Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1339/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Upravitelj-stan d.o.o. Zagreb, Ksaverska cesta 41, OIB: 54730193110, zastupan po Dunji Belaić Goleš, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika M-Pack d.o.o. Zagreb, I. Šibla 9, OIB: 19533312891, zastupan po Ani Liška, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. Povrv-28/2021 od 30. travnja 2021., dana 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. Povrv-28/2021 od 30. travnja 2021. u toč. I) i III) izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I) izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Jožice Matko-Ruždjak iz Zagreba pod posl. br. Ovrv- 755/2020 od 18.12.2020. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.400,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni utuženi iznos, dok je toč. II) izreke ukinut navedeni platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8,70 kn sa zateznom kamatom, te je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev, a toč. III) izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.371,87 kn.

2. Protiv toč. I) i III) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), te predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da se prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari, nije oglasio stvarno nenadležnim čime da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a. Također navodi da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da nije obavijestio suvlasnike o prijenosu prava vlasništva predmetnog poslovnog prostora na EF. Pored toga na navedenu okolnost da je predložio provođenje dokaza saslušanjem direktora i svjedoka EF, a koji dokaz da je sud nezakonito odbio, čime da ga je onemogućio u raspravljanju.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj je istakao da su žalbeni navodi tuženika neosnovani, te je predložio da se žalba odbije.

5. Ovosudnom presudom pod posl. br. Gž-1319/2021 od 16.02.2022. prihvaćena je žalba tuženika, te je toč. I) izreke preinačena prvostupanjska presuda u toč. I) i III) izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđujućem dijelu, te je obvezan tužitelj da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 490,62 kn, dok je toč. II) izreke naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak žalbe u iznosu od 312,50 kn.

6. Međutim Rješenjem Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-1308/2022 od 04.06.2025., a povodom dopuštene revizije tužitelja zbog pravnog pitanja: "Je li za stjecanje etažnog vlasništva i nastanak obveze plaćanja zajedničke pričuve kada je riječ o stjecanju na temelju pravnog posla relevantan upis novog etažnog vlasnika u zemljišnu knjigu ili je dovoljno da novi etažni vlasnik sklopi ugovor i stupi u posjed?", ukinuta je citirana ovosudna presuda i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

7. U navedenoj revizijskoj odluci Vrhovni sud RH zauzeo je pravno shvaćanje da imajući u vidu odredbe čl. 89. st. 2. i čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, pročišćeni tekst i 94/17, dalje ZV-a ), odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi: „Za nastanak obveze plaćanja zajedničke pričuve kada je riječ o stjecanju prava vlasništva temeljem pravnog posla u okolnostima kada nije proveden postupak uspostave etažnog vlasništva nekretnine relevantni su podaci iz kojih se može utvrditi da postoje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva.“

8. Također Vrhovni sud RH u navedenoj revizijskoj odluci navodi da je u konkretnom slučaju tuženik 2011. kupio poslovni prostor za koji tužitelji traže plaćanje pričuve, da je nakon sklapanja tog ugovora stupio u posjed, da je o stjecanju poslovnog prostora obavijestio ostale suvlasnike, te da je pritom i aktivno sudjelovao u zemljišnoknjižnom postupku povezivanja knjige položenih ugovora sa zemljišnim knjigama nakon čega je i uslijedila uspostava etažnog vlasništva. Stoga da je tužitelj imao, pouzdajući se u istinitost navoda tuženika iznijetih tijekom zemljišnoknjižnog postupka, opravdan razloga vjerovati (legitimna očekivanja) da je upravo tuženik vlasnik poslovnog prostora u suvlasničkom dijelu koji odgovara površini od 200 m2 jer ga je upravo tuženik navodima koje je iznio tijekom tog zemljišnoknjižnog postupka, kao i vršenjem posjeda uvjerio da je pravnim poslom stekao pretpostavke za upis prava vlasništva na tom poslovnom prostoru. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju da je tuženik svojim postupcima – prešućivanjem sklopljenog ugovora o zamjeni nekretnina sa trećom osobom koji je prethodio provedenom zemljišnoknjižnom postupku, kao i vršenjem posjeda poslovnog prostora u razdoblju za koje se odnosi zahtjev za plaćanjem pričuve, doveo do toga da je u zemljišnim knjigama prvotno bio upisan kao suvlasnik poslovnog prostora. Obzirom na navedeno, a uvažavajući kompleksne okolnosti konkretnog slučaja i neistinito prikazivanje pravnih raspolaganja spornim poslovnim prostorom od strane tuženika, da je tuženik u obvezi platiti tužitelju troškove pričuve.

9. Kako je dakle citiranom revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH ukinuta ovosudna drugostupanjska odluka, to je ovaj sud dužan ponovno odlučiti o žalbi tuženika.

10. Žalba nije osnovana.

11. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje od tuženika isplatu sredstva zajedničke pričuve za poslovni prostor od 200 m2 u ..., ..., za razdoblje od lipnja do studenog 2020.

12. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud utvrđuje:

- da iz Ugovora o upravljanju od 28.05.2007. proizlazi da je tužitelj upravitelj garažnog objekta u ..., [adresa], slijedom čega da je sukladno čl. 93. i čl. 378. st. 5. ZV-a ovlašten u ime i za račun suvlasnika zgrade samostalno utužiti iznos zajedničke pričuve kojeg drugi suvlasnik ne plaća,

- da iz Međuvlasničkog ugovora od 15.09.2003. proizlazi da su suvlasnici odredili visinu zajedničke pričuve od 2,00 kn/m2 prostora posebnog dijela nekretnine,

- da iz Ugovora o kupoprodaji od 20.10.2011. proizlazi da je tuženik od prodavatelja Cropack d.o.o. kupio skladišno prodajni prostor površine 200 m2, koji predstavlja dio skladišno prodajnog poslovnog prostora ukupne površine 422 m2, s time da taj poslovni prostor nije etažiran, niti upisan u zemljišne knjige,

- da iz zapisnika pod posl. br. Z-43/16 od 14.01.2021. donijetog u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora za garažni objekt u ..., i to u pogledu lokala br. 97 površine 422 m2, jasno proizlazi da je tuženik (bio) vlasnik poslovnog prostora površine 200 m2 temeljem Ugovora o kupoprodaji od 20.10.2011., a po kojoj osnovi se u postupku povezivanja na vlastiti prijedlog upisao kao suvlasnik jedinstvenog poslovnog prostora površine 422 m2 u 200/422 dijela, dok je EF

EF upisan u preostalih 222/422 dijela,

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka od 28.01.2021. proizlazi da je kao poseban dio nekretnine ... (zk. ul. [broj ZK uloška] E-2 k. o. [katastarska općina]) upisan poslovni prostor površine 422 m2, u vlasništvu tuženika u 200/422 dijela, te EF u 222/422 dijela,

- da iz navedenog proizlazi da predmetni poslovni prostor u utuženom razdoblju nije bio upisan u zemljišne knjige, već se upisao tek u siječnju 2021. kroz postupak povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, s time da se nije upisao kao samostalni poslovni prostor (200 m2), već se upisao poslovni prostor površine 422 m2,

- da tuženik ne tvrdi, niti ne dokazuje da je prije ovog parničnog postupka, obavijestio suvlasnike o prijenosu vlasništva predmetnog poslovnog prostora na EF, bilo putem ovlaštenog predstavnika suvlasnika, bilo putem upravitelja, odnosno da je postupio po odredbi čl. 12. Međuvlasničkog ugovora koja sukladno čl. 375. st. 3. i st. 4. ZV-a obvezuje svakodobne suvlasnike nekretnine (pa tako i tuženika) da o otuđenju garaže ili poslovnog prostora odmah obavijesti predstavnika suvlasnika ili upravitelja,

- da tuženik ne samo da nije dokazao da je predstavnika suvlasnika ili upravitelja (tužitelja) obavijestio da je 2018. otuđio predmetni poslovni prostor površine 200 m2, već niti u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, nije iznio tu činjenicu, već je na raspravi od 14.01.2021. njegov direktor izjavio da je tuženik vlasnik tog poslovnog prostora te je zatražio uknjižbu, čime da je upravitelju svjesno zatajio prijenos vlasništva,

- da su odbijeni kao nepotrebni dokazni prijedlozi tuženika za saslušanjem direktora FF i svjedoka EF na okolnost kada je došlo do prijenosa vlasništva, obzirom da je iz isprava u spisu vidljivo da se EF temeljem Ugovor o zamjeni od 31.12.2018. uknjižio tek 04.02.2021.,

- da tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti nije prihvaćen jer je isti istaknut nepravovremeno, odnosno nakon upuštanja u raspravljanje.

13. Slijedom navedenog, a kako da tuženik o otuđenju predmetnog poslovnog prostora nije obavijestio niti predstavnika suvlasnika, niti upravitelja, već je naprotiv tu činjenicu zatajio upravitelju u zemljišnoknjižnom postupku povezivanja u siječnju 2021., to da teret plaćanja pričuve u utuženom periodu, tijekom kojeg predmetni poslovni prostor niti nije bio upisan u zemljišne knjige, pada na njega. Stoga prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

14. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu, te nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. st. 2. na koju sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

15. Nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer time što je sud kao nepotrebne ( obzirom da je odlučne okolnosti utvrdio na temelju isprava), odbio dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem zakonskog zastupnika i svjedoka EF nije onemogućen u raspravljanju, već se radi o ovlasti suda da sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučuje o dokazima, te postupanjem prema tim ovlastima, prvostupanjski sud nije povrijedio niti jedno tužiteljevo pravo.

16. Također pravilno je prvostupanjski sud tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti ocijenio nepravovremenim. Naime, iz stanja u spisu proizlazi da tuženik nije u skladu s čl. 453. st. 3. ZPP-a istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, već je to učinio nakon što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a čime se nadležnost prvostupanjskog suda ustalila. Stoga pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navedeni prigovor, pa je neosnovan žalbeni navod tuženika o počinjenju bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

17. Pobijana prvostupanjska presuda donijeta je u sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a, pa se ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega je neosnovano pozivanje tuženika na taj žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

18. Po stavu ovog suda pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja obvezao tuženika na podmirenje utužene zajedničke pričuve jer je utvrđeno da je tuženik tužitelju kao upravitelju neistinito prikazivao pravna raspolaganja spornim poslovnim prostorom, posljedično čemu je tužitelj vjerujući u istinitost navoda tuženika iznesenih tijekom zemljišnoknjižnog postupka, opravdano vjerovao da je tuženik vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Stoga je tuženik obvezan platiti tužitelju sporna sredstva zajedničke pričuve, a kako to proizlazi i iz naprijed citirane revizijske odluke Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-1308/2022, donijete u ovom predmetu.

19. Pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da tužitelj nije uspio sa tužbenim zahtjevu sa razmjerno neznatnim dijelom.

20. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

21. Prvostupanjska presuda kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u toč. II) izreke.

U Rijeci, 25. ožujka 2026.

SUTKINJA:

Iva Smokvina Dadasović