Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1595/2024-5

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupana po punomoćniku Maru Mihočeviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika B2 Kapital d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 41 OIB 57509775367, koje zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 15 P-1031/2021 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 15 P-1031/2021 od 23. srpnja 2024. u točki I izreke te u točki II izreke do iznosa od 750,00 eur.

2. Preinačuje se citirana presuda u toči II izreke u iznosu od 12.577,50 eur na ime troškova postupka te se odbija zahtjev tužiteljice za isplatom tog iznosa.

3. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe i tuženika za naknadu troškova odgovara na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr-58/21 Općinskog suda u Dubrovniku. Točkom II izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 13.327,50 eur.

2. Protiv te presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 165/23-dalje: ZPP).

3. U žalbi tvrdi da o pitanju bračne stečevine već postoji odluka suda u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje suprotno shvaćanju suda prvog stupnja u pobijanoj presudi. Sud da je trebao prekinuti postupak i sačekati pravomoćnu presudu suda u drugom predmetu. Pobijana presuda da ne sadrži valjane razloge o svim odlučnim činjenicama ni o prigovoru zastare. Nekretnina da je u stanju u kakvom se nalazila 1991. izgradila tužiteljica dijelom iz vlastitih sredstava koje je naslijedila od svog oca, a dijelom zajedno s tužiteljem sredstvima zajedničkog rada. Radovi na izgradnji da su započeli 1970. god. U pobijanoj presudi da nije navedeno zbog čega se radovi ulaganja smatraju adaptacijom, a ne izgradnjom te navodi da je tužiteljica građenjem stekla pravo vlasništva. Tvrdi i da je pogrešan zaključak suda da predmetna nekretnina ne bi bila njezina jedina nekretnina te da je pogrešno zaključio da ugovori o kreditu nisu ništetni pravni poslovi.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovorom na žalbu osporavaju se žalbeni navodi.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim:

-da je sklopljen Ugovor o kreditu broj br: 261-14/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 08. veljače 2006. potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika 13. veljače 2006. pod posl.br. OU-170/06-1 s potvrdom ovršnosti na dan 28. rujna 2009. između Hypo Alpe Adria Bank d.d. i Adria Rent d.o.o. kao korisnika kredita, uz sudjelovanje FH kao jamca-platca i ŠH kao jamca platca i založnog dužnika i da je tim ugovorom Banka odobrila kredit u iznosu od 82.000,00 eur te da je radi osiguranja tražbine zasnovano založno pravo na nekretnini, stanu u prizemlju kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (etaža E1) upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] u vlasništvu ŠH,

-da je između istih stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj: 261-36/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 28. travnja 2008. potvrđen po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika, 06. svibnja 2008. pod posl. br. OV-6655/08 s potvrdom ovršnosti na dan 28. rujna 2009. i da je tim Ugovorom banka odobrila korisniku kredita iznos od 60.000,00 eur za financiranje tekućih poslovnih aktivnosti te da je radi osiguranja te tražbine zasnovano založno pravo na nekretnini, stanu u prizemlju (etaža E1) kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vlasništvo ŠH te da je izvršen upis prava zaloga za dug prema Hypo Alpe Adria Bank,

-da je temeljem Ugovora o ustupu tražbine od 29. svibnja 2014. predmetna tražbina po osnovi navedenih Ugovora o kreditu prenesena na trgovačko društvo H- Abduco d.o.o. da bi nastavno ta tražbina sa svim sporednim pravima i instrumentima osiguranja, uključujući i založna prava bila prenesena na B2 Kapital d.o.o.,

-da je preminuo ŠH te da je rješenjem o nasljeđivanju O.132/19 pod Z.2997/19 od 27. ožujka 2019. provedena uknjižba prava vlasništva stanu u prizemlju kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za korist njegove supruge, ovdje tužiteljice RH,

-da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv tužiteljice kao ovršenice na nekretnini-stanu u prizemlju kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], prema prijedlogu za ovrhu koji je zaprimljen na ovom sudu dana 11. ožujka 2020.,

-da je rješenjem Z.5717/20 od 14. listopada 2020 u zemljišnoknjižnom ulošku broj [broj ZK uloška] k. o. dopuštena uknjižba ustupanja založnog prava, hipoteke rad namirenja duga u iznosu od 82.000,00 EUR uvećano za pripadajuće kamate, eventualne zatezne kamate, naknade, troškove i ostale nuzgredice, te da je rješenjem Z-6510/14 uknjižen prijenos založnog prava upisanog pod posl. br. Z-3000/08 za dug u iznosu od 60.000,00 EUR uvećano za pripadajuće kamate, eventualne zatezne kamate, naknade, troškove i ostale nuzgredice.

8. Nastavno je utvrdio:

-da je tuženik aktivno legitimiran za podnošenje prijedloga za ovrhu jer da je predmetnu tražbinu stekao ugovorima o cesiji,

-da je ovršna isprava stekla svojstvo ovršnosti Ugovor o kreditu broj br: 261- 14/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 08. veljače 2006 da je ovršan 28. rujna 2009. dok je Ugovor o kreditu broj: 261-36/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 28. travnja 2008. ovršan 28. rujna 2009., u smislu odredbe čl. 29. st. 1. OZ-a i čl. 83. OZ-a,

-da nije bračna stečevina predmetna nekretnina, stan etaža (E1) na kojemu je po osnovi navedenih ugovora uknjiženo založno pravo. Tužiteljica i njezin pok. suprug ŠH da su bili u braku od 22. travnja 1972. do smrti ŠH i tužiteljica da je nakon njegove smrti naslijedila predmetni stan koji se nalazi u prizemlju kuće na kat. čest. [katastarska čestica] z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Taj stan da je naslijedio suprug tužiteljice nakon smrti svojih roditelja tako da je njegovoj sestri pripao stan na prvom katu, a suprugu tužiteljice stan u prizemlju.,

-da su tužiteljica i njezin pok suprug adaptirali predmetni stan, priveli ga namjeni za stanovanje, ali da se adaptacijom ne stječe pravo vlasništva ili suvlasništva,

-da je tužiteljica znala da je njezin suprug podigao kredit za poslovanje rent-a cara Adria rent d.o.o.,

-da predmetna nekretnina nije bračna stečevina pok. ŠH i tužiteljice RH i da ugovor o kreditu nije ništetan pravni posao,

-da tužiteljica nije dokazati da je nekretnina koja je predmet ovrhe njena jedina nekretnina te da se u smislu odredbe čl. 77. st. 1. OZ-a ne može protiviti ovrsi kod dobrovoljnog založnog prava,

-da tuženik nije trebao dokazati da ovrha na predmetu ovrhe na kojem se može provesti izvansudska ovrha nije uspjela jer su na predmetnoj nekretnini u njegovu korist upisana založna prava, pa se slijedom toga u ovršnom postupku ne primjenjuju odredbe Ovršnog zakona o zaštiti ovršenika, o izuzeću od ovrhe i o ograničenju ovrhe na određenim predmetima ovrhe u smislu odredbe čl. 305. st. 5. Ovršnog zakona,

-da prigovor zastare nije osnovan jer da se u smislu odredbe čl. 222.st.1. Zakona o obveznim odnosima i kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može namiriti iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Nastavno je utvrdio da je cjelokupan dug ovdje tužitelja zbog raskida ugovora dospio na naplatu 28. rujna 2009. pa kako tražbina tuženika proizlazi iz javnobilježničkog akta, solemniziranog Ugovora o kreditu od 28. travnja 2008 i 08.veljače 2006. da zastarijeva u roku od 10 godina, ali da zbog prekida zastare iz 2012. do podnošenja tužbe 14. prosinca 2021. u smislu odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) taj rok nije protekao. Prekid zastare je nastupio zbog prijave predmetne tražbine u stečajni postupak koji se vodio nad glavnim dužnikom, trgovačkim društvom Adria Rent d.o.o. pod posl. br. St-75/2012 kod trgovačkog suda u Dubrovniku te donošenjem rješenja o priznanju te tražbine.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tome pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje navedenih bitnih procesnih povreda. Pobijana presuda je razumljiva i neproturječna i može se ispitati.

10. Nije počinjena ni relativno bitnu povredu odredbe čl. 354. stavak 1. ZPP-a i prvostupanjski sud nije povrijedio odredbu o prekidu postupka iz čl. 212. st. 1. ZPP-a kada nije prekinuo postupak do pravomoćnosti postupka koji vodi tužiteljica pred sudom prvog stupnja u predmetu posl. br. P Ob-84/2017, radi utvrđenja da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu. Naime, u smislu navedene odredbe čak i kad se radi o prethodnom pitanju sud prvog stupnja ne bi morao prekinuti postupak u kojemu se pojavi takvo pitanje već bi mogao sam odlučiti hoće li riješiti to pitanje kao prethodno ili sačekati odluku suda u drugom predmetu u kojemu se o postojanju nekog prava i pravnog odnosa odlučuje kao o glavnoj pitanju (čl. 12. ZPP-a).

11. Nastavno, za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe, nije dovoljno utvrditi je li predmetna nekretnina bračna stečevina tužiteljice jer je za osnovanost tužbenog zahtjeva, čak i da je nekretnina bračna stečevina, odlučno utvrđenje o savjesnosti prednika tužitelja i ovdje tužiteljice u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu i uknjižbe.

12. Žalbena tvrdnja o pogrešno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora je osnovana, ali time nije počinjena relativno bitna povreda postupka iz čl. 354. stavak 1 ZPP-a jer to ne utječe na zakonitost pobijane presude u dijelu glavne tražbine već je to je odlučno tek za utvrđenje osnovanosti troškova postupka o čemu će ovaj sud odlučivati u nastavnom dijelu presude. Naime, u smislu odredbe čl. 40 st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Protivno utvrđenju suda prvog stupnja tužitelj je u tužbi pravilno naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10. 000,01 kn i nije postojao opravdani razlog da prvostupanjski sud povodom prigovora tuženika povisi tu vrijednost na iznos tražbine iz rješenja o ovrsi od 1. 779.566,95 kn. Vrijednost predmeta spora ne određuje prema visini tražbine u ovrsi jer se u parnici tužbenim zahtjevom ne traži isplata određenog iznosa nego samo proglašenje ovrhe nedopuštenom.

13. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog tužiteljice za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

14. Protivno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja u pobijanoj presudi naveo je odlučne razloge na kojima temelji neosnovanost prigovora zastara i ti razlozi u cijelosti su prihvatljivi i ovom žalbenom sudu.

15. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da Ugovor o kreditu broj br: 261- 14/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 08. veljače 2006. te Ugovor o kreditu broj: 261-36/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. travnja 2008., ovršne isprave po osnovi kojih je doneseno predmetno rješenje o ovrsi, nisu ništetni pravni poslovi u smislu da bi sporna nekretnina, stan na prvom katu koji se nalazi na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (etaža E1), upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koja je predmetom osiguranja bila bračna stečevina tužiteljice i njezinog pok. supruga te da je pok. suprug tužiteljice raspolagao tom nekretninom bez njezine suglasnosti.

16. Prije svega tužiteljica nije dokazala da je predmetna nekretnina bračna stečevina i pravilno je sud prvog stupnja sadržajem priložene dokumentacije te prihvaćanjem iskaza svjedokinje, NH koji tužiteljica nije dovela u pitanje (dokazima predloženim po tužiteljici) utvrdio da su kuću izgrađenu na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u kojoj se nalazi predmetni stan izgradili roditelji pok. ŠH, oca tužiteljice, te da su predmetni stan, adaptirali tužiteljica i njezin suprug sedamdesetih godina za vrijeme trajanja braka.

17. Budući da se radi o adaptaciji i uređenju prostora u stambenom objektu ne o gradnji i nadogradnji tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva građenjem u smislu odredbe čl. 418. OGZ-a koji je bio u primjeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91) ni po odredbama sada važećeg čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje: ZVDSP) koji propisuje da se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine.

18. Nastavno, čak i da je tužiteljica stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini po osnovu bračne stečevine to ne bio razlog za udovoljenje tužbenom zahtjevu. Naime, iz sadržajem iskaza svjedokinje JH koji tužiteljica nije dovela u pitanje utvrđeno da je tužiteljica znala za sklapanje predmetnih ugovora o kreditu, a sukladno tome i za osiguranje zasnivanjem založnog prava dok čak ni ne tvrdi da su pravni prednici tuženika kod sklapanja ugovora o osiguranju tražbine i kod upisa prava zaloga znali ili mogli znati da je predmetna nekretnina eventualna bračna stečevina tužiteljice i njezinog pok. supruga. Sukladno tome pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da navedeni ugovori o krediti sa Sporazumima o osiguranju nisu ništeni pravni poslovi i da tužiteljica ne može zaštititi svoje navodno predmnijevano vlasništvo, odnosno suvlasništvo i da ovrha na predmetnoj nekretnini nije neosnovana iz tog razloga.

19. Naime, prema odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, dalje: ZV-a) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, dok je stavkom 2. istog članka određeno da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, time da se prema stavku 3. istog članka nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Odredbom čl. 130. st. 2. ZV-a propisano je da se vlasništvo stečeno na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano.

20. Neosnovano je pozivanje tužiteljice i na pravo na dom jer u okolnostima konkretnog slučaja u kojima je na temelju pravnog posla zasnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini kao instrument osiguranja ugovorenog kredita, sa svim pravnim posljedicama takvog raspolaganja, pa tako i s izričitim pristankom da se u slučaju neisplate kredita može naplatiti nepodmireni dug iz vrijednosti založenih nekretnina, ovršenik u predmetnom postupku radi prisilne naplate predmetne tražbine ne može isticati prigovor prava na dom (tako i u Odluci Europskog suda za ljudska prava Frlan protiv Republike Hrvatske - Zahtjev broj: 2545/2014 od 20. rujna 2016.). Protivno žalbenim tvrdnjama u primjeni je odredba čl. 77. OZ-a i nije odlučna činjenica da tužiteljica nije dala izričitu suglasnost za uknjižbu prava zaloga budući da je tu suglasnost dao tadašnji z.k. vlasnik predmetne nekretnine.

21. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tuženiku koji je uspio u sporu troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. stavak 1. OZ-a i pravilno je utvrdio radnje za koje ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka. Međutim kako je pogrešno utvrdio VPS u iznosu od 1. 779.566,95 kn umjesto u iznosu od 10.000,01 kn 1. 327,23 eur (10.000,01 kn) pogrešno je utvrdio visinu troškova za pojedine radnje u iznosu od 1777 bodova, a sukladno tome i ukupne troškove postupka u iznosu od 13. 327,50 eur. Naime, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023) uz vps od 1.327,23 eur tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka za pojedine radnje zastupanja u iznosu od po 100,00 bodova što u ukupnom iznosu uvećano za PDV iznosi 750,00 eur (za tri zastupanja x 100 bodova x 2,00 eur x 125 %). Iz navedenih razloga valjalo je potvrditi pobijanu presudu u točki II izreke u dijelu troškova postupka za iznos od 750,00 eur, odnosno odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka tuženika u preostalom iznosu od12.577,50 eur.

22. Sukladno predmetnom utvrđenju neosnovani su svi žalbeni navodi tužitelja u dijelu glavne tražbine, odnosno djelomično su osnovani u dijelu troškova postupka te je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i čl. 373. st. 1. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

23.Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka jer tužiteljica nije uspjela sa žalbom u dijelu glavne tražbine (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a), a odbijen je i zahtjev tuženika za sastav odgovora na žalbu jer taj trošak nije opravdan (članak 155. ZPP-a).

U Rijeci, 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić