čl. 233. st.1. ZOO-a, prema kojem tražbina utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili drugom odlukom nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare. Cijeneći da je presuda zbog ogluhe II P- 2439/ 08 postala pravomoćna 11. ožujka 2009., a tuženik je postupak izravne naplate koji se vodi kod Financijske agencije pokrenuo 2. ožujka 2022., to je i zaključak da nakon pravomoćnosti presude, pa do podnošenja prijedloga izravne naplate je proteklo više od desetogodišnjeg zastarnog roka, konkretno 13 godina, slijedom čega je prigovor zastare istaknut od strane 1. i 2. tužitelja osnovan. Time je prihvaćen tužbeni zahtjev.
10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći dodatno pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka ( čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.
11. Prije svega obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka čl. 354. st.2. toč.11. ZPP -a, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu obzirom su pobijanom presudom navedeni jasni razlozi o navedenim činjenicama, a obrazloženje pobijane presude nije proturječno niti nejasno, a niti u odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.
12. Osim toga, prvostupanjski sud nije počini ni bitne ostale povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.2.,4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a, pa je žalba u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.
13. Činjenična utvrđenja na kojima je temeljena presuda suda prvog stupnja u cijelosti su pravilna, koje i prihvaća i ovaj sud jer su rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza, na kojima je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno i primijenjeno materijalno pravo.
14. Odredbom čl. 233. st.1. ZOO-a propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina, a i oni za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.
15. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje tijekom prvostupanjskog postupka, kao i navode tužitelja koje je iznosio tijekom postupka, te sadržaj ovih zakonskih odredbi, ocjena je i ovog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara tražbine tuženika o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom- presudom zbog ogluhe Općinskog suda u Splitu od 16. veljače 2009., koja je postala pravomoćna 11. ožujka 2009., radi čega je i pljenidba i prijenos novčanih sredstava u ovom postupku izravne naplate na temelju navedene ovršne isprave, nedopuštena. Obzirom da se od navedenog dana kada je presuda postala pravomoćna 11. travnja 2009. i računa rok zastare i na precizirane zakonske odredbe, tada je i pravilno odlučeno da je protekao zastarni rok od 10 godina i da je tuženikova novčana tražbina doista u zastari.
16. U odnosu na žalbene navode kojima se poziva da je i prethodno podnesen prijedlog za ovrhu od 17. svibnja 2018., koji tijekom postupka nije priložen, kao što tijekom postupka taj navod nije istaknut, a u odnosu na takav prijedlog nisu isticani razlozi koji bi utjecali na zahtjev 1. i 2. tužitelja, sada se u okviru ovog dijela žalbenog postupka i ne mogu posebno cijeniti. Takvi navodi trebali su biti izneseni tijekom vođenja postupka, a obzirom i da nisu predloženi radi pravilnog utvrđenja 1. i 2. tužiteljevog zahtjeva, sukladno provedenim dokazima u postupku, takvi žalbeni navodi nisu osnovani.
17. Uz to, nisu ni osnovani žalbeni navodi kojima se poziva na zastaru podnesenog zahtjeva tužitelja u okviru pokretanja ovršnog postupka kada o tom postupku, kao što je to cijenjeno od strane prvostupanjskog suda, nije priložen dokaz da bi se moglo utvrditi kada je od strane Agencije i banke obaviješten 1. tužitelj, kao i 2. tužiteljica o postupku izravne naplate i da li bi taj postupak bio poznat tužiteljima. Pri tome se i žalbom poziva na Ovršni zakon, prema kojem je i žalba nakon proteka roka vezano za čl. 53. i to iz razloga čl. 50. st. 1. toč. 7.i toč. 9. -11., između ostalog prigovor zastare, tog zakona dopuštena i nakon pravomoćnosti rješenja ako se taj razlog nije mogao iz opravdanog razloga istaknuti već u roku za žalbu protiv tog rješenja. Iz priloženih dokaza nije utvrđeno da bi tužitelji mogli u roku dostaviti žalbu, pa je stoga i vezano za Ovršni zakon također osnovano i zaključeno da nema osnove zastare u odnosu na pokrenut prijedlog za proglašene ovrhe nedopuštenom, obzirom da nije utvrđeno tijekom postupka, kao što to i tužena nije dokazala, da bi tužitelji biti obaviješteni o pokretanju postupka i o promjeni stanja računa. Obzirom i da je u ovršnom postupku i donesen zaključak kojim se tužitelji upućuju u parnicu, u odnosu na koji i nije podnesena žalba vezano za protek roka i zastaru tog prijedloga, tada je i pokrenut postupak pravilno cijenjen.
18. Stoga, kako je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te pri tome nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalbom ukazuje tuženik, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.
19. Obzirom da tužena nije uspjela sa žalbom, tada i nije posebno dosuđen zatraženi trošak žalbe sukladno odredbi čl. 154. u vezi sa odredbom čl.166. st.1. ZPP-a. Tužiteljima također nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, obzirom da isti nije bio potreban, te je odlučeno prema čl. 155. u vezi sa čl. 166. ZPP-a.
U Puli-Pola 25. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Nataša Babić
