Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-137/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Bušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja .... [adresa], Miramarska cesta 26, OIB: 26561427801, kojeg zastupa punomoćnik Mario Hrupec, odvjetnik iz Samobora, protiv tuženika ĐR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mladen Parčin, odvjetnik iz Splita, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-787/2016-50 od 12. prosinca 2025., 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-787/2016-50 od 12. prosinca 2025.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-787/2016-50 od 12. prosinca 2025.. odlučeno je:

¨ I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-584/15 kojeg je 09. prosinca 2015. god. donio javni bilježnik u Splitu, Ivan Bradarić, u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku, u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 1.304,39 EUR-a (9.828,00 Hrk), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim u razdoblju od 07.11.2010. god. do 31.07.2015. god. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u razdoblju od 01.07.2015. god. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. prosinca 2025. god. do isplate.¨.

2.1. Tužitelj u cijelosti pobijaju prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. i 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje u tekstu: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešne odluke o troškovima postupka, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači te prihvate njegovi zahtjevi, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

2.2. Tužitelj u bitnom žalbom osporava činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o nepostojanju poslovnog odnosa stranaka, ujedno smatrajući da je obrazloženje presude nejasno i nelogično, a osobito u dijelu u kojem formalistički tumači kvalitetu dokaznih sredstava, nezakonito dajući prednost pisanim dokazima u odnosu na personalne dokaze. Tvrdi da mu je onemogućeno raspravljanje time što je odbio njegov prijedlog za pribavljanje podataka o prometu po bankovnom računu tuženika iako je isti pravovremeno predložen.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je plaćanje računa tužitelja izdanog 6. prosinca 2010. u iznosu od 9.828,00 kuna (1.304,39 eura) na ime tuženika, a za uslugu tužitelja u vidu prodaje zrakoplovnih karti.

6.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da prvostupanjski sud odluku o zahtjevu tužitelja temelji na utvrđenjima:

- da je tužitelj 6. prosinca 2010. na ime tuženika izdao račun za plaćanje usluge kupnje zrakoplovnih karti u iznos od 9.828,00 kuna,

- da je tužitelj inače turistička agencija koja se bavi prodajom zrakoplovnih karti,

- da je uobičajena praksa tužitelja bila da se karte izdaju na ime osobe različite od osobe koja je naručila zrakoplovne karte,

- da se komunikacija tužitelja sa klijentima obično odvijala pisanim putem i to putem elektronske pošte,

- da tužitelj nije dostavio niti jednu pisanu korespondenciju između stranaka u vezi predmetne usluge za razdoblje prije izdavanja računa,

- da tužitelj nije dokazao da bi tuženik naručio predmetne zrakoplovne karte i preuzeo obvezu plaćanja istih,

- da tužitelj nije dokazao da je s tuženikom bio u poslovnom odnosu prije 6. prosinca 2010.,

- da iz podataka o bankovnom računu tuženika nema podataka o transakcijama izvršenim početkom prosinca 2010.

6.2. Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao ¨ozbiljna tvrtka¨ nije dokazao da bi s tuženikom ugovorio konkretnu uslugu, osobito uzimajući u obzir da iz iskaza zaposlenika tužitelja proizlazi da se komunikacija tužitelja s klijentima odvijala pisanim putem – putem elektronske pošte.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 6. i 11. ZPP-a, na koje tužitelj ukazuje u žalbi. Naime, prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jasna je i neproturječna te je istu moguće ispitati. Ujedno, iz činjenice da je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja za dostavu dodatnih podataka o bankovnom računu tuženika ne proizlazi da bi tužitelju time bilo onemogućeno raspravljanje, dapače, prvostupanjski sud odluku o izvođenju dokaza donosi po slobodnoj ocjeni i primjenom čl. 10. st. 1. ZPP-a, time prema procjeni odlučnih činjenica koje je potrebno utvrditi i kojim dokazima se iste mogu utvrditi sukladno načelu ekonomičnosti postupka. Sud nije dužan izvesti sve predložene dokaze već dokaze koji su potrebni radi utvrđenja odlučnih činjenica, a zabrana uskraćivanja mogućnosti raspravljanja pretpostavlja obvezu suda da strankama omogući da se izjasne o činjenicama i dokazima na kojima sud temelji odluku, a što samo odbijanje provođenja daljnjih dokaza, a na kojima sud po logici stvari ne temelji odluku, nije.

8. U odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ukazuje se da je predmetni spor po svojoj vrijednosti spor male vrijednosti pa da u istom, sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a, presudu nije dopušteno žalbom pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega ovaj žalbeni razlog nije niti razmatran.

9. Uzimajući u obzir prethodno navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi tuženik prema njemu imao obvezu plaćanja navedene usluge, a to stoga što nije dokazao da bi s tuženikom ugovorio uslugu prodaje konkretnih zrakoplovnih karata niti da bi tuženik preuzeo obvezu plaćanja takve usluge, čime je pravilnom primjenom čl. 65. st. 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08.) odbio zahtjev tužitelja.

U odnosu na tumačenje tužitelja u žalbi, ukazuje se da je na tužitelju, inače trgovcu, obveza dokazivanja da je s tuženik kao potrošačem ugovorio uslugu i cijenu usluge, a tužitelj isto ne dokazuje, dok činjenica da je tuženik s tužiteljem eventualno ranije ugovarao druge, s predmetnom uslugom nevezane usluge, ne predstavlja dokaz ugovaranja predmetne usluge, a kako to prvostupanjski sud pravilno tumači.

10. Slijedom navedenog, a u vezi s činjenicom da je tuženik u cijelosti uspio u sporu i da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, istom dosudio troškove postupke, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 166. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Dubrovnik, 25. ožujka 2026.

Sutkinja

Marija Bušković